Mexico 1

Utorak, 14.02.2012.

Zora polako sviče, puše neki vitrić u provu i dalje, lukobran Puerto Chiapasa na nekoliko milja je od nas. Kako se radi o trgovačkoj luci ne razmišljam puno o ulasku u luku jer je sigurno dobro označena. Lukobran zaustavlja val otvorenog mora koji dolazi s juga i prolaskom svjetionika dolazimo u potpuno mirno more zaljeva. Informacije iz nautičkog vodiča su točne pa idem prema sidrištu koje se nalazi u sjevernom dijelu zaljeva neposredno uz terminal za trgovačke i putničke brodove. Na sidrištu očekivano pronalazim jedrilicu Lucky Goose koja je u vlasništvu kanadske obitelji kojoj pripadaju Derek i Sonya koje smo upoznali na Eleutheri lijepom Bahamskom otoku.

Na brodu je Derekov brat Gregory koji ustvari i brine za jedrilicu koja je već tridesetak godina u njihovon vlasništvu i za koju ih vežu velike uspomene te su je odlučili zadržati i renovirati dok se to god bude moglo. Nakon što sam nekoliko puta pokušao kontaktirati kapetaniju bez uspjeha javio mi se Greg i poželio nam dobrodošlicu. Rekao mi je da se usidrim u njegovoj blizini te da će mi rado pomoći oko sređivanja dokumentacije vezane za ulazak u Mexico. Ja za njega imam četrdeset metarski lanac koji mi je naručio kad sam ga kontakirao zadnji put iz Panama Citya otprilike prije tri tjedna. Tada sam mu rekao da ću negdje sredinom veljače biti tu i stvarno evo me na vrijeme.

Proceduru ulaska plovila u Mexico vlasti shvaćaju vrlo ozbiljno prije svega zbog mogućnosti krijumčarenja narkotika. Kako narkotika ima toliko puno u svim državama kroz koje sam zadnje vrijeme prolazio, a u Mexicu vjerojatno najviše ne znam od čega se oni ustvari brane osim što možda na taj način barem deklarativno daju do znanja da o tome vode računa. Od našeg prvog kontakta do dolaska vlasti na brod prošlo je više od 5 sati, a tek onda počinje prava ludnica oko ishodovanja potpuno nebitnih papira pobojao sam se da ćemo vrlo teško sploviti to kasno popodne kako smo predvidjeli. Pregled broda koji je uključivao i specijalno dresiranog psa za pretragu narkotika nije trajao dugo, a predstavnici vlasti bili su vrlo profesionalni i uljudni. Za prvo vrijeme trajanja pregleda dva su marinca držala puške na gotovs te sam procijenio da imaju ozbiljna iskustva u otkrivanju krijumčara. Nakon uvodne krutosti s vremenom i kad je pas odradio svoje su se svi skupa opustili pa smo ugodno porazgovarali o svemu što me interesiralo uključujući i način na koji funkcionira kontrola na moru. Pomogla je u svemu skupa sigurno i moja članska kartica IPA-e internacionalne policijske organizacije koju sam im pokazao u prvom trenutku koji mi se učinio zgodan i kad je prvo ispitivanje povjerenja prošlo. U Mexicu sve kontrole na moru obavlja mornarica, a kapetanija je zadužena samo za dokumentaciju. Mornarica je naoružana do zuba i jako dobro opremljena i educirana za sve vrste poslova i kontrola na moru.

Kad je kontrola završila uz Gregovu pomoć započeo sam borbu sa administracijom. Prvo posjet kapetaniji, osim popunjavanja formulara treba platiti i dvadeset i pet dolara naknade. Ne može se platiti gotovinom, ali se može platiti karticom. Baš danas instaliraju novi sistem pa me službenica šalje u četrdeset kilometara udaljen grad u kojem je prva banka jer bez potvrde ne može nastaviti s izradom prvog dijela dokumentacije. Uz Gregovu pomoć i njegov jako dobar španjolski dolazimo do šefa kojeg smo nekako uspjeli slomiti i dobiti pristanak da Greg sutradan kad proradi sistem za mene uplati traženi iznos. Nije samo bila riječ o trošku plačanja taksija koji ovakve jedva čekaju da započnu sa deranjem kože nego bi to značilo odgađanje svega za sutradan jer je već dva popodne.

Slijedeća stanica je aerodrom koji je na samo sedam kilometara udaljenosti, ali ako ne promijeniš dvije vrste prijevoza koristeći lokalne uzance umjesto tri dolara platiš trideset. Porez na turističku neinformiranost je deset puta veća cijena. I tako mi za sitniš dolazimo do aerodroma gdje bi bar još sat vremena izgubio za pronaći imigracijski ured da nije bilo Grega koji je već jednom tih sat vremena potrošio. Dolazimo u ured, drugi smo na redu i već mislim konačno će se nešto brzo srediti. Službenik nas gleda blijedo i uopće ne zna da je zadužen i za ulaz putnika na brodovima, a ne samo za aerodromske namjernike. Kako bi i znao kad mu je to prvi dan na poslu. Srećom poziva kolegicu na telefon koja odlično govori engleski i usput je jako ljubazna i profesionalna tako da joj s lakoćom objašnjavam što mi treba, a ona iza toga prenosi službeniku ispred mene koji za pet minuta završava stvar. Napuštamo aerodrom i ne uzimamo taxi odmah ispred zgrade nego hodamo dvjesto metara do glavne prometnice gdje zaustavljamo taxi i plaćamo dvadeset posto od cijene koju bi platili da smo uzeli taxi ispred aerodromske zgrade. Razdvajam se od Grega koji mi sa istim taksistom dogovara da će me odvesti do mjesta gdje se naplaćuje naknada za luku i vratiti u zgradu kapetanije. Naravno to je mjesto skroz na drugoj strani luke oko pet kilometara daleko što je loše za sve osim za lokalne prijevoznike koji da su sami postavljali mjesta koje trebam proći bi se teško dosjetili boljih da ih mogu još i više naplatiti. Dolazim platiti API, ali me na ulazu zaustavljaju i obavještavaju da je još pola sata pauza za ručak. Nevjerojatno, pauza im je od tri do četiri popodne za ručak pa rade od četiri do šest. Taxi vozač bi me najradije ostavio na mjestu koje je usred ničega i uopće ne znam bi li slijedeći taksi uopće prošao ovuda do sutradan. Kako taksist govori u dijalektu tako i moj skromni španjolski još manje znači nego inače. Nekako sam udobrovoljio vozača odvodeći ga na sendvič i piće. Pa vrijeme je ručka zar ne. Ured se stvarno otvorio u četiri, plaćanje je trajalo kratko tako da sam ponovno došao u kapetaniju u četiri i po.

U petnaestak narednih minuta dobio sam zarpe i vremensku prognozu za koju sam mislio da ću opet trebati odlaziti negdje u grad i tražiti internet. Neočekivano brzo.

U pet sati popodne već sam ponovno na brodu, lanac smo prenali Gregu i uputili se na pumpu po gorivo. Na prvoj pumpi kočarica upravo završava uzimanje goriva i neposredno nakon njenog isplovljavanja vežemo se i mi. Pumpa ne radi više, pet sati je prošlo. Što je najgore na drugu pumpu se nemožemo uputiti jer službenik kapetanije dolazi u pregled broda prije isplovljenja iz luke, a kako sa sobom nema VHF vezu ne možemo ga obavijestiti o promjeni destinacije za pregled. Pada polako noć,a službenik se ne pojavljuje. Nakon nekoliko poziva ipak ga dobivam, čini mi se da je još u uredu i onoliko koliko sam ga uspio razumjeti na španjolskom dozvoljava nam odlazak bez pregleda. Jebiga, da se prije javio možda bi druga pumpa još radila. Ipak idemo do druge pumpe provjeriti. Nemamo sreće, manjana gorvo. Imam na raspolaganju gotovo dva puna tanka od tri, ali idem u područje koje je poznato po olujnim vjetrovima koje ponekad prognoza ne može predvidjeti. Znači treba dati gas, trošiti više goriva preko Tehuantepec zaljeva koji s kraja na kraj ima dvjestotridest milja dok je more mirno ili ići uz obalu i produžiti put za oko četrdeset nm. Ma idemo direktno makar je vrlo obeshrabrujuće kad protiv seme imaš struju koja te usporava za više od čvora brzine. Tako nam je zadnjih par dana brzina na motor pala na ispod šest nm na okretajima motora koji nam inače daju brzinu od sedam i po čvorova. Ipak goriva bi trebali imati dovoljno i uz kontra struje koje su navedene u vodiču, a možda nam se u nekom dijelu i ukaže povoljan vjetar. U svakom slučaju trebamo što brže proći zaljev jer ovo je upravo sezona puhanja jakih vjetrova, a od jedriličara sam čuo da valovi u nekoliko minuta dosegnu visinu između osam i deset metara te da su toliko okomiti da se obrušavaju na brod i odnose sa sobom svu opremu koja nije zakovana za palubu. Gumenjake i slične stvari na palubi u najboljem slučaju samo odnese bez dodatnih šteta koje mogu nastati dok ih more ne povuče sebi.

U sedam sati navečer isploviil smo iz luke Chiapas uzevši za početak kurs direktno prema Hatulcu znači najbližim, ali najoopasnijim putem. Brzina nam je sedam i po čvorova što znači da struje trenutno nema. E kad bi ovako potrajalo bar nekoliko sati za promjenu. Dogovaram se sa Marinom da je on u prvoj gvardiji pa odlazim na spavanje. U neko doba noći se budim, motor radi, bonaca je, nema vala, ne znam koliko je sati pa nastavljam još malo sa spavanjem. Drugi put se budim, opet isto, noć je, bonaca, nema vala, nekako mi se čini da sam duže spavao pa se dižem zamijeniti Marina. Gledam na sat, 5 i po ujutro je (srijeda, 15.02.2012), znači spavao sam deset sati. Zadnji put sam spavao više od šest sati prije dvadeset i pet godina. Marino me nije budio pustio me da se dobro ispavam. Novo iznenađenje je da smo napravili u deset sati osamdeset i pet milja. Ne da je struja bila protiv nas, nego suprotno. Bože hvala ti na ovom daru, trećinu puta smo već polako prošli. Evo prošlo je i osam sati ujutro, vjetra i dalje nema, ni daška, ali je brzina nevjerojatna devet i po čvorova. Još sto i deset nm do Hautulca, znači prošli smo polovicu puta. U nekoliko narednih sati brzina nam se popela na preko deset čvorova te sam već počeo kalkulirati da bi mnogo ranije mogli biti na cilju. Planiranje nije dugo trajalo jer kako je brzina došla sa povoljnom strujom tako je u jednom trenutku i nestala. Ali i dalje nije protiv nas što je najvažnije. Zapuhalo je i petnaest čv vjetra pa smo nakon dosta vremena malo odmorili motor. Ugodnim jedrenjem bez vala uz vjetar došli smo nadomak cilju. Hautulco, Santa Cruz je ispred nas, još jednom analiziram navigacijske karte, ali znajući da je to luka u koju ulaze i veliki brodovi ne razbijam puno glavu jer su dubine i signalizacija sigurno točne. Kako je u vodiču navedeno tako je i bilopa smo se u tri sata usidrili u mirnoj luci okruženi s jedne strane velikim mulom, a sdrug strane liticama na kojim su smještene vile. Jutro sam dočekao na internetu i pozivima prema Hrvatskoj jer sam uspio uloviti dovoljno dobar signal, a za ujutro je već napravljen plan da treba što prije isploviti.

Četvrtak, 16.02.2012.

U osam sati već smo na pumpi, vezujemo se i interesiramo za cijenu goriva. Nešto više od desetak pezosa (10.27) je litra u prijevodu oko 0.8 američkih dolara što je najjeftinije gorivo do sada na putu ne računajući Gibraltar. Desetak posto jeftinije nego u SAD-u. Nemam dovoljno pezosa jer još nisam stigao do banke,a nevjerojatno je da su banke locirane van turističkih mjesta tako da lokalni šerifi mijenjaju lovu po kursu koji je skoro trideset posto u njihovu korist. Odlučujem se za kartično plaćanje, ali na karticu se uzima naknada od 5 %. Na kraju plaćam u pezosima nešto više od pola računa, a ostalo karticom. Kad su na pumpi vidjeli da se snalazim kako znam da prođem što povoljnije pokušali su popraviti kurs u moju korist, ali nikako nismo mogli doći do toga da im ostane ne više od provizije koju plaćam kartično. Žao mi je momci, ide kartica, a kad budete malo manji gladni dobiti ćete i vi zub. Ovako su se malo zbunjeno pogledavali pokušavajući se dosjetiti jesu li mogli odigrati bolje. Vratili smo se na sidrište jer sam morao obaviti prijavu kapetaniji. Kako u Port Chiapasu vlasti nisu bile na pregledu prilikom našeg isplovljenja nego smo na kraju samo komunicirali VHF vezom na španjolskom i nisam baš bio siguran što su mi točno rekli, ali kako su mi zaželjeli sretan put pretpostavio sam da imamo svu potrebnu dokumentaciju. Došao sam s gumenjakom ispred ureda kapetanije naoružan strpljenjem i nadom da sam do sada ispravno postupao pa ću možda brzo završiti proceduru. Ulazim na vrata, lučki kapetan me ljubazno pozdravlja i traži zarpe na uvid. Pokazujem mu ga, a on mi odgovara sa sve je u redu sretan put. Malo ga u nevjerici gledam, ali brzo sve spremam u torbu, pozdravljam i za tren sam ponovno na Dori. U roku odmah smo digli sidro i gumenjaka i isplovili prema 240 nm udaljenom Acapulcu u 09.45 sati jer je prognoza prilično povoljna.

Satima već vozimo motorom kontra vjetru koji doduše nije jak, valovima i struji. Dodajem još 500 okretaja motoru ali više od 5 čvorova ne idemo. Niti više ne plovimo najbližim putem nego se dižem direktno prema vjetru i odlazim dalje od obale pokušavajući pronaći povoljniju struju i smjer vjetra. Nikako. Oko šest sati popodne malo je popustio vjetar i smanjio se val pa smo postigli 6 čvorova brzine, ali i dalje uz povećanu snagu motora. A onda potpuno neočekivano struja je prvo nestala, a onda krenula nama u korist. Smanjujemo okretaje motora na uobičajene, a brzina samo raste. U nekim momentima imamo brzinu od devet čvorova, vjetar i dale u provu, val isto, ali upravo su toliki da nam ne smetaju i Dora grabi naprijed. Konačno sam zadovoljan i odlazim na spavanje oaj put samo do ponoći kad mijenjam Marina do pred samo jutro u gvardiji. Brzina oko 8,5 čvorova, cijelu noć. Odlazim još malo odspavati prije zore, a onda ću kad se dignem pokušati dobro proanalizirati zadnje dane plovidbe i napraviti plan kako sa što manje potrošnje goriva ploviti morem koje ima neke svoje zakonitosti,a nisu mi baš dobro prikazane u vodičima. Možda je prerano za zaključke nakon samo nekoliko dana plovidbe u ovim specifičnim uvjetima i možda sam zaista bio u nekoj povoljnoj struji koja u pravilu nije tu. Ipak evo malog zadatka za nautičara, ako ništa drugo onda za dobro se zaigrati i prikratiti vrijeme u plovidbi. 09.15 je sati ujutro (petak, 17.02.2012.), još smo na 57 nm od Acapulca, lagani je vjetrić, ali u kombinaciji s motorom postižemo više od 8 čvorova brzine. Sunce se polako diže tako da se skrivamo u hlad. Obično pišem o stanju vjetra i mora, a sunčano vrijeme ni ne dodajem u izvještajima jer se ono podrazumijeva. Već duže vrijeme nismo vidjeli kap kiše kad malo bolje promislim kišica je zadnji put padala zadnji dan prošle godine. Snijeg u Splitu sam vidio na fotografijama, a moji su mi govorili o velikoj hladnoći, potpunom kolapsu u gradu i količini snijega na splitskim ulicama koja odgovara gradićima u Alpama. Koliko se god trudio zamisliti ne mogu sebi dovoljno dočarati Split u snijegu, moj dragi i jedini Split. I na putovanju iz snova ne možeš imati baš sve...

17.00 je sati, upravo ulazimo u Acapulco. Pada mi na pamet Oliverova pisma Ča će Rio De Janeiro, Acapulco i Brazil aludirajući na lipotu našeg Splita. Acapulco je na svoj način nevjerojatan, ogromno turističko zdanje, od onih malo zastarjelih do novih građevina uz nepregledne pješčane plaže. Impresionirao me Acapulco na prvi pogled. Za vikend ćemo probati otkriti dio onog što se u njemu krije i vidjeti jeli ovaj grad s pravom među najpoznatijim svjetskim ljetovalištima makar smo tu u predsezoni. Sezona polako starta za Uskrs. Usidreni smo ispred lanca luksuznih marina koje su cijenama na razini Monte Carla. Moramo požuriti u grad čija su se blještava svjetla upravo upalila.

Salvador

08.02.2012. Srijeda

Isla Tigres, Honduras bio je strateški vrlo važan pa su ga Amerikanci u vrijeme zategnutih odnosa sa Nikaragvom koristili kao bazu iz koje su lako nadzirali zaljev Fonseca. Silne antene koje strše sa vrha otoka koji za za svoju veličinu ima izuzetnu visinu čime je upravo idealan za promatračnicu i danas služi američkim obavještajnim agencijama, ali je brojnost kadra s obzirom na slavne dane otoka znatno je pala pa se lokalno stanovništvo dosjetilo i od špijunaže napravilo odličnu turističku turu koja završava sa promatranjem ciljeva u Nikaragvi sa samog vrha otoka.

Kako je more sive boje, a transparentnost mu je ravna nuli nekako se baš i nismo poželjeli okupati pa smo svoj boravak uz otok maksimalno smanjili odlučivši niti ne napraviti službeni ulaz u državu.

Već oko devet sati podigli smo jedra, a spustili zastavu Hondurasa te istovremeno zavijorili zastavu Salvadora čija morska granica počinje na otprilike milju udaljenosti od otoka Tigres.

La Union je prva luka u Salvadoru u koja je otvorena za međunarodni promet iz našeg smjera pa smo odlučili posjetiti gradić koji je nekako izvan rute jer je znatno uvučen u zaljev. Na prvi pogled grad je prilično neinteresantan, ali kako smo već tu šteta bi bila barem se na kratko ne iskrcati.

Po dolasku na sidrište ispred La Uniona javili smo se lučkom kapetanu koji je organizirao ostale službenike imigracije i carine te su za pola sata već bili na Dori. Kako je rješavanje dokumentacije u Kostarici zaista zamorno i dugotrajno ovakav posjet na brod zaista je bilo prvo ugodno iznenađenje Salvadora, ali ne i jedino jer s obzirom na sve parametre kojima jedriličari mjere kvalitetu destinacije Salvador je pokazati će se jedna jako lijepa priča.

U petnaestak minuta sva dokumentacija je bila riješena , a posjet se produžio uz ugodan razgovor i strpljivo odgovaranje na sva naša pitanja. Nemoguće je ne primijetiti koliko su se službenici trudili ostaviti dobar dojam i na najbolji način prezentirati svoju zemlju. Donedavno El Salvador je bila jedna u nizu latino američkih država sa visokim stupnjem korupcije na svim nivoima. Ulazni pairi su nas koštali deset dolara za vizu po osobi, dozvola za plovidbu teritorijalnim vodama na trideset dana što je predviđeni minimum trideset dolara i za svaki posjet luci u kojoj se nalazi ured kapetanije naplaćuje se četrdeset dolara. Za sva smo plaćanje dobili uredne račune i dokument čija se kopija obavezno potpisuje,a vrlo je interesantnog sadržaja koji kaže da službenici ne smiju uzimati nikakve poklone uz kontakt telefon i mail na koji se može prijaviti zloupotreba položaja nadležnoj službi ili dobiti bilo koja informacija ukoliko sumnjate u postupke službenika. Kako je to za mene bio samo jedan u nizu papira koje sam trebao potpisati nisam obratio pažnju na sadržaj pa je jedan od službenika na glas pročitao sadržaj što je vjerojatno sastavni dio procedure. Upravo je nevjerojatno za mene kako su te male države u roku odmah uvele red u administraciju, a europska Hrvatska nikako se ne može dosjetiti mehanizama koji će učinkovito riješiti pitanje korupcije i inertnost administracije.

Ulice La Uniona u popodnevnim satima bile su pune ljudi, a na bancima uz cestu može se kupiti gotovo sve. Nasmijani narod, vrlo srdačan, nema onoga tko se ne nasmije uz obavezan pozdrav na ulici. Siromašan je to gradić, ali sa svojom živošću i gostoprimstvom nekako srcu drag. Interesantna je i ulica u blizini samog centra gdje smo vidjeli više liječničkih ordinacija i farmacija nego igdje drugdje na svijetu. U istoj ulici je i mrtvačnica pa smo mudro primijetili da one kojima više nema pomoći samo spuste niz ulicu kod škarpelina u mrtvačnicu.

Oko četiri sata popodne izlazne dokumente smo preuzeli i nastavili plovidbu prema osamdeset milja udaljenoj uvali Bahia Del Sol. Umjereni vjetar iz krme nas je ponio prema novoj destinaciji pa smo nakon ugodne noćne plovidbe u tri sata ujutro spustili sidro ispred ulaza u uvalu.

09.02.2012. Četvrtak

Bahia Del Sol jedna je od najsigurnijih uvala na ovom dijelu Tihog oceana, a usput je i izvan zone uragana pa je time omiljeno odredište jedriličarima koji se nakon oceanskih valova požele potpuno mirnog mora. Sami ulaz u zaljev vrlo je kompliciran i zahtjeva vodiča za prolaz kojeg marina angažira kako bi se sigurno prošao lanac grebena preko kojih se obrušavaju veliki oceanski valovi. Naravno postoji još jedna poteškoća u prolasku, a to je da je prolaz dozvoljen jedino za vrijeme najveće plime iz dva razloga, prvi jer je tada val najmanji zbog morske struje koja samo u jednom trenutku prestaje i to točno u trenutku izmjene plime i oseke, i drugi nama ne manje bitan je dubina na najplićem dijelu grebena poviše kojeg moramo proći. Iskustvo vodiča je presudno jer treba ocijeniti veličinu vala koji smanjuje dubinu prolaza često ispod minimuma dovoljnog za siguran prolazak jedrilicama. Zna se dogoditi da se po nekoliko dana ne može ni u lagunu ni iz nje. Ona prva varijanta naizgled je gora osim ako ti se jako ne žuri pa je cijena ulaska u zaljev plaćena dužim kašnjenjem u nastavku puta.

Od tri ujutro do tri popodne čekali smo na plimu usidreni ispred luke nadajući se da je prognoza točna te da val neće biti prevelik. Oko devet sati ujutro Srećko i ja smo se odvažili i gumenjakom krenuli prema ulazu u lagunu znajući da će bez vodiča biti jako teško pronaći pravi put i da je rizik od prevrtanja ili nasukivanja prilično realan. Međutim nekoliko pangi je već ušlo u zaljev pa mi je palo na pamet da bi ih trebali slijediti i na taj način bi sveli rizik na minimum. Srećko je ponio i svoj laptop ufajući se u mene iako sam mu savjetovao ne nositi ništa osim onoga što se može smočiti. Ja sam ponio brodsku dokumentaciju zbog formalnosti prilikom ulaza u marinu koje sam želio riješiti prije završetka radnog vremena računajući na novčane penale koji se plaćaju ako službeno radno vrijeme prođe.

Oko milju od mjesta koje se preporučuje za sidrenje i gdje se nalazi Dora upravo je prošla zadnja panga, a mi smo samo malo zakasnili da snimimo točnu rutu pa smo na oceanskom dugom valu pričekali naredni prolazak onih koji znaju. Ono što mi nije promaklo je visoka prova pangi koja je napravljena takvom upravo radi probijanja valova u ovakvim situacijama. Ne govorim ništa Srećku , ali nisam baš miran. Pažljivo gledam valove i njihovo obrušavanje. Surfati po valu ne možemo jer u trenutku val postaje toliko oštar i visok da nam prevrtanje ne gine. Ipak između dva vala otvara se prostor u kojem se može prilično sigurno ploviti, ali se radi o nekoliko sekundi i ključno je imati potrebnu brzinu i glisirati brzinom vala kako bi se ostalo točno u tom dijelu između dva vala. Ne govorim suputniku što mi sve prolazi kroz glavu, a ni teoriju valova koju postavljam hipotetski, ali ovo će biti moj prvi pravi pokušaj proboja. Ni sam ne znam zašto sam se odlučio jer sam obično oprezniji, ali jedan dio mene je rekao kreni sad. Desetak narednih sekundi trajala je neizvjesnost. Dogodilo se upravo on što sam predvidio i punom brzinom od dvadesetak čvorova prošli smo ulaz a da nismo ni osjetili val. Olakšanje, osjetio sam veliko olakšanje. Prva naredna misao bila je ma nije to tako strašno i teško kad smo ovako prošli, drugi put ću se sigurno lakše odlučiti. A onda sam bacio pogled prema mjestu kojim smo upravo prošli i vidio kako je naredni val potpuno otkrio dno na trenutak. Hrabro i ludo, dodat ću i nezaboravno, ali mislim da ću slijedeći put pričekati povoljnije uvjete. Ipak rekao sam Srećku da ću probati okrenuti provu prema valu na trenutak da vidim postoji li šansa da se istim putem nekako vratim do broda. Loša zamisao jer nas je prvi val do pola napunio morem. Srećom ono što je trebalo ostati suho je i ostalo. U svakom slučaju nazad na Doru ne mogu do daljnjeg. Kako imam vezu preko VHF stanice sa Marinom koji je ostao na brodu ipak nisam zabrinut za sigurnost broda.

Marina Bahia Del Sol ima tridesetak vezova, struju i vodu, gorivo, a plutajući pontoni izgledaju solidno. Marina je dio hotelskog kompleksa koji ima i bazen, lijepi bar i sigurno još mnogo drugih sadržaja. Sve formalnosti vezane za ulazak u državu mogu se napraviti u marini. Izgleda odlično, samo koliko to sve skupa košta. Ako je cijena visoka ostati ćemo jednu noć, a sutra ćemo na sidrište. Mukotrpna iskustva sa dokumentacijom iz Kostarike su još svježa zato plati pa se rugaj. Dolazim do recepcije i krećem sa pitanjima, mjesta ima, jako smo dobro došli, svi su sadržaji uključeni u cijenu boravka u marini. E da, cijena. Prava sitnica, trideset dolara dnevno za brod od sedamnaest metara sa strujom i vodom. I na sve cijene na baru i ostale sadržaje kao pranje robe imamo trideset posto popusta. I Wi Fi na mulu, znači Internet veza sa broda. I to nije sve, rent a car sa osiguranjem četrdeset dolara dnevno. Srećko i ja smo se u nevjerici pogledali, uzimamo sve naravno na tri dana.

Zaista u nautičkim vodičima piše da je Salvador jeftin, ali ovako nešto ipak nismo očekivali.

Nakon dogovora skačemo u bazen, jedini gosti trenutno na bazenu i baru smo mi. Pet konobara trču oko nas, a mi samo potpisujemo otvoreni račun. Pivo na baru jedan dolar. Mislim se ima ovdje sigurno neka zamka samo ne znam kad ćemo je otkriti. Kad sam u deset minuta riješio sve formalnost s imigracijom i kapetanijom mogao sam se stvarno opustiti. Riješio sam i prijevoz do Dore, prebaciti će me na jet skiu vodič koji će nas voditi do marine. I to je sve u onoj cijeni od tridesetak dolara dnevno. Svaka čast, ako i oni imaju računicu u svemu ovome još i bolje.

U tri sata popodne vodič je bio tu, a u tri i po točno po planu krenuli smo u surfanje s Dorom oceanskim valom kroz uzak ali ipak siguran prolaz u lagunu. Zaista treba imati povjerenje u vodiča jer se na dubinomjeru pokazivala dubina samo jedan metar ispod našeg najvećeg gaza u trenucima kad smo bili u najnižoj točki doline vala. Desetak minuta trajala su uzbuđenja koja na žalost nismo uspjeli snimiti jer se baterija kamere ispraznila.

Od četvrtka do nedjelje uspjeli smo ispratiti Srećka na aerodrom, napraviti petsto kilometara autom, dobro se odmoriti i kupati u bazenu jer more ne izgleda baš primamljivo, kupiti spizu i napraviti predviđene servise na brodu. Kad ti ide onda ti stvarno ide, a nama je u Salvadoru stvarno sve polazilo za rukom. Razgovarajući s nautičarima koje smo sreli doznali smo na su svi puni hvale za Salvador i ja ga zaista mogu preporučiti kao mjesto koje obavezno treba vidjeti. Ljudi u Salvadoru su zaista gostoljubivi i prijateljski raspoloženi, uvijek spremni pomoći bez ikakve naknade. Zemlja koja je do prije nekoliko godina bila pod diktaturom velikim koracima grabi naprijed. Zaista mi je drago zbog ove lijepe zemlje i dragih ljudi da im konačno sve polako sjeda na svoje mjesto.

La Libertad je svjetski poznati centar za surfing udaljen osamdesetak kilometara od naše marine sjeverozapadno prema Guatemali. Posjetili smo La Libertad jedno popodne uživajući u jedinstvenom mjestu koje je odlično spojilo ribarsku tradiciju sa turizmom. Satima sam gledao surfere kako jašu valove i razne generacije koje igraju nogomet na nepreglednim pješčanim plažama za vrijeme oseke. Sa plimom nestane terena tako da se igra samo kad je oseka.

U suton smo se prošetali do vrha tristo metara dugog mula koji je specifičan po tome da je podignut na nosačima visoko iznad razine mora jer ogromni oceanski valovi prolaze točno ispod njega. Na vrhu mula su dvije dizalice koje vade ribarske brodice zajedno sa njihovim posadama na visoki mul koji služi kao suhi vez, šetalište i ribarnica na kojoj se osim kupovanja morskih plodova mogu kupiti i jednostavna jela pripremljena od svježe ribe, rakova, školjki i liganja. Kakvo ludilo, ne znam što me impresioniralo više, podizanje pangi iz mora po tim sedam osam metara visokim valovima što njima i nije nešto jer im je to svakodnevica, ribarnica, priprema hrane ili sve skupa kako je to dobro i mudro organizirano u sve samo ne u lakim uvjetima.

Slijedeće ugodno iznenađenje bio je San Salvador, glavni grad sa oko dva milijuna stanovnika. Autoput koji vodi do grada, a koji počinje na oko dvadeset kilometara od naše marine zaista je uredan i udaljenost od oko osamdeset kilometara prevali se se za sat vremena. Grad je prepun blještavih reklama i novih modernih građevina trgovačkih centara i banaka. Za izlazak smo odabrali dio grada koji se zove La Zona Rosa i u kojem su smješteni najluksuzniji hoteli i restorani u gradu. Izbor je pao i na dva bar koje su nam savjetovali u našoj marini. Prvi Los Ricosintos tipičan je latinoamerički bar koji ima tri nivoa. Na prvom svira bend u ritmu latinoameričkih ritmova, na drugom nivou su vrlo popularne karaoke, a na trećem je disco bar. Bili smo jedni od rijetkih stranaca koji su se zatekli na ovom ugodnom i tipičnom mjestu na koje se izlazi u San Salvadoru i koje nije ništa posebno uređeno, ali nudi zaista dobru zabavu u kojoj ne rijetko sudjeluje i više generacija jedne obitelji istovremeno. Drugi bar se zove Shiva bar i vrlo moderno i bogato je uređen u stilu svjetski poznatih Buda barova. I zaista ne zaostaje ni malo za najboljim barovima u kojima sam bio. Čak što se mog osobnog dojma tiče svrstao bih ga u grupu najboljih barova koje sam ikad posjetio.

Vikend je proletio, stigli smo se upoznati i sprijateljiti sa bugarskom posadom sa jedrilice do nas, kapetan Simeon, Petar, Aleksandar i Silvia te ustanovili da se lako sporazumijevamo na slavenskom jeziku.

Nekako nitko od dragih ljudi koje smo sreli nije vjerovao da ćemo mi zaista isploviti po predviđenom planu u nedjelju (12.02) popodne za vrijeme plime. Ali kako nas je plima donijela tako nas je i odnijela u to nedjeljno popodne uz dirljiv ispraćaj prijatelja i osoblja hotela.

Rojelio, naš vodič, odveo nas je do otvorenog mora i zadnji u nizu poželio Sharedreamsu sretnu plovidbu morima svijeta. Nećemo vas zaboraviti dragi narode Salvadora, ni vas ni lijepu zemlju u kojoj živite i na koju ste tako ponosni. I nećemo zaboraviti nego ćemo nastojati prenijeti lekcije koje smo naučili od vas u borbi protiv korupcije na svim nivoima.

Po bonaci i oceanskom valu, kontra struji nastavili smo ploviti na motorni pogon u smjeru sjeverozapada prema našem novom odredištu Portu Chiapas u Mexicu udaljenom dvjesto i četrdeset nm.

13.02.2012. Ponedjeljak

Vjetar nikako da se smiluje, bonaca nas drži već petnaestak sati, a struja točno nas u provu zakovala nas je na šest čvorova brzine. Ipak val je i dalje po krmi pa plovimo prilično mirno. Za vrijeme bonace na površini mora se vidi znatno više morskog življa nego po vjetru pa sad imamo priliku vidjeti jata riba koja gotovo ne mare za nas pa prolazeći preko njih gotovo da se i ne izmiču. Kornjače su posebna priča, vidimo ih stotinjak svaki dan, a na trenutke kao da su poredane jedna iza druge u liniji na oko stotinjak metara. I ne boje se broda ništa. Često na njihovim oklopima zatičemo galebove koji odlete kada se približi brod, ali kornjača ne mari. Dupini nas gotovo ne napuštaju pa nam se čini da nas jedni čuvaju do granice sa novim jatom koje onda preuzima brigu o nama nanovo. Razlikujemo ih po veličini i razigranosti. Jedni se lijeno vuku uz brod dok drugi raznim akrobacijama koje uključuju plivanje na repu i skokove iz mora na preko dva metra visine pokušavaju ostaviti što bolji umjetnički dojam. Jedino kitove ne vidimo zadnje vrijeme. Zanimljivo je gledati i raže kako skaču iz mora na visinu od preko metra lamatajući krilima pokušavaju letjeti. Ali im ne ide baš. Danas su radile dvostruka salta prema naprijed na naše oduševljenje.

Popodne je zapuhao vjetar s mora nalik našem maestralu jačine dvanaest čvorova pa smo nekoliko sati odmorili motor i uživali u zvukovima mora. Od pet sati popodne ponovno smo upalili motor i napredujemo sa šest čvorova brzine protiv struje naravno. Očekujem da ćemo negdje oko 6 sati sa prvim zrakama sunca uplovljavati u luku. Ako i budemo malo brži usporiti ćemo da se po mraku ne provlačimo kroz još jedan uski kanal.