08.04.2013. Ponedjeljak
Hakahau Bay, otok Ua Pou, konačno je jedna noć prošla bez kiše, temperatura se malo spustila tijekom noći pa smo se ujutro svi probudili odmorni i zadovoljni. Raštrkali smo se po mjestu poput pravih turista tražeći svaki ponešto, a u stvari osim svježeg kruha ništa bitno. Posjetio sam i žandarmeriju u kojoj sam izvršio prijavu dolaska. U ugodnom razgovoru sa vrlo ljubaznim policajcem doznali smo nešto o otoku, stanovništvu i načinu života. Toliko se zanio u priči da nam je zaboravio napomenuti dolazak teretnog broda sa namirnicama kojem naša u luci usidrena Dora smeta.
Oko podne počela je strka, veliki teretni brod ulazi u luku, a mi smo još na obali. Skačemo u gumenjaka i u tren oka dolazimo do Dore, dižemo sidro i premještamo se. Nitko nam nije zamjerio našu malu nesmotrenost kao što se ni mi nismo začudili kako je policajac mogao zaboraviti tako nešto. Ipak su ovo Marquesas otoci na kojima nije najvažnije raditi i biti ozbiljan nego upravo suprotno. Lagodan život i lagani ritam osnovna su obilježja stanovništva koje potpomognuto donacijama od majke Francuske živi zaista puno većim standardom nego bi ga svojim radom i zalaganjem mogli sebi priuštiti. Ipak ne treba zaboraviti da je zadnji francuski nuklearni pokus na Tuamotu otočju izvršen prije nekih desetak godina te da su posljedice po prirodu i stanovništvo praktično nenadoknadivi. Nitko nikome ne daje nešto za ništa, pa ni Francuzi.
Iza podne isplovili smo prema Nuku Hivi, najvećem otoku arhipelaga Marquesas po laganom vjetru bez jasno zadanog cilja, vjetar će odrediti našu prvu destinaciju. Tako i bi, u sami suton uplovili smo u Taihoe, glavni grad i administrativni centar arhipelaga, mjesto u kojem je sidrište koje može primiti veliki broj jahti i nekoliko velikih putničkih brodova istovremeno. Vrlo visoke planine i klima koja više podsjeća na kontinentalnu pa čak i planinsku nego na oceansku koja vlada na visoravnima ovog na prvi pogled lijepog i zanimljivog otoka. Kasnije ćemo doznati da je i vegetacija na planinama poput Alpske, a temperature dnevne su oko 12 stupnjeva, a po noći brrr. Neću gore, duge rukave sam negdje zakopao duboko ispod svega na brodu pa ni ne mogu tako lako do njih. Već mjesec dana ni majicu nisam obukao, najkraće hlače ili mudantine i povremeno crocsice su jedini odjevni predmeti koje koristim.
Večer u civilizaciji nakon dugo vremena, nagovoren sam na oblačenje majice u večernjem izlasku, posada se uređuje, očekivanja su velika u nekakav noćni provod makar svjetla i zvukovi sa obale ne obećavaju. Velika želja nije rezultirala velikim provodom jer je mjesto u devet sati navečer potpuno utihnulo, ali mi se provodimo na drugi način zar ne dodao sam u jednom trenutku. Nitko nije imao želju komentirati. I snažni pljusak nesumnjivo je doprinio da se i onih nekoliko svjetala ugase, a nama povratak na brod učinio zanimljivim.
09.04.2013. Utorak
Do podne smo napravili spizu i dali robu na pranje, pripremili brod i isplovili prema istoku jedreći protiv vjetra skoro do samo odredišta na sjeveroistočnoj strani otoka, 22 nm udaljene uvale Anaho Bay.
U zadnji čas prije isplovljenja pojavio se u gumenjaku prilazeći Dori po lijevom boku Pasqual , Fracuz koji sa suprugom već dvadesetak godina jedri morima svijeta. Prodaje polovno CQR sidro neposredno prije isplovljenja prema Havajima a potom prema krajnjem cilju Aljasci sa svojim dvadeset metarskim kečom. Riječ po riječ doznajemo da je godinama vozio goste iz Punta Arenasa na Antarktiku svojim brodom. Ovdje mu je vruće, prevruće pa žuri na sjever, a ima sidro viška. Imamo li mi sidro manjka, ovo bi nam moglo poslužiti, ali nije na listi trenutnih prioriteta. 400 dolara je početna cijena, dolazimo brzo na 300, pa na 250. Vidim da još ima prostora za spuštanje cijene, ali da je Pasqual već nervozan i nezadovoljan i sa 250 zato potvrđujem cijenu. Priča se nastavlja i nakon isplate i završenog posla, a meni je sve više žao što sam toliko spustio cijenu. Kad mi je rekao da želi ploviti korteškim morem u Meksiku sinilo mi je kako mu popraviti raspoloženje. Poklonio sam mu navigacijske karte koje pokrivaju područje od SAD-a do Paname sa pacifičke strane i peljare uz to naravno. Nije mogao vjerovati da se radi o poklonu koji vrijedi barem 500 dolara. Pitao me što mi je dužan jer se tu ipak radi o velikoj vrijednosti. Rekao sam mu da mi je dužan javiti se kad dođe u Meksiko potvrđujući mi da je uspješno apsolvirao Aljasku. Osjećao sam se dobro , zaista dobro darivajući pravom pomorcu ono što mu je najvažnije, navigacijske karte. Zbogom Pasqual, dobro ti more bilo, zbogom Dora uzvratio je još jednom gestikulirajući pokazavši zahvalnost na mojoj gesti darivanja.
Uz umjereno jaki istočni vjetar trebalo nam je samo tri sata pa smo negdje oko četiri popodne već spuštali sidro u zaštićenoj uvali koju smo dijelili sa 20 metarskom jedrilicom francuske zastave. Konačno bijeli pijesak pa iako je poprilično mutno u moru i ronilačka sekcija nije imala bitan prigovor. Dogovor je pao, ostajemo tu par dana, obići ćemo okolinu uvale, kupati se i dobro odmoriti nekoliko dana. Ne žurimo sa bacanjem gumenjaka, ujutro ćemo nastaviti sa aktivnostima, kasno popodne poslužit će za odmor uz lagani ritam života i muziku moja je odabrana u skladu s raspoloženjem.
Kad se smračilo Mladen je spustio udicu i u desetak minuta ulovio 4 zubaca veličine oko tri kvarta od kila svaki. Koji lipi komadi, Ante ih je na brzinu očistio rješavajući pitanje sutrašnjeg ručka uz uvjet da nam sutradan lokalno stanovništvo potvrdi da riba nije zaražena ciguaterom.
10.04.2013. Srijeda
Mirna noć na sidru i dugi san su iza nas. Uživam u prvim zrakama sunca koje su u tren obojile okoliš u zeleno, visoke palme kokosovih oraha dominiraju, ali vidi se i stabla plantaže grejpova, možda bi ovdje mogli kupiti po povoljnijim cijenama nešto voća.
Nakon doručka gumenjak je spušten u more, a trupe s Dore počele su osvajanje zaljeva u tri sekcije, kupači, šetači i ronioci. Popodne za ručkom zbrajali smo utiske, osim ronioca koji su nezadovoljni vidljivošću pod morem ostali su više nego zadovoljni pa su se i ronioci brzo ostavili ćorava posla mijenjajući sekciju.
Na žalost očišćene zubace smo vratili majci prirodi jer nam domaći nisu djelovali baš uvjerljivo što se tiče poznavanja problematike oko otrovne alge ciguatere.
Također smo pregovarali i naručili kozlića kojeg su tek trebali uloviti u lovu malokalibarskom puškom domaći „pastiri" čije se blago malo odmetnulo i nastavilo živjeti bez nadzora na okolnim brdima. Isporuka sutra navečer, cijena prava sitnica 4 i po metra konopa, bilo koje vrste, može i starog sa broda.
11.04.2013. Četvrtak
Lagani ritam, kupanje i osvajanje druge uvale preko brda, iščekivanje dogovorenog ručka u 4 popodne i isporuka kozlića. Uvala zaštićena koraljnim sprudom, pješčana plaža konačno bez vala, more trideset stupnjeva, prava milina. Ne mičem se iz plićaka, više se ne kupam nego se namačem morem odmarajući se i opuštajući bar za trenutak u potpunosti. Konačno mir i odmor, potpuno zaštićena uvala i miran san.
Ante je komentirao ručak s posebnim naglaskom kako je kozlić pripremljen besprijekorno, a veličine je idealne, sve kao kod nas, ali na kokosovom ulju. Specijalitet! A Ante ima utakmica sa janjcima i kozlićima u nogama, vjerujte mi na riječ.
Malo je zapelo sa isporukom kozlića za Doru, Mladen se krivo razumio pa smo zakasnili jedan dan. Žao nam je jer nas je kozlić čekao kao i konop za razmjenu na brodu. Ipak saznanje da su istog pojeli u krugu obitelji olakšalo nam je prihvaćanje našeg propusta koji je značio gubitak barem dva sjajna obroka.
Upoznali smo i posadu susjednog broda. Vlasnik i skiper Oleg mladić sa šezdeset i kojom u životnom kalendaru plovi desetak godina brodom koji je sam izgradio uz skroman proračun negdje u šumama Brazila. I on je radio jedrenja na Antarktik sa svojim spartanski opremljenim brodom što se luksuza tiče, ali sa ozbiljnom jedriličarskom i sigurnosnom opremom. Kako je imao mali budžet i rok koji je morao poštovati za završetak broda, govori nam da je sadašnji izgled i oprema broda potpuno drukčija od prapočetaka. Pasquala poznaje već dugo. Baš prije neki dan mu je prodao sidro koje je bilo znatno veće od njegovog, a od srca se nasmijao kad sam mu ispričao storiju o tome kako sam ja od Pasquala kupio sada već njegovo staro sidro. Na moru se stvarno čini kao da su svi jedna velika obitelj i da dvije osobe koje se susretnu na moru imaju makar jednog zajedničkog prijatelja ili makar poznanika.
12.04.2013. Petak
Od 7.00 sati već plovimo, isprva motorom oko 4 nm kontra vjetru, moru i struji, puntu Motu Poiku zaobilazimo u širokom luku jer nemamo adekvatne navigacijske karte, ali također i iz razloga što je visoka obala izložena oceanskom valu pa stvara inkrožano more uz divlji val koji se suprostavlja oceanskim gromadama.
Skretanjem na jug otvaramo puna jedra i jedreći oštro uz vjetar u odgovarajućem kursu postižemo brzinu od preko 8 čvorova. Moje dobro raspoloženje kvari pumpa vode desalonizatora koja otkazuje poslušnost i stavlja nas u iskušenje života s minimalnim količinama vode koje smijemo trošiti.
11.00 sati, u uvali Controler Bay sidrimo se u namjeri da se malo okupamo i posjetimo mjesto Tipivan poznato po kipovima Tikija. Dio posade odlazi u obilazak mjesta i nabavu voća sa plantaža koje su u blizini mjesta. Nakon nekoliko sati svi smo ponovno na okupu, ekspedicija je zadovoljna viđenim, selo je na oko trideset minuta hoda od obale, a grejp je kupljen i na kostima donesen iz mjesta, 34 kilograma.
Dižemo sidro i odlazimo za Taihoe jer imamo plan, večeras je zabava koju organizira Oyster klub, organizacija koja ispred slavnog proizvođača jedrilica istog imena organizira jedrenje oko svijeta na 15 mjeseci. Ima tu i naših starih znanaca sa ARC-a iz 2010-e godine pa se veselim ponovnom susretu.
Opet predvečer smo u luci. Pripremamo se za izlazak, ali ovaj put ne na slijepo. I ja oblačim kratke hlače i majicu sa oznakom Sharedreams, neka se sjete oni koji su nam gledali u krmu iznenađeni mogućnostima Dore.
Zabava je organizirana za Oysterovce, ali nas rado primaju na zabavu nakon spominjanja poznatih vlasnika ovih zaista lijepih jedrilica. Tu je i Alan, direktor prodaje Oystera u mirovini, naša stara mušterija. Raduje se što nas vidi, čestita nam još jednom na uspjehu iz 2010-e, predstavlja prijateljima, zabava i za nas može početi. Djevojke (ljepotice) iz lokalnih plesnih klubova imale su nastup nakon kojeg su nastavile druženje sa jedriličarima koji su im uzvraćali pažnjom i neskrivenim divljenjem. U opuštenoj atmosferi na plesnjaku brzo je došla ponoć, trenutak kad su se svjetla pozornice ugasila, a dvadesetak posada Oystera skupa s nama vratilo se svojim brodovima nakon jedne lijepe večeri provedene u ugodnom druženju.
Pljusak je ovaj puta pao nakon što smo došli na brod valjda ne želeći pokvariti zabavu i dobro raspoloženje posadama koje su odjedrile tisuće milja da bi bile tu.
ponedjeljak, 29. travnja 2013.
četvrtak, 11. travnja 2013.
Dobar dan Francuska Polinezijo
03.04.2013. Srijeda
Znali smo da će biti poteškoća s vitlom i da će se radovi vjerojatno produžiti. Detektirali smo uzroke kvara i krenuli u promjenu dijelova. Dvije glavne stvari koje su se pokvarile imam, 100 amperski osigurač i novi elektromotor vitla. Ovo će biti prilika i za zamjenu pužnog vijka vitla koje smo još frizirali prije godinu i po na Bahamima u Nassau kad smo super Matko i ja pronašli meštra koji je svoju radionu smjestio pod prirodnom stijenom u ne baš tako sigurnom dijelu grada.
Isporučeni pužni vijak ne odgovara, vrlo je sličan, ali ipak dovoljno drukčiji da od njega nema nikakve koristi. Dobro je počelo mislim se. I semerinzi, barem većina njih ne odgovara, srećom imamo sikaflex kojim se možemo pomoći.
Ante se uvukao u proveni pik gdje je smješten lančanik i dio vitla s motorom. Stvari se kompliciraju, a sati prolaze. Čićo se pojavi svako malo i pita treba li nam pomoć i uskače u električarskim dijelovima. Ostatak posade nije nekako raspoložen za odlazak na obalu bez nas pa radije ostaju na brodu očekujući dobre vijesti s prove.
Dan je na izmaku, a mi smo još uvijek tek nadomak rješenju problema. Kad sve sastavimo i spojimo trebali bi konačno ustvrditi koliko smo bili uspješni. Srećom usidreni smo jako dobro pa ni udari vjetra od 40-ak čvorova na mahove nam više ne izazivaju strepnju. Predlažem Anti da radove nastavimo sutra po danu, a on mi u svom stilu odgovara: „Stari, ja neću moći zaspati, ako ne dovršimo vitlo". Smračilo se, a taman oblak se nadvio nad nama. Požurujemo koliko možemo i završavamo posao, vitlo radi, provjere ostavljamo za ujutro, brzo sklanjamo alat pred pljusak i u zadnji čas ulazimo pod tendu. Kiši toliko jako da ni u kokpitu nije najugodnije, a zimske tende koje nas mogu jako dobro sačuvati od kiše nekako iz principa ne želimo montirati.
Dosadna kiša čas stane, a čas se obruši svom snagom na nas. U brodu je vruće, jako vruće jer su svi prozori zatvoreni. Klimu ne palimo jer smo se tako dogovorili.
Polako prolazi noć, ne mogu spavati u takvoj vrućini pa se odlučujem stražariti otvarajući i zatvarajući prozore po potrebi. Težak zadatak, vjerujte mi na riječ.
04.04.2013. Četvrtak
U 7.00 sati budim posadu. Ante i Deana su od ranog jutra na nogama, ostali su spavači. Teško se dižu i pomalo grintaju, ali ne uspijevaju odoljeti zovu planina, idemo se penjati ili barem odšetati što je moguće na veću visinu. I fotografirati našu Doru sa najmanje 500 metara nadmorske visine.
King Kong naselje broji 50-ak kućica, svi imaju neki prirodni vrt ili manju plantažu voća. Vlage ima koliko ti srce zaželi pa bez problema se pronalazi svakakvo voće. Problem je što ništa ne žele prodati nego samo trampiti u robnoj razmjeni. Za rum naravno, to je ono što ih interesira i po čemu mjere vrijednost svoje robe.
Nabavljamo nešto banana a grejpovi kojima smo počašćeni su izuzetno ukusni i slatki. I veliki, bolje rečeno ogromni.
Ispenjali smo mi u par sati najviši vrh do kojeg vode staze i kozji puteljci , napravili brdo fotografija i stigli dobiti muskulfiber od napora, moram priznati da je samo dio posade priznao bol od umora mišića (ja prvi). Stigli smo i do prirodnog bazena i potoka sa slatkom vodom.
Ribolov puškama za ronjenje bio je na rasporedu prije večeri. Prošli smo cijelu valu uzduž i poprijeko za nekoliko ribica i hobotnicu od kila. Zadnji pucanj bio je u murinu oko 15 kg tešku koju sam uspio izvući iz rupe i na palubi Dore uz pomoć posade dokrajčiti. Zadnji zadatak bio je odnijeti pokazati mještanima ribu da nam potvrde koja je jestiva zbog ciguatere (otrovne alge). Murinu ne jesti, a ostalo je u redu. Bilo mi je žao što sam uzeo jedan život za ništa, a i što smo se radovali, a onda i pomalo razočarali odgovorom mještana. Kako s tim stvarima nema šale murinu smo bacili u more ispod broda, a ostalu ribu pripremili. Umorni, ali zadovoljni večerali smo na brzinu i prije kiše se povukli na spavanje. Ipak ovdje kišu nije lako nadmudriti pa smo u zagrljaju njenih olovnih oblaka proveli još jednu dugu, mračnu noć.
05.04.2013. Petak
E danas smo se odlučili posjetiti najveće mjesto na otoku Omou. Naravno i kupiti kruh, nešto krene, udica i olova za sportske ribiče sa palube. U 7.15 već smo se usidrili ispred mjesta u uvali koja je dosta otvorena moru pa je valjanje neizbježno.
Lijepo mjestašce sa stotinjak uređenih kučica primjerenim različito standardu. Tražimo prvo kruh. Prolazimo kraj crkve gdje desetak ljudi uređuje okoliš. Doznajemo da biskup danas dolazi u posjet.
Ulazimo u malen dućan koji drži vrlo različitu robu. Obiteljski posao u kojem svi zaposlenici uživaju. Kćerka vlasnika, dražesna i vrlo inteligentna desetogodišnja Lolita pobrala je sve naše simpatije, a vještinom prodaje i informacijama o artiklima pozavidjele bi joj i dugogodišnje radnice supermarketa u Hrvatskoj. Kupujemo kruh i maslo, udice i tunje za malu ribu, a Anti ne možemo odbiti mačetu. Vlasnik dućana dao nam je naoštriti mačetu, provodeći nas kroz dvorište kuće ubrao je desetak grejpa koje nam je poklonio. I paketić sušenih banana, jako ukusnih. Meni je pak zapeo za oko stol za stolni nogomet smješten u radionici drvodjelca koji me podsjetio na dane mladosti u kojima sam danima visio u luna parku „Sportske igre" (ni sam ne znam kako sam zapamtio ime) u Starom Gradu na Hvaru za vrijeme školskih praznika kad sam posjećivao nona i baku na provodeći nekoliko divnih i bezbrižnih mjeseci do početka nove školske godine. Kraj sedamdesetih, početak osamdesetih, sa desetak godina bio sam najspretniji igrač u mjestu. Sa skromnim džeparcem ili bolje rečeno bez njega čekao sam svoju priliku da me netko uzme kao četvrtog u igru besplatno ili da sin vlasnika luna parka dvostruko stariji od mene provjeri može li me još pobijediti u igri jedan na jedan. Gledam u stol, naviru mi sjećanja i turnir u stolnom nogometu kad sam u finalu na opće iznenađenje tijesno pobijedio glavnog mangupa iz mjesta pet godina starijeg od mene kojemu je to bila prava prilika za dokazivanje pred prekrasnom djevojkom koju je osvojio na meni tada nerazuman način. Čudio sam se što takva ljepotica vidi u njemu, a nikad evo nisam ni zaboravio poglede divljenja i pažnje koje mi je upućivala kad sam slomio „strašnog" protivnika koji mi je naočigled svih u nemoći pred kraj utakmice čak i fizički prijetio.
Gleda mene kako se vrtim oko stola starija kćerka vlasnika, djevojčica od nekih 13 godina te mi predlaže jednu igru. Iako u žurbi jer gladni galebovi čekaju naš povratak na brod kako bi u miru marendali pristajem na dvoboj. Tko zna koliko je godina prošlo, dodirujem ručke, figure igrača i razmak od lopte gotovo su identični onim stolovima na kojima sam ispekao zanat. Kao vrstan poznavatelj materije provjeravam svoje igrače pred utakmicu i prisjećam se poteza koji se ne zaboravljaju poput umijeća vožnje bicikle. Moja vješta protivnica koristi situaciju i domaći teren i vodi 1:0. Dio posade je kao preko oka počeo pratiti kako mi mala uzima mjeru. Ma neće me valjda ova djevojčica usred Polinezije dobit na moj „sport". Shvativši potpuno ozbiljno protivnicu semafor je uskoro zasvijetlio 4:1 za mene. U tom trenutku uskače i Lolita koja pokušava zajedno sa sestrom obraniti čast svog dvorišta. Ali oluju sa sjevera nije se dalo više zaustavit. Posada bi rado da im pustim koji gol, ali ovo je sport, viteško nadmetanje, ma nema puštanja. 10:1, kraj utakmice, šampionke nasuprot mene baš i ne vjeruju što im se dogodilo, traže revanš. Nemam vremena na žalost. Još bi im dugo, dugo prodavao lažnjake poput Messija i Ronalda. Slatkom trenutku povratka u mladost došao je kraj, pa iako smo nakon toga isplovili iz Omoe, a ovaj izvještaj pišem sa tjedan dana zakašnjenja Lolitu i njenu dragu obitelj, naravno i moj stol sjećanja nikako ne mogu izbaciti iz glave. Tko zna možda i uspijem nagovoriti posadu na povratak bar na kratko, na pola sata još jednog oživljavanja predivnih uspomena iz mladosti.
Nakon marende dio posade je otišao roniti, a dio isprobati mačetu. Ribarska sekcija sa mnom na čelu vratila se pokunjene glave, ali su se mačetaši iskazali, vojvoda Ante je uhvatio ruku i napunio bisage raznolikim voćem.
Dižemo sidro i odlazimo u zaštićeniji Virgin bay prespavati prije odlaska sa ovog dojmljivog otoka.
06.04.2013. Subota
Rano ujutro po već ustaljenom ritmu trojka ranoranioca Deana, Ante i ja priprema brod i sa što manje buke pokušava dignuti sidro kako bi sekcija spavača još koji sat uživala u njima najdražem spavanju. Anti i dalje nije jasno kako netko ovako lijepa prijepodneva itko može zamijeniti snom ali to mu je tek pedeseti put da izgovara istu misao i pokazuje jednako čuđenje.
Odmah po izlasku iz uvale ulazimo u povoljan vjetar i fiu prema sjevernoj strani otoka Hiva Oa. Nakon sat vremena jedrenja okrećemo se i gledamo po krmi Dore Fatu Hivu koju je ogromni oblak progutao u još jednoj tropskoj neveri sa golemim izlijevanjima tople kiše. Mi pak pod osmjehom sunca brzinom od 8 čvorova grabimo prema cilju.
Negdje oko podne pojavljuju se spavači jedan po jedan, ono što nije lako je pogoditi tko će se prvi od trojke spavača pojaviti na palubi. Ako kome fali kladionica evo prilike bez namještanja rezultata za dobru zabavu, a kombinatoriku zapleta sa visokim koeficijentima postići ćemo sa vaganjem članova posade, stvarnom težinom na dan i njihovim očekivanjem koliko bi trebali smršaviti dok su na brodu. Jedino se koji put akterima baš i ne mili na vagu jer nekako osjećaju da je lakše izbjeći suočavanje sa nemilosrdnim brojevima na vagi nego odreći se slasnih obroka iz brodske kuhinje. Neki su se već i predali zaključivši da je na kopnu lakše smršaviti nego na moru. Je, je, u Meksiku bi rekli manjana, u slobodnom prijevodu sve teško što trebaš obaviti ostavi za sutra ili nikad, još bolje. Ili sa sutradan samo opet prebaci na sutradan i nastavi živjeti na manjana način.
Negdje na pola puta i nas je pogodilo nekoliko neverina, ali i nekoliko tuna. Prvi udar na panulama nakon dugo vremena, gotovo istovremeno obje su mašine zazujale. Poskoči Ante kao vrelom vodom oparen, eno ga već sa pojasom, vadi manju tunu od 5-6 kila, a ja od veće tune izvlačim samo glavu. Vjerojatno je još prije koju minutu imala i dvadesetak kila prije nego što je se negdje blizu naše krme domogao morski pas koji nam je ostavio samo glavu koju smo vratili nazad u more. Mogao nam je uzeti i manju tunu netko žalosno primijeti. Ni desetak minuta nakon toga opet se oglasila mašina od štapa, evo je na palubi u tili čas, 20-ak kilograma velika tuna, barem 10-ak kila fileta. Prekidamo ribolov jer nemamo gdje sa tolikom ribom. Anti se smiju brci i sa lakoćom zajedno sa mnom čineći dvojku čistaća ribe sortiramo filete po kesicama, bit će opet tuna na mali milijun načina.
Kad ti ide od ruke onda ti stvarno ide. Oko dva sata popodne uplovili smo u uvalu Hanetekuua na sjevernom dijelu otoka Hiva Oa, konačno plaža sa svijetlim pijeskom. Valovi su podnošljivi za sidrenje pa se mala ekspedicija brzo iskrcava na obalu. Gumenjak ne možemo izvući na pješčanu plažu jer su valovi preveliki što znači da se treba usidriti gumenjakom na sedamdesetak metara od plaže najmanje. A što ako ima morskih pasa, more je mutno jer je uskovitlani pijesak koji more odnosi sa plaže poput razmućene Cedevite u čaši vode. Jedini sam do sada stvarno iskusio snagu valova i nemoć čovjekovu kad se nađe u blizini obale nošen tom razarajućom snagom mora. Posada broda koja je u ovom trenutku i posada gumenjaka nevoljno ostavlja vrijedne stvari koje se ne smiju smočiti u gumenjaku. Ponijeli su stvari ne uzimajući baš ozbiljno moju namjeru da se nećemo iskrcavati gumenjakom. Popuštam malo pred željama posade i gumenjaka sidrimo na pedesetak metara, malo sam nemiran jer se bojim da smo koji metar preblizu obali, ali neka bude, razumijem da se nije baš ugodno kupati nekima daleko od obale prvi put u novoj uvali, a prethodno isprepadani pričama o brojnim morskim psima koji vrebaju nesretne kupače. Đir obalom i upoznavanje obitelji koja u nekoliko kučica živi među kokosovim palmama potpuno je izbrisala strepnju plivanja prema obali, ali je i dalje mene ostavila u brizi s jednim okom na gumenjaku. Gumenjak uživa u preskakanju dugih valova prije njihovog pretvaranja u obrušavajuće i po njega opasne, a posada koja je jedva isplivala na obalu čekajući trenutak između dva vala je polako počela shvaćati moju zabrinutost. Ta zabrinutost neizbježan je dio putovanja i života na brodu za mene , a rijetki trenuci opuštanja brzo, vrlo brzo i sigurno dođu na naplatu. Već se gotovo sat vremena brčkamo u moru igrajući se sa valovima koji nas na trenutke potpuno prekriju pa kroz njihove vrhove roneći dolazimo do daha. Opuštanje, pravo opuštanje. Pitam se opet zar stvarno trebam biti napet cijelo vrijeme, sve je pod kontrolom, nebo je vedro, ne prijeti nevera, plaža idilična, raspoloženje posade na vrhuncu. Ma opustit ću se malo, nema se što dogodit i neće uvjeravam sam sebe.
Na nekoliko minuta sam zaboravio i na brod i na gumenjaka i na popravke koji me čekaju i na prognozu. Na sve. Evo me u toplom moru, gotovo 30 stupnjeva, točno onoliko toplom koliko ja volim.
U tom trenutku začuh, gumenjak, leti prema obali, okrenut će ga naopako val. U trenutku me presjeklo, samo u djeliću sekunde koliko mi je trebalo za okrenuti glavu u smjeru gumenjaka već nekoliko scenarija mi je prošlo kroz glavu. Pliva Čićo i Tomo, i ja i svi prema gumenjaku kojeg je prijašnji val gotovo preokrenuo i donio ga nadomak koraljima koji vire ispred pješčane plaže. Za koju sekundu smo bili brži od slijedećeg vala, imali smo i ludu sreću da je naredni mal malo zakasnio, ali i hrabrost i ludost da skočimo u spašavanje gumenjaka ne razmišljajući što će se dogoditi nama samima. Koje je to plivanje uz struju i borba s vremenom bila. Naredni veliki val došao je u trenutku kad smo uspjeli zadržati gumenjaka dovoljno daleko da nas ne izbaci na obalu, ali ne dovoljno daleko da ga vrh vala do pola napuni. Sreća u nevolji je bila da su stvari koje se nisu smjele smočiti nekako ostale zaglavljene na rezervoaru goriva. Slijedeći veliki val nije dobio priliku kao što ni ja ponovno dugo neću dočekati priliku za opuštanje. To je jednostavno pokora koju imam koja je ujedno i dar na kojem sam zahvalan jer mi daje signal upozorenja prije opasnosti. Na žalost ili sreću, ovisi iz koje perspektive gledam ne mogu se i ne želim čak i svjesno odreći ni jedne. Pa kako mi bude.
Da se noćas ne valjamo otišli smo u slijedeću uvalu i dosta zaštićeniju od valova Hanaiapa gdje smo zatekli dvije jedrilice koje su bile u Atuoni prilikom našeg prvog uplovljavanja. Posebno sam se obradovao ponovno susretu s Francuzom koji sam jedri svijetom na neodređeno vrijeme. Više od šesto dana njegov je cilj ostati u Francuskoj Polineziji. Još vije žutu zastavu, nije se ni prijavio. Znamo mi i zašto jer ni on kao Francuz nema pravo neograničenog ostanka pa mu je jako važno legalno ući u državu što kasnije. Vidim mu i gumenjak vezan uz obalu, znači negdje je u šetnji.
Ante mjeri i broji koze i kozliće razrađujući taktiku kako bi pod okriljem noći mogli doći do plijena. Bez puške i streljiva, samo sa mačetom. Pravi specijalac, samo da ne zaratimo sa lokalnim pukom zbog jednog kozlića. Mi bi ga i platili ako baš moramo međutim kozlići i koze već odavno su poludivlji i nemaju pravog vlasnika. Ipak mislim da na neki način pripadaju ljudima koji žive u uvali iako su im već odavno otkazali poslušnost.
Eno i Francuza, opa i jedna cura je s njim. Drago mi je radi njega. Cura mi se nekako po motu čini poznata, ma je , to je Laura koja je izgleda promijenila brod. Posada mi baš i ne vjeruje, ništa novo zar ne, ali opet imam valjda sreću ili dobar predosjećaj i uskoro nam prilaze gumenjakom. Priča nam Laura ukratko kako se brzo ukrcala u Panami kod Roba na Beneteau 47.7 tako se još brže iskrcala i prekrcala na novi brod, a čini mi se onako na prvi pogled i kod nove simpatije. Ipak za sada traži jedrilicu koja ide dalje, mi bi je rado primili, ali biti će nas uskoro previše. Osim što je ljupka i draga, da ne kažem lijepa Laura je i studentica medicine sa popriličnom praksom u budućoj struci i kao liječnica bi dobro došla na Dori, zlu ne trebalo. Usput je i instruktorica jedrenja je za djecu, a siguran sam da bi i oni članovi posade koji baš i nisu zainteresirani za jedriličarska znanja nekako iznenada pokazali pravu ljubav prema jedrenju uz dobrovoljno vraćanje u školske klupe.
Srećom večera je bila upravo servirana pa je glad ovaj put donijela nešto dobro i u pravi trenutak prekinula naš razgovor sa Laurom još uvijek na vrijeme da se već za koji minut i ona ne priključi Sharedreamsu u podjeli ukusne riblje večere.
Nakon večere onako zadovoljni punih stomaka našu potencijalnu putnicu više nismo ni spomenuli.
07.04.2013. Nedjelja
Ujutro po planu i programu, trojka ranoranioca usmjerila je Doru prema istoku, a druga trojka je negdje u svojim snovima kako kažu najslađeg jutarnjeg spavanja. Svakome ponešto i po željama i afinitetima, zar ne?
Vozimo motorom i vučemo gumenjaka, bonaca je. Za dva sata dolazimo u uvalu Hana Menu na samom sjeverozapadu otoka poznatu po bazenu slatke vode koja se slijeva u neposrednu blizinu mora s okolnih planina. Konačno smo gumenjakom izašli na obalu jer je val bio prihvatljivo velik. Tako smo konačno isprobali kola koja smo montirali na krmeno zrcalo gumenjaka i koja gumenjaku daju skroz glup izgled. Ali funkcionalnost je odlična, jedna osoba premješta odnosno vuče gumenjaka sa 25 ks vanbrodskim motorom po obali.
Dvadesetak stupnjeva je temperatura vode u prirodnom bazenu, pitka voda se slijeva tako da se kupamo i istovremeno iz mlaza koji pada u bazen pijemo istu vodu. Pronašao sam čak i odbojkašku loptu.
S njom sam tri puta iz tri pokušaja nogom pogodio izvor, onako u crocsicama. Prije odlaska zamolio sam Deanu da snimi moju umješnost s loptom. Naravno promašio sam pred kamerom. Srećom i u filmovima se scene bezbroj puta ponavljaju pa sam istu radnju još jednom, ali ovaj put uspješno ponovio. Sad možemo dalje, novi otok pravac Ua Pou.
Friški vitar, 20-ak čvorova s boka, brzina do 10 čvorova. Letimo…Nakon 3 sata jedrenja polako pada vjetar ostavljajući nam saznanje da ćemo po debelom mraku bez mjesec uploviti u luku Hakahau. Ako može teretni brod opskrbe pa možemo valjda i mi. Zadnja 2 sata plovili smo pogonjeni motorom i u noći bez daška vjetra uplovili u luku sidreći se iza lukobrana kako bi izbjegli mrtvo more i valjanje. Noć kao stvorena za spavanje, prohladna, otvorenih prozora bez oblaka na nebu. Prava stvar u pravom momentu.
Znali smo da će biti poteškoća s vitlom i da će se radovi vjerojatno produžiti. Detektirali smo uzroke kvara i krenuli u promjenu dijelova. Dvije glavne stvari koje su se pokvarile imam, 100 amperski osigurač i novi elektromotor vitla. Ovo će biti prilika i za zamjenu pužnog vijka vitla koje smo još frizirali prije godinu i po na Bahamima u Nassau kad smo super Matko i ja pronašli meštra koji je svoju radionu smjestio pod prirodnom stijenom u ne baš tako sigurnom dijelu grada.
Isporučeni pužni vijak ne odgovara, vrlo je sličan, ali ipak dovoljno drukčiji da od njega nema nikakve koristi. Dobro je počelo mislim se. I semerinzi, barem većina njih ne odgovara, srećom imamo sikaflex kojim se možemo pomoći.
Ante se uvukao u proveni pik gdje je smješten lančanik i dio vitla s motorom. Stvari se kompliciraju, a sati prolaze. Čićo se pojavi svako malo i pita treba li nam pomoć i uskače u električarskim dijelovima. Ostatak posade nije nekako raspoložen za odlazak na obalu bez nas pa radije ostaju na brodu očekujući dobre vijesti s prove.
Dan je na izmaku, a mi smo još uvijek tek nadomak rješenju problema. Kad sve sastavimo i spojimo trebali bi konačno ustvrditi koliko smo bili uspješni. Srećom usidreni smo jako dobro pa ni udari vjetra od 40-ak čvorova na mahove nam više ne izazivaju strepnju. Predlažem Anti da radove nastavimo sutra po danu, a on mi u svom stilu odgovara: „Stari, ja neću moći zaspati, ako ne dovršimo vitlo". Smračilo se, a taman oblak se nadvio nad nama. Požurujemo koliko možemo i završavamo posao, vitlo radi, provjere ostavljamo za ujutro, brzo sklanjamo alat pred pljusak i u zadnji čas ulazimo pod tendu. Kiši toliko jako da ni u kokpitu nije najugodnije, a zimske tende koje nas mogu jako dobro sačuvati od kiše nekako iz principa ne želimo montirati.
Dosadna kiša čas stane, a čas se obruši svom snagom na nas. U brodu je vruće, jako vruće jer su svi prozori zatvoreni. Klimu ne palimo jer smo se tako dogovorili.
Polako prolazi noć, ne mogu spavati u takvoj vrućini pa se odlučujem stražariti otvarajući i zatvarajući prozore po potrebi. Težak zadatak, vjerujte mi na riječ.
04.04.2013. Četvrtak
U 7.00 sati budim posadu. Ante i Deana su od ranog jutra na nogama, ostali su spavači. Teško se dižu i pomalo grintaju, ali ne uspijevaju odoljeti zovu planina, idemo se penjati ili barem odšetati što je moguće na veću visinu. I fotografirati našu Doru sa najmanje 500 metara nadmorske visine.
King Kong naselje broji 50-ak kućica, svi imaju neki prirodni vrt ili manju plantažu voća. Vlage ima koliko ti srce zaželi pa bez problema se pronalazi svakakvo voće. Problem je što ništa ne žele prodati nego samo trampiti u robnoj razmjeni. Za rum naravno, to je ono što ih interesira i po čemu mjere vrijednost svoje robe.
Nabavljamo nešto banana a grejpovi kojima smo počašćeni su izuzetno ukusni i slatki. I veliki, bolje rečeno ogromni.
Ispenjali smo mi u par sati najviši vrh do kojeg vode staze i kozji puteljci , napravili brdo fotografija i stigli dobiti muskulfiber od napora, moram priznati da je samo dio posade priznao bol od umora mišića (ja prvi). Stigli smo i do prirodnog bazena i potoka sa slatkom vodom.
Ribolov puškama za ronjenje bio je na rasporedu prije večeri. Prošli smo cijelu valu uzduž i poprijeko za nekoliko ribica i hobotnicu od kila. Zadnji pucanj bio je u murinu oko 15 kg tešku koju sam uspio izvući iz rupe i na palubi Dore uz pomoć posade dokrajčiti. Zadnji zadatak bio je odnijeti pokazati mještanima ribu da nam potvrde koja je jestiva zbog ciguatere (otrovne alge). Murinu ne jesti, a ostalo je u redu. Bilo mi je žao što sam uzeo jedan život za ništa, a i što smo se radovali, a onda i pomalo razočarali odgovorom mještana. Kako s tim stvarima nema šale murinu smo bacili u more ispod broda, a ostalu ribu pripremili. Umorni, ali zadovoljni večerali smo na brzinu i prije kiše se povukli na spavanje. Ipak ovdje kišu nije lako nadmudriti pa smo u zagrljaju njenih olovnih oblaka proveli još jednu dugu, mračnu noć.
05.04.2013. Petak
E danas smo se odlučili posjetiti najveće mjesto na otoku Omou. Naravno i kupiti kruh, nešto krene, udica i olova za sportske ribiče sa palube. U 7.15 već smo se usidrili ispred mjesta u uvali koja je dosta otvorena moru pa je valjanje neizbježno.
Lijepo mjestašce sa stotinjak uređenih kučica primjerenim različito standardu. Tražimo prvo kruh. Prolazimo kraj crkve gdje desetak ljudi uređuje okoliš. Doznajemo da biskup danas dolazi u posjet.
Ulazimo u malen dućan koji drži vrlo različitu robu. Obiteljski posao u kojem svi zaposlenici uživaju. Kćerka vlasnika, dražesna i vrlo inteligentna desetogodišnja Lolita pobrala je sve naše simpatije, a vještinom prodaje i informacijama o artiklima pozavidjele bi joj i dugogodišnje radnice supermarketa u Hrvatskoj. Kupujemo kruh i maslo, udice i tunje za malu ribu, a Anti ne možemo odbiti mačetu. Vlasnik dućana dao nam je naoštriti mačetu, provodeći nas kroz dvorište kuće ubrao je desetak grejpa koje nam je poklonio. I paketić sušenih banana, jako ukusnih. Meni je pak zapeo za oko stol za stolni nogomet smješten u radionici drvodjelca koji me podsjetio na dane mladosti u kojima sam danima visio u luna parku „Sportske igre" (ni sam ne znam kako sam zapamtio ime) u Starom Gradu na Hvaru za vrijeme školskih praznika kad sam posjećivao nona i baku na provodeći nekoliko divnih i bezbrižnih mjeseci do početka nove školske godine. Kraj sedamdesetih, početak osamdesetih, sa desetak godina bio sam najspretniji igrač u mjestu. Sa skromnim džeparcem ili bolje rečeno bez njega čekao sam svoju priliku da me netko uzme kao četvrtog u igru besplatno ili da sin vlasnika luna parka dvostruko stariji od mene provjeri može li me još pobijediti u igri jedan na jedan. Gledam u stol, naviru mi sjećanja i turnir u stolnom nogometu kad sam u finalu na opće iznenađenje tijesno pobijedio glavnog mangupa iz mjesta pet godina starijeg od mene kojemu je to bila prava prilika za dokazivanje pred prekrasnom djevojkom koju je osvojio na meni tada nerazuman način. Čudio sam se što takva ljepotica vidi u njemu, a nikad evo nisam ni zaboravio poglede divljenja i pažnje koje mi je upućivala kad sam slomio „strašnog" protivnika koji mi je naočigled svih u nemoći pred kraj utakmice čak i fizički prijetio.
Gleda mene kako se vrtim oko stola starija kćerka vlasnika, djevojčica od nekih 13 godina te mi predlaže jednu igru. Iako u žurbi jer gladni galebovi čekaju naš povratak na brod kako bi u miru marendali pristajem na dvoboj. Tko zna koliko je godina prošlo, dodirujem ručke, figure igrača i razmak od lopte gotovo su identični onim stolovima na kojima sam ispekao zanat. Kao vrstan poznavatelj materije provjeravam svoje igrače pred utakmicu i prisjećam se poteza koji se ne zaboravljaju poput umijeća vožnje bicikle. Moja vješta protivnica koristi situaciju i domaći teren i vodi 1:0. Dio posade je kao preko oka počeo pratiti kako mi mala uzima mjeru. Ma neće me valjda ova djevojčica usred Polinezije dobit na moj „sport". Shvativši potpuno ozbiljno protivnicu semafor je uskoro zasvijetlio 4:1 za mene. U tom trenutku uskače i Lolita koja pokušava zajedno sa sestrom obraniti čast svog dvorišta. Ali oluju sa sjevera nije se dalo više zaustavit. Posada bi rado da im pustim koji gol, ali ovo je sport, viteško nadmetanje, ma nema puštanja. 10:1, kraj utakmice, šampionke nasuprot mene baš i ne vjeruju što im se dogodilo, traže revanš. Nemam vremena na žalost. Još bi im dugo, dugo prodavao lažnjake poput Messija i Ronalda. Slatkom trenutku povratka u mladost došao je kraj, pa iako smo nakon toga isplovili iz Omoe, a ovaj izvještaj pišem sa tjedan dana zakašnjenja Lolitu i njenu dragu obitelj, naravno i moj stol sjećanja nikako ne mogu izbaciti iz glave. Tko zna možda i uspijem nagovoriti posadu na povratak bar na kratko, na pola sata još jednog oživljavanja predivnih uspomena iz mladosti.
Nakon marende dio posade je otišao roniti, a dio isprobati mačetu. Ribarska sekcija sa mnom na čelu vratila se pokunjene glave, ali su se mačetaši iskazali, vojvoda Ante je uhvatio ruku i napunio bisage raznolikim voćem.
Dižemo sidro i odlazimo u zaštićeniji Virgin bay prespavati prije odlaska sa ovog dojmljivog otoka.
06.04.2013. Subota
Rano ujutro po već ustaljenom ritmu trojka ranoranioca Deana, Ante i ja priprema brod i sa što manje buke pokušava dignuti sidro kako bi sekcija spavača još koji sat uživala u njima najdražem spavanju. Anti i dalje nije jasno kako netko ovako lijepa prijepodneva itko može zamijeniti snom ali to mu je tek pedeseti put da izgovara istu misao i pokazuje jednako čuđenje.
Odmah po izlasku iz uvale ulazimo u povoljan vjetar i fiu prema sjevernoj strani otoka Hiva Oa. Nakon sat vremena jedrenja okrećemo se i gledamo po krmi Dore Fatu Hivu koju je ogromni oblak progutao u još jednoj tropskoj neveri sa golemim izlijevanjima tople kiše. Mi pak pod osmjehom sunca brzinom od 8 čvorova grabimo prema cilju.
Negdje oko podne pojavljuju se spavači jedan po jedan, ono što nije lako je pogoditi tko će se prvi od trojke spavača pojaviti na palubi. Ako kome fali kladionica evo prilike bez namještanja rezultata za dobru zabavu, a kombinatoriku zapleta sa visokim koeficijentima postići ćemo sa vaganjem članova posade, stvarnom težinom na dan i njihovim očekivanjem koliko bi trebali smršaviti dok su na brodu. Jedino se koji put akterima baš i ne mili na vagu jer nekako osjećaju da je lakše izbjeći suočavanje sa nemilosrdnim brojevima na vagi nego odreći se slasnih obroka iz brodske kuhinje. Neki su se već i predali zaključivši da je na kopnu lakše smršaviti nego na moru. Je, je, u Meksiku bi rekli manjana, u slobodnom prijevodu sve teško što trebaš obaviti ostavi za sutra ili nikad, još bolje. Ili sa sutradan samo opet prebaci na sutradan i nastavi živjeti na manjana način.
Negdje na pola puta i nas je pogodilo nekoliko neverina, ali i nekoliko tuna. Prvi udar na panulama nakon dugo vremena, gotovo istovremeno obje su mašine zazujale. Poskoči Ante kao vrelom vodom oparen, eno ga već sa pojasom, vadi manju tunu od 5-6 kila, a ja od veće tune izvlačim samo glavu. Vjerojatno je još prije koju minutu imala i dvadesetak kila prije nego što je se negdje blizu naše krme domogao morski pas koji nam je ostavio samo glavu koju smo vratili nazad u more. Mogao nam je uzeti i manju tunu netko žalosno primijeti. Ni desetak minuta nakon toga opet se oglasila mašina od štapa, evo je na palubi u tili čas, 20-ak kilograma velika tuna, barem 10-ak kila fileta. Prekidamo ribolov jer nemamo gdje sa tolikom ribom. Anti se smiju brci i sa lakoćom zajedno sa mnom čineći dvojku čistaća ribe sortiramo filete po kesicama, bit će opet tuna na mali milijun načina.
Kad ti ide od ruke onda ti stvarno ide. Oko dva sata popodne uplovili smo u uvalu Hanetekuua na sjevernom dijelu otoka Hiva Oa, konačno plaža sa svijetlim pijeskom. Valovi su podnošljivi za sidrenje pa se mala ekspedicija brzo iskrcava na obalu. Gumenjak ne možemo izvući na pješčanu plažu jer su valovi preveliki što znači da se treba usidriti gumenjakom na sedamdesetak metara od plaže najmanje. A što ako ima morskih pasa, more je mutno jer je uskovitlani pijesak koji more odnosi sa plaže poput razmućene Cedevite u čaši vode. Jedini sam do sada stvarno iskusio snagu valova i nemoć čovjekovu kad se nađe u blizini obale nošen tom razarajućom snagom mora. Posada broda koja je u ovom trenutku i posada gumenjaka nevoljno ostavlja vrijedne stvari koje se ne smiju smočiti u gumenjaku. Ponijeli su stvari ne uzimajući baš ozbiljno moju namjeru da se nećemo iskrcavati gumenjakom. Popuštam malo pred željama posade i gumenjaka sidrimo na pedesetak metara, malo sam nemiran jer se bojim da smo koji metar preblizu obali, ali neka bude, razumijem da se nije baš ugodno kupati nekima daleko od obale prvi put u novoj uvali, a prethodno isprepadani pričama o brojnim morskim psima koji vrebaju nesretne kupače. Đir obalom i upoznavanje obitelji koja u nekoliko kučica živi među kokosovim palmama potpuno je izbrisala strepnju plivanja prema obali, ali je i dalje mene ostavila u brizi s jednim okom na gumenjaku. Gumenjak uživa u preskakanju dugih valova prije njihovog pretvaranja u obrušavajuće i po njega opasne, a posada koja je jedva isplivala na obalu čekajući trenutak između dva vala je polako počela shvaćati moju zabrinutost. Ta zabrinutost neizbježan je dio putovanja i života na brodu za mene , a rijetki trenuci opuštanja brzo, vrlo brzo i sigurno dođu na naplatu. Već se gotovo sat vremena brčkamo u moru igrajući se sa valovima koji nas na trenutke potpuno prekriju pa kroz njihove vrhove roneći dolazimo do daha. Opuštanje, pravo opuštanje. Pitam se opet zar stvarno trebam biti napet cijelo vrijeme, sve je pod kontrolom, nebo je vedro, ne prijeti nevera, plaža idilična, raspoloženje posade na vrhuncu. Ma opustit ću se malo, nema se što dogodit i neće uvjeravam sam sebe.
Na nekoliko minuta sam zaboravio i na brod i na gumenjaka i na popravke koji me čekaju i na prognozu. Na sve. Evo me u toplom moru, gotovo 30 stupnjeva, točno onoliko toplom koliko ja volim.
U tom trenutku začuh, gumenjak, leti prema obali, okrenut će ga naopako val. U trenutku me presjeklo, samo u djeliću sekunde koliko mi je trebalo za okrenuti glavu u smjeru gumenjaka već nekoliko scenarija mi je prošlo kroz glavu. Pliva Čićo i Tomo, i ja i svi prema gumenjaku kojeg je prijašnji val gotovo preokrenuo i donio ga nadomak koraljima koji vire ispred pješčane plaže. Za koju sekundu smo bili brži od slijedećeg vala, imali smo i ludu sreću da je naredni mal malo zakasnio, ali i hrabrost i ludost da skočimo u spašavanje gumenjaka ne razmišljajući što će se dogoditi nama samima. Koje je to plivanje uz struju i borba s vremenom bila. Naredni veliki val došao je u trenutku kad smo uspjeli zadržati gumenjaka dovoljno daleko da nas ne izbaci na obalu, ali ne dovoljno daleko da ga vrh vala do pola napuni. Sreća u nevolji je bila da su stvari koje se nisu smjele smočiti nekako ostale zaglavljene na rezervoaru goriva. Slijedeći veliki val nije dobio priliku kao što ni ja ponovno dugo neću dočekati priliku za opuštanje. To je jednostavno pokora koju imam koja je ujedno i dar na kojem sam zahvalan jer mi daje signal upozorenja prije opasnosti. Na žalost ili sreću, ovisi iz koje perspektive gledam ne mogu se i ne želim čak i svjesno odreći ni jedne. Pa kako mi bude.
Da se noćas ne valjamo otišli smo u slijedeću uvalu i dosta zaštićeniju od valova Hanaiapa gdje smo zatekli dvije jedrilice koje su bile u Atuoni prilikom našeg prvog uplovljavanja. Posebno sam se obradovao ponovno susretu s Francuzom koji sam jedri svijetom na neodređeno vrijeme. Više od šesto dana njegov je cilj ostati u Francuskoj Polineziji. Još vije žutu zastavu, nije se ni prijavio. Znamo mi i zašto jer ni on kao Francuz nema pravo neograničenog ostanka pa mu je jako važno legalno ući u državu što kasnije. Vidim mu i gumenjak vezan uz obalu, znači negdje je u šetnji.
Ante mjeri i broji koze i kozliće razrađujući taktiku kako bi pod okriljem noći mogli doći do plijena. Bez puške i streljiva, samo sa mačetom. Pravi specijalac, samo da ne zaratimo sa lokalnim pukom zbog jednog kozlića. Mi bi ga i platili ako baš moramo međutim kozlići i koze već odavno su poludivlji i nemaju pravog vlasnika. Ipak mislim da na neki način pripadaju ljudima koji žive u uvali iako su im već odavno otkazali poslušnost.
Eno i Francuza, opa i jedna cura je s njim. Drago mi je radi njega. Cura mi se nekako po motu čini poznata, ma je , to je Laura koja je izgleda promijenila brod. Posada mi baš i ne vjeruje, ništa novo zar ne, ali opet imam valjda sreću ili dobar predosjećaj i uskoro nam prilaze gumenjakom. Priča nam Laura ukratko kako se brzo ukrcala u Panami kod Roba na Beneteau 47.7 tako se još brže iskrcala i prekrcala na novi brod, a čini mi se onako na prvi pogled i kod nove simpatije. Ipak za sada traži jedrilicu koja ide dalje, mi bi je rado primili, ali biti će nas uskoro previše. Osim što je ljupka i draga, da ne kažem lijepa Laura je i studentica medicine sa popriličnom praksom u budućoj struci i kao liječnica bi dobro došla na Dori, zlu ne trebalo. Usput je i instruktorica jedrenja je za djecu, a siguran sam da bi i oni članovi posade koji baš i nisu zainteresirani za jedriličarska znanja nekako iznenada pokazali pravu ljubav prema jedrenju uz dobrovoljno vraćanje u školske klupe.
Srećom večera je bila upravo servirana pa je glad ovaj put donijela nešto dobro i u pravi trenutak prekinula naš razgovor sa Laurom još uvijek na vrijeme da se već za koji minut i ona ne priključi Sharedreamsu u podjeli ukusne riblje večere.
Nakon večere onako zadovoljni punih stomaka našu potencijalnu putnicu više nismo ni spomenuli.
07.04.2013. Nedjelja
Ujutro po planu i programu, trojka ranoranioca usmjerila je Doru prema istoku, a druga trojka je negdje u svojim snovima kako kažu najslađeg jutarnjeg spavanja. Svakome ponešto i po željama i afinitetima, zar ne?
Vozimo motorom i vučemo gumenjaka, bonaca je. Za dva sata dolazimo u uvalu Hana Menu na samom sjeverozapadu otoka poznatu po bazenu slatke vode koja se slijeva u neposrednu blizinu mora s okolnih planina. Konačno smo gumenjakom izašli na obalu jer je val bio prihvatljivo velik. Tako smo konačno isprobali kola koja smo montirali na krmeno zrcalo gumenjaka i koja gumenjaku daju skroz glup izgled. Ali funkcionalnost je odlična, jedna osoba premješta odnosno vuče gumenjaka sa 25 ks vanbrodskim motorom po obali.
Dvadesetak stupnjeva je temperatura vode u prirodnom bazenu, pitka voda se slijeva tako da se kupamo i istovremeno iz mlaza koji pada u bazen pijemo istu vodu. Pronašao sam čak i odbojkašku loptu.
S njom sam tri puta iz tri pokušaja nogom pogodio izvor, onako u crocsicama. Prije odlaska zamolio sam Deanu da snimi moju umješnost s loptom. Naravno promašio sam pred kamerom. Srećom i u filmovima se scene bezbroj puta ponavljaju pa sam istu radnju još jednom, ali ovaj put uspješno ponovio. Sad možemo dalje, novi otok pravac Ua Pou.
Friški vitar, 20-ak čvorova s boka, brzina do 10 čvorova. Letimo…Nakon 3 sata jedrenja polako pada vjetar ostavljajući nam saznanje da ćemo po debelom mraku bez mjesec uploviti u luku Hakahau. Ako može teretni brod opskrbe pa možemo valjda i mi. Zadnja 2 sata plovili smo pogonjeni motorom i u noći bez daška vjetra uplovili u luku sidreći se iza lukobrana kako bi izbjegli mrtvo more i valjanje. Noć kao stvorena za spavanje, prohladna, otvorenih prozora bez oblaka na nebu. Prava stvar u pravom momentu.
subota, 6. travnja 2013.
Nadomak jednom velikom cilju
1.4.2013. ponedjeljak (Uskrsni)
1. April, dan šala u kojem se važno ne dati da te navuku na neku psinu za koju se neki moji prijatelji inače dugo pripremaju pa me iskustvo čini opreznim. S druge strane posadi na brodu sam rekao da na moru nema šala koje su na ilo koji način vezane uz našu plovidbu te da se ni sa svojima kojim pišu ne šale na uobičajeni način jer mi često zaboravimo s koliko strepnje naši bližnji kod kuće prate i strepe za nas na ovom putovanju. Dogovoreno smo poštovali makar smo se dali prevariti od Maje, naše buduće članice posade koja nas je izvijestila da mora odustati od dolaska zbog posla. Njen Mladen je odmah kontaktirao agenciju kako bi izvidio mogućnost i skratio i svoj ostanak na brodu, a tek pravi problem bio je kako i kud preusmjeriti već naručene dijelove opreme koje nam je Maja trebala donijeti. 13,30 popodne, još samo nekoliko milja smo od cilja i umjesto da su nam misli usmjerene prema cilju i radosti dolaska na Polineziju mi razmišljamo o tehničkim stvarima. Kad je zazvonio satelitski telefon sa ispisanim majinim brojem u trenutku mi je postalo jasno da se radi o šali što je i potvrđeno u narednim sekundama. Gledamo se u nevjerici ali se ipak smijemo svojoj naivnosti da smo se dali navući na takvu šalu. Narednih sat vremena telefonirali smo i slali mailove u vezi isporuke dijelova na originalnu destinaciju. Pitaju nas za razlog, a mi ne izmišljamo nego priznajemo da smo nasjeli na šalu. Na šalu pitaju nas u nevjerici poslovni partneri, zar se vi šalite s ovakvim stvarima. A evo ispada da se šalimo, ali branimo se da smo i sami nasjeli na šalu.
Plovimo već više od dva sata uz Hiva Ou, otok strmih obala i visova koji se izdižu iznad oblaka. Palme i kokosi posvuda, sve je zeleno, zeleno i toliko bujno da se na par milja od obale osjećaju mirisi tropskog raslinja. Fotografiram jedan potpuno novi ambijent koji me jako podsjeća na otok Madeiru.
U 14.30 ulazimo iza lukobrana u Atuoni, najvećem mjestu otoka. Desetak jedrilica koje su doplovile preko Pacifika već su pronašle svoje mjesto na sidrištu. Odlučujem se na najzaklonjeniji dio luke kako bi koliko je god to moguće izbjegli valjanje i tako nakon tko zna koliko noći potpuno mirno spavali. Upozoravaju nas da ćemo se na toj poziciji trebati maknuti teretnom brodu koji donosi opskrbu otoku. Pitamo kada i dobivamo odgovor za točno sedam dana. Dovikujem Anti na provi, obori lengere (sidra) puštaj 25 metara lanca, biti će dovoljno.
Upozorili su nas da se na mjestima gdje je crni pijesak sa isto tako crnim kamenjem i dnom izbjegava kupanje jer je more mutno pa se ne mogu vidjeti morski psi ukoliko ih ima u blizini, a time ni njihova reakcija na kupače. Boj se vuka boj se lisice…Za pet minuta svi smo već bili u moru proslavljajući dolazak osvježenjem u moru temperature oko 30 stupnjeva celzija. Da, da osvježenje jer je vani temperatura oko 40.
Na jedrilicama oko nas kao da nema života, nema nikakvih aktivnosti u popodnevnim satima. Oko jednog broda austrijske zastave kupaju se djeca. Pa kako nećemo i mi. Je da su djeca malo hrabrija od odraslih, ipak su to djeca koja i u luna parku ne osjećaju strah ni kad se „voze" u onim strašnim igračkama od kojih se meni diže kosa na glavi i nikad ne mogu povezati što odrasli vide u tim torturama?
Na brodu se slavi dolazak, 1. April, ma ne možeš vjerovati, nakon 18 dana i nekoliko sati na moru evo nas na odredištu. Moj plan je i bio uploviti na 1. April, ali kako smo nekoliko dana kasnili u odlasku bio sam gotovo siguran da u tome nećemo uspjeti. Dobro odabrana ruta i oprema Dore omogućili su dolazak u tako kratkom roku, pa ipak smo mi brod pobjednik sa ARC regate preko Atlantika.
U mjestu je sve zatvoreno zbog praznika, udaljenost od 45 minuta hoda u jednom smjeru baš i nije tako privlačna. Gospođa Mary Joe koju preporučuju nautičari nudi nam razne usluge prijevoza i izleta svojim terencem, pranje robe i odlazak u kupovinu. Pitamo za cijene od kojih nam se zavrtjelo u glavama, dobar dan Francuska Polinezijo, skupa si, bolno skupa makar smo upozoreni na cijene koje su nas dočkale.
Predvečer je dio posade krenuo u mjesto, a dio dočekao goste sa susjednog broda. Rob kao zapovjednik sa dvije članice posade, Raquel sa Jamajke i Laura studentica medicine Francuskinja, on 55, a njih dvi zajedno jedva 40 godina. Posada je već odavno odvrtila bezbroj scenarija tko je tu kome tko? Sažeto, brod je kupio u Primoštenu preko moj prijatelja Marka (Psiha) i kojeg hvali na sva usta. Kad je doznao da smo prijatelji odmah ga je nazvao, a Marko je brzo sve povezao čim mu je rekao da je sreo jednu hrvatsku posadu. I tako sada, prvi dan u Polineziji razgovaram mobitelom sa Markom i nastavljamo druženje sa Robom i posadom. Raquel zna raditi sve i svašta, ukrcala se na rodnoj Jamajci u potrazi za boljim životom u Australiji gdje je već čeka posao, a Laura se odmara od studiranja i skuplja oceansko iskustvo za napredak u zvanju skipera i instruktora jedrenja. Rob je jedriličar koji redovito jedri najveće regate u Australiji na koje me i pozvao i obećao ukrcaj na jednu od najslavnijih jedrilica svijeta, 112 stopa dugoj Wild Oats ljepotici čiji je skiper jedan od njegovih najboljih prijatelja.
Galon crnog je već odavno partija što je podiglo atmosferu i razvezalo jezike u bezbrojne priče o dogodovštinama na moru. Deana je od sviju najbolje prošla dobivajući Afro frizuru na poklon od Raquel koja je vrlo brzinom i umijećem oduševila. Ipak naša nagađanja o „ljubavnom" trokutu pokazala su se neutemeljenim na našu žalost tako da nije ostalo prostora za dodatne konstrukcije i maštanje kako bi bilo lijepo biti na Robovom mjestu. Odjednom smo ponovno shvatili kako nam je lijepo na Dori. Deana je momentalno dobila nadimak Rasta fari, a još je i dobro prošla jer joj je podla posada željela nadjenuti nadimak Hajle Selasi. Raspravu oko nadimka prekinuo sam slavnom rečenicom velikog Meštra Borisa Dvornika u Velom Mistu: „Neću politiku u svoju butigu". I tako sam povezao Smoju sa Jamajkom, Etiopijom i afričkom poviješću naroda Jamajke.
Prije rastanka pao je dogovor da u 7 sati sutra ujutro krećemo sa Mary Joe do mjesta napravit ulazne dokumenta, naravno svi članovi posade jer takova formalnost.
02.04.2013. Utorak
Hvala Bogu nije više prvi april. Skoro sam vam zaboravia napisat kako se Maji kao bumerang sa kamatama vratila šala koja nas je „skupo" koštala. Njen Mladen je kao dio posade koji su krenuli sinoć u istraživanje mjesta bio odsutan sa broda kad je Maja nazvala, po njenom vremenu u 23.15, a našem 20.45. Kad me pitala da joj ga dam na telefon sinula mi je ideja kako uzvratiti u ime posade za današnji udarac. Pretpostavljajući da se Mladen neće naljutiti rekao sam Maji da je Mladen zajedno sa ostatkom posade otišao na veliki uskršnji party u grad. Društvo su im pravile francuskinje sa susjednog broda koje su također dojedrile preko Pacifika i željne su provoda pa su naši momci idealno naletjeli, a bez Mladena koji govori perfektno francuski i profesor je na fakultetima na relaciji između Francuske i SAD-a komunikacija bi bila gotovo nemoguća. Dva skipera (njihov i ja) su ostali čuvati brodove kako i priliči uz kapljicu dobrog vina. S druge strane linije začuo se muk koji je momentalno potvrdio da je šala uspjela. Još sam pomalo bezobzirno dodao da je bolje da se javi ujutro jer se zabava tek zahuktava. Posada je konačno dobila satisfakciju za doživljeni šok, a Mladen koji je daleko najviše propatio u tim trenucima bio je izuzetno zadovoljan mojim postupkom. Ni do dana današnjeg nije Maji rekao da se radilo o šali čime je ispao pravi frajer, ja priznajem ne bi imao petlju učiniti tako nešto.
Jutros sam naravno na paniku pokušavao pronaći potrebnu dokumentaciju za vlasti. Svi su me malo čekali, samo malo. 2 kilometra autom do mjesta, a cijena po osobi 6 usa dolara. Pala kolja pljačka, još nam je tila i više naplatit, a mi bi s njom na izlet po otoku.
Žandarmerija je bila otvorena od sedam sati, naše posade su prve koje su se došle prijaviti. Službenici su dobre volje i šale se s nama, ali ipak traže od nas plaćanje Bonda (osiguranja u novcu koji treba položiti kao garanciju da ćemo imati za avionsku kartu ukoliko dođe do deportacije). Srećom dobar francuski omogućio nam je da me Mladen predstavi kao bivšeg pripadnika granične policije, znači njihovog kolege što sam mogao donekle potvrditi članskom karticom IPA organizacije (policijske međunarodne). Na kraju su nas policajci provukli u granice EU i omogućili nam ulazak bez plaćanja bonda. Dan je dobro započeo mislim se.
Spizu smo kupovali narednih nekoliko sati. Cijene prava sitnica šalimo se. Za voće i kruh su prihvatljive cijene, ostalo je skupo, posebno povrće, pomidore su 7 dolara kilo, kukumari 4. Možemo mi i par dana bez salate zajednički je zaključak. Iza toga organizirani odlazak kod čovjeka koji ima restoran sa internetom. Popili smo i potrošili minimalno, ali i Internet je bio toliko slab da smo jedva jedvice napravili nekoliko sitnica.
Već ranije smo se dogovorili da ćemo što prije isploviti prema Fatu Hivi, najistočnijem otoku u arhipelagu Marquesasa jer bi uz ovakvu prognozu i malo sreće bez križanja u vjetar mogli napraviti tih gotovo 50 nm koji postaju jako zahtjevni ukoliko vam prognoza nije sklona.
U 16.30 isplovili smo iz Atuone, punim jedrima oštro u vjetar prema otoku Fatu Hiva i uvali Virgin Bay najpoznatijoj po snimanju filma o King Kongu.
Šest sati jedrenja za gotovo 50 nm jedrenja uz vjetar. Bez križanja, hvala Bogu. U 22.30 po mrkloj noći uplovljavamo u zaljev koji je poznat i po jakim udarima vjetra koji dolaze preko strmih litica i udoline u kojoj se smjestilo malo naselje. Sidrenje nam otežava skučeni prostor i sidrena dubina na preko 20 metara. I nevera je opalila za dobrodošlicu za koju ćemo tek kasnije shvatiti da je vrlo česta u pravilu jedna na sat. Spustili smo 80 metara lanca nakon čega je sidreno vitlo otkazalo poslušnost. Ma di sada mislim se. Raspoređujem noćna dežurstva iako znam da su u biti nepotrebna, ali svi se nekako osjećamo bolje znajući da je u nemirnoj i nepoznatoj uvali netko stalno budan. I radi King Konga ako se pojavi naravno. A nemamo djevicu priložiti je za žrtvu King Kongu ako bude stani pani, a vitlo ne radi. Umjesto šetnje sutra nas čeka naporni dan.
1. April, dan šala u kojem se važno ne dati da te navuku na neku psinu za koju se neki moji prijatelji inače dugo pripremaju pa me iskustvo čini opreznim. S druge strane posadi na brodu sam rekao da na moru nema šala koje su na ilo koji način vezane uz našu plovidbu te da se ni sa svojima kojim pišu ne šale na uobičajeni način jer mi često zaboravimo s koliko strepnje naši bližnji kod kuće prate i strepe za nas na ovom putovanju. Dogovoreno smo poštovali makar smo se dali prevariti od Maje, naše buduće članice posade koja nas je izvijestila da mora odustati od dolaska zbog posla. Njen Mladen je odmah kontaktirao agenciju kako bi izvidio mogućnost i skratio i svoj ostanak na brodu, a tek pravi problem bio je kako i kud preusmjeriti već naručene dijelove opreme koje nam je Maja trebala donijeti. 13,30 popodne, još samo nekoliko milja smo od cilja i umjesto da su nam misli usmjerene prema cilju i radosti dolaska na Polineziju mi razmišljamo o tehničkim stvarima. Kad je zazvonio satelitski telefon sa ispisanim majinim brojem u trenutku mi je postalo jasno da se radi o šali što je i potvrđeno u narednim sekundama. Gledamo se u nevjerici ali se ipak smijemo svojoj naivnosti da smo se dali navući na takvu šalu. Narednih sat vremena telefonirali smo i slali mailove u vezi isporuke dijelova na originalnu destinaciju. Pitaju nas za razlog, a mi ne izmišljamo nego priznajemo da smo nasjeli na šalu. Na šalu pitaju nas u nevjerici poslovni partneri, zar se vi šalite s ovakvim stvarima. A evo ispada da se šalimo, ali branimo se da smo i sami nasjeli na šalu.
Plovimo već više od dva sata uz Hiva Ou, otok strmih obala i visova koji se izdižu iznad oblaka. Palme i kokosi posvuda, sve je zeleno, zeleno i toliko bujno da se na par milja od obale osjećaju mirisi tropskog raslinja. Fotografiram jedan potpuno novi ambijent koji me jako podsjeća na otok Madeiru.
U 14.30 ulazimo iza lukobrana u Atuoni, najvećem mjestu otoka. Desetak jedrilica koje su doplovile preko Pacifika već su pronašle svoje mjesto na sidrištu. Odlučujem se na najzaklonjeniji dio luke kako bi koliko je god to moguće izbjegli valjanje i tako nakon tko zna koliko noći potpuno mirno spavali. Upozoravaju nas da ćemo se na toj poziciji trebati maknuti teretnom brodu koji donosi opskrbu otoku. Pitamo kada i dobivamo odgovor za točno sedam dana. Dovikujem Anti na provi, obori lengere (sidra) puštaj 25 metara lanca, biti će dovoljno.
Upozorili su nas da se na mjestima gdje je crni pijesak sa isto tako crnim kamenjem i dnom izbjegava kupanje jer je more mutno pa se ne mogu vidjeti morski psi ukoliko ih ima u blizini, a time ni njihova reakcija na kupače. Boj se vuka boj se lisice…Za pet minuta svi smo već bili u moru proslavljajući dolazak osvježenjem u moru temperature oko 30 stupnjeva celzija. Da, da osvježenje jer je vani temperatura oko 40.
Na jedrilicama oko nas kao da nema života, nema nikakvih aktivnosti u popodnevnim satima. Oko jednog broda austrijske zastave kupaju se djeca. Pa kako nećemo i mi. Je da su djeca malo hrabrija od odraslih, ipak su to djeca koja i u luna parku ne osjećaju strah ni kad se „voze" u onim strašnim igračkama od kojih se meni diže kosa na glavi i nikad ne mogu povezati što odrasli vide u tim torturama?
Na brodu se slavi dolazak, 1. April, ma ne možeš vjerovati, nakon 18 dana i nekoliko sati na moru evo nas na odredištu. Moj plan je i bio uploviti na 1. April, ali kako smo nekoliko dana kasnili u odlasku bio sam gotovo siguran da u tome nećemo uspjeti. Dobro odabrana ruta i oprema Dore omogućili su dolazak u tako kratkom roku, pa ipak smo mi brod pobjednik sa ARC regate preko Atlantika.
U mjestu je sve zatvoreno zbog praznika, udaljenost od 45 minuta hoda u jednom smjeru baš i nije tako privlačna. Gospođa Mary Joe koju preporučuju nautičari nudi nam razne usluge prijevoza i izleta svojim terencem, pranje robe i odlazak u kupovinu. Pitamo za cijene od kojih nam se zavrtjelo u glavama, dobar dan Francuska Polinezijo, skupa si, bolno skupa makar smo upozoreni na cijene koje su nas dočkale.
Predvečer je dio posade krenuo u mjesto, a dio dočekao goste sa susjednog broda. Rob kao zapovjednik sa dvije članice posade, Raquel sa Jamajke i Laura studentica medicine Francuskinja, on 55, a njih dvi zajedno jedva 40 godina. Posada je već odavno odvrtila bezbroj scenarija tko je tu kome tko? Sažeto, brod je kupio u Primoštenu preko moj prijatelja Marka (Psiha) i kojeg hvali na sva usta. Kad je doznao da smo prijatelji odmah ga je nazvao, a Marko je brzo sve povezao čim mu je rekao da je sreo jednu hrvatsku posadu. I tako sada, prvi dan u Polineziji razgovaram mobitelom sa Markom i nastavljamo druženje sa Robom i posadom. Raquel zna raditi sve i svašta, ukrcala se na rodnoj Jamajci u potrazi za boljim životom u Australiji gdje je već čeka posao, a Laura se odmara od studiranja i skuplja oceansko iskustvo za napredak u zvanju skipera i instruktora jedrenja. Rob je jedriličar koji redovito jedri najveće regate u Australiji na koje me i pozvao i obećao ukrcaj na jednu od najslavnijih jedrilica svijeta, 112 stopa dugoj Wild Oats ljepotici čiji je skiper jedan od njegovih najboljih prijatelja.
Galon crnog je već odavno partija što je podiglo atmosferu i razvezalo jezike u bezbrojne priče o dogodovštinama na moru. Deana je od sviju najbolje prošla dobivajući Afro frizuru na poklon od Raquel koja je vrlo brzinom i umijećem oduševila. Ipak naša nagađanja o „ljubavnom" trokutu pokazala su se neutemeljenim na našu žalost tako da nije ostalo prostora za dodatne konstrukcije i maštanje kako bi bilo lijepo biti na Robovom mjestu. Odjednom smo ponovno shvatili kako nam je lijepo na Dori. Deana je momentalno dobila nadimak Rasta fari, a još je i dobro prošla jer joj je podla posada željela nadjenuti nadimak Hajle Selasi. Raspravu oko nadimka prekinuo sam slavnom rečenicom velikog Meštra Borisa Dvornika u Velom Mistu: „Neću politiku u svoju butigu". I tako sam povezao Smoju sa Jamajkom, Etiopijom i afričkom poviješću naroda Jamajke.
Prije rastanka pao je dogovor da u 7 sati sutra ujutro krećemo sa Mary Joe do mjesta napravit ulazne dokumenta, naravno svi članovi posade jer takova formalnost.
02.04.2013. Utorak
Hvala Bogu nije više prvi april. Skoro sam vam zaboravia napisat kako se Maji kao bumerang sa kamatama vratila šala koja nas je „skupo" koštala. Njen Mladen je kao dio posade koji su krenuli sinoć u istraživanje mjesta bio odsutan sa broda kad je Maja nazvala, po njenom vremenu u 23.15, a našem 20.45. Kad me pitala da joj ga dam na telefon sinula mi je ideja kako uzvratiti u ime posade za današnji udarac. Pretpostavljajući da se Mladen neće naljutiti rekao sam Maji da je Mladen zajedno sa ostatkom posade otišao na veliki uskršnji party u grad. Društvo su im pravile francuskinje sa susjednog broda koje su također dojedrile preko Pacifika i željne su provoda pa su naši momci idealno naletjeli, a bez Mladena koji govori perfektno francuski i profesor je na fakultetima na relaciji između Francuske i SAD-a komunikacija bi bila gotovo nemoguća. Dva skipera (njihov i ja) su ostali čuvati brodove kako i priliči uz kapljicu dobrog vina. S druge strane linije začuo se muk koji je momentalno potvrdio da je šala uspjela. Još sam pomalo bezobzirno dodao da je bolje da se javi ujutro jer se zabava tek zahuktava. Posada je konačno dobila satisfakciju za doživljeni šok, a Mladen koji je daleko najviše propatio u tim trenucima bio je izuzetno zadovoljan mojim postupkom. Ni do dana današnjeg nije Maji rekao da se radilo o šali čime je ispao pravi frajer, ja priznajem ne bi imao petlju učiniti tako nešto.
Jutros sam naravno na paniku pokušavao pronaći potrebnu dokumentaciju za vlasti. Svi su me malo čekali, samo malo. 2 kilometra autom do mjesta, a cijena po osobi 6 usa dolara. Pala kolja pljačka, još nam je tila i više naplatit, a mi bi s njom na izlet po otoku.
Žandarmerija je bila otvorena od sedam sati, naše posade su prve koje su se došle prijaviti. Službenici su dobre volje i šale se s nama, ali ipak traže od nas plaćanje Bonda (osiguranja u novcu koji treba položiti kao garanciju da ćemo imati za avionsku kartu ukoliko dođe do deportacije). Srećom dobar francuski omogućio nam je da me Mladen predstavi kao bivšeg pripadnika granične policije, znači njihovog kolege što sam mogao donekle potvrditi članskom karticom IPA organizacije (policijske međunarodne). Na kraju su nas policajci provukli u granice EU i omogućili nam ulazak bez plaćanja bonda. Dan je dobro započeo mislim se.
Spizu smo kupovali narednih nekoliko sati. Cijene prava sitnica šalimo se. Za voće i kruh su prihvatljive cijene, ostalo je skupo, posebno povrće, pomidore su 7 dolara kilo, kukumari 4. Možemo mi i par dana bez salate zajednički je zaključak. Iza toga organizirani odlazak kod čovjeka koji ima restoran sa internetom. Popili smo i potrošili minimalno, ali i Internet je bio toliko slab da smo jedva jedvice napravili nekoliko sitnica.
Već ranije smo se dogovorili da ćemo što prije isploviti prema Fatu Hivi, najistočnijem otoku u arhipelagu Marquesasa jer bi uz ovakvu prognozu i malo sreće bez križanja u vjetar mogli napraviti tih gotovo 50 nm koji postaju jako zahtjevni ukoliko vam prognoza nije sklona.
U 16.30 isplovili smo iz Atuone, punim jedrima oštro u vjetar prema otoku Fatu Hiva i uvali Virgin Bay najpoznatijoj po snimanju filma o King Kongu.
Šest sati jedrenja za gotovo 50 nm jedrenja uz vjetar. Bez križanja, hvala Bogu. U 22.30 po mrkloj noći uplovljavamo u zaljev koji je poznat i po jakim udarima vjetra koji dolaze preko strmih litica i udoline u kojoj se smjestilo malo naselje. Sidrenje nam otežava skučeni prostor i sidrena dubina na preko 20 metara. I nevera je opalila za dobrodošlicu za koju ćemo tek kasnije shvatiti da je vrlo česta u pravilu jedna na sat. Spustili smo 80 metara lanca nakon čega je sidreno vitlo otkazalo poslušnost. Ma di sada mislim se. Raspoređujem noćna dežurstva iako znam da su u biti nepotrebna, ali svi se nekako osjećamo bolje znajući da je u nemirnoj i nepoznatoj uvali netko stalno budan. I radi King Konga ako se pojavi naravno. A nemamo djevicu priložiti je za žrtvu King Kongu ako bude stani pani, a vitlo ne radi. Umjesto šetnje sutra nas čeka naporni dan.
ponedjeljak, 1. travnja 2013.
Nadomak jednom velikom cilju
01.04.2013. ponedjeljak (USKRSNI)
Jedan lijepo provedeni Uskrs je iza nas. Imali smo povoljan vjetar pa smo u zadnja 24 sata napredovali oko 170 nm prema cilju.
06.00 sati je po lokalnom vremenu, dan polako sviće, 34 nm smo od Fatu Hive, a 48 od Atuone, gradića na otoku gdje ćemo riješiti formalnosti vezane za naš boravak uFrancuskoj Polineziji.Još ne vidim kopno. Iščekujem taj trenutak iako mi se nigdje ne žuri. Ovaj dio jedrenja preko Pacifika zaista je puno više sličio na đitu nego na neko ozbiljno jedrenje. U odnosu na ARC regatu i jedrenje od Las Palmasa do St. Lucie potpuno neusporedivo. I jedno i drugo ima svoju draž samo se osjećam pomalo glupo jer dolazim ispavan i odmoran. A prejedrio ocean. Vremensea prognoze koje smo "skidali" u vidu GRIB files pokazale su se odličnima tako da nismo imali nikakvih iznenađenja. Osim radi kiše nismo ni jednom zatvorili portele na palubi radi snage mora, a i kiše je bilo malo.
I to je to, brzinom oko 6 čvorova s jedrima u leptir jedrimo ravno u zadani kurs. I valjda to je to...
Jedan lijepo provedeni Uskrs je iza nas. Imali smo povoljan vjetar pa smo u zadnja 24 sata napredovali oko 170 nm prema cilju.
06.00 sati je po lokalnom vremenu, dan polako sviće, 34 nm smo od Fatu Hive, a 48 od Atuone, gradića na otoku gdje ćemo riješiti formalnosti vezane za naš boravak uFrancuskoj Polineziji.Još ne vidim kopno. Iščekujem taj trenutak iako mi se nigdje ne žuri. Ovaj dio jedrenja preko Pacifika zaista je puno više sličio na đitu nego na neko ozbiljno jedrenje. U odnosu na ARC regatu i jedrenje od Las Palmasa do St. Lucie potpuno neusporedivo. I jedno i drugo ima svoju draž samo se osjećam pomalo glupo jer dolazim ispavan i odmoran. A prejedrio ocean. Vremensea prognoze koje smo "skidali" u vidu GRIB files pokazale su se odličnima tako da nismo imali nikakvih iznenađenja. Osim radi kiše nismo ni jednom zatvorili portele na palubi radi snage mora, a i kiše je bilo malo.
I to je to, brzinom oko 6 čvorova s jedrima u leptir jedrimo ravno u zadani kurs. I valjda to je to...
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
