05.03.2012. Ponedjeljak / 06.03.2012. Utorak
U osam sati ujutro već smo isplovili ostavljajući Mazatlan za sobom. Kad sam razgovarao sa nautičarima nigdje kao kod Mazatlana mišljenja nisu bila tako podijeljena jer oni koji su uspjeli sačuvati od lopova svu svoju imovinu iz grada nose lijepe uspomene, a oni drugi vjerojatno i dan danas žale što su se odlučili za dolazak. Na sreću mi smo ostali u prvoj grupi.
Dvjesto milja ispred nas u smjeru zapada nalazi se naše novo odredište Cabo San Lucas.
Prvih petnaestak sati uz lagani bočni vjetar jedrima i motorom koristeći se zajedno smo prilično dobro napredovali da bi nakon toga sve do dvadesetak milja od cilja bili u potpunoj bonaci. Srećom naš pouzdani Yanmar nas je i ovog puta vjerno služio.
U utorak oko podne friški jugozapadnim vjetrom jedrimo zadnje milje i u tri sata popodne stižemo ispred Cabo San Lucasa. Ploveći Meksikom danima ne bi vidjeli koji put ni jedan brod ili jahtu, a ovdje ispred ulaza u luku toliko je velika gužva da mi nije jasno kako uopće ulaze i izlaze iz porta bez semafora. Tridesetak jet skija koji se istovremeno jure uz plaže prve primjećujem, stotinjak pangi vidim istovremeno kako u svim smjerovima prevoze goste, tri velika kruzera su tu, dvadesetak turističkih brodova na dnevnim izletima, škole jedrenja i na kraju stotine glisera za big game ribolov. Sa plaža se čuje glasna muzika, ljudi kao u Hvaru u srcu sezone pa puta tri svi u ovom trenutku zbijeni u barovima uz plažu. Uzimam dalekozor i vidim da se u jednom od barova nešto posebno događa, kao da je izbor nečega...Bacam gumenjaka i za čas sam ispred centra zbivanja, bar Mangos Dock. Nitko ne prigovara što ostavljam gumenjak u blizini, naručujem i plaćam jedno pivo, a dobivam dva. Happy hour je cijeli dan što se dobro odražava na raspoloženju prisutnih. Plažom se teško probiti od gomile ljudi koja prati finale izbora za ljepoticu dana, a iskusni voditelj programa podiže atmosferu. Deset finalistica je spremno, ali još nije odabran glavni sudac kojeg upravo traže u publici, a voditelj objašnjava da sudac treba biti barem 50% zgodan, jednako toliko zabavan sa smislom za zabavu i ples, ali najvažnije je da je 100% bogat jer je licitacija za mjesto suca upravo počela. Tko daje 50 dolara? Na binu dolaze prvi ponuđači, cijena brzo raste, muzika se pojačava, povremeno se neka od kandidatkinja podigne sa stolice i uz ritam muzike pokaže djelić svog plesnog umijeća, u igri je dvojka koja je spremna izdvojiti oko 300 dolara za mjesto suca, na kraju umjesto jednog voditelj odlučuje uz isprovocirani blagoslov publike da se prihvaćaju dva suca koji su platili svoje mjesto svaki po 400 američkih dolara. Umjesto jedne stolice sada su dvije na centru podija i suci zauzimaju mjesta u njima. Pravila natjecanja objavljuje voditelj i daje svakoj djevojci 40 sekundi plesa u kojem od sudaca dobivaju ocjene na osnovu kojih ulaze u finale samo dvije djevojke, a onda uz suce i publika daje svoj glas. Ustvari tih 40 sekundi je jedino pravilo, a djevojke smiju doslovno sve, suci samo gledati, osim ako ih kandidatkinje ne zamole za pomoć. U zagrijavanju cure piju jake koktele koje im voditelj direktno iz boce sipa u usta, plesna muzika odzvanja, svi oko mene tijelima lagano prate ritam. Prve cure su krenule sa body danceom, po svemu sudeći suci ne žale potrošeni novac jer cure plešu u njihovoj neposrednoj blizini da bi ih u zadnjih dvadesetak sekundi počeli tijelima dodirivati izazivajući erupciju oduševljenja u publici. Kad su poletjeli prvi gornji dijelovi kostima parti je došao do vrhunca, a dvije djevojke koje su se najviše iskazale osvojile su simpatije sudaca i zasluženo i po mom mišljenju prošle u finale. I dalje su sve cure bile na bini, koktele su pile u potocima, a oskudna odjeća u silnoj vrućini i ludilu ambijenta postala im je nepotrebna, dvije finalistice i dva suca u centru podija, dvije minute plesa za svaku i dvije minute šanse da se impresioniraju suci, ali i publika sada. Svi oko mene plešu, totalno je ludilo u kojem se očekuje konačna pobjednica, voditelj shvaća da još dugo neće moći držati ambijent na vrhuncu pa proglašava pobjednicu, stavlja joj lentu i predaje nagradu, na binu se penju mnogi i nastavljaju ples, atmosfera odlična, gledam na sat još nije sedam sati popodne.
Savršena priredba vođena od strane vrhunskog voditelja, odličnog DJ-a i konobara u Mangos Docku prava je lekcija za mene koji od turizma živim kako od gostiju uzeti novac, a da su pri tom zaista svi zadovoljni. Sutradan sam u baru pronašao voditelja programa Josea koji mi je ispričao da je godinama radio u SAD-u i na kruzerima kao voditelj i zabavljač, ali mogućnosti koje najboljima u struci nudi Cabo San Lucas su izuzetne, a zarada gotovo nevjerojatno velika. Samo morate biti najbolji u onom što radite ili za vas tu nema mjesta. Nemilosrdan je, valjda zato i poseban u svijetu zabave taj Cabo San Lucas.
07.03. Srijeda do 10.03.2012. Subota – Cabo San Lucas
Cabo San Lucas...
Moje oduševljenje vezano za Cabo odnosi se najviše na način kako su od malog i nepoznatog ribarskog mjestašca u samo trideset godina stvorili najjači turistički centar u Mexicu danas poznat u svjetskim okvirima vrhunske turističke ponude. Baja California Del Sur je pokrajina u kojoj se nalazi Cabo i koja je ustvari prava pustinja gdje se na zemlji gotovo ništa ne može uzgojiti, ali je more izuzetno bogato ribom, lijepo i cijelu godinu dovoljno toplo za kupanje. Istina je da je i Cabo izložen uraganima od lipnja do kraja listopada i da su temperature u tim mjesecima izuzetno visoke za naše pojmove.
Kako je do današnjeg Caba došlo opisati ću vam u nekoliko crta. Prije tridesetak godina u još uvijek zlatnim godinama meksičkog turizma (podsjećam da je od 50-ih do kraja 70-ih Acapulco bio jedan od vodećih gradova svijeta u turizmu) udruženi američki i meksički investitori željeli su stvoriti mjesto za ekskluzivne goste koje osim svega što treba imati da bi bilo atraktivno ne smije biti udaljeno više od tri sata avionom od najvećih američkih gradova, a jednako tako i od meksičkih.
Od male ribarske lučice napravljena je velika i zaštićena marina oko koje su nikli luksuzni hoteli prateći vrhunskom zabavom, cijela infrastruktura je izgrađena, a krajolik prilagođen bogatim gostima, pa danas iako je u pustinji u Cabo San Lucasu i blizini je izgrađeno sedamnaest golf igrališta. Prirodne pješčane plaže se čiste i održavaju, a svijest o zaštiti okoliša podignuta je na najviši nivo. Flota jahti i brodica za big game ribolov je možda i najbrojnija na svijetu, a odavno je ograničen broj plovila kako bi se sačuvao riblji fond i kako bi Cabo ostao najpopularnije mjesto za sportski ribolov na svijetu. Svjetska prvenstva u big gamu se održavaju upravo tu i onaj koji dođe na ta pozivna prvenstva ubraja se u vrhunske ribolovce. Moj prijatelj Dario Marjan postao je svjetski prvak big game ribolovu u Cabo san Lucasu, a veličinu tog uspjeha tek sad u potpunosti mogu sagledati, jer nije to neko natjecanje u kojem se okupe tu neki ribolovci nego pravo svjetsko prvenstvo na koje dolaze najbogatiji i najbolji meštri od štapa i panule na svijetu.
U marini u Cabu u mnoštvu super luksuznih brodova za sportski ribolov nisu čuli za Hrvatsku dok se nije pojavio neki tamo Dario i pomrsio im konce. Odakle? Iz Hrvatske, gdje je to? Znate Ivanišević, Dražen Petrović, Rađa, Kukoč, Cro Cop, nogomet svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998 treće mjesto, nastavljam nabrajanje, ali ne prepoznaju nikog od naših vrhunskih sportaša. Na spomen Daria Marjana brzo se sjete 2004-e i superiorne pobjede anonimusa iz tamo neke zemlje za koju do tada nisu čuli. I Hrvatske tek tada koja je u ekipnom plasmanu bila druga na svijetu, a već je bila gotovo prva dan prije završetka natjecanja. Kako je izgubljeno prvo mjesto ekipno ispričati će vam direktno Dario kad ga jednom upoznate ploveći Jadranom ili ga sretnete na nekom od sajmova nautike u svijetu gdje predstavlja svoju uspješnu nautičku firmu Nava čarter. Vjerujte mi priča je toliko nevjerojatna, a istovremeno istinita da će je svaki zaljubljenik u more i događaje oko mora zauvijek zapamtiti.
Danas je u Cabu selektirana kvaliteta. Svako može doći i okušati se, ali samo najbolji ostaju i to ostaju toliko dugo dok ih drugi koji postanu bolji ne istisnu. Biti u Cabu je privilegij za svakog Meksikanca željnog zarade od turizma, a u velikoj ponudi vrlo profesionalno nuđenoj na ulicama i marini u Cabu treba izboriti svoje mjesto. Jednako tako je i sa klubovima, restoranima, izletima...
U Cabu život ne staje, ali kako je sve, baš sve podređeno zaradi nakon nekoliko dana postajete svjesni da je sve na prodaju i da se sve odvija samo radi što brže zarade ma kako to bilo perfektno prikriveno i vrhunski izvedeno.
U subotu ujutro otac Marino je avionom otputovao preko Miamia za Hrvatsku gdje ga je ugostio i proveo marinama Fort Lauderdalea naš prijatelj i član posade Dore Zoran Majkić.
Ja sam tu subotu negdje oko podne isplovio prema La Pazu.
Oko pet sati popodne plovio sam u blizini San Jose Del Caba kad su se oko mene počeli pojavljivati kitovi. Desetak kitova vidio sam istovremeno najčešće u parovima. Veliki plavi kitovi oko dvadeset metara dugi to su popodne bili zaista raspoloženi za igru. Prilazio sam i u neposrednu blizinu pokušavajući nekako fotografirati i snimiti viđeno. Isprva pomalo rezervirano i oprezno, a onda sve hrabrije približavajući se na nekoliko metara daljine koliko su mi dopuštali. U zanosu i bez nekog posebnog iskustva sa kitovima izgubio sam pojam veličine i opasnosti ne toliko od sudara s kitom koliko od slučajnog udarca repom na koji su me u pričama jedriličari upozoravali jer rep je daleko od glave, a prilikom dubljeg zarona izađe toliko van površine da bez problema može oštetiti brod ili opremu. Trčeći od prove do krme aparatom i kamerom u suradnji sa auto pilotom provodio sam nezaboravne trenutke u društvu kitova.
U jednom trenutku desetak metara ispred prove Dore iskočio je dvadeset metara dugi kit na oko dva do tri metra iznad površine mora cijelim tijelom. Moram priznati da me uhvatila panika jer sam procijenio da je sudar neizbježan. Potrčao sam sa prove do kormila, stavio u ler gas, okrenuo timun u desno. Znao sam da je prekasno i da ustvari možda mogu samo ublažiti sudar jer je mrcina već pod provom. Ne znam ni sam kako je sudar izbjegnut, ali ga ja svojim manevrom nisam izbjegao. Tako veliki kit u jako kratkom vremenu nakon doskoka u more uspio je napraviti manevar izbjegavanja. Tih nekoliko sekunda iščekivanja udarca neću nikad zaboravit, znam da sam se čvrto uhvatio za držač i da dan danas kad se vratim u tu situaciju ne mogu objasniti kako nije došlo do sudara. Ispod sebe sam gledao golemo tijelo sisavca i trup Dore kako prolazi tik uz i poviše njega.
Nastavak puta prema La Pazu bio je ispunjen ovim događajem nakon kojeg sam bio sretan doživljenim, ali istovremeno i ljut na sebe kako sam se doveo radi igre možda u pogibeljnu situaciju. U svakom slučaju nakon ovog biti ću oprezniji u približavanju kitovima. Jedan od najslavnijih nautičara današnjice, Jimmy Cornel u svojoj knjizi je napisao iskustvo prijatelja kojeg su negdje na putu iz Meksika prema Hawaima sustigli kitovi koji su ga satima pratili. Otprilike njih četrdesetak ničim izazvani u jednom trenutku koordinirano su počeli udarati u brod sa obje strane dok ga nisu potopili. Bračni par se spasio iskakanjem s broda u splav za spašavanje na kojoj su ih nakon 66 dana pronašli u blizini Kostarike. Po dolasku u Miami gdje su živjeli gospođa je hitno zatražila rastavu braku...
Negdje oko ponoći usidrio sam se u Bahia los Frailes, koje mi je pružilo odličan zaklon od sjeverozapadnog vjetra koji je u noći stalno jačao upravo iz smjera prema kojem sam se ja kretao.
11.03.2012. Nedjelja
Oko sedam sati sam se probudio i dolaskom u kokpit otkrio da se nalazim u blizini prekrasne plaže.
Bonaca je, vjetar od prošle noći potpuno je utihnuo, ostalo je nešto vala na otvorenom moru pa se odlučujem nekoliko sati provesti na pješčanoj plaži u kupanju i ribolovu. Ribolov je završio gotovo i prije nego što je počeo jer sam odmah ispod broda pronašao i ulovio dovoljno velikog jastoga i trlju od pola kila. Na nekoliko kilometara dugoj plaži nikoga, samo Dora i ja. Ala gušta nakon ludila Cabo San Lucasa doći u ovakav mir. Zaronio sam na Pulmo koraljnom grebenu udaljenom nekoliko milja za koji kažu da je jedno od najboljih mjesta na svijetu za ronjenje. Sedamdeset godina se štiti ovaj dugi koraljni greben od bilo kakvog ribolova u moru izuzetno bogatom ribom. Desetak je metara dubine oko koraljnog spruda pa ne uzimam boce za ronjenje nego samo duge peraje. Iz gumenjaka ispod sebe vidim jata riba. Ulazim u prirodni akvarij i plivam među ribom koja se uopće ne boji ljudi, nailazim na koloniju jastoga koja je okupirala jednu veliku stijenu, najveći jastog ima oko tri kila, tamne su boje i svi su iste vrste. Dalje nailazim na trlje od preko kilograma, zubace, gofove, raže, koraljne morske pse...Nekoliko velikih manti promjera tijela od preko tri metra motaju se u blizini. Umjesto bove za ronjenje za sobom vučem gumenjaka jer sam prilično udaljen od obale, a uz ovakvo bogatstvo ribe tko zna što se sve mota u blizini. Upozorili su me u Tihom oceanu oko Caba sa strane otvorenog oceana se treba paziti morskih pasa koji u roku od minute najviše dođu nakon ulova ribe na harpunu u namjeri da otmu ulov. Ovdje sam na početku mora Cortez, točno na mjestu gdje se službeno dodiruje sa oceanom, znam da je morskih pasa manje, ali mi nije baš svejedno. Vidljivost o moru nije sjajna, ali vidi petnaestak metara oko sebe pa mi se čini da imam dovoljno vremena za uskočiti u gumenjak u slučaju susreta s nekom stvarno opasnom psinom. Bull, maco, čekić, tigar, bijela psina i još mnoge vrste žive ili prolaze ovim morem, a kako i ne bi kad ribe ima u izobilju. To me na neki način i umiruje jer što će se oni hraniti sa mnom pored takvog izbora specijaliteta. Ipak nakon sata ronjenja neki se nemir počeo uvlačiti u mene i sve sam manje uživao u prirodnom okruženju, a sve više sam gledao oko sebe pazeći da ne postanem nečija lovina. Negdje na rubu vidljivosti na oko tri metra od površine primijetio sam neku sjenu, spremio se za uskakanje u brod, ali radoznalost je bila jača. Srce se uzlupalo, strah me, ipak čekam još uvijek u moru priljubljen uz gumenjaka. Evo sjene ponovno, puška mi je u ruci za svaki slučaj, ali znam da mi neće pomoći, ako stvarno zagusti. Odjednom olakšanje, morski lavovi su to, dolaze mi blizu na nekoliko metara, imaju više od tri metra neki. Rone i love u mojoj blizini, uplivaju u jata šarenih riba sa uspjehom loveći, zaista nesvakidašnji prizor lova, koordiniran, učinkovit. Zaboravio sam na strah, zaronio bliže grebenu, ostavio gumenjaka usidrenog iza sebe. Nije lako objasniti zašto i kada osjećam nelagodu ili strah roneći, ali kako do nelagode i opreza polako dolazi tako povremeno potpuno nestane i učini mi se da sam potpuno siguran u morskim dubinama. Vjerojatno ni jedno ni drugo nije potpuno točno, ali neko se čulo u nama izoštri kad se često izlažemo sličnim situacijama koje nas dodatno upozoravaju na oprez. Na ovom putu osim glasa razuma naučio sam slušati i čula i rijetko kad bih se prevario. Posebno kad ostanem sam na brodu ta čula nekako intenzivnije prorade pomažući mi u donošenju odluka. Već sam dva sata u moru, vrijeme je za pokret.
Oko podne nastavio sam plovidbu po bonaci, čitam peljar i odlučujem se na još jedno zaustavljanje prije La Paza. Baja Los Muertos mi se učinila kao dobar izbor i pogodio sam jer osim dobrog sidrišta sigurnog po sjeverozapadnom vjetru nudi i lijepu pješčanu plažu. Još jedan zalazak sunca i noć daleko od civilizacije. Dora i ja ponovno sami u uvali, malo čitam, malo pišem, spremam trlju i jastoga i mislim se kako bi bilo lijepo da je posada brojnija u trenucima kad se pripremi tako dobar obrok.
12.03.2012. Ponedjeljak
Ponovno me sunce budi negdje oko osam sati. Lijeno se dižem znajući da nigdje ne žurim i da me nitko ne čeka. Vraćam se u krevet sa knjigom World sailing routes čitajući o najprimjerenijim rutama u Tihom oceanu. Već nekoliko mjeseci me prijatelji i posada Dore zovu i pitaju za točan plan plovidbe kako bi se mogli pripremiti za jednu od najdužih ruta prostranstvima najvećeg oceana. Još uvijek kombiniram pokušavajući se prilagoditi koliko mogu da se što lakše do mene može doći u bespućima Polinezije, a da istovremeno uvjeti za plovidbu i vremenske prilike budu što povoljnije za boravak i jedrenje na odabranim destinacijama.
U deset umjesto umivanja skačem u more, dvadeset i tri stupnja je temperatura mora, osvježavajuće i malo hladnije od Caba, a dosta hladnije od južnih krajeva gdje je često i preko 30 stupnjeva.
Nakon pola sata već plovim prema La Pazu zadovoljan činjenicom da su uvjeti za plovidbu odlični i da ću na vrijeme, prije zalaska sunca stići na sidrište.
Oko šest sati popodne uplovio sam u kanal duljine oko 5 nm koji vodi do centra grada i sidrišta. Kako su pličine brojne tako je i kanal označen sa mnogobrojnim bovama i svjetlima.
Na sidrištu je oko 150 jedrilica i desetak motornih brodova. Na većini plovila žive ljudi koji dugo borave na moru što se vidi po brodskoj opremi. Sidrim se zadovoljan činjenicom da je sidrište potpuno zaštićeno od svih vjetrova, bacam gumenjak u more i odlazim u obilazak marina.
13.03.2012. Utorak
La Paz mi se svidio na prvi pogled, a i samo ime grada koje u prijevodu znači mir govori dosta o samom gradu. Ostaje mi provjera mogućnosti vezanih za ostavljanje broda po pitanju sigurnosti vezano uz uragane kao i za servise koje moram obaviti prije nastavka puta preko Tihog oceana.
Od osam sati ujutro slušam mrežu odnosno radio emitiranje na VHF-u lokalnog kluba nautičara koji je daleko najveći i najbrojniji u Meksiku. U 9.30 sti već sam ispred nautičkog kluba gdje se na sat vremena okupi većina nautičara na zajedničkoj kavi na kojoj razmjenjuju informacije i dogovaraju sve poslove vezane uz brodove. Odlučujem se učlaniti u klub i osim simbolične naknade za godišnju članarinu priključujem se akciji u kojoj se slijedeću subotu na jednodnevni izlet vode djeca iz siromašnih obitelji.
Ostatak dana koristim za obilazak objekata i prikupljanje informacija za donošenje odluke o ostanku na duže vrijeme u La Pazu za vrijeme trajanja sezone uragana.
Dan mi je nekako brzo prošao tako da sam umorniji nego inače na brod stigao sa zadnjim zrakama sunca i dugo analizirao prikupljene informacije. Idem prespavati pa ću vjerojatno ujutro već imati neke zaključke. Ne kaže se uzalud da je jutro pametnije od večeri, valjda.
