20-27.12.2012. prva plovidba treće godine Sharedreamsa, Baja California

20.12.2012. četvrtak

Danas je važan dan za Sharedreams, Doru, mene. Nakon 8 mjeseci odmora Dora ponovno prima nove članove posade i iz uspavane ljepotice preobražava se u avanturisticu željnu novih izazova. Belgijsko-Norveška kombinacija prijatelja koji su svakako željeli osjetiti ljepote jedrenja Baja Californijom te po mogućnosti vidjeti kitove koji se upravo očekuju negdje oko Božića.

Više od mjesec dana napornog rada i priprema, najteži dio jedrenja i plovidbe usudio bi se reći. Ipak s velikim zadovoljstvom dovršavam čišćenje jer su napravljeni radovi zaista pomladili našu ljepoticu te se ufam da ću udovoljavajući joj u dotjerivanju zaslužiti njene simpatije koje će mi donijeti dane radosti i spokoja najvećim svjetskim morem, Tihim oceanom.

Dan je trajao ovaj put točno koliko je trebao, nisam ni primijetio da od jutros nisam ništa pojeo, a već je 22 sata, još samo sat i po i na aerodromu će se ukazati moja prva posada. Organizirao sam se i posudio auto još jednom bacio pogled na Doru vezanu uz bazen travel lifta sa vanjske strane jer su sva mjesta u marini Del Palmar popunjena, a u ponoć nije se baš najzgodnije gumenjakom prebacivati na sidrište sa pustim bagajima i umornim prijateljima. Usput malo struje s obale će dobro doći za ohladiti hranu koju ćemo u obilatim količinama kupiti za svih osam dana plovidbe jer nakon isplovljenja iz La Paza što si ponio to imaš osim onog što putem uloviš.

Avion ne kasni i u ponoć manje kvarat već smo u autu obostrano presretni i vjerojatno jednako umorni, ali isto tako i zadovoljni jer se trenutak isplovljenja približava.

Pljušte pitanja, a ja odgovaram kao ekspert za Meksiko ili barem za La Paz. Počelo je sa pitanjima o sigurnosti, ali kad smo došli do hrane i pića više nismo mijenjali temu. Vrlo su zadovoljni mojim odgovorima odnosno onim što ih čeka u La Pazu, ali trunka sumnje postoji jer nije lako promijeniti u 20-ak minuta vožnje od aerodroma do marine kompletnu sliku koju o Meksiku do sada imaju posebno vezanu uz sigurnost za koju im tvrdim da je veća nego kod njih doma.

Dora ih je oborila s nogu svojom dotjeranošću i ljepotom, zabljesnuo je novo lakirani pod, novi kušini u salonu su upravo onakvi kakvim sam ih od početka putovanja zamišljao, tenda potpuno pomlađena, a piće dobrodošlice posluženo u salonu označilo je pravi početak odmora nakon tridesetak sati letova i presjedanja po aerodromima.

Uskočili smo svi u napravljene krevete uz dogovor da će se naredni dan iskoristiti za prilagodbu na brod i obavljanje spize uz obavezno buđenje po željama i ritam koji će se odrediti tek kad se ugleda sunce.

 

21.12.2012. petak

Tako i bi. Sunce se već odavno smijalo na nebu kad se posada polako počela razbuđivati i znatiželjno vrtjeti nautičke magazine i peljare koje sam onako slučajno prije spavanja ostavio na stolu u salonu.

Već se pola sata prepričava kako je tko spavao i buđenju u nevjerici da su hladnu zimu sjeverne Europe zamijenili za toplo meksičko podneblje. Predlažem doručak u ribljem restoranu, malo me gledaju u nevjerici, ali mi se nekako čini da su odlučili slušati vodiča do prve pogreške, a i ona puno važnija pitanja i odgovori na njih dobit će na važnosti, ako je sve onako kako sam im sinoć prije spavanja za laku noć ispričao.

Tacosi i ostali morski specijaliteti prilagođeni doručku bili su tako dobri i jeftini da je moja prva sugestija prošla s oduševljenjem. Druga stanica je veliki centar za spizu, Super Mega, uredan i čist kao da je u Europskim prijestolnicama, a izbor velik. Napunili smo 4 kolica do vrha i kad smo se zabrinuli hoćemo li sve to moći natrpati na brod konačno smo prestali kupovati. Vrijeme je od Božića, kupuju svi, sve i svašta, ja ih uvjeravam da kupujemo manje jer da u protivnom neću imati prigodu zaroniti i uloviti pokoji ručak jer ćemo biti prisiljeni pojesti prvo sve kupljeno.  8000 pezosa ili 4000 kuna, 1000 kuna za svaka kolica u prosjeku, za nas šest i nije skupo jer se osim pića i hrane tu našlo i sredstava za čišćenje i ponešto opreme za kuhinju.

Svi sretni u hipu smo kupljeno otpremili na brod i sve pospremili na svoje mjesto. Ponovno gladni!

Nema kuhanja prvi dan, idemo u Super Burro, na slavni Papas rellenas arachera, odnosno vrlo ukusnu vrstu mesa kojoj kao podloga služi krumpir sa dodacima koje kao da je netko radio po mom guštu. Ponovno oduševljenje hranom i cijenom, tristo i nešto kuna iznosio je račun sa tipom za nas šestero.

Popodnevni zasluženi odmor je ustvari priprema za večerašnju akciju u kojoj u samo jednoj večeri imam priliku pokazati kako se to ovdje u La Pazu živi.

Kako je iza popodnevnog odmora najbolje večer započeti sa dobrim jelom nije bilo druge nego ponovno udovoljiti praznim želucima, ovaj put u restoranu Banditos nedaleko od marine gdje je ambijent tradicionalno meksički, a gril je izveden pod haubom auta, domišljato zaista. Hrana ponovno odlična, ja sam to i očekivao jer sam nekoliko puta tu već jeo,a  posada i dalje zbraja samo dobre stvari. Između plesanja salse i odlaska u bar Ciao Molino gdje svira meksička tradicionalna muzika banda presudilo je na sreću ovo drugo pa smo u ambijentu koji je nalikovao filmu iz 60-ih uživali u provodu plešući uz parove kojima je zbroj godina koji put prelazio i 150.

U dva sata iza ponoći šetali smo maleconom (rivom) i završili u mom najdražem baru u La pazu, Casa de Villa. Subotama je studio 54 muzika, a petkom nova muzika, hitovi jedan za drugim, ambijent odličan, mjesto izuzetno, lipog svita na sve strane, uređeni za večernji izlazak, rasplesani i opušteni. 4 sata su brzo zakucala pa je u rano jutro Dora konačno dočekala svoju posadu. Predrasude o Meksiku iščezle su u potpunosti u jedan dan, a peraje koje nam još fale sutra ujutro će otići kupiti bez mene.

 

22.12.2012. subota

Doručak pa brzi odlazak u dućan po peraje, ukrcali smo kajak na palubu i podigli gumenjaka iz mora.

13.00 sati, odvezivanje cima nakon 8 mjeseci. Uf, jesam li ja zaboravia vozit brod koliko je već vrimena prošlo. Srećom trenirao sam u čarteru  ovo lito sa Sinbad Sanom. S prvim metrima kao i sa vožnjom bicikle sve se vratilo, elegantno smo se okrenuli u maloj marini i isplovili kanalom prema otoku Espiritu Santo ispraćeni znatiželjnim pogledima nautičara koji stalno žive na svojim brodovima u marini.

Kanal koji spaja La Paz s otvorenim morem je plitak i pun pličina, ali je jako dobro označen bovama i svjetlima koje samo u noćnom prolazu ne svijetle dovoljno jako pa je put poprilično teško razaznati zbog svjetala grada u pozadini. Ima i još jedna caka za Europljane posebno važna, crvene i zelene oznake su postavljene suprotno nego kod nas što izgleda vrijedi za obje Amerike, a zašto, nisam uspio doznati osim protupitanja zbog čega su kod nas bove postavljene suprotno. U tim trenucima bi mi palo na pamet da su svjetla izmišljena kod nas te da su oni ti koji su promijenili strane, ali na sreću se dovoljno brzo sjetim da sam ovdje na jednom velikom odmoru i da se ne isplati s nikim diskutirati i uvjeravati ga što je bolje, ako je i na posljetku uopće bolje. Igor je za kormilom, bez problema je zapamtio upute o svjetlima pa ja pospremam stvari na palubi stavljajući ih u stanje za plovidbu u kojoj se možemo suočiti sa snažnim sjevernim vjetrom. Ipak od jedrenja ništa za prvi dan, vjetar je protiv nas, a dvadesetak i kusur milja željeli bi proći i na prvo odredište doći prije mraka. Isla Espiritu Santo, Bahia San Gabriel je naše odredište u koje uplovljavamo po planu sidreći se nedaleko od stare farme školjaka na kojoj sada borave različite vrste ptica. Želio sam ih iznenaditi ujutro kad se probude sa svim tim vrstama pelikana, albatrosa i ostalih srodnika na jednom mjestu. Nakon što smo se usidrili prošla mi je kroz glavu misao kako mi uopće ne bi bilo drago da dio tih velikih ptica potraži utočište na jarbolu Dora jer bi u kratkom vremenu mogli toliko bombardirati brod da bi nam trebalo pola dana za očistiti tende i palubu.

Bonaca, kalma bonaca. Nema ni valića pa se Dora okreće oko sidra. Posada je zaspala rano, a ja sam ostao na palubi sa prekrasnim pogledom na ptice pod sjajem mjeseca u vedroj noći. Došlo mi je u jednom trenutku da ih probudim kako bi s nekim podijelio tu ljepotu, a onda sam se dosjetio i spustio se pisati ove retke na lap topu shvaćajući da ako probudim posadu ljepotu trenutka ću podijeliti  sa puno manje osoba nego ovako pišući znajući koliko prijatelja projekta Sheredreams  čeka moje članke.  Već je kasno, ponoć na brodu, vrijeme za počinak. Idem u krevet sa svom ljepotom koja me okružuje. Kako je lijepo ponovno biti u i sa prirodom.

 

23.12.2012. nedjelja

Budimo se svi rano oko 7 sati ujutro i do osam je trajao doručak kojeg sam ja preskočio radi ronjenja. Toliko su do sada slušali o mojim pričama o ribama i ribolovu da je konačno došao trenutak za provjeru. Uzeo sam pušku i u pratnji dijela posade koji je ronio maskama uz mene u kratkom vremenu osigurao ručak. Prva ribe koje sam ugledao bili su gofovi, jato od tridesetak riba svaka veličine oko 25 kg. Ja s malom puškicom na zrak, a oni samo što mi ne tuku u masku. Mislim se hoću li pucati ili neću i odlučujem se preskočiti priliku jer sam odavno naučio na ovom putu kad ugledam ribu vidjeti sve aspekte i radnje koje me očekuju, a najgore bi bilo raniti ribu i izgubiti je. Jedino gore je ustvari da bi ribolov završio i prije nego što je počeo te bi umjesto ugode ronjenja momentalno bio zaokupljen čišćenjem ribe i pitanjem što napraviti sa golemim viškom. Vrte li se gofi oko mene i provociraju, da nismo u moru nabija bi ga nogom svim šucem pa bi odletia barem dvajst metri. Ali nismo, pa mi se čak i pomalo rugaju. Odlučio sam ih ignorirati.

Nagrada stiže brzo, dva zubaca od pola kila, jedna velika trilja i dva cipla. Zašto cipla, jer se vrte oko matice kao kod nas u desetom misecu, iz čistog su mora i vrlo slični našima oblikom i bojama, valjda su i dobri za jest kao i naši, a ako jesu onda su barem to u mojoj familiji vrijedi bolji od lubina.

Onaj tko ulovi ribu taj je i čisti, a obično i sprema. Ništa mi nije teško i dok se posada kupa i uživa u pticama na brzinu sam očistio ribu. Vani je tramuntana (vjetar između naše tramuntane i maestrala), naravno iz smjera u kojem želimo nastaviti plovidbu, ali kako je želja jača za pola sata smo već bili pod jedrima i na kursu prema 22 nm udaljenom otoku San Francisco. Nakon 4 sata jedrenja, ponovno pola sata prije mraka oko 17.00 sati usidrili smo se u prekrasnoj uvali. Tramuntana je nastavila puhati i u  potpuno zaklonjenoj uvali mjerio sam i do 20 čvorova snagu vjetra. Na otvorenom je sigurno puhalo i dobro iznad 30 čvorova.

Gregadu sam spremio u najvećoj teči koja svojom površinom stane na sva 4 plamenika špahera. Bez rizika i eksperimentiranja, maslinovo ulje, bijelo vino, uzdužno izrezana kapula, krumpir, malo karote, petrusimul, papar i sol. I naravno riba. Mislim se bit će nam puno oko 3 kila ribe, ali kad je večera krenula znao sam da ništa neće ostati. Ja sam jeo glave jer ih sjevernjaci nemaju običaj jesti. Dobra podjela za mene. Ostala su ipak dva komada ribe i ljepljivi prsti. Nije se puno govorilo dok se jelo što valjda dovoljno govori koliko je bilo ukusno. Pljesak kuharu i pohvale, traženje recepta. Ma sve je to tako jednostavno kad imaš dobru ribu i alat, naravno i maslinovo ulje odgovarajuće kvalitete koje sam odavno otkrio jer sam nakon desetak vrsta pronašao maslinovo ulje koje je slično našemu. Znam, znam, ne može biti kao naše. I nije, ali je zaista ukusno i blizu kvaliteti našeg ulja. Da je skupo, je, skupo je, ali na maslinovom ulju ne štedim, tjestenini i riži. To mora biti najbolje kvalitete koja je dostupna. Srećom i riža i tjestenina je od najboljih svjetskih proizvođača.    

Pola sata nakon završetka večere sve je bilo oprano i sređeno kao da se nije ni jelo. Ali ostao je miris gregade, njega mi nitko neće tek tako istjerat.  I ribama je bačen u more ostatak hrane tako da smo prirodi vratili dio uzetog, a kao nagradu za to djelo imali smo mali akvarij oko broda 10-ak minuta.

 

24.12.2012. ponedjeljak

Jutro jednako prošlom, negdje oko 7 sati počne se šuškati po brodu, a do 8 sati doručak je dovršen, opet je cijeli dan ispred nas. Malo je zahladilo, tramuntana neumorno puše i baš nam nije za kupanje pa se odlučujemo nastaviti u smjeru sjeverozapada prema ribarskom mjestašcu San Evaristo sa tridesetak žitelja u kojem sam kupovao jastoge za 50 kuna po kilu, a kako je večeras Badnja Večer bilo bi lijepo skuhati brudet od jastoga za večeru.

Isplovili smo oko deset sati i probili se nekako tih 9 milja na motor protiv jake tramuntane pokušavajući ugledati kojeg kita, ali kitove ili ne vidimo zbog mora ili još nisu stigli do otoka San Jose gdje inače mjesecima obitavaju negdje od kraja godine do polovine četvrtog mjeseca. Oko podne bacamo sidro u San Evaristu, slična situacija, vjetar osjećamo, ali smo potpuno zaštićeni od valova tako da je boravak na brodu ugodan. Osim što je zaista prohladno. Ribari nisu izlazili na more pa nema ni jastoga. Kako sam predvidio i tu mogućnost rezervna varijanta su velike tigraste kozice, neočišćeni repovi 2,5 kila. Vadim ih iz frižidera i koristim svoje umijeće čišćenja repova stečeno za vrijeme mog profesionalnog bavljenja ribolovom, kočarenjem našim lipim Jadranom. Spremio sam ih na crveno kao što se priprema jastog sa tjesteninom , ali sam dio ostavio za desert pekući repove u gril tavi na lagano, samo da uhvate boju, a onda u maslinovom ulju u posudi sa paprom i soli, malo petrusimula, poklopljeno. Kad sam ih poslužio iako punih stomaka nestali su prije nego što sam ih stavio na stol. Ipak jedno 70-ak dekagrama sam sakrio i napravi saviche, latinoameričku inačicu našeg karpacia, u kojem sam koristio spomenute očišćene repove poslagane u posudu, na sitno iskrižanu bijelu kapulu i pomidore kojima se prekriju repovi (mogu se koristiti i fileti sirove ribe i ostali plodovi mora) i preko svega prelio iscijeđenim limunovim sokom od specijalnih malih limuna sa jakom kiselinom da je sve pokriveno preko prije navedenog. Poklopio sam taperver poklopcem i ostavio za sutra.

Iza ponoćnog čestitanja pojeli smo palačinke umjesto fritula, a da sam na vrijeme mislio zamirisale bi i fritule na Dori za Badnjak.

Prije spavanja još jednom sam kontrolirao poziciju i sidro. Puše od 20 do 25 čvorova u vali, a vani se vide kreste valova u vedroj prohladnoj noći gotovo punog mjeseca.

 

25.12.2012. utorak, Božić

Jutros smo malo pomakli doručak za sat kasnije kako smo lanjsku večer dočekivali Božić i ostali znatno duže budni nego inače. Božićni kolač i lijepi doručak kao i inače, ali nekako svečaniji. Nemamo crkvu u blizini pa smo izmolili na nekoliko jezika molitve, zahvalili na hrani i uvjetima u kojim plovimo te se nastavili dogovarati da bi Božić na Dori mogao biti tradicionalan. Singapur iduće godine u ovo vrijeme, zašto ne? A onda su došli na red pokloni, odnosno kartice lutrije koje su kupljene u Belgiji, a Kris ih je podijelila posadi. Nisam od nekakvih očekivanja u lutriji, ali na trenutak se ipak pojavila nada da mi listić može donijeti 100.000 eura. Nismo ništa dobili na lutriji, ali možemo reći da smo imali božićne poklone. 

Ipak više od materijalnih dobara zaželjeli smo danas vidjeti kitove. Vjetar nikako ne jenjava, puše jednakom snagom kao i jučer, prohladno je i ne kupa nam se baš pa odlučujemo nastaviti 10-ak milja naprijed do kraja kanala prema sjeverozapadu u potragu za sivim i modrim kitovima. Nakon 2 sata probijanja napokon smo na početku kanala, ali kitova nema pa nema. Ma nije nas ni prognoza poslužila za kitove, ali ipak mislim da malo kasne ove godine. Odlučujemo se vratiti na trideset i kusur milja udaljen otok Partidu u smjeru jugoistoka. U krmu konačno, neka sad puše koliko mu je milo jer nam svi ti refuli sada itekako pašu. Sa rezervnim dakronskim jedrom i genovom broj 3 koristeći tangun u leptirici brzo smo uspostavili brzinu od 10 čvorova. Brod se umirio i kao da je zbacio sa sebe ogroman teret od silnog probijanja protiv vjetra. Uživamo i mi i Dora. Ne opuštamo se nego i dalje tragamo za kitovima sa dva dalekozora u rukama. Ali neće li nas neće. Za nepuna četiri sata već smo se domogli otoka Partide i u 16 sati pronašli svoje mjesto u vrlo zaštićenoj uvali Caleta Partida.

Još uvijek puše, barem smo zaštićeni od valova i noć je idealna za odmor i spavanje, opet ćemo se pokrivati dekicama. Cowboy steak  se već priprema, ja sam odgovoran za meso, a belgijska kombinacija za pripremu krumpira i salate. Debeli odrezak posluživao sam režući ga na tanke fete direktno iz tave za pečenje tako da smo jeli stalno toplo meso koje je zaista izuzetno ukusno. Je da sam veći dio večere proveo na nogama, ali netko je morao, a ja sam bio uvjeren da ću ga najbolje pripremit. Ostali su se naravno složili ne zato jer nisu željeli prkositi kapetanu ili što su stvarno vjerovali da ja to znam najbolje nego jer su procijenili da će radije čekati i šaliti se nego se zezati oko hrane.

Svakako nakon večere su me pohvalili i dodijelili mi titulu kuhara za kauboje.   Rekao sam im molim u pisanoj formi da je mogu priložiti kod apliciranja za novi posao.

 

26.12.2012. srijeda

Tijekom noći vjetar se poprilično smirio pa je jutro zaista ugodno i toplo. Vani je ostalo nešto marete pa nakon doručka posada odlazi na ronjenje, a ja ostajem za kompjutorom u želji da izvještaj dovršim do našeg povratka u La Paz odnosno da ga ažuriram gotovo svaki dan. Ponovno je bilo zanimljivo gledati bogatstvo ribe, a posebno iznenađenje je bilo jato ribe identične ribi iz popularnog crtanog filma Nemo.  Nakon osvježenja i marende uputili smo se na hrid Los Isoltes na kojoj žive morski lavovi zaplivati malo i roniti s ovim prekrasnim bićima koji su tijekom godina navikli na ljude da se čak i u sezoni okota mladih rado igraju sa ljudima.  Mladi morski lavovi jako su znatiželjni i drago im se maziti pa dođu na samu masku i pruže peraju. Ženka svako toliko prođe u kontrolu samo dati do znanja da su mladi pod nadzorom te da nam ne padne kakva glupost na pamet jer ako se tata pojavi sa svojih 400 kila ne bi nam baš bilo ugodno ni lako objasniti mu naše neprilično ponašanje, a samim povremenim glasanje s obale ulijeva prilično strahopoštovanje. Kako sam ja već nekoliko puta ronio oko hridi oduševljenje posade nije se moglo mjeriti sa mojim, ali jedan tako lijepi osjećaj mogao bih ponavljati svaki dan. U svakom slučaju do odlaska na spavanje razgovaralo se isključivo o morskim lavovima, čak je i ukusna večera i jako dobri saviche od kozica koji je tek sada došao na red nekako ostao nedovoljno prokomentiran. Čini mi se da smo prvi put otišli na počinak bez dogovora o jelovniku sutradan. Ma što ti morski lavovi mogu napravit čoviku da na hranu više ni ne misli kako treba hahaha.

Umalo sam zaboravio da sam popodne ipak skočio u more i otišao po svom nahođenju, a ne po vodiču  za nautičare pokušati pronaći kirnju ili škarpinu, što prvo naiđe ukupne mase ne više od tri kilograma. Jedva da sam ušao u more na teren kakav sam želio sa velikim stijenama u moru na dubini između 12 i 15 metara i u trećem zaronu čeka me kirnja, oko 3 kila. Tako sam je pogodio u glavu da je peterozub  zapeo da sam morao piliti nožem uz osti sa obje strane da bi oslobodio osti.  Treći zaron, tri kila ribe, kraj ronjenja. Ne bi se nikad naučia ronit da nije naše blažene obale i mora di se moraš satrat da bi eventualno nešto uvatia, ako nisi Frane Zanki, Mislav Čalo ili netko iz bratije dobrih i iskusnih podvodnih ribolovaca. Moj Frane i Mislave da ste se ovdje rodili ne bi vjerojatno nikad postali slavni ronioci jer vam se ne bi trebalo mučit za ulovit ribu hahaha. Jedva čekam kad će mi netko doć u goste, a da baš voli jest ribu i po mogućnosti je čistiti da ne kažem spremati jer sam svoj majstor je lipo bit koji put…

 

27.12.2012. četvrtak

Ala kako mi pisanje dobro ide, bit će da sam se zaželia. Evo upravo sada je smiraj ovoga dana, a ja samo imam izvještaj od danas. Ma govorili su mi u školi da triba učit i pisat domaći svaki dan jer je tako puno lakše, a evo meni je ovoliko dugo tribalo za shvatiti da su mi profesori željeli dobro. Zato ako slučajno netko od dice čita ove moje pisanije vjerujte mi na riječ, lakše je riješavati obaveze svaki dan nego kad se nakupe i slušajte svoje profesore.  Mislim da je ovaj savjet primjenjiv i na bar nekoliko mojih prijatelja.

Po noći nas je prvi put malo valjalo jer je zapuhalo iz jugozapada, a naša prognoza stara osam dana nije predviđala vjetar  iz tog smjera što se poklapalo i sa ovim dobom godine. Doduše osam dana stara prognoza je pomalo lutrija, ali kako smo zadnji put tada imali vezu iskoristili smo ono što smo imali.

Zato je jutro predivno, sunčano i toplo. Kupamo se, more je 24 stupnja, guštamo i ljenčarimo, nikome se baš ništa ne da radit. Iza laganog ručka u 14.00 sati dižemo sidro i isplovljavamo sa Partide, Esenanda Grande uvale po bonaci prema La Pazu. 25 nm nade za ugledati kitove. Još je malo prerano, ali tu su oni negdje, samo što nisu stigli u ovo područje. Igor, a posebno Kristina ima veliku želju vidjeti kitove i jako mi je žao što nas ni vrijeme za traženje kitova nije poslužilo. Uvjeti su idealni, kalma bonaca, vidit se može kita barem na dvije milje udaljenosti. Nakon nekoliko sati plovidbe i približavanja gradu nada se polako ugasila. Ma nije kod mene jer znam da kitovi mogu biti vrlo blizu gradu, ali to je bilo u proljeće.

A onda na 500 metara od broda mlaz vode pa prvi pogled na kita. Panika!!! Traže se aparati, adrenalin je toliko narastao, a strah da se kit neće ponovno pojaviti veći od zadovoljstva da smo ga pronašli. Ipak u narednih nekoliko minuta posada je bila spremna i do zuba naoružana. Jedan kit, ali vrijedan! Izroni svako 5 minuta na dvadesetak sekundi.  Zadovoljstvo raste, a nakon sat vremena praćenja ostavljamo kita na miru i otvaramo šampanjac. Na najbolji mogući način uplovljavamo u La Paz, već po mraku, ali u toploj noći i sa komentarima o kitu i osjećajima koje je kod posade izazvao. Sidrimo se i večeramo. Ja dovršavam pisanje u nadi da ću pronaći Internet i poslati tekst.   

kozice na crveno, camarones po njihovu, izvanredne kvalitete i ukusa, ovaj put i veličine

gregada ala ja, dva cipla, velika trlja i dva zubačića, opet količinski točno, to je umijeće, a ne toliko uloviti ribu

kirnjica odabrana po željama posade, tri kila nemoj veću, cabrilla sardinera je ime vrste

letit mogu ptice, avioni pa čak i neke ribe. Ali jeste li znali da i raže mogu letjeti?

Isla Isoltes, morski lavovi, spavamo...molimo mir!

vala sa plažom samo za nas, Isla Partida, kupanje i odmor, more 24 stupnja

prvi ugledani kit ove sezone na Dori, radost neopisiva, nakon višednevne potrage jer je još malo rano

Preko Pacifika od Cabo San Lucasa do Hiva Oe

Preko Tihog oceana, od Cabo San Lucas, Baja California, Mexico do Hiva Oa, Marquesas Islands, French Polynesia, ukupna udaljenost nešto manja od 3000 nm, do sada je prijavljeno 6 članova posade,
još su dva mjesta slobodna, polazak iz Caba 0

7.03.2013. a predviđeni dolazak u Hiva Ou je 27.03.2013.

Over Pacific route from Cabo San Lucas to Hiva Oa, distance is up to 3000 nm, leaving Cabo 07.03.2013. arriving on Hiva Oa (estimated time 20 days from departure), embarkation La Paz 01.03.2013. 6 places on yacht are booked (2 places are still free)

15.11. do 23.11.2012.

Dani jednostavno lete, između radova u škveru na Dori, pustih servisiranja opreme i popravaka, čak i kozmetičkih radova u salonu i kokpitu pa do pripreme ruta i itinerara, u prijevodu provođenja na internetu u analiziranju nautičkih vodiića, karata i publikacija desetak sati dnevno. Uskoro odlazim na nekoliko dana u San Jose i San Francisco gdje ću posjetiti našeg člana posade i mog prijatelja Alberta Čiću Nardellia koji mi je pomogao organizirati prezentaciju putovanja iza mise 09.12.2013. u našoj crkvi u San Joseu u koju dolaze Hrvati nastanjeni i u radijusu do 100 milja udaljeni od crkve. Kako imam neke najave od naših koji žive u blizini LA zainteresiranih za dolazak na prezentaciju moglo bi to biti zaista zanimljivo druženje. Iskreno vjerujem da ni onima koji potegnu na tako daleki put neće biti žao što su došli pogledati i poslušati naše avanture od Splita do La Paza. 

Meni je to prilika i za kupovanje opreme u SAD-u koja je gotovo dvostruko jeftinija nego u Mexicu. 

Popis stvari stalno raste, mislim se ima li kraja. Pa onda polako revidiram, križam, smanjujem na neki minimum, pa se opet nečeg sjetim...Svakako na kraju novog dana lista je sve duža, ajme majko, morat ću na kraju skidati nasumice jer ko će pripravit toliko dolori. Ali nije mi za kukat s druge strane, ispred mene je za manje od dva tjedna lijepi produženi vikend u SAD, a i Dora bi trebala u more oko 17.12. U međuvremenu raditi na brodu je ugodno jer su dani sunčani, ustvari svaki dan je isti što se temperatura i vedrine tiče, jedino je dan sve kraći pa mi se smanjuje broj radnih sati na brodu. Ipak, subota je ovdje radni dan poput svih ostalih u tjednu barem što se tiče marine pa mi je to ustvari ekstra dan rada, znači spreman sam za kraće dane potpuno.

Nedjelja je dan odmora, narednu planiram provesti ili na izletu u La Ventani, svjetski poznatom centru kitera koji je 40-ak kilometara udaljen ili pak u jedrenju s malim krstašem kao učitelj jedrenja mladićima koje zapošljavam od ponedjeljka do subote na Dori. Krstaš je stari švedski Halberg, 28 stopa, trup broj 6, preteća današnjih slavnih Halberg Rassya. I to bi moglo bit interesanto, i veselo naravno.

Marquesas Islands routes 1.4 - 17.4.2013.

Marquesas Islands, Sharedreams sail the World, route 01.04. - 17.04.2013. 
Cabo San Lucas - Marquesas.......2700 nm (before)
Marquesas - Tuamotu...................470 nm (next)

Dvadesetak dana ostati ćemo u Marquesas otočju gdje  ćemo 12.04.2013. izvršiti izmjenu dijela posade na otoku Nuku Hiva.

Letovi iz Hrvatske za Nuku Hivu idu preko LA (SAD) i Papeete  (Tahiti, Francuska Polinezija), najbliže i najjeftinije, ukoliko se želi izbjeći SAD radi vize letovi prema istoku su Tokyo, možda Singapore  

 

20.4. - 15.05.2013. Tuamoto, Francuska Polinezija

Dragi moji,

zbog velikog interesa za Francusku Polineziju zaključio sam rutu i vrijeme jedrenja Tuamoto otocima, mjesta još malo pa nestalo. 

o čemu sad razmišljam...

Od Raiatea otoka (Francuska Polinezija) , najzapadniji dio (u blizini su Tahiti, Bora Bora) prema otočju države Fiji (ajme koliko slatkih nedoumica: Cook Islands, American Samoa, Samoa, Tonga, Fiji...ili neka druga ruta, što više informacija imam sve sam neodlučniji. Ipak, na American Samoa moram otići radi provište (spize) jer je tri puta jeftinije nego na okolnim otocima. Nekoliko tisuća milja, ma sitnica, komentirao bi Plazo naš snimatelj i član posade sa Atlantika

Sharedreams routes 2012-2014

01.12.2012. -  07.3.2013. Baja Califor…………weekly distances…..100 – 200 nm

20.12.2012. - 29.12.2012. La Paz - La Paz

18.01.2013. - 25.01.2013. La Paz - La Paz

03.02.2013. - 10.02.2013. La Paz - Cabo San Lucas........................160 nm

17.02.2013. - 03.03.2013. La Paz - boatyard

03.03.2013. - 07.03.2013. La Paz - Cabo San Lucas........................160 nm

_____________________________________________________________________

07.03.2013. – 28.03.2013. Pacific, Cabo San Lucas – Marquise islands..…2800 nm

28.03.2013. – 28.06.2013. French Polynesia……weekly distances....200 – 300 nm

28.03.2013. - 12.04.2013. Marquise Islands.....................................200 nm

12.04.2013. - 02.05.2013. Marquise Islands - Tuamoto........................650 nm

02.05.2013. - 15.05.2013. Tuamoto - Tahiti....................................450 nm

15.05.2013. - 15.06.2013. Tahiti - Raiatea - Bora Bora.......................250 nm

______________________________________________________________________

15.06.2013. - 30.06.2013. Bora Bora - Rarotonga (Cook Islands).............600 nm

30.06.2013. – 06.07.2013. Rarotonga - Niue.............................……....600 nm

06.07.2013. – 13.07.2013. Niue - Vavau (Tonga)…....................………..…500 nm

13.07.2013. – 22.07.2013. Vavau (Tonga) - Samoa..............................500nm 

22.07.2013. - 15.08.2013. Samoa - Suva (Fiji)...................................650 nm

15.08.2013. - 01.09.2013. Suva (Fiji) - Noumea (New Caledonia)............800 nm

01.09.2013. - 11.09.2013. Noumea (New Caledonia) - Vanuatu...............500 nm

11.09.2013. – 01.10.2013. Vanuatu – Solomon Islands…........................900 nm

01.10.2013. – 01.11.2013. Solomon I. – Papua - Torres strait - Larat (Ind)….800 nm

01.11.2013. – 01.12.2013. Larat (Indonesia) – East Timor – Bal.………………..1100 nm

01.12.2013. – 23.12.2013. Bali – Singapore……..…………………………..………………950 nm

23.12.2013. – 15.04.2014. Singapore - Malacca Strait – Phuket (Thailand).1200 nm

Sharedreams sezona broj tri upravo započela

Dragi prijatelji, čitatelji i zaljubljenici u avanture!

prve napisane tekstove za sezonu 2012-2014 napisao sam na facebook stranicama pa prenosim objavu na blog. Ubuduće blog će biti mjesto na kojem ću objavljivati sve tekstove koje ću napisati o putovanju. Kako će ti tekstovi koji put, kao na primjer sada biti u nekom svom dijelu ponavljani molim vas za razumijevanje. Zahvaljujem na posjeti i podršci Projektu Sharedreams, Vaš Leo.  

Ponovno u Mexicu, La Paz, "Dora" izgleda kao da sam jučer bio tu. A prošlo je više od 6 mjeseci...Nosio sam avionom razne dijelove za brod pa sam sve skupa imao 70-ak kg stvari s kojima sam po aerodromima trčao s aviona na avion. Kad sam konačno sletio u Mexico City imao sam tri sata fore do narednog leta, daleko najviše u cijelom putovanju. E baš taj sam let propustio jer mi je toliko sati trebal

o za ući u državu. Koja gužva, majko moja. I koji lipi nered, nikoga nije briga hoćeš li ti uhvatit svoj let ili ne. Al na kraju nakon 2 sata čekanja odnosno dobrog odmaranja u ponoć sam poletio prema La Pazu, a oni inertni meksikanci kod ulaza pokazali su doslijednost pa su mi bez naknade zamijenili avio kartu. Koja lipa zemlja i ljud, evo i u tom ludilu i neorganiziranosti ima nešto. Vidi se da sam bio predugo odsutan pa me je naša brzina toliko obuzela da sam zaboravi na način života koji se opiše u jednoj riječi "manana" ili sutra, najbolja je anti stres terapija. ne napravi ništa danas ako to možeš napravit sutra.

Evo me u La Pazu, Baja California, Mexico. "Dora" je na mistu, prvi pregled broda pokazuje da je sve ok. Sad počinje zabava oko pripreme broda za plovidbu...al sve je lako kad je lito, već sam zaboravio na hladnoću, ponovno sunce, more, kupanje, ronjenje, a bit će valjda i nešto ronjenja. Moj prijatelj Robert (Amer, ali genijalac za sve radove u La Pazu, živi na brodu i svakako ne želi nazad u SAD

) kupio je 5-6 jedrilica i motornjaka za sitne novce ove zime pa mi sad savjetuje da brod još držim vani, a da se njegovim "prometalima" mogu služiti koliko želim. Kupia je i kamper, stari mercedes, Fordov kombi...nijedna kupnja kod njega ne prelazi nezamislivo nisku svotu novca. Ali najinteresantnije je da ne mogu pronaći pravi razlog zbog čega kupuje stvari. Kad ih prodaje to radi opet prijateljski pa ni ne znam zaradi li za pokrit trošak. Evo reka mi je ka za mene ako hoću mercedes 400 us$ cijena. Četristo, nisam ispustio jednu nulu. I vozi auto, koči, ima muziku i klimu. Taman sam tia izvadit 400 $ i postati vlasnik Mercedesa po prvi put u životu, a onda me upitao, ma čekaj, stojiš tu samo nekoliko mjeseci, ma neš ti meni ništa platit osim piva, a auto vrati prije nego što odeš. eto to je Robert i zajednica nautičara u La Pazu. Nakon druženja i smijanja koje je trajalo cijelo popodne zabolile su me jagodice od smijanja. Odvea me kod ribara gdje sam kupio velike kozice (tigraste), repovi, 1 kg za 40 kn, kupio sam 4 i darovao mu dva. Ostavio mi je ključeve od jeepa Wrangler i rekao da se provozam nekoliko dana jer sam pod stresom od dolaska iz nekog drugog svijeta. Ma kako samo zna. Inače 8 sati unazad je vrijeme u La Pazu u odnosu na Split. Sutra ujutro je nedjelja, odlučio sam jeepom preko Baja Californie na Pacific, otić se ponovno poklonit i pozdravit sa velikim morem koje me uskoro čeka. A onda crta u zaklon prekrasne Baja Californie. Bez vala, temperatura dnevna 30, noću 22...

Cabo San Lucas do La Paza

05.03.2012. Ponedjeljak / 06.03.2012. Utorak

U osam sati ujutro već smo isplovili ostavljajući Mazatlan za sobom. Kad sam razgovarao sa nautičarima nigdje kao kod Mazatlana mišljenja nisu bila tako podijeljena jer oni koji su uspjeli sačuvati od lopova svu svoju imovinu iz grada nose lijepe uspomene, a oni drugi vjerojatno i dan danas žale što su se odlučili za dolazak. Na sreću mi smo ostali u prvoj grupi.

Dvjesto milja ispred nas u smjeru zapada nalazi se naše novo odredište Cabo San Lucas.

Prvih petnaestak sati uz lagani bočni vjetar jedrima i motorom koristeći se zajedno smo prilično dobro napredovali da bi nakon toga sve do dvadesetak milja od cilja bili u potpunoj bonaci. Srećom naš pouzdani Yanmar nas je i ovog puta vjerno služio.

U utorak oko podne friški jugozapadnim vjetrom jedrimo zadnje milje i u tri sata popodne stižemo ispred Cabo San Lucasa. Ploveći Meksikom danima ne bi vidjeli koji put ni jedan brod ili jahtu, a ovdje ispred ulaza u luku toliko je velika gužva da mi nije jasno kako uopće ulaze i izlaze iz porta bez semafora. Tridesetak jet skija koji se istovremeno jure uz plaže prve primjećujem, stotinjak pangi vidim istovremeno kako u svim smjerovima prevoze goste, tri velika kruzera su tu, dvadesetak turističkih brodova na dnevnim izletima, škole jedrenja i na kraju stotine glisera za big game ribolov. Sa plaža se čuje glasna muzika, ljudi kao u Hvaru u srcu sezone pa puta tri svi u ovom trenutku zbijeni u barovima uz plažu. Uzimam dalekozor i vidim da se u jednom od barova nešto posebno događa, kao da je izbor nečega...Bacam gumenjaka i za čas sam ispred centra zbivanja, bar Mangos Dock. Nitko ne prigovara što ostavljam gumenjak u blizini, naručujem i plaćam jedno pivo, a dobivam dva. Happy hour je cijeli dan što se dobro odražava na raspoloženju prisutnih. Plažom se teško probiti od gomile ljudi koja prati finale izbora za ljepoticu dana, a iskusni voditelj programa podiže atmosferu. Deset finalistica je spremno, ali još nije odabran glavni sudac kojeg upravo traže u publici, a voditelj objašnjava da sudac treba biti barem 50% zgodan, jednako toliko zabavan sa smislom za zabavu i ples, ali najvažnije je da je 100% bogat jer je licitacija za mjesto suca upravo počela. Tko daje 50 dolara? Na binu dolaze prvi ponuđači, cijena brzo raste, muzika se pojačava, povremeno se neka od kandidatkinja podigne sa stolice i uz ritam muzike pokaže djelić svog plesnog umijeća, u igri je dvojka koja je spremna izdvojiti oko 300 dolara za mjesto suca, na kraju umjesto jednog voditelj odlučuje uz isprovocirani blagoslov publike da se prihvaćaju dva suca koji su platili svoje mjesto svaki po 400 američkih dolara. Umjesto jedne stolice sada su dvije na centru podija i suci zauzimaju mjesta u njima. Pravila natjecanja objavljuje voditelj i daje svakoj djevojci 40 sekundi plesa u kojem od sudaca dobivaju ocjene na osnovu kojih ulaze u finale samo dvije djevojke, a onda uz suce i publika daje svoj glas. Ustvari tih 40 sekundi je jedino pravilo, a djevojke smiju doslovno sve, suci samo gledati, osim ako ih kandidatkinje ne zamole za pomoć. U zagrijavanju cure piju jake koktele koje im voditelj direktno iz boce sipa u usta, plesna muzika odzvanja, svi oko mene tijelima lagano prate ritam. Prve cure su krenule sa body danceom, po svemu sudeći suci ne žale potrošeni novac jer cure plešu u njihovoj neposrednoj blizini da bi ih u zadnjih dvadesetak sekundi počeli tijelima dodirivati izazivajući erupciju oduševljenja u publici. Kad su poletjeli prvi gornji dijelovi kostima parti je došao do vrhunca, a dvije djevojke koje su se najviše iskazale osvojile su simpatije sudaca i zasluženo i po mom mišljenju prošle u finale. I dalje su sve cure bile na bini, koktele su pile u potocima, a oskudna odjeća u silnoj vrućini i ludilu ambijenta postala im je nepotrebna, dvije finalistice i dva suca u centru podija, dvije minute plesa za svaku i dvije minute šanse da se impresioniraju suci, ali i publika sada. Svi oko mene plešu, totalno je ludilo u kojem se očekuje konačna pobjednica, voditelj shvaća da još dugo neće moći držati ambijent na vrhuncu pa proglašava pobjednicu, stavlja joj lentu i predaje nagradu, na binu se penju mnogi i nastavljaju ples, atmosfera odlična, gledam na sat još nije sedam sati popodne.

Savršena priredba vođena od strane vrhunskog voditelja, odličnog DJ-a i konobara u Mangos Docku prava je lekcija za mene koji od turizma živim kako od gostiju uzeti novac, a da su pri tom zaista svi zadovoljni. Sutradan sam u baru pronašao voditelja programa Josea koji mi je ispričao da je godinama radio u SAD-u i na kruzerima kao voditelj i zabavljač, ali mogućnosti koje najboljima u struci nudi Cabo San Lucas su izuzetne, a zarada gotovo nevjerojatno velika. Samo morate biti najbolji u onom što radite ili za vas tu nema mjesta. Nemilosrdan je, valjda zato i poseban u svijetu zabave taj Cabo San Lucas.

07.03. Srijeda do 10.03.2012. Subota – Cabo San Lucas

Cabo San Lucas...

Moje oduševljenje vezano za Cabo odnosi se najviše na način kako su od malog i nepoznatog ribarskog mjestašca u samo trideset godina stvorili najjači turistički centar u Mexicu danas poznat u svjetskim okvirima vrhunske turističke ponude. Baja California Del Sur je pokrajina u kojoj se nalazi Cabo i koja je ustvari prava pustinja gdje se na zemlji gotovo ništa ne može uzgojiti, ali je more izuzetno bogato ribom, lijepo i cijelu godinu dovoljno toplo za kupanje. Istina je da je i Cabo izložen uraganima od lipnja do kraja listopada i da su temperature u tim mjesecima izuzetno visoke za naše pojmove.

Kako je do današnjeg Caba došlo opisati ću vam u nekoliko crta. Prije tridesetak godina u još uvijek zlatnim godinama meksičkog turizma (podsjećam da je od 50-ih do kraja 70-ih Acapulco bio jedan od vodećih gradova svijeta u turizmu) udruženi američki i meksički investitori željeli su stvoriti mjesto za ekskluzivne goste koje osim svega što treba imati da bi bilo atraktivno ne smije biti udaljeno više od tri sata avionom od najvećih američkih gradova, a jednako tako i od meksičkih.

Od male ribarske lučice napravljena je velika i zaštićena marina oko koje su nikli luksuzni hoteli prateći vrhunskom zabavom, cijela infrastruktura je izgrađena, a krajolik prilagođen bogatim gostima, pa danas iako je u pustinji u Cabo San Lucasu i blizini je izgrađeno sedamnaest golf igrališta. Prirodne pješčane plaže se čiste i održavaju, a svijest o zaštiti okoliša podignuta je na najviši nivo. Flota jahti i brodica za big game ribolov je možda i najbrojnija na svijetu, a odavno je ograničen broj plovila kako bi se sačuvao riblji fond i kako bi Cabo ostao najpopularnije mjesto za sportski ribolov na svijetu. Svjetska prvenstva u big gamu se održavaju upravo tu i onaj koji dođe na ta pozivna prvenstva ubraja se u vrhunske ribolovce. Moj prijatelj Dario Marjan postao je svjetski prvak big game ribolovu u Cabo san Lucasu, a veličinu tog uspjeha tek sad u potpunosti mogu sagledati, jer nije to neko natjecanje u kojem se okupe tu neki ribolovci nego pravo svjetsko prvenstvo na koje dolaze najbogatiji i najbolji meštri od štapa i panule na svijetu.

U marini u Cabu u mnoštvu super luksuznih brodova za sportski ribolov nisu čuli za Hrvatsku dok se nije pojavio neki tamo Dario i pomrsio im konce. Odakle? Iz Hrvatske, gdje je to? Znate Ivanišević, Dražen Petrović, Rađa, Kukoč, Cro Cop, nogomet svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998 treće mjesto, nastavljam nabrajanje, ali ne prepoznaju nikog od naših vrhunskih sportaša. Na spomen Daria Marjana brzo se sjete 2004-e i superiorne pobjede anonimusa iz tamo neke zemlje za koju do tada nisu čuli. I Hrvatske tek tada koja je u ekipnom plasmanu bila druga na svijetu, a već je bila gotovo prva dan prije završetka natjecanja. Kako je izgubljeno prvo mjesto ekipno ispričati će vam direktno Dario kad ga jednom upoznate ploveći Jadranom ili ga sretnete na nekom od sajmova nautike u svijetu gdje predstavlja svoju uspješnu nautičku firmu Nava čarter. Vjerujte mi priča je toliko nevjerojatna, a istovremeno istinita da će je svaki zaljubljenik u more i događaje oko mora zauvijek zapamtiti.

Danas je u Cabu selektirana kvaliteta. Svako može doći i okušati se, ali samo najbolji ostaju i to ostaju toliko dugo dok ih drugi koji postanu bolji ne istisnu. Biti u Cabu je privilegij za svakog Meksikanca željnog zarade od turizma, a u velikoj ponudi vrlo profesionalno nuđenoj na ulicama i marini u Cabu treba izboriti svoje mjesto. Jednako tako je i sa klubovima, restoranima, izletima...

U Cabu život ne staje, ali kako je sve, baš sve podređeno zaradi nakon nekoliko dana postajete svjesni da je sve na prodaju i da se sve odvija samo radi što brže zarade ma kako to bilo perfektno prikriveno i vrhunski izvedeno.

U subotu ujutro otac Marino je avionom otputovao preko Miamia za Hrvatsku gdje ga je ugostio i proveo marinama Fort Lauderdalea naš prijatelj i član posade Dore Zoran Majkić.

Ja sam tu subotu negdje oko podne isplovio prema La Pazu.

Oko pet sati popodne plovio sam u blizini San Jose Del Caba kad su se oko mene počeli pojavljivati kitovi. Desetak kitova vidio sam istovremeno najčešće u parovima. Veliki plavi kitovi oko dvadeset metara dugi to su popodne bili zaista raspoloženi za igru. Prilazio sam i u neposrednu blizinu pokušavajući nekako fotografirati i snimiti viđeno. Isprva pomalo rezervirano i oprezno, a onda sve hrabrije približavajući se na nekoliko metara daljine koliko su mi dopuštali. U zanosu i bez nekog posebnog iskustva sa kitovima izgubio sam pojam veličine i opasnosti ne toliko od sudara s kitom koliko od slučajnog udarca repom na koji su me u pričama jedriličari upozoravali jer rep je daleko od glave, a prilikom dubljeg zarona izađe toliko van površine da bez problema može oštetiti brod ili opremu. Trčeći od prove do krme aparatom i kamerom u suradnji sa auto pilotom provodio sam nezaboravne trenutke u društvu kitova.

U jednom trenutku desetak metara ispred prove Dore iskočio je dvadeset metara dugi kit na oko dva do tri metra iznad površine mora cijelim tijelom. Moram priznati da me uhvatila panika jer sam procijenio da je sudar neizbježan. Potrčao sam sa prove do kormila, stavio u ler gas, okrenuo timun u desno. Znao sam da je prekasno i da ustvari možda mogu samo ublažiti sudar jer je mrcina već pod provom. Ne znam ni sam kako je sudar izbjegnut, ali ga ja svojim manevrom nisam izbjegao. Tako veliki kit u jako kratkom vremenu nakon doskoka u more uspio je napraviti manevar izbjegavanja. Tih nekoliko sekunda iščekivanja udarca neću nikad zaboravit, znam da sam se čvrto uhvatio za držač i da dan danas kad se vratim u tu situaciju ne mogu objasniti kako nije došlo do sudara. Ispod sebe sam gledao golemo tijelo sisavca i trup Dore kako prolazi tik uz i poviše njega.

Nastavak puta prema La Pazu bio je ispunjen ovim događajem nakon kojeg sam bio sretan doživljenim, ali istovremeno i ljut na sebe kako sam se doveo radi igre možda u pogibeljnu situaciju. U svakom slučaju nakon ovog biti ću oprezniji u približavanju kitovima. Jedan od najslavnijih nautičara današnjice, Jimmy Cornel u svojoj knjizi je napisao iskustvo prijatelja kojeg su negdje na putu iz Meksika prema Hawaima sustigli kitovi koji su ga satima pratili. Otprilike njih četrdesetak ničim izazvani u jednom trenutku koordinirano su počeli udarati u brod sa obje strane dok ga nisu potopili. Bračni par se spasio iskakanjem s broda u splav za spašavanje na kojoj su ih nakon 66 dana pronašli u blizini Kostarike. Po dolasku u Miami gdje su živjeli gospođa je hitno zatražila rastavu braku...

Negdje oko ponoći usidrio sam se u Bahia los Frailes, koje mi je pružilo odličan zaklon od sjeverozapadnog vjetra koji je u noći stalno jačao upravo iz smjera prema kojem sam se ja kretao.

11.03.2012. Nedjelja

Oko sedam sati sam se probudio i dolaskom u kokpit otkrio da se nalazim u blizini prekrasne plaže.

Bonaca je, vjetar od prošle noći potpuno je utihnuo, ostalo je nešto vala na otvorenom moru pa se odlučujem nekoliko sati provesti na pješčanoj plaži u kupanju i ribolovu. Ribolov je završio gotovo i prije nego što je počeo jer sam odmah ispod broda pronašao i ulovio dovoljno velikog jastoga i trlju od pola kila. Na nekoliko kilometara dugoj plaži nikoga, samo Dora i ja. Ala gušta nakon ludila Cabo San Lucasa doći u ovakav mir. Zaronio sam na Pulmo koraljnom grebenu udaljenom nekoliko milja za koji kažu da je jedno od najboljih mjesta na svijetu za ronjenje. Sedamdeset godina se štiti ovaj dugi koraljni greben od bilo kakvog ribolova u moru izuzetno bogatom ribom. Desetak je metara dubine oko koraljnog spruda pa ne uzimam boce za ronjenje nego samo duge peraje. Iz gumenjaka ispod sebe vidim jata riba. Ulazim u prirodni akvarij i plivam među ribom koja se uopće ne boji ljudi, nailazim na koloniju jastoga koja je okupirala jednu veliku stijenu, najveći jastog ima oko tri kila, tamne su boje i svi su iste vrste. Dalje nailazim na trlje od preko kilograma, zubace, gofove, raže, koraljne morske pse...Nekoliko velikih manti promjera tijela od preko tri metra motaju se u blizini. Umjesto bove za ronjenje za sobom vučem gumenjaka jer sam prilično udaljen od obale, a uz ovakvo bogatstvo ribe tko zna što se sve mota u blizini. Upozorili su me u Tihom oceanu oko Caba sa strane otvorenog oceana se treba paziti morskih pasa koji u roku od minute najviše dođu nakon ulova ribe na harpunu u namjeri da otmu ulov. Ovdje sam na početku mora Cortez, točno na mjestu gdje se službeno dodiruje sa oceanom, znam da je morskih pasa manje, ali mi nije baš svejedno. Vidljivost o moru nije sjajna, ali vidi petnaestak metara oko sebe pa mi se čini da imam dovoljno vremena za uskočiti u gumenjak u slučaju susreta s nekom stvarno opasnom psinom. Bull, maco, čekić, tigar, bijela psina i još mnoge vrste žive ili prolaze ovim morem, a kako i ne bi kad ribe ima u izobilju. To me na neki način i umiruje jer što će se oni hraniti sa mnom pored takvog izbora specijaliteta. Ipak nakon sata ronjenja neki se nemir počeo uvlačiti u mene i sve sam manje uživao u prirodnom okruženju, a sve više sam gledao oko sebe pazeći da ne postanem nečija lovina. Negdje na rubu vidljivosti na oko tri metra od površine primijetio sam neku sjenu, spremio se za uskakanje u brod, ali radoznalost je bila jača. Srce se uzlupalo, strah me, ipak čekam još uvijek u moru priljubljen uz gumenjaka. Evo sjene ponovno, puška mi je u ruci za svaki slučaj, ali znam da mi neće pomoći, ako stvarno zagusti. Odjednom olakšanje, morski lavovi su to, dolaze mi blizu na nekoliko metara, imaju više od tri metra neki. Rone i love u mojoj blizini, uplivaju u jata šarenih riba sa uspjehom loveći, zaista nesvakidašnji prizor lova, koordiniran, učinkovit. Zaboravio sam na strah, zaronio bliže grebenu, ostavio gumenjaka usidrenog iza sebe. Nije lako objasniti zašto i kada osjećam nelagodu ili strah roneći, ali kako do nelagode i opreza polako dolazi tako povremeno potpuno nestane i učini mi se da sam potpuno siguran u morskim dubinama. Vjerojatno ni jedno ni drugo nije potpuno točno, ali neko se čulo u nama izoštri kad se često izlažemo sličnim situacijama koje nas dodatno upozoravaju na oprez. Na ovom putu osim glasa razuma naučio sam slušati i čula i rijetko kad bih se prevario. Posebno kad ostanem sam na brodu ta čula nekako intenzivnije prorade pomažući mi u donošenju odluka. Već sam dva sata u moru, vrijeme je za pokret.

Oko podne nastavio sam plovidbu po bonaci, čitam peljar i odlučujem se na još jedno zaustavljanje prije La Paza. Baja Los Muertos mi se učinila kao dobar izbor i pogodio sam jer osim dobrog sidrišta sigurnog po sjeverozapadnom vjetru nudi i lijepu pješčanu plažu. Još jedan zalazak sunca i noć daleko od civilizacije. Dora i ja ponovno sami u uvali, malo čitam, malo pišem, spremam trlju i jastoga i mislim se kako bi bilo lijepo da je posada brojnija u trenucima kad se pripremi tako dobar obrok.

12.03.2012. Ponedjeljak

Ponovno me sunce budi negdje oko osam sati. Lijeno se dižem znajući da nigdje ne žurim i da me nitko ne čeka. Vraćam se u krevet sa knjigom World sailing routes čitajući o najprimjerenijim rutama u Tihom oceanu. Već nekoliko mjeseci me prijatelji i posada Dore zovu i pitaju za točan plan plovidbe kako bi se mogli pripremiti za jednu od najdužih ruta prostranstvima najvećeg oceana. Još uvijek kombiniram pokušavajući se prilagoditi koliko mogu da se što lakše do mene može doći u bespućima Polinezije, a da istovremeno uvjeti za plovidbu i vremenske prilike budu što povoljnije za boravak i jedrenje na odabranim destinacijama.

U deset umjesto umivanja skačem u more, dvadeset i tri stupnja je temperatura mora, osvježavajuće i malo hladnije od Caba, a dosta hladnije od južnih krajeva gdje je često i preko 30 stupnjeva.

Nakon pola sata već plovim prema La Pazu zadovoljan činjenicom da su uvjeti za plovidbu odlični i da ću na vrijeme, prije zalaska sunca stići na sidrište.

Oko šest sati popodne uplovio sam u kanal duljine oko 5 nm koji vodi do centra grada i sidrišta. Kako su pličine brojne tako je i kanal označen sa mnogobrojnim bovama i svjetlima.

Na sidrištu je oko 150 jedrilica i desetak motornih brodova. Na većini plovila žive ljudi koji dugo borave na moru što se vidi po brodskoj opremi. Sidrim se zadovoljan činjenicom da je sidrište potpuno zaštićeno od svih vjetrova, bacam gumenjak u more i odlazim u obilazak marina.

13.03.2012. Utorak

La Paz mi se svidio na prvi pogled, a i samo ime grada koje u prijevodu znači mir govori dosta o samom gradu. Ostaje mi provjera mogućnosti vezanih za ostavljanje broda po pitanju sigurnosti vezano uz uragane kao i za servise koje moram obaviti prije nastavka puta preko Tihog oceana.

Od osam sati ujutro slušam mrežu odnosno radio emitiranje na VHF-u lokalnog kluba nautičara koji je daleko najveći i najbrojniji u Meksiku. U 9.30 sti već sam ispred nautičkog kluba gdje se na sat vremena okupi većina nautičara na zajedničkoj kavi na kojoj razmjenjuju informacije i dogovaraju sve poslove vezane uz brodove. Odlučujem se učlaniti u klub i osim simbolične naknade za godišnju članarinu priključujem se akciji u kojoj se slijedeću subotu na jednodnevni izlet vode djeca iz siromašnih obitelji.

Ostatak dana koristim za obilazak objekata i prikupljanje informacija za donošenje odluke o ostanku na duže vrijeme u La Pazu za vrijeme trajanja sezone uragana.

Dan mi je nekako brzo prošao tako da sam umorniji nego inače na brod stigao sa zadnjim zrakama sunca i dugo analizirao prikupljene informacije. Idem prespavati pa ću vjerojatno ujutro već imati neke zaključke. Ne kaže se uzalud da je jutro pametnije od večeri, valjda.       

Mazatlan

27.02.2012. Ponedjeljak-28.02. Utorak

Iako smo planirali ostati još barem nekoliko dana u Banderas zaljevu i posjetiti okolna mjesta novi vremenski prozor dobrog vremena se ukazao taman toliko da se možemo domoći našeg novog odredišta Mazatlana koje je udaljeno 200 milja od Puerto Vallarte.

Nakon plaćanja marine i lijepog iznenađenja jer je cijena marine iznosila 60 dolara dnevno brzo smo se odvezali i počeli raditi nove milje prema Kalifornijskom zaljevu.

Vremenske prognoze zaista su dobre i pouzdane pa nas i sada prati lijepo vrijeme bez vjetra.

Kako su uvjeti za kuhanje na brodu idealni, a vremena ima na pretek tako smišljamo na koji način pripraviti bifteke danas za ručak. Tava za pečenje dobitna je kombinacija, a osim što je najjednostavnija možemo lakše uspoređivati kvalitetu mesa ako ga pripremamo u istim uvjetima. Ne znam kako postižu okus,ali moram priznati da je meso izuzetno ukusno poput argentinskog.

Prošli put sam na brodu smršavija 15 kila, a ovaj put se bojim da ću se vratiti sa kojim kilom viška. Tješim se da bar znam s koliko užitka u hrani se došlo do takvog rezultata. Ipak kad dođemo u Kalifornijski zaljev opet ću se okrenit jastozima i ribi da malo popravim liniju prije naše turističke sezone u kojoj želim aktivno sudjelovati.

Da ne zaboravim spomenuti čokolada je u supermarketima rijetka i jako skupa. Srećom pronašao sam Nutellu kojom podižem šećer u krvi po prihvatljivoj cijeni od 30 kuna za 750 grama.

Malo u kuhanju, spavanju i čitanju nekako mi je opet brzo prošlo vrijeme, utorak je zamijenio ponedjeljak, dan je zamijenio noć a u pet sati popodne smo već bili na ulasku u veliku luku Mazatlana. Između opcija marine ili sidrište odlučio sam se za ovo drugo što je brodskoj kasi prištedjelo dovoljno da se može priuštiti nova bogata spiza i vikend izlazak. Sidrište se uopće nije pokazalo kao loša varijanta jer je promet u luci toliko rijedak i bez proizvođača valova tako da nam se činilo da boravimo na kopnu. Naknada za korištenje mula nautičkog kluba i sanitarija na dnevnom nivou iznosi 20 kuna uz cijelo dnevno čuvanje prostora pa tako i našeg gumenjaka. I centar je na dva kilometra tako da se bez obzira na vrlo jeftin gradski prijevoz, tri kune karta, sa zadovoljstvom prošetamo. Utorak navečer ostali smo na brodu uz Internet koji nakon kupovanja stika telcela manje-više solidno radi u svim mjestima uz obalu.

29.02. i 01.03.2012. Srijeda i Četvrtak

Srijeda i Četvrtak su ako ne putujemo obično dani kada se bavimo brodskim obavezama i ispitujemo teren za vikend. Mazatlan sa svojih pola milijuna stanovnika i ne samo turističkom orijentacijom mi se na prvu svidio. Prvo smo obišli jezgru starog grada, a onda i malecon, dugo šetalište uz obalu, negdje oko 15 kilometara dugo. Obavili smo i prvu obnovu zaliha o Super Mega šoping centru i raspitali se o ponudi za vikend. Kako su noći bile prohladne ostajali smo na brodu i punili baterije za vikend.

02.03.2012. Petak

Od ranog jutra smo u pogonu jer smo željeli što prije nadopuniti gorivo i napraviti servis na glavnom motoru koji je napravio novih 200 sati puno brže nego što sam to očekivao. Kao nagradu za vjerno služenje nakon osamsto sati priuštio sam mu i ovlaštenog servisera Yannmara koji je nakon servisa i provjere stanja motora utvrdio da sam sve radnje do sada ispravno napravio te da se vidi da ne forsiramo motor sa prevelikim opterećenjem. Znam ja to dobro jer motor trebamo sačuvati za područja gdje servisera neće biti pa mu sva pažnja koju mu sad ukazujemo dolazi kao najbolja investicija za mirnu budućnost i dugotrajno prijateljstvo.

Do podne smo dovršili predviđene poslove, a onda smo nakon ručka otišli malo odspavat da lakše izdržimo napornu noć.

Za izlazak smo odabrali veliki bar na otvorenom Joe s Oysters koji je po dimenzijama prije u kategoriji diskoteka. Muzika internacionalna i latinoamerička, popunjenost kao kod nas u najjačim danima diskoteka, atmosfera odlična. Za vrijeme našeg boravka u klubu ni najmanji incident se nije dogodio, a stranci koji su bili u velikoj manjini su se mogli bez problema opustiti sa vrlo ugodnim i zaista vrlo uljudnim domaćinima. Negdje oko 3 iza ponoći taxi nas je dovezao ispred broda i 12 km dugu vožnju naplatio 22 kune. Cijenu u baru su bile opet vrlo prihvatljive, npr. Cijena jedne boce piva Corona je 9 kuna.

03.03.2012.

Subota je, ali ne obična, danas je Marinu rođendan. Kako ćemo ga proslaviti? Idemo propješačiti cijeli Malecon. Šetnjom uz nepreglednu plažu na kojoj se stalno nešto događa ni ne primijetiš koliko ustvari prohodaš pa je signal za prestanak hodanja Marinu bila lagana bol u leđima. On nazad autobusom nakon petnaestak kilometara, a ja nazad gotovo istim putem. U sumrak nadomak brodu nisam imao mira pa sam se popeo na brdo kako bi što bolje mogao doživjeti i snimiti grad. U 7 sati navečer došao sam konačno na brod, a tek smo trebali ponovno izaći u klub Muraya u kojem se okupljaju sportaši iz nekoliko sportova sa svojim obiteljima i uz meksičku muziku uživo provedu nekoliko sati zajedno. Zastavu našeg jedriličarskog kluba Labuda mijenjali smo za zastavu sportskog društva Muraya. Dočekani od predsjednika kluba dobili smo mjesto za centralnim stolom i iako umoran od današnje prekomjerne šetnje uživao sam u izvedbama hitova, plesu i obiteljsko prijateljskom druženju članova društva.

Kad je zavjesa pala u 23 sata i nakon što smo se oprostili s našim dragim domaćinima smogli smo još toliko snage za otići na centralni trg Machedu gdje je naravno svirala meksička muzika uz koju se po cijelom trgu plesalo. Restorani, barovi i klubovi koji su smješteni uz trg bili su jako dobro popunjeni, a atmosfera je opet bila odlična. Minimalno prisustvo policije dovelo me do zaključka da je sigurnost zaista na visokom nivou. Kako je umor napravio svoje sa prvim satom nedjelje smo se vratili na našu Doru. Program za nedjelju već je dogovoren, uz još jednu, ali ovaj put kraću šetnju Maleconom trebali smo napraviti veliku spizu jer naše slijedeće odredište slovi za najskuplje u Meksiku.

04.03.2012. Nedjelja

Kako je dogovoreno tako je i učinjeno, još jedna šetnja, opet smo produžili malo i došli sve do supermarketa na noge, pa velika kupovina i povratak na brod. Podigli smo gumenjaka iz mora što se svugdje u Meksiku prakticira preko noći jer mala neopreznost i ostavljanje gumenjaka u moru preko noći često završi pogledom u prazno ujutro. Specijalitet ribara u pangama je presjeći konop i lanac gumenjaka i vratiti se doma sa bogatim ulovom. Još jednom sam pogledao prognozu. Sada kad bi nam odgovarao vjetar jer konačno ne idemo protiv njega nema ga danima unaprijed. Biram najpovoljnije uvjete i dogovaramo isplovljenje za osam sati ujutro.        

Puerto Vallarta

24.02.2012. Petak

Opet nam je prognoza relativno naklonjena, ali zato svaki vremenski prozor moramo maksimalno iskoristiti pa tako i ovaj do oko 160 nm udaljene Puerto Vallarte. Znamo da je petak navečer pravo vrijeme za izlazak,ali prognoza i napredovanje prema Kalifornijskom zaljevu zabavu stavlja u drugi plan. U svježem sjećanju su nam sati i sati proboja velikih valova pa sada tu situaciju svakako želimo izbjeći. U 7.00 sati već smo radili prve milje po bonaci koja se samo poželjeti može jer bilo kakav vjetar može biti jedino nepovoljan. Cijeli dan prošao je bez vjetra, a struja je i dalje ostala prilično jaka naravno protiv nas. Negdje oko 4 sata ujutro došli smo konačno do same punte zaljeva Banderas ili zastava u prijevodu u kojem se smjestila Puerto Vallarta. Iz bonace u 35 čvorova vjetra u tren oka, probijamo se još 4 milje računajući da ćemo taj jaki vjetar konačno moći iskoristiti jer ćemo uskoro promijeniti kurs za 90 stupnjeva. I taman kad smo se nekako dovukli i provukli oko punte vjetar je ponovno skrenia nama u provu. Jeli to moguće? Ma nije moguće, ali nama se to događa. Srećom kako je vjetar došao tako je i nestao nekoliko milja iza punte iz nama nejasnih razloga u vedroj noći bez oblaka.

U podne smo uplovili u Puerto Vallartu i ukazanu priliku praznog mjesta na pumpi odmah iskoristili za nadopunu goriva. Cijenu od 10.27 pezosa koliko košta dizel automobile servis na pumpi uvećava za 16 posto stranim zastavama, a za 3 posto plovilima pod domaćom zastavom. Joj koja bi revolucija nastala kad bi na našim pumpama vrijedilo isto pravilo. U krajnjem slučaju kad malo bolje razmislim to uopće nije loše i na taj način se stimulira domaća zastava. Sa cijenama u marinama razlika je još znatnija. Pa se ti vozi pod stranom zastavom.

25.02.2012. Subota i 26.02. Nedjelja

I prethodni reci pripadaju suboti, ali nekako su mi ostali u danu prije jer se nije puno ni spavalo za vrijeme putovanja. Nakon pumpe ulazimo u luksuznu i jedino moguću za naš privez marinu Porto Vallarta. Zovemo na radnim kanalima VHF stanicom marinu u kojoj smo rezervirali mjesto, ali nitko ne odgovara. Pronalazimo jedno slobodno mjesto na koje se privezujemo i tek za 6 sati od našeg dolaska pojavio se čuvar koji je upisao naš dolazak, a objašnjenje ne javljanja recepcije i mornara marine je da su slobodni do ponedjeljka ujutro. Ala koja baza, evo nečeg što zaista treba popraviti da ne ispadne da je sve baš kako treba. Moga bi ti našem čuvaru i mom prijatelju Duji uplovit usrid noći u marinu splitskog ACI-ja, a da te nije snimija prije nego si se i promislija vezat, a da o odgovaranju na poziv VHF stanicom da i ne govorim. Nema šanse.

Nekako smo se uspili spojit na vodu i struju otići na zasluženi odmor jer je sunce tako priprijetilo da ga je najbolje bilo izbjeći.

Ako smo propustili petak pa nećemo valjda i subotu za izlazak u čuvenu Puerto Vallartu. Malecon ili šetnjica uz more u samom centru nije velika poput većine ostalih gradova, ali se na tom perfektno uređenom dijelu grada nalazi mnoštvo restorana, barova i diskoteka. Pitanje sigurnosti za turiste već odavno ne spominjem jer mi se cijelo vrijeme čini da je vrlo sigurno usprkos informacijama koje sam prikupio prije mog dolaska u Meksiko gdje su mi mnogi savjetovali da uopće ne idem. Koju bi pogrešku napravio da sam ih poslušao jednako kao i eventualno izbjegavanje Columbie ili Jamaice.

Meksiko je zemlja čudo. Ono što sam čuo i znao o Meksiku prije dolaska je potpuno različito od onog što sam u mjestima koje posjećujem zatekao. U dvije riječi iznenađujuće pozitivno.

Subotom su svi objekti manje-više popunjeni, turista je relativno malo i pamte se puno bolji dani, ali optimizam u bolje sutra je sve prisutan. Svi oni koji imaju bilo kakav dodir sa turizmom nastoje ostaviti što bolji dojam kako bi nadmašili konkurenciju, ali svakako kako bi ponukali one koji jednom dođu da se ponovno vrate. I u tome su jako uspješni.

Opet smo u sitne sate za male novce stigli do Dore taksijem, ali ovog puta bez gumenjaka jer se Dora odmarala na privezu u marini.

Nedjelju smo proveli u sređivanju broda i kupanju u bazenu luksuznog hotela u blizini. Nedjelja navečer završila je za nas još jednim obilaskom marine u kojoj se smjestilo pedesetak turističkih agencija sa nevjerojatnom ponudom i stotinjak restorana. Ovoj vrsti ponude naše marine ne mogu konkurirati ni blizu.     

Zihuatanejo-Manzanillo

20.02.2012. Ponedjeljak

Noćna smjena prolazi u laganom radu motora, brzina je oko 5.5 čvorova na sat što je relativno dobro s obzirom na struju, val i lagani vjetar koji su točno iz suprotnog smjera. Čitam nautički vodič i zaključujem da je naše slijedeće odredište jedan od centara u koji dolaze nautičari koji ili žive na brodu ili duže borave. Polako sviće dan i pada dogovor da se malo baci panula. Nakon dva sata ribolova ulovili smo mahi mahi težak oko 15 kilograma pa je uslijedilo fotografiranje i čišćenje ribe. Iako je relativno velika i borbena riba ovog puta nije pružala neki posebni otpor pa smo u šali govorili da se ovdje radilo o predaji te je ne bi smjeli fotografirati kao trofej. Svakako znali smo da ćemo imati poklon za susjede koji su već duže na sidrištu pa im je zasigurno ponestalo ribe.

U deset sati već stižemo u veliki zaljev i među dvadesetak jedrilica spuštamo sidro. Gledam dalekozorom imena jedrilica ne bi li ugledao nekog poznatog ili u nekom ludom slučaju kakvi hrvatski natpis ili oznaku. Ne vidim ni jedno ni drugo. Primjećujemo lijepi gat na kojem su usidreni ribarski brodovi i dio plaže gdje nautičari izvlače svoje gumenjake. Dan nam je prošao u odmoru i brodskim poslovima te smo se tek predvečer odlučili za izlazak u grad. Naizgled mali gradić Zihuatanejo broji 70.000 stanovnika koji žive na brdašcu, a predio uz more su ostavili za turizam. U osam sati navečer sve je još otvoreno, turista i nema baš nešto iako su luksuzni hoteli smješteni na nekoliko kilometara od centra, a na desetak kilometara je smještena i Ixtapa, novi veliki i luksuzni turistički centar Meksika. Gradić me podsjetio na turski Marmaris gdje su isto tako stotine ugostiteljskih objekata stalno otvorene bez obzira na trenutnu posjetu. Rade i draguljarnice, supermarketi, galanterija i to do makar 11 sati navečer. Onda se polako život gasi, ali opet ne potpuno pa je i u sitnim noćnim satima moguće dobiti dobar obrok u restoranu ili neki specijalitet meksičke brze hrane u pokretnim objektima uz cestu. Kriza se osjeća na svakom koraku, ali ljudi su nasmijani i kao da se prave da ih to uopće ne pogađa. Neki gen veselja u narodu Meksika je toliko jak jer na ulici je gotovo nemoguće vidjeti tužno ili smrknuto lice. U nekoliko sati napravili smo tko to zna koliko kilometara snalazeći se bez plana grada tako da smo iscrpljeni došli do gumenjaka kojeg nam je uredno čuvao jedan gospodin koji je stekao povjerenje nautičara te za desetak kuna možete mirno šetati gradom bez razmišljanja što se događa sa ostavljenom imovinom.

Bonaca i dobro zaštićena luka u kojoj smo usidreni, idealni su uvjeti za miran i dobar san prije sutrašnje nabave i pokreta dalje.

21.02.2012. Utorak

Oko deset sati ujutro smo ponovno došli u grad, ali ovaj put s namjerom da obnovimo zalihe voća, povrća i mesa prije svega. Idealno mjesto za to je pazar na koji su nas uputili susjedi nautičari. I stvarno na pazaru je živo, već na prvi pogled vidim da smo na pravom mjestu. Marino malo snima i fotografira, a ja kružim i biram svježe voće i povrće. Cijene su zaista dobre, a vrhunac ponude i lijepog iznenađenja je cijena bifteka 45 kuna za kilo. Kupujem cijeli komad od 2.5 kila i već se veselim pripremi. Pronašli smo i topli kruh. E sad stvarno sve imamo, uzimamo taksi do plaže, krcamo gumenjaka, plaćamo čuvanje deset kuna i u dva sata popodne namirnice su složene, a brod spreman za polazak. Pravac 190 nm udaljeni Manzanillo.

Opet bonaca ili lagani vjetrić i val i struja protiv nas. Na motor pomalo naprijed nema druge, ali brodski frižideri puni su, a upravo krećem isprobati prvi komad bifteka. Gradele ili tava za pečenje. Pala mi je na pamet moja draga žena Petra koja mi je još u Splitu kad smo tu tavu kupili rekla, ako me se ne sjetiš zbog drugih stvari sjetit ćeš me se kad budeš spremao jelo u ovoj tavi. Ja sam prilikom kupnje bio malo nepovjerljiv, ali pokazalo se kao i tko zna koliko puta do sada da je poslušati ženu mudra odluka. Ovaj put stvarno mudra. Kako sam malo prigladnija tako sam još dok se biftek peka čoka malo po malo. Savršen okus, ispekao sam ga i sebi i ocu po guštu, meni malo krvaviji, a njemu srednje pečen. Srića da sam za prvo spremanje bifteka ostavio veći komad pa sam imao što za donijeti na stol jer sam gotovo trećinu pojeo spremajući. Kupus, pome, kukumari, rotkvice, maslinovo ulje, frigani kumpiri, crno vino, sve je već na stolu. Vanka je bonaca, jedemo u miru, nema prometa na moru, guštamo. Razgovaramo o cijenama mesa koje je nevjerojatno jeftino za naše prilike, što tek EU Europljani misle kad vide ove cijene mesa. Interesantno je da je biftek jedva dvadeset posto skuplji od svinjskih bržola, a ima istu cijenu kao svinjska svičica. Kokoš košta skoro koliko i biftek. Odluka je donesena, kupuju se samo bifteci od sada, a kokoš i svinjetinu ću ostavit kad se vratim nazad doma pa onda u mesarnici više neću gledati na biftek sa dosadašnjom željom nego ću guštat u svemu ostalom. Uostalom, vratit ću se ja u Meksiko pa udrit opet po bifteku sve dok mi ne dođe do navrh želuca ili glave da ga se u preskupoj Polineziji ne zaželim puno. Kažu ljudi da je tamo toliko sve skupo da najskuplji ribolovni alat postaje najbolja investicija, ako se možete ograničiti na riblji jelovnik kojeg sami ulovite. Otišao sam malo daleko od Meksika i trenutka užitka nakon pripreme današnjeg ručka do zadnjeg slasnog zalogaja. Za desert smo nakon pauze i hvatanja zraka pojeli odlični mango. Inače mango je za mene daleko najbolje tropsko voće uz banane koje su odličnog okusa jer za razliku od onih koje doma kupujemo dozrijevaju prirodno. Sa ananasom je velika zajebancija za očistit ga, a nikad ne znaš kakvi će mu biti na kraju okus. Tu je zaključak potpuno drukčiji, ananas iz limenke-najbolji ananas.

Nakon ručka sam jedno tri ure odspavao tako da je noć već dobro uhvatila kad sam se vratio na svoje dežurstvo. Uvjeti isti, oko nas nikoga, lagano napredujemo. Smjena brzo prođe u čitanju nautičkih vodiča, a vrijeme mi je polako napraviti plan za narednu godinu plovidbe. Zovu ljudi i pitaju kad ću ga zgotoviti, a ja nekako odugovlačim. Moram se toga uhvatiti što prije, ali zato negdje moram ostati malo duže kako bi imao Internet radi gomile informacija koje osim nautičkih trebam da bi me sutra na mom putu netko mogao doći i posjetiti, a ne da kavom glupošću ionako težak let do Polinezije još više iskompliciram.

22.02.2012. Srijeda

Noć je ponovno brzo prošla još mi je i za sutra nešto ostalo za pročitat. Radujem se danu i odmah novi prijedlog, ajmo doručkovati voće, a u podne će ponovno zacvrčati petrina tava sa novim komadima bifteka. A kilo samo 45 kuna pa su mi nekako još i slađi, unaprid se veselim tamanjenju friganih kumpira i bifteka, Marino mi baš i ne voli meso, ali je dogovoreno da ću mu ja rado spremati ribu, ali nakon toliko dugog mesnog posta ovakvih se poslastica ja jednostavno teško mogu odreći. Živilo meso i frigani kumpiri! Svaki put mi dok se bavim biftecima padne na pamet sin Marino koji je za razliku od oca Marina lud za mesom, a posebno za biftekom. Otputovao je s broda malo prije oaze mesa i stvari koje su mu drage.

Scenarij za ručak isti kao jučer, glumci isti, vremenski uvjeti identični. Taman nakon što smo završili s ranim ručkom vrijeme se pogoršalo pa smo uz veće valove i vjetar protiv nas nastavili proboj dalje sa 4 čvora brzine. I manje. Iz provene kabine se premjestiš u krmenu i opet možeš spavati, samo je čitati malo teže pa noć duže traje. Jedra ne dolaze u obzir jer vjetar je stalno protiv nas, a držeći se blizu obale imamo dosta povoljnije uvjete nego nekoliko milja vani gdje je val još dvostruko veći. Oko ponoći smo ugledali svjetla Manzanilla. U dva sata ujutro smo stigli do sidrišta ispred luksuznog hotela Las Hadas. Ne valja, a i vjetar se minimalno osjeća. U tri sata smo već bili u dubokom snu, a naša Dora na sigurnom i mirnom sidrištu.

23.02.2012. Četvrtak

Znali smo iz nautičkog vodiča da je Las Hadas lijep i da blago naklono gledaju na nautičare usidrene ispred njihove luksuzne marine. Imaju poseban paket usluga koji se nudi i uključuje korištenje veza za gumenja, bazen i ostale sadržaje hotela za 200 petosa ili 90 kuna dnevno. Nije ni čudo da gotovo svi nautičari sa sidrišta cijele dane provode uz iznimno lijepi bazen koji čine i otoci sa cvijećem, mali slapovi i bar čiji šank seže duboko u bazen. Idealno za partije, ali nažalost osim nautičara gotovo da nikog nema u hotelu. Žao mi je da je tako, ali istovremeno sam siguran da je hotel stalno pun ni nautičari ne bi bili u jedinstvenoj prilici da za sitniš imaju na raspolaganju ovakav luksuz, a brodovi su im doslovno usidreni ispred nosa. Još se i dobiju veliki ručnici na korištenje u neograničenom broju. Nije mi baš jasna njihova matematika osim ukoliko samo prisustvo ljudi na bazenu ostavlja bolji dojam na one rijetke goste hotela. Bazena je ustvari nekoliko sa različitim temperaturama tako da su grijani bazeni jako ugodni za kupanje noću.

Nakon popodneva provedenog na bazenu odlučili smo taksijem proći turistički dio grada navečer da bar steknemo dojam jer već rano ujutro moramo dalje zbog dobre prognoze koja nam se ukazala.

Nešto manje od jednog sata taksist nas je vozio po gradu za koji je poznato da je prilično uspavan noću što se i pokazalo točnim. Onako umorni i nismo baš bili zainteresirani za izlazak pa kad smo stigli nazad u marinu nakon dolaska na brod brzo smo zaspali. Da ne zaboravim, taksi nas je koštao 150 pezosa, nešto manje od 70 kuna.    

Acapulco

17.02.2012. Petak

Zasvijetlio se Acapulco u prvom satu noći od silnih svjetlećih reklama u svim jarkim bojama. Jaka je i gradska rasvjeta, a do palube Dore dopire muzika iz nekoliko smjerova. Teško je u takvom okruženju oduprijeti se pozivu s ulica i klubova grada. Sa sidrišta koje je besplatno stižemo gumenjakom u lijepu marinu koja nas za korištenje mula gumenjakom košta 15 dolara dnevno. Ni malo ni puno, al ovo je ipak Acapulco, vikend je ispred nas, odlučili smo stisnuti zube i pokušati prištedjeti za kasicu prasicu na nekom drugom mjestu.

Prvo pozitivno iznenađenje je cijena taksija koja od marine do centra grada iznosi 4 dolara, a udaljenost je 10-ak kilometara. Stara buba i prijateljski raspoložen vozač dodatno su uljepšavali sliku gradskih ulica koje su se kako smo se približavali centru sve više popunjavale prvo Meksikancima, a onda i Gringosima. Izašli smo u samom centru i narednih sat vremena tragali prvo za mjenjačnicom pa bankomatom. Ipak nakon cijelih sat vremena potrage za bankomatom koji će nam se smilovati i uzvratiti ljubazno izbacivanjem pezosa konačno smo iskoristili priliku.

E sada kad nešto imamo i u džepu mogli smo se posvetiti ponudi koja je fascinanta. Malo još nepovjerljivi prema cijenama obišli smo pola ulice i utvrdili da su cijene jako pristupačne. Susreli smo se i sa novim izrazom PARA LIBRE, hoće reći kad platiš cijenu ulaznice gotovo sva pića sa bara u neograničenim količinama su uključena u cijenu. A pazite sada, cijena ulaznice u klub po osobi je od 15 do 37 dolara ovisno o popularnosti i uređenosti kluba. Mi smo se odlučili za 20 dolara vrijedan klub koji je zaista bio dobro uređen, razglas i muzika odlična, popunjenost isto, a cijena je kao što je i pisalo uključivala gotovo sva pića uključena u cijenu ulaznice. Redale su se ture, a ono nitko da nas zaustavi ili kaže, a sad nema više. Dosadilo mi je više provjeravati do kad će to oni nama nositi piće i ništa ne pitati, a i bilo je vrijeme da se uspori sa unošenjem alkohola u organizam kako bi mogli pronaći brod na povratku kući.

U tako dobrom ambijentu vrijeme je brzo prošlo i u sitne sate ponovno nas je jedna stara buba sa novim veselim vozačem vraćala kući. Nakon malo početnog cjenkanja ista dionica plaćena je opet 4 dolara.

18.02.2012. Subota

Kako smo kasno legli tako smo se i kasno probudili. Prošlo je podne, a umor se nagomilao još od puta, pa prošle noći. Sada naspavani, ali pomalo usporeni pravimo plan za danas. U dva popodne uskačemo u gumenjaka i krećemo u obilazak plaža u potrazi za mjestom gdje ćemo se malo rashladiti. Izbor je pao na Isla la Roqueta otočić i istoimenu plažu. Turistički brodovi i brodice neprestano dovoze i odvoze izletnike smještene u hotelima u gradu, na mulu uz lijepu plažu brodovi su se natiskali poput srdela u kašeti i dočim se jedan odveže drugi uskoči na njegovo mjesto. Na lijepoj pješčanoj plaži je oko dvije tisuće ljudi, a osvježenje ili ručak se može dobiti u jednom od desetak barova uz plažu. Mjesto pod palmama u ležaljkama se plaća posebno, ali izbora se puno nema jer je sunce jako, a izležavanje u hladu izgleda skroz primamljivo. I tako malo kupanja, malo odmaranja u ležaljkama, par piva i već se sunce počelo spuštati. U kratko vrijeme popunili su se turistički brodovi, a plaža je postajala sve praznija. Barovi su počeli zatvarati što je bio i nama znak za povlačenje. Otplivali smo do gumenjaka koji je bio usidren na pedesetak metara od plaže i posljednje zrake sunca iskoristili smo za još jedan kraći obilazak plaža koje nismo još vidjeli uz neizbježno snimanje i fotografiranje.

Uslijedio je odmor, pa večera (biftek kojeg sam pripremio uz nekoliko priloga), čašica vina i još jedan izlazak u grad. Sinoć smo obišli ulicu barova, a večeras sa prikupljenim informacijama želimo zaviriti u klupske prostore. Izbor smo napravili tako da vidimo pomalo od svega, od salse, marengea i bačate do hitova elektronske muzike. Paladium, Mandara i Hugo su najpoznatiji klubovi sa modernom muzikom,obišli smo ih na kratko se zadržavajući uz mogućnost neplaćanja ulaznica pa smo dobili dojam kako se mlađa populacija zabavlja. Klub-diskoteka Ninas bila je ustvari mjesto koje nas je najviše interesiralo što se kasnije pokazalo opravdanim. Salsa, Cumbia, Marengue i disko glazba od sedamdesetih do devedesetih bila je na programu u lijepo uređenom prostoru u kojem je bilo do dvije tisuće ljudi. Do dva sata iza ponoći nastupali su razni izvođači i plesne grupe koje su izvele i nekoliko tradicionalnih meksičkih plesova. Kako smo primijetili samo nekolicinu stranaca shvatili smo da je program prilagođen domaćim posjetiteljima što je i rezultiralo glazbom koja nam je bila prilično nepoznata. Cijele obitelji Meksikanaca su se dobro zabavljale i pjevale svoje hitove što me podsjetilo na Irsku gdje sam također nailazio na više generacija jedne obitelji u zajedničkom večernjem izlasku. Opet su nas uhvatili sitni sati, nismo odoljeli brzoj meksičkoj hrani pa smo nešto i pojeli neposredno prije ulaska u taksi, naravno ponovno u bubu.

19.02.2012. Nedjelja

ponovili smo jučerašnji scenarij što se tiče spavanja, javili se svojima doma skypom i nakon još jedne provjere prognoze odlučili da ćemo isploviti u sumrak. Naftu smo ulili u najslavnijoj marini za jedrenje u Meksiku, Acapulco jaht klubu i platili je najskuplje do sada u Mexicu, nešto malo iznad jednog dolara po litri. Marina je lijepo uređena i vrlo funkcionalno opremljena za jedriličare sportaše koji svoje skupe regatne jedrilice bacaju i dižu iz mora svaki put kad ih koriste. Cijena priveza u marini je tri dolara po stopi što je daleko iznad onog što naš proračun može podnijeti, ali barem smo sat vremena proveli u izuzetno lijepom ambijentu ove marine.

U 17.00 sati već smo isplovljavali iz Acapulca grada koji zaista od turizma i za turizam živi i iako je svjetski poznat uopće nije skup. Prst gore za Acapulco uz preporuku, ako ste u blizini posjetite grad, a našlo bi se sigurno i mnogo onih koji bi potegnuli dovde samo radi Acapulca. Stotina luksuznih vila koje vidimo na izlasku iz luke na najboljim lokacijama sigurno su još jedna potvrda naših zaključaka.

120 nm ispred nas nalazi se Zihuatanejo, naše novo odredište. Brzinom od 6 čvorova ulazimo u noć bez vjetra.