Society islands, 15.05-29.05.2013.

15.05.2013. srijeda

Nakon 23 sata jedrenja i prevaljenih 205 nm korisnog puta (pravolinijski prema odredištu) s prosječnom brzinom oko 9 čvorova u 8.00 sati ujutro skinuli smo jedra neposredno prije oznaka za ulazak u luku. Na kanalu 12 VHF najavili smo dolazak i dobili dopuštenje za uplovljavanje prema mulu na kojem su u centru grada smještene jahte.  Na prvi pogled Papeete odaje dojam sređenog grada koji ima više mnogo više zelenih površina od sagrađenih objekata s dobro organiziranom lukom implementiranom u svakodnevni život i što je možda najvažnije mjesto čuva od valova dugi koraljni greben tako da je sam boravak bilo u luci, marini ili sidrištu jako ugodan s obzirom da se oceanski valovi obrušavaju i nestaju upravo na tom za njih zlatnom grebenu. 

Pri ulasku u luku zamijetili smo teretni brod Biograd kojeg na žalost nije odgovarao na naše pozive jer se spremao na isplovljenje. Ipak samo jedan pogled na brod koji vije hrvatsku zastavu dovoljan je da se u nama probude osjećaji otprilike ovim redoslijedom: pripadnosti, sreće, nostalgije…

Na mulu nas od lučkih vlasti nitko nije dočekao pa smo se uz pomoć prvih susjeda s jahte na kojoj živi i plovi svijetom južnoafrički par privezali na mjesto najbliže pošti što će se kasnije pokazati jako dobrom odlukom jer smo konačno barem povremeno bili u milosti signala za internet.

Voda se plaća paušalno 2 dolara dnevno bez količinskog ograničenja, struja 3 dolara dnevno (osigurač od 6 ampera dovoljan je samo za osnovne potrebe kombiniranjem manjih potrošača struje na brodu), cijena veza je oko 45 dolara i smeće paušalno za cijeli mjesec bez obzira na broj dana koji s ostaje 11 dolara. Na sve to obračunava se 10% poreza pa nas je šestodnevni boravak na mulu u centru grad koštao 3150 polinezijskih franaka ili otprilike 350 dolara. Kad se podijeli na 5 članova posade nije strašno posebno uzimajući u obzir cijene koje su u ovom dijelu svijeta astronomski visoke. Tahićani bi rekli još od doba pok.  Jože Horvata  da ne može u Polineziju bilo tko doći. Tako se otprilike i ponašaju u svakodnevnom životu ne forsirajući se u radu i poslovanju jer znaju da im nitko neće ukrasti goste i novac koji su ponijeli sa sobom kad su već tu. Na moje oči vidio sam vlasnike dućana koji zatvaraju objekt radi ručka u trenutku dok se bogata mušterija upravo odlučuje na kupnju skupih bisera. I nevjerojatno je da se ta ista mušterija vraća nakon pauze za ručak kupujući prije viđeno sretna da se vlasnik dućana vratio i otvorio radnju uopće jer se i to zna dogoditi. Iako sam u sebi suzbio poslovnost i razmišljanje o bilo kakvom poslovanju tijekom puta nemoguće je ne zamijetiti silne prilike za dobar posao. Da je naših ljudi više tu siguran sam da bi svojom domišljatošću i spretnošću brzo zavladali Polinezijom. Dobiti papire puno je teže, a gotovo jedina karta na koju se može igrati je ženidba lokalnom djevojkom. Čini mi se da to ne bi bila nikakva kazna, čak štoviše.

I tako nam je prvi dan polako prošao u ponovnom privikavanju na civilizacijska dobra na koja smo zadnjih par mjeseci pomalo zaboravili. U Papeeteu možete pronaći gotovo sve samo je cijena koštanja problem. Barem nama. 

16.05.2013. četvrtak

Već jučer javili smo ljudima koje su nam preporučili da smo stigli, a današnji dan rezervirao sam za upoznavanje. Nick Henry (45) stigao je prvi u pratnji pokćerke Maramahiti (21, izlazak mjesečine je značenje imena u prijevodu). Nick je unuk prvog predsjednika Cook otoka i što je nama mnogo važnije sin lady Helen koju je naša suputnica Deana upoznala prošlog ljeta na Braču. Osim poziva u posjet na Raratongu koji je zaslužila druženjem na Braču upućivanje na sina koji se prije nekoliko mjeseci doselio u Papeete za nas je imalo posebnu važnost. Nick je prije svega srdačan i velikodušan domaćin koji je svoje vrijeme i resurse stavio na raspolaganje potrebama Sharedreamsa za vrijeme našeg posjeta. Kao član posade, a kasnije i kapetan na Vaki jedrio je od Tahitija do Solomonskih otoka na zapad pa do San Francisca na istok, Cabo San Lucasa prema jugu i nazad do Papeetea. Tisuće i tisuće milja jedriti na katamaranu od 72 stope koji ima 16 članova posade, bez motora i frižidera, sa minimalnim zalihama vode (1,1 litra vode je na raspolaganju svakom članu posade dnevno). 7 jednakih katamarana, koje nazivaju vaka ili vaa zaputilo se u misiju kojom su upozorili svijet na nužnost čuvanja oceana i prirode te očuvanja svoje tradicije. Velikodušni Nijemac istovario je tridesetak milijuna eura da bi sagradio ove jedinstvene tradicionalne jedrilice  i okupio posade sa Samoe, Fijia, Novog Zelanda (2), Cook otoka, Francuske Polinezije i jednu mješovitu posadu ostalih otoka Polinezije i Mikronezije pokrivajući sve troškove za vrijeme trajanja dvogodišnje plovidbe.  

Prvo smo odnijeli spinaker na popravak ispostavit će se kasnije bolnih 800 dolara u marinu Tainu Francuzu Michelu koji je bio najjeftinija opcija, a onda sam u marini posjetio ronilački centar koji vodi Ives Le Fevrov prijatelj Yaniz koji sa znanstvenikom Michel Bouveom roni u prilično opasnoj pustolovini u kojoj proučavaju morske pse tigrove. Yaniz je interesantan lik koji je vlasnik i vodi osim ronilačkog centra i agenciju za pružanje usluga VIP gostima koji najčešće dolaze velikim jahtama u posjet Francuskoj Polineziji. Sudionik je i brojnih poznatih i skupo organiziranih regata na koje su ga pozivali klijenti o kojima bi brinuo. Tako je ni kriv ni dužan jedrio sa brojnim poznatim imenima i na jedrilicama koje ulijevaju strahopoštovanje svima kad se pojave na startnim linijama. Nakon pola sata razgovora pridružio nam se Michel, miran gospodin tihog glasa koji je razvio posebnu metodu hranjenja tigrova kako bi ih mogao okupiti u jednom zaronu u što većem broju. Tajna je u starom bubnju mašine za pranje robe u koju stavlja riblje meso, najčešće glavu tune koje tigrovi ne mogu dohvatiti, a miris ribe i krvi ih toliko izluđuje da ostaju duže vrijeme na tom mjestu pokušavajući na sve načine doći do plijena. Takvom metodom mamljenja uspio je prebrojiti i naravno razlikovati 14 tigrova od kojih se neki češće, a neki vrlo rijetko pojave. Bilježeći promjene na tijelima svakog od njih dolazi do saznanja važnih za proučavanje ove gotovo nestale vrste morskih pasa uz obale Francuske Polinezije. 

Kako sam preporučen od Ivesa koji je jedan od najpriznatijih ronilaca i stručnjaka za morske pse Michel me odlučio povesti na ronjenje s tigrovima makar ispostavit će se naknadno za vrijeme mog boraka u Papeeteu na takvo ronjenje se nije išlo.

17.05.2013. petak

Opet je Nick došao na brod odvozeći dio posade na izlet, a mene prethodno u obilazak dućana za nabavu brodske opreme. Zoran je otišao na safari gdje je snimio zanimljive materijale,  dok je ostatak posade popodne iskoristilo za odmor i pripremu za odlazak na Paul Gaugaina u posjet našim prijateljima. 

U 18.00 sati veliki putnički brod vođen od strane hrvatske posade uplovio je u luku u čas se privezujući za centralni gat. Svi smo na palubi vjerojatno malo ganuti i sutonom koji je pružao krasan pogled na visove Moree osjećali ponos u tom činu privezivanja tako velikog broda koji se na tako lagan i elegantan način priljubio uz obalu vođen hrvatskim umijećem i pameću. Svaka čast momci, ako je brod iznutra ustrojen i blizu ovakvom manevru onda je to zaista to. Po dogovoru pojavili smo se oko 19.30 na ulaznoj rampi broda gdje nas je dočeka kapo makinje Goran Cimera koji je dugogodišnji prijatelj članice naše posade Deane. Od tog trenutka započelo je druženje sa hrvatskim članovima posade Paul Gaugaina koji su prije svega jedna jako složna družina koja svoj posao obavlja izuzetno lako, a nivo zadovoljstva kojim rade jednostavno prelazi novčane okvire pa odolijevaju odlasku na bolje plaćene kompanije znajući da ovakvu atmosferu i hrvatski zapovjedni kadar neće nigdje imati.  Svaka čast momci što ste nam osim jedne večeri za pamćenje priuštili i takav osjećaj ponosa što ste ga godinama marljivog rada još od prvog kapetana Rajka Zupana izgradili među posadom, putnicima i svim stanovnicima Francuske Polinezije s kojim dolazite u kontakt. Sad mi je ustvari puno jasnije zbog čega gotovo svi prodavači suvenira i mnogi drugi domicilni stanovnici na otocima koje posjećujete znaju za Hrvatsku. 

Kapetan Toni Mirković uz prije spomenutog kapetana Rajka ustrojio je posadu koja ne samo dobro funkcionira nego i napreduje u rangu pa će za nekih mjesec dana uslijediti imenovanja iz staff kapetana u čin kapetana još jednog Tonija, onog  kojeg smo upoznali na Nuku Hivi prije nešto više od mjesec dana. 

Koja će to fešta bit, mi smo sa svoje strane obećali da ćemo dati sve od sebe da se na taj dan pojavimo i podijelimo radost s ovom zaista jedinstvenom posadom. 

Bartul Silić, prvi časnik makinje i desna goranova ruka ustvari je centralna osoba na brodu zadužena za sve ono što nije službeno. Najprikladniji ured i kabinu za druženja ima upravo Bartul pa se u njegovoj kabini rado okuplja posada u trenucima kad im to posao omogući. Korčulanin koji fizički podsjeća na George Clonneya, a po šarmu nimalo ne zaostaje za glumcem, s takvom se  ljubaznošću i voljom brinuo o nama da se to teško uopće može izmjeriti.  Cima(Goran Cimera)  i Bartul ustvari su postali dopisni članovi naše posade s kojima se od sada pa do kraja našeg boravka tu ili do kraja njihovog ugovora na brodu čujemo makar mobitelom.  

Nakon ugodne večeri stomaka punih delicija zalivenih vrhunskim američkim vinima teškog smo se srca oprostili od naših vrativši se na Doru koju nas je vjerno i strpljivo čekala.

18.05.2013. subota

Već u 7.30 sam po dogovoru ponovno na Gaugainu (ubuduće ću se služiti kraticom PG), doručak, ured na raspolaganju sa internetom…Pa ručak, onda posjet Dori Gorana i Bartula, darovi posade velikog brata PG sestrici Dori i uzvraćanje s naše strane darivanjem majica sa amblemom Sharedreamsa.  Bartul je ponio dalmatinski pršut koji je nekako došao kao šlag na tortu. Uslijedila je večera kod Nicka i Titaue na kojoj nam se priključio Bartul kojeg je vrlo savjesni Cima pustio da se nastavi družiti s nama do samog isplovljenja PG u 23.00 sata iste večeri.

Nick i Titaua priredili su večeru na travnjaku ispred svoje kuće s koje pogled puca na more i Moreeu (kako zgodno). Sirova riba kao jedno od predjela, gril je već bio spreman…Nekoliko dana fešte i izobilja hrane, drukčije nego što smo navikli na brodu gdje jedemo znatno manje ustvari  onoliko koliko nam treba.  Veliki prijenosni hladnjak  napunjen do vrha ledom i raznim pićima, desetak vrsta raznog voća, nekoliko vrsta salate…

Negdje oko ponoći vratili smo se na Doru ispraćajući PG  iz luke, do nove prilike za ponovnim susretom.

19.05.2013. nedjelja

 Uloge od sinoć su se zamijenile pa smo danas mi ugostili Nicka, Titauu i Maramahiti (titauina kćerka iz drugog braka koja ima 19 godina) i isplovili s Dorom na kupanje na obližnji atol koji se nalazi neposredno uz internacionalni aerodrom. Nick je ponio svoju ukulele (instrument koji je vrlo sličan našoj mandolini) pa nam je u pauzama između kupanja i obroka koji su se neprestano smjenjivali izvodio repertoar od tradicionalnih pjesama sa Cookovih otoka do rock balada. Predvečer smo ponovno bili vezani na svom mjestu u luci Papeete jer se već sutra ujutro nastavlja program u kojem glavnu ulogu preuzima naš prijatelj Ibro Čović.

20.05.2013. ponedjeljak

U 10.30 sati svi smo se okupili na Dori te se s dva auta zaputili prema dijelu grada u kojem su smješteni luksuzni apartmani , a pokazati će se da je i jedan od tih zaista lijepih apartmana u vlasništvu našeg Ibre. Ibro je prijatelj našeg slavnog jedriličara Mladena Šuteja kojeg mi je isti i preporučio kao vezu za sve što nam treba u Papeeteu. Nakon 20-ak godina u Novoj Kaledoniji Ibro je odlučio malo promijeniti sredinu, ali ne ocean i govorno područje pa je život nastavio u Papeeteu gdje je razvio unosan posao u kojem je opremao razne objekte pa ustvari i nema veće građevine koju on tu nije barem jednom opremio. Zašto barem jednom jer nakon promjene namjene prostora ili jednostavno renoviranja zbog osvježenja prostora Ibro bi ponovno stupao na snagu ne ostavljajući francuzima ni malo prostora da se ubace u dijeljenje kolača. S takvim osjećajem i skladom Ibro je uredio i apartman koji zajedno sa stotinjak sličnih dijeli veliki bazen koji poput kakve rijeke vijuga apartmanskim naseljem. Kupati se ili plivati unaokolo pozdravljajući susjede iz gotovo svih dijelova svijeta zaista je jedinstven događaj, a za promjenu smo nekoliko puta izašli iz luksuznog znanja direktno na gradsku plažu udaljenu 15-ak kilometara od centra Papeetea. Blagovanje u kojem su nam se pridružili Nick i Titaua trajalo je do noći kad smo se još jednom okupali u bazenu koji je lijepo osvijetljen i jednako popunjen kao i tijekom dana. 

S Ibrom se bilo teško rastati, ali svemu što je lijepo dođe kraj. Samo što se nama nastavlja lijepo jer se vraćamo na Doru gdje naredni dan planiramo popuniti malo zalihe i nadopuniti gorivo kako bi mogli nastaviti putovanje.

21.05.2013. utorak

Do popodneva smo pripremali brod te smo riješivši formalnosti s lučkim vlastima isplovili na sidrište ispred marine Taina. Dnevni privez koji je uključivao vodu i struju koštao nas je oko 5000 PFR dnevno ili 55 US dolara. U nas bi privez takve vrste bio makar dvostruko skuplji pa evo navodimo jedan primjer koji nas je ugodno iznenadio tu. Kako je do marine trebalo proći aerodrom na ulazu i izlazu s istočne i zapadne strane trebali smo zatražiti dozvolu radio stanicom od voditelja kontrole leta. Bez čekanja smo prošli vijugavim kanalom i usidrili se ispred marine tik uz naše stare poznanike s osam metarske jedrilice Bika, Nine i Henrika.  Noć na sidru nakon 6 noći u portu, zaista neobično, kao da smo se malo odvikli. I nema gostiju, šušura, noćnih obilazaka grada, svi smo tu u kokpitu izmoreni od višednevnog programa. Moreea nas čeka i doziva u noći skoro punog mjeseca iz neposredne blizine s druge strane kanala.

 22.05.2013. srijeda

Od 7.30 smo ispred pumpe, vrtimo se Dorom čekajući svoj red. S pumpe nas obavještavaju da imaju veliki motorni brod u najavi te da moramo sačekati završetak njegovog ulijevanja goriva. Brod je taman toliko zakasnio da smo se na šarm uspjeli ugurati i završiti tankiranje prije nego što nas je pokrila njegova velika sjena. U 9.00 sati već smo izašli kroz kanal koji iz marine najbližim putem vodi prema Moreei izbjegavajući prolazak kroz aerodromski kanal.

Jutros kad smo dovršavali pripremu broda za isplovljenje posada me malo u čudu gledala zašto za tako kratku distancu i po ovako lijepom vremenu toliko privezujem stvari kao da se radi o dužoj i neizvjesnoj plovidbi. Iz Bese znam koliko ih je izvaljalo more u tih niti 20 milja puta od Papeetea do Moree, a kako sam knjigu baš prije nekoliko dana po drugi put nakon 30 godina ponovno pročitao nisam stigao zaboraviti sadržaj i upozorenje. Da ne zaboravim, Ibru sam pitao može li me upoznati sa Solange Drollet, jednom od junakinja Bese koja je sa nepunih 20 godina uspjela približiti Francusku Polineziju posadi Bese bolje od bilo koga drugog. Tragična smrt Marka Horvata prekinula je jedno nježno prijateljstvo između njih dvoje, a podatak koji mi je ispričao Ibro da se nikad nije udavala što je izuzetno rijetko u ovim krajevima možda govori dovoljno sam za sebe. Ibro se jako dobro poznavao sa gospođom Solange koja je zastupala Polineziju i u francuskom parlamentu.  Zaista jedinstvena i vrlo zanimljiva, upravo onakva kakvom je opisao Joža Horvat u Besi prije 40-ak godina. Nažalost zakasnili smo pola godine, gospođa Solange je preminula od karcinoma tako da će mi sjećanje na nju ostati iz pročitanog i iz priča Ibre koji je potvrdio Jožino predviđanje o mogućnostima jedne ljupke djevojke, tahićanke u najboljem smislu i značenju te riječi. Neka joj je laka tahićanska zemlja za koju se tako zdušno borila.

Prvi  val na izlazu iz kanala trgnuo me iz misli o gospođi Solange s čijim sam se likom u mislima na neki način opraštao od Tahitia. Brzo smo otvorili jedra stabilizirajući brod uz 20-ak čvorova vjetra u bok. Prvih sat vremena ugodne plovidbe u smjeru našeg odredišta umirio me i polako otklonio strepnje od inkrožanih valova i vjetru koji u trenutku potpuno izgubi snagu, a onda se najednom vraća i to sve unutar jedne minute. Na pola kanala vjetar se umirio, a upravo onakvi valovi kakve sam zamišljao počeli su nas valjati i penjati se po palubi Dore. Ne znam jeli mi bilo draže da sam pogodio odnosno dovoljno oprezno uzeo informacije iz knjiga i ostatak puta se nastavili valjati poput tikve ili bi mi bilo draže da smo se provukli do Moree bez ovakvog iskustva.  Priznajem, taština je ovaj put pobijedila pa sam čak i nekako likovao dok se dio posade mučio s morskom bolest nastaloj u trenutku. Samo sat i po bili smo kao u mašini za pranje robe, a onda smo zamakli za puntu otoka koja nas je sakrila od velikih valova otvarajući nam istovremeno prekrasan pogled na planine otoka čiji su vrhovi pokriveni oblacima gotovo stalno. Nakon nešto manje od 4 sata plovidbe uplovili smo u poput jezera mirni i veliki Cookov zaljev dijeleći ga s još 10-ak jahti. U smiraju dana sa već zaboravljenim mučninama večerali smo u zaljevu koji nas je podsjećao na skandinavske fjordove po obliku, ali srećom ne po temperaturama jer smo u ugodnoj noći s 20 stupnjeva u zraku imali još jednu mirnu i nezaboravnu noć.

23.05.2013. četvrtak

Današnji dan iskoristili smo za cjelodnevni odmor, dio posade u kupanju i obilaženju uvale gumenjakom, a kopnena sekcija iznajmila je bicikle prevaljujući puste kilometre. Glavna tema večere su bili utisci koji su se prikupili. Opet mirna noć, lijepa i ugodna.

24.05.2013. petak

Drugi veliki zaljev Moree zove se Opunahu bay i jutros je i on došao red. Pola sata plovidbe i već smo bili usidreni na samom ulazu u veliki zaljev koji nam na prvi pogled nije bio ni izbliza atraktivan kao mjesto koje smo upravo napustili. Srećom, mali dio zaljeva, upravo onaj najzaštićeniji dio je i najljepši, tako da se dizanjem sunca ispod nas pojavila tirkizna zelena boja mora. I opet razdvajanje u dvije sekcije, planinari i ostali. Ovaj put izlet po brdima je trajao do podne pa smo u popodnevnim satima stigli obići park prirode u kojem smo se susreli s velikim golubovima (raže s opasnim i po život opasnim dugim repom koji na svojoj polovici ima vrlo znanu bodlju) i morskim psima plahe naravi. Prolaz do mjesta radnje od broda udaljen je nekoliko milja, a polovica puta prava je avantura jer su pličine nevjerojatne makar su dosta dobro označene. Najveći dio puta ima pola metra dubine. Jedna je panga s osam turista i atraktivnom tahićankom koju sam nazvao voditeljicom odnosa s golubovima već je bila na poziciji gdje je more oko metra duboko. Kako je elegantno i sa koliko sigurnosti lijepa tahićanka preko struka u moru hranila golubove njeni su se gosti potpuno oslobodili također se igrajući sa ovim golemim stvorenjima koje bi u nekim drugim okolnostima u trenutku mogle lišiti života svakoga od nas. Bez puno dvojbi stao sam (uz dozvolu vlasnice tijela i voditeljice programa) tik uz njeno tijelo tako da su golubovi i od mene momentalno počeli tražiti hranu koja im se stavlja direktno u usta. Tako imamo situaciju u kojoj nekoliko golemih golubova u istom trenutku pokušava doći do komadića mesa ribe koje im se stavlja u usta. Golubovi sa svih strana prilijepljeni uz tijelo pokušavaju zauzeti što bolji položaj pri hranjenju, onda neki malo odu, drugi dođu, ali igra je neprekidna sve dok hrane ima. Kako slika govori mnogo više od riječi na facebooku Sharedreams, a ako uspije i na blogu postaviti ću i koju sliku koja će vam još i više dočarati ovaj doživljaj, makar smo baš ovaj put oslonivši se samo na GoPro kameru ustvari napravili najlošije slike.  

Taman prije večeri Nick i Titaua ponovno su nas posjetili došavši na dogovoreno mjesto prvo trajektom iz Papeetea pa potom autom duž Moree ispred škole jedrenja gdje smo usidreni.  Bogata večera, pa ukulele, pjesma i smijeh…

25.05.2013. subota

Doručak, kupanje, pa obilazak otoka. Deana, Zoran i Ante s autom i našim gostima cestom oko otoka, a Tomislav i ja u morske dubine. Predvečer se ponovno okupljamo i provodimo još jednu lijepu noć uz svirku ukulelea i prepričavanje dogodovština. Utisci su s kopna pozitivni, lijepi vidikovci i interesantna obala začinjena posjetom šoping centru. Iz podmorja nešto manje ushićenja jer nakon otočja Tuamoto se zaista nije lako naviknuti na mnogo oskudniji riblji svijet i stanje koralja ni približno dobro bilo kojem otoku iz Tuamota. Ipak za hrvatske prilike to bi bilo spektakularno ronjenje s desetak viđenih morskih pasa iz obitelji lemon i black tip, s tim da je najveći lemon imao gotovo 4 metra i mnogo ribica raznih boja i oblika. Kako smo ušli u noć utonuli smo u san jer na brodu odnos dana i noći diktiraju tempo života, a ne stečene navike. Lijepo se probuditi u zoru naspavan i iskoristiti svaku zraku sunca i svjetla za neku akciju i jednako lijepo dočekati večer umoran od dnevnih aktivnosti.

26.05.2013. nedjelja 

Već je nedjelja, ma kako lete dani, leti vrijeme. Doručak bez žurbe nastavljamo u druženju s Nickom i Titauom s kojima se rastajemo iza ručka. Oni svojim obavezama, sutra ih čekaju poslovne obaveze, a nas oto Raiatea. S razlikom da će oni prospavati mirnu noć, a nas čeka 100-ak milja zadovoljstva jedrenja. 

Iza ručka pripremili smo brod, prognoza je obećavajuća,  vjetar 20-ak čvorova u čistu krmu. Jedino se nebo malo namrštilo donoseći teške sive oblake poviše naših glava. Isplovljavamo više od sat vremena prije sutona kako bi na vrijeme izašli iz sjene otoka i optimizirali jedra za noćnu navigaciju. 

Pod otokom je vjetar zadovoljavajući, 15-ak čvorova. Na nekoliko milja od Moree vjetar staje, valovi su dosta strmi i visoki, čak i iz dva raličita smjera. Palim motor, ulazimo u noć, a vjetra nigdje. Najradije bih se vratio nazad na Moreeu, dogovaramo se i nastavljamo u nadi da će se prognoza ostvariti. Pljuskovi se redaju jedan za drugim, a vjetar se polako diže. More je sve nemirnije, 25 čvorova vjetra puše i punim jedrima jedreći leptiricom uspostavljamo željeni kurs. Do 23.00 sata vjetar stalno mijenja snagu od 15 do 25 čvorova, nebo je i dalje namrgođeno, pljuskovi nas i dare svako malo peru. Oko ponoći vjetar se naglo diže i dostiže snagu od 40 čvorova, jedrimo punim jedrom u krmu i s manje od pola genove i dalje koristeći tangun. Brzina prosječna je negdje oko 10 čvorova, od 7 do 15 čvorova na trenutke surfajući niz val. Brod nas sluša, sve je u redu pa ipak u meni je blaga strepnja. Dugo, dugo nismo imali ovako teško more, val do 5 metara visine iz južnog sektora ostatak je ciklone koja je prošla dosta južno od nas. 

Ante i ja smo u dežurstvima, ostatak posade odmara se u kabinama boreći se sa posljedicama valjanja i poniranja kroz valove koje u njima izaziva mučninu i nemoć. Oko tri sata ujutro vidimo svjetionik na jugozapadnom rtu Raiatee, jedreći u ovom smjeru uskoro ćemo se poeti udaljavati od obale otoka čija će nam sjena donijeti mnogo povoljnije uvjete za nastavak jedrenja. Još sat vremena jedrimo u istom kursu po istim uvjetima pa se odlučujem do kraja zatvoriti genovu ostavljajući tangun na njoj jer su uvjeti za rad na provi teški tako da skidanje tanguna ostavljamo za mirnije vode. Jedriti ćemo samo na glavno jedro s tim da nas očekuje promjena uzda. Ne radimo okret niz vjetar nego između dva brijega koristimo trenutak i brzo okrećemo brod uz vjetar. Popuštamo škote i vjetrom između boka i krme s 9 čvorova brzinom ponovno plovimo u željenom smjeru. U 5.00 sati ujutro sakrivamo se u željenu sjenu otoka i praktično bez vala jedrimo još nešto manje od sat vremena stižući na ulazni kanal Rautoanui točno u zoru. Široki ulaz i dobro označen plovni put, pospremamo jedra po ulasku u lagunu, vjetar puše i tu u sjeni snagom od 20 čvorova . Umorni od teške noći, ali zadovoljni našom Dorom i svojim noćnim doprinosom bacamo sidro ispred uvale Upapa u društvu 15-ak jedrilica privezanih mahom za bove. U dnu uvale nalazi se mali škver sa 30-ak jedrilica izvađenim van mora i marinom s desetak popunjenih mjesta u moru. Ante i ja se pridružujemo ostatku posade i hvatamo zadnju priliku za san prije izlaska sunca.

27.05.2013. ponedjeljak

Oko deset sati lijeno se ustajemo svatko sa svojim iskustvima ponesenim iz prethodne noći. Zajednički je umor pa odlučujemo dan provesti odmarajući se na sidrištu uz dogovor da ćemo obići škver i prošetati se tek kasnije popodne. Lijepo je uživati i odmarati se danju nakon teške i besane noći, tmurno nebo i pokoji pljusak još i povećavaju zadovoljstvo što smo na sigurnom sidrištu, a povremeni fijuci vjetra daju do znanja da se van lagune i dalje valjaju teški valovi. Prognoza kaže i cijeli sutrašnji dan.

Tek odlaskom na spavanje osjetio sam da mi se tijelo potpuno opušta, a san je bio jedino što sam stvarno želio. Još jedan pogled na sidro, našu poziciju, okolne brodove. U san, zaploviti u san do sutra, do novog jutra. 

28.05.2013. utorak

Kako smo ponedjeljak manje-više prespavali utorak nam je prvi radni dan u tjednu. U marini Apooiti na milju udaljenosti od broda nalazi se nekoliko čarter baza za jedrilice, Sunsail, Moorings, Tahiti i Dream čarter. I nešto mjesta za privatna plovila na godišnjim ugovorima. Za jedrilice u tranzitu imaju samo nekoliko mjesta. I nije skupo, trećina cijene marina u Hrvatskoj. Pronašli smo i Internet u čarter bazi Sunsaila, smilovali su nam se i darovali tako željenu vezu sa svijetom. 

Kao djeca slatkišima obradovali smo se internetu, ipak oni savjesniji u koje se ovaj put nisam ubrojio smogli su snage i volje otići do Uturoe, drugog najvećeg grada Francuske Polinezije i nekadašnje prijestolnice. Grad i nije nešto,ali se ekspedicija vratila sa svježim kruhom. Još jedan razlog za zadovoljstvo. Imam i izvještaj iz luke Uturoe, Ante me obavijestio da će tijekom jutra isploviti jedrilica koja drži najbolje mjesto u luci. Još nismo sigurni idemo li sutra za Tahaau ili u Uturou i manji šoping.

29.05.2013. srijeda

Konačno dan kao naručen za jedrenje lagunom i morske aktivnosti poput kupanja i ronjenja, obilazaka motua…

Kombinacija s odlaskom u Uturou otpada jer nam spiza baš i ne treba, a put će nas u povratku ionako dovesti tamo. Znači pravac Tahaa kroz zajedničku lagunu koju neprekidno dijeli s Raiateom.

Na samu Genovu vukući gumenjaka za sobom imamo brzinu od 5.5 čvorova i udaljenost od 5.5 nm. 

U 11.00 sati spuštamo sidro na 5 metara dubine u zavjetrini Motu Mahaeae na jugoistočnoj strani lagune otoka Tahaa u blizini kanala Taohotu. Sami smo usred tirkizno zelenog mora. Boje se gledajući niz sunce u daljinu mijenjaju u svim nijansama zelene boje prema modroj. Idila, a Motu Mahaeae je opet posebno lijep. U privatnom je vlasništvu, ali nikome ne smeta naš iskrcaj i višesatni boravak koji koristimo za kupanje i ronjenje na dah. Otkrili smo morske puževe veličine šake kojima ćemo se pogostiti makar dva obroka.

Najlakše je bilo izroniti puževe, malo teže razbiti oklope i izvaditi meso, ali isjeckati ih na sitne komade za rižot već je predstavljalo ozbiljan rad. Dva sata mi je trebalo za isjeckati polovicu ulova, a naredna dva sata skoro za dovršiti rižot. Zadovoljstvo je na kraju bilo potpuno što zbog ukusne večere što zbog nagomilanog zdravog umora koji je rezultirao trenutnim snom u doticaju s krevetom, a neću izostaviti ni ljekoviti učinak čašice vina. Do jutra sam bio u svom svijetu snova nabrojivši preko osam sati spavanja u komadu.

Tuamoto otočje, 21.04-07.05.2013.

21.04.2013. nedjelja i 22.04. ponedjeljak

Jedna lijepa noć jedrenja i povremene plovidbe motorom je iza nas. Noćna dežurstva postala su toliko interesantna da je i u ponoć  kokpit popunjen. Vjetar se do jutra stabilizirao na dvanaestak čvorova i dolazi nam točno u bok što nam omogućuje brzinu oko 8 čvorova. U tom ritmu lako je funkcionirati jer se može i jesti i spavati bez problema pa i dio posade koji ponekad osjeti mučninu može odahnuti. Dori vremenski uvjeti potpuno odgovaraju te mi se čini da poput dupina prolazi kroz valove odmarajući se i zabavljajući istovremeno. Riblji ručak pa lagana večerica se izmjenjuju, lijepo vrijeme nas i dalje prati, a broj milja do Raroie se tako brzo smanjuje.  Nakon puna dva dana jedrenja zaključujem da smo prebrzi i da ćemo stići tijekom noći na ulazni kanal za atol pa zato optimiziramo jedra smanjujući tako brzinu točno na potrebnu za ranojutarnji dolazak na cilj. I dalje nas prate uvjeti za jedrenje koje samo poželjeti možemo pa nam novo pridošli članovi posade još i više zavide na pričama o našim avanturama do sada prepoznajući samo lijepe trenutke, a one nevere i teškoće koje se povremeno pojave nekako baš i nisu zapamtili vjerojatno računajući da su uvjeti od zadnja dva dana praktično stalni koji nas prate. 

23.04.2013. utorak

Raroia, 6 sati ujutro, dan se budi točno u trenutku kad smo dojedrili do pred sam ulaz u kanal. Prvi susret sa atolom i snažnim strujama u kanalu, tri noći jedrenja su iza nas i znam s koliko nestrpljenja posada priželjkuje mirno more atola, ali…

Sunce se već vidi oko 6.30 sati međutim točno nam je u kursu ulaska pa nam ne pomaže. Slack water ili mirno miro u trenutku promjene plime i oseke upravo nastupa i traje gotovo sat vremena. Teška odluka je preda mnom jer ili ću za nekoliko sati imati dobru vidljivost i jake struje protiv sebe koje će podignuti vrlo nezgodni val jer će jaka struja od 6 čvorova prkositi valovima koji ulaze u lagunu kroz prolaz ili pak vidljivost dna gotovo nikakva. Na prvom križu jarbola Renatove su oči, a troje na provi pokušavaju razabrati isto, dubinu barem neposredno ispred nas. 

Iako je trenutak mirne vode osjećamo više od 2 čvora struje protiv sebe koju lako svladavamo. Dolaskom na najužu točku čini nam se kao da ulazimo u brzak rijeke, 4 čvora struje protiv nas, polako i s velikim oprezom prolazimo najuži dio, dubina se povećava, okrećemo kurs prema mjestu koje se nalazi zapadno pa imamo sunce u krmu i konačno vidimo koraljne sprudove kao na dlanu. Za tridesetak minuta spuštamo sidro, a zatim i gumenjaka, tu smo, na našem prvom atolu i to ne bilo kojem, na Raroi, mjestu gdje je slavni Kon Tiki skonča svoju plovidbu pokušavši dokazati da su Polineziju nastanili stanovnici Južne Amerike. Hrabar i dirljiv način dokazivanja koji je uspio u tehničkom smislu jer su sa splavi doplovili na Tuamotu, ali tu se u budućnosti umiješala znanost koja je DNK analizama utvrdila nedvojbeno da je ta ista Polinezija nastanjena stanovništvom sa potpuno suprotne strane svijeta.

Tom hrabrom pothvatu odlučili smo se pokloniti ispred spomen ploče koju kasnije ćemo to shvatiti uopće nije lako pronaći.

Iskrcavši se na obalu posada je odmah zagrizla Tatjaninu udicu i nastavivši je slijediti u potrazi za biserima. Cijene i nisu bile tako loše utvrdit ćemo tek kasnije kad smo na izlasku iz Tuamotua zaključili kupovanje bisera. Sebe sam izostavio sa popisa onih koji su zagrizli jer sam prvo ostao čuvati brod, a drugo nisam zainteresiran za kupovanje predmeta, nakita i suvenira već kupujem samo ono što mogu uvijek nositi sa sobom, ali naravno ne na sebi nego u sebi.

Tatjanu smo pitali i za zaraženost ribe ciguaterom na što je ona odgovorila da je sva riba čista posebno sa suprotne strane atola gdje smo mi i planirali otići. 

Već popodne smo na drugoj strani atola uživali u morskim radostima, neki roneći, a neki uživajući pod palmama na pješčanoj plaži uz duga kupanja u toplom moru prekrasnih boja. 

U 15-ak minuta ulovio sam nekoliko kirnji i jednog zubaca. Pola ulovljenog završilo je odmah u gregadi koja je bila za prste polizati onima koji su se odlučili i skupili dovoljno hrabrosti ili ludosti za jesti ribu koja je uvijek potencijalno opasna. 

I tako smo se mi po tko zna koji put pomalo izrugivali „opreznima“ uživajući u delicijama iz Antine teče. 

24.04.2013. srijeda

Budimo se kad koji sa jednom zajedničkom stvari, a to je skok u more odmah po buđenju.

Jutros je u planu kupanje, a onda prebacivanje na dio atola gdje su nas uputili kao mjesto na kojem se nalazi spomen ploča posadi Kon Tikija. U prvom osvajanju otočića po sistemu najbrži prst odnosno baš ja ću otkriti mjesto gdje je bista nije pronađeno ništa. Kad nema biste posada se okrenula kupanju na mjestu gdje se more iz oceana preko pličina kroz mali kanal ulijevalo u lagunu. Zaista lijepo i interesantno. Mene je ipak kopkalo ne pronalaženje spomen ploče pa sam odlučio taj mali otočić bujne vegetacije koja ga je činila slabo prohodnim ipak pročešljati jer se nisam mogao pomiriti sa činjenicom da neću ispuniti svoju davnu želju nastalu dok sam kao desetogodišnjak čitao knjigu i divio se junaštvu slavnih Norvežana koji su se usudili na splavi preći Tihi ocean. Uz Besu ta je knjiga ostavila najjači dojam na mene u maštanjima o jedrenjima dalekim morima.

Evo je, evo je poviknuo sam tako jako da su neki članovi posade pomislili da sam u nekom ozbiljnom problemu. Ovo je otkriće, kakvo otkriće, zamalo sam otišao s ovog svetog mjesta za jedriličare, a da se nisam poklonio jednom od najvećih. Došao je konačno red pokloniti se liku i djelu prije svih voditelju ekspedicije Thor Heyerdahlu, 1947 u kolovozu razbio se sa splavi točno na ovom mjestu. Splav sagrađena po povijesnim nacrtima i s istim materijalima kakvim su se tada koristili. 

Tri su sata popodne, zadnji je trenutak za jedrenje preko lagune, ako želimo za vrijeme danjeg svjetla isploviti prema otoku Makemo, našem narednom odredištu.  U 16.00 sati izlazimo iz lagune otvaramo jedra i uzimamo kurs prema Makemu. Ovog puta nije nam cilj stići što prije nego ne prije jutra na odredište kako bi opasni ulaz u atol svladavali danju. U protivnom ćemo plutati ispred ulaza dok se malo ne digne sunce.

25.04.2013. četvrtak

Koliko smo god usporavali tijekom noći pokušavši rastegnuti 75 milja puta na 16 sati plovidbe ipak smo došli barem nekoliko sati prerano. U 6.30 ipak se odlučujem za prolazak jer mi se čini da je pomorski put dovoljno dobro označen, a i u narednih pola sata sunce će se taman toliko podići da će nam dolaziti s krme prilikom uplovljavanja u mjesto.

Susret sa strujama u prolazima iz otvorenog mora u atol (i u suprotnom smjeru isto) su iskustvo za sebe. Svaki put kad započnem planiranje, a kamoli za vrijeme samog prolaska nešto mi se stisne u želucu jer mi je jasno da su to trenuci u kojima je rizik za brod najveći, ako išta krene po zlu u samom kanalu trebalo bi nam mnogo više od same sreće i naših sposobnosti da se izvučemo na sigurno. Tijekom plovidbe rijetko pogledam instrumente motora koji imaju ugrađene alarme u sebi, ali prije svakog prolaza nekako mi se jedno oko zaveže za instrument tablu jer bi te sekunde prije paljenja alarma mogle biti ključne za izvođenju broda na sigurno. 

U smjeru jugoistoka prolazimo kanal nakon čega skrećemo oštro desno i ploveći prema zapadu, konačno sa suncem u krmu, plovimo prema mjestu gledajući brojne pličine koje su tek par metara izvan postavljenih oznaka. Makemo ima ozbiljnu rivu na koju se privezuju trgovački brodovi opskrba, a pogodni su i za pristajanje jahti koje u malom broju posjećuju ovaj otok. Vezujemo se bočno i u 7.30 posada je krenula u osvajanje sela. Okupljanje na brodu u 13.00 sati i isplovljenje prema 16 nm udaljenoj uvali koju preporučaju nautički vodiči. Nema se što vidjeti u mjestima na Tuamotu, montažne kučice zamijenile su tradicionalne nakon tko zna koliko pokušaja domaćih da ih obnove nakon uragana.  Francuzima koji silne novce i dalje ulažu u ovaj svoj prekomorski teritorij bilo je mnogo isplativije stvar riješiti na moderan način makar sada sve to skupa sliči na skladišne prostore. Zato sam odlučio ne odlaziti u obilazak „kontejnera“ nego svoju sliku ovog jedinstvenog otočja stvarati kroz nenaseljena područja i podvodni svijet. Zaista se nadam i ipak duboko vjerujem da se ljudski prsti neće previše umiješati i izmijeniti prirodni svijet najljepšeg podvodnog arhipelaga kojeg sam do sada vidio.

13.30 sati, vedro je, 20-ak čvorova puše u laguni, vrijeme je čini se idealno da vjetrom u krmu i bez vala odjedrimo ovih 16 nm. Navigacijske karte bi trebale biti solidne, a i po bojama mora se na dovoljnoj udaljenosti vide pličine. I to je sve u teoriji izgledalo dobro da nam sunce kako je dan odmicao nije išlo sve više i više u oči pa je na početku bezbrižna plovidba od polovine puta postala pravi triler među pličinama. Ne da mi navigacijske karte nisu pouzdane nego su potpuno nepouzdane i uopće ne prikazuju pličine. Renata smo popeli na prvi križ jarbola, vodi nas kroz labirint pličina prilično samouvjereno. Ja sam za kormilom koncentriran potpuno, jedrimo samo s genovom kako bi mogli napraviti nagli manevar, a istovremeno imamo i malo hlada kroz koji se s palube vidi više nego da nam sunce tuče u oči. 

Bravo Renato dovikujem mu svako malo svjestan dobrog posla koji odrađuje i tereta preuzetog rizika da naša navigacija u ovim teškim uvjetima ovisi praktično jedino o njemu. Više i ne možemo ploviti prema odredištu jer nam je sunce točno u kursu pa ni Renato ne vidi dobro. Jedrimo cik cak niz vjetar ostavljajući sunce po strani broda kako bi mogli vidjeti dostatno za plovidbu. Tri člana posade su na provi, gledaju ispred sebe i javljaju mi što vide, Renato na svojoj poziciji na jarbolu je siguran da rizik nije prevelik. Kao za nevolju do naše uvale nema baš ni jedno mjesto za prenoćiti, a vjetar i val jačaju. Za povratak u mjesto je prekasno. Još samo pola sata. Sve mi se više čini da su moji strahovi uzaludni, pa ipak ne mogu se oteti dojmu da riskiram previše. Ono što znam pouzdano je da se ne smijem više nikad postaviti u ovakvu poziciju svojevoljno i da je odluka o polasku iz Makemo u popodnevnim satima bila potpuno pogrešna. Ne zamaram posadu svojim nemirima ne želeći unositi dodatni nemir, a ozbiljnost situacije su i sami shvatili pa daju sve od sebe kako bi pomogli u otkrivanju pličina. 

Vremenom se valjda čovjek ohrabri poput vozača početnika koji tek što je svladao osnove tehnike vožnje pomisli da je upravo on predodređen za pravog i nepogrešivog šofera. Ja sam tu školu dovoljno puta prošao riskirajući sve i svašta pa mi se već nekoliko godina, a posebno od početka ovog putovanja u listopadu 2010-e godine u meni počeo skupljati neki oprez koji na trenutke graniči sa strahom. Jesam li tek tada osjećajući u sebi stiskanje u želucu shvatio koliko sam malo prije znao i koliko sam tek nedavno postao svjestan da kad tek o nečemu nešto stvarno naučiš postaneš svjestan koliko malo znaš, koliko smo ranjivi i o koliko koji puta sitnica ovisimo. Da sam toga bio svjestan prije možda bi se teže odlučio za ovakav put. Sve mi to prolazi trenutno kroz glavu, čini mi se kao da ponavljam lekciju, pripremi se prije odvezivanja cima, pripremi se potpuno jer će možda kasnije biti kasno. Te slutnje drže me budnim, jasno čujem Renata i posadu s prove, ali i dalje i sam gledam, propinjem se na prste ne bi li iz kokpita vidio što više. U trenutku mi se učinilo da se boja neposredno ispred nas promijenila. Nema reakcije ni s jarbola ni s prove, prekasno je za konzultacije s njima, u sekundi mi prolazi nekoliko scenarija kroz glavu ukoliko naglo skrenem, hoću li koga ozlijediti, a opet nisam siguran da sam vidio dobro, pa kako ja iz najlošije pozicije mogu nešto primijetiti. Već sam više puta pisao o instiktima i njihovom razvoju u prirodnom okruženju. Taj silan nemir koji stalno nosim u sebi, a vezan je za sigurnost posade i broda toliko se izoštrio da ga mnogo puta ne mogu razumom ni objasniti, ali stoji zakopan u meni tu u blizini želuca. 

Ta sekunda odluke, razum s jedne, a instikt s druge strane. Okrećem kormilo sasvim udesno glasno obavještavajući, posada se zbog naglog okreta čvrsto prima za prvo čvrsto u blizini, tek tada Renato viče stijena ispred i ispod nas. Na provi vidim izbezumljena lica koja u nevjerici da nisu primijetili pličinu pogledavaju prema meni, očekujemo udar. Sekunde su duge poput sati, svjestan sam da smo u rukama Boga koji nam jedini može oprostiti ovakvu pogrešku. Jedan, dva, tri, četiri…brojanje prekidam, dubinomjer pokazuje sve dublje dno ispod nas, pličinu od pola metra ostavljamo po lijevom boku, u kasnijim analizama ne znam jesmo li bliže nasukavanju na koraljni greben bili bokom broda koji ima pola metra gaza ili kobilicom koja ima gotovo dva i po metra.  Iza naglog okreta udesno okrenuo sam opet instiktivno naglo u lijevo i vjerojatno izbjegao udar kormilom o dno. Tresao sam se od straha i još se i sada tresem dok pišem ove retke. Taj je greben tog dana bio naša posljednja prepreka, za pola sata već smo bili usidreni u sigurnoj uvalici. Na posadi gotovo nikakvog traga, opušteni i veseli, doživljaj ih je na tren uznemirio, a sada su ga već apsolvirali i zaboravili. Ili se meni samo čini. U meni je ostao nemir i mnoga pitanja, ostao sam sa sobom razriješiti propuste koje sam danas napravio. I ne samo danas, zamislio sam se i unazad i odjednom vidio gomilu propusta i krivih odluka. Večerali smo, raspoloženje je dobro na brodu, a ja se i dalje nosim sa svojim nemirom. Srećom san je spasio stvar jer sam shrvan zabrinutošću i umorom koji se od nje stvorio zaspao tu noć.

26.04.2013. Petak

Probudio sam se odmoran i rasterećen, san je umirio moje nemire i dodatno me učvrstio u odluci da će od danas biti drukčije i da ću još ozbiljnije planirati i pripremati se makar me to koštalo mnogih zadovoljstava i radosti, zapovijedati brodom sve mi više predstavlja teret pod odgovornosti koja svakim danom jača u meni. Jutros smo odjedrili do zapadnog izlaza iz atola gdje smo dan proveli kupajući se i roneći, obilazeći obližnje motue.

U planirano vrijeme popodne napustili smo sidrište i za vrijeme mirne struje napustili kanalom Makemo. Kako lako i kako sigurno. Jedra smo podigli i optimizirali brzinu na nešto manju od planiranog dolaska na Fakaravu kako bi izbjegli situaciju u kojoj smo se našli prilikom dolaska na oba atola do sada. 

Vjetar je u čistu krmu, 15-ak čvorova, jedrimo samo glavnim jedrom brzinom ispod 6 čvorova, 90 je milja korisnog puta ispred nas. Dora je mirna i lijepo podnosi krmeni val, noćne straže smo podijelili ne tako precizno kao na dugim udaljenostima jer je samo jedna noć plovidbe ispred nas.

Oni koji spavaju u tome uspijevaju, a drugi dio posade uživa u lijepoj noći gledajući iz kokpita u zvijezde koje su se večeras prikazale u enormnom broju. 

27.04.2013. subota

U 7.30 smo ispred južnog ulaza u Fakaravu, nekoliko čvorova struje u kanalu nam ne predstavlja problem pa iako je prolaz relativno plitak u jednom dijelu bez problema ulazimo u lagunu i pronalazimo svoje mjesto na potpuno zaštićenom sidrištu na 5 metara dubine usred tirkizno zelenog mora. Motui u blizini obećavaju pa se nakon nekoliko sati odmora i obilnog doručka odlazimo na jednu od mnogih pješčanih plaža koja je pod kokosovim palmama nudila i nužno potreban hlad. Sekcija ronioca opremila se bocama i zaronila kroz kanal koji slovi za jedno od najljepših mjesta na svijetu za sve vrste ronjenja.  Na kraju dana smo se i dogovorili da ćemo se ujutro prebaciti još bliže kako bi što bolje mogli iskoristiti sve blagodati samog kanala.     

28.04.2013. nedjelja, kanal Tumakohoua, selo Tetemanu

Današnji dan svima je bio poseban, roniocima s bocama zbog fantastičnog ronjena, a ostalim članovima posade zato što su roneći na dah i kupajući se približili vodenom svijetu do sebi prije nezamislivih granica. Oni koji su zagovarali kupanje u plićaku što dalje od morskih pasa potisnuli su, usudio bih se kazati zaboravili su na svoje strahove prihvaćajući morske pse i barakude kao dobroćudne kućne ljubimce. Snimljeni materijal poslužit će mi sigurno kao jedan od glavnih dokaza jednom kad o ćudima prirode te posebno življenja u njoj budem pričao svojim prijateljima, poznanicima i svim zainteresiranim o zgodama iz Sharedreamsa. Ljudi su neke stvari u životu prepoznali kao opasne, a jako malo o njima znaju. Strah u ronjenju čak i u tropskim morima gdje je vidljivost dobra je bezrazložna ukoliko svojim radnjama poput podvodnog ribolova ne izazivate morske pse. Čak ukoliko ih i hranite iz ruke (što nije preporučljivo) uz malo iskustva možete se opustiti i uživati u druženju. Postoje naravno i jako opasne vrste, ali i one samo u određenim slučajevima reagiraju pogubno za čovjeka, a to je daleko od situacije koja ima bilo kakve veze s ronjenjem.   

U kanalu južne strane Fakarave nalazi se nekoliko ronilačkih centara koji imaju dvadesetak apartmana u kojima su smješteni gosti svi odreda ronioci. Restorančić koji je podignut na drvenim gredama poviše mora idealno je  smješten pa se na nekoliko metara može vidjeti morske pse do 2 metra dužine u obilasku male uvale koju zatvara pristup restoranu (drveni mul). Kad ih tako gledate iz blizine pa usput vidite djecu kako bezbrižno plivaju ne obraćajući pažnju i ne osjećajući nikakvu opasnost brzo dovedete u pitanje predrasude koje imate, a strah izazvan filmovima i napisima žute štampe kopni tolikom brzinom da vas pomalo hvata sram od gluposti u koje ste do tada vjerovali.  Marketing iskorišten u promociji ralja i sličnih filmova jednako je loš po ljudsku svijest kao i svakodnevno promoviranje i stvaranje navike o nužnosti nekog proizvoda koji ustvari uopće ne trebamo. Te se diskusije obično toliko razvodne i kod najupornijih oponenata suvremene prodaje i marketinga jer se velika većina koja se nalazi s druge strane zida prejako ukopala i nije se spremna odreći nepotrebnog jer od viška glava ne boli. Valjda od viška dobara, a ne od viška svijesti jer od toga zaista glava počinje boljeti jer je vjerojatno tada počinjete koristiti u svrhu nečega što se opire zakonima svakidašnjice i globalizacije. Biti pogažen i pregažen u teoriji o opasnosti od prirode kroz lik morskog psa nije bilo lako priznati, ali snaga i zanos koji se osjeti u trenucima nadvlađivanja  nepotrebnog  strah bila je veličanstvena nagrada koju vam samo priroda može dati.  To je pravi uspjeh i pravo postignuće zato čestitam onim članovima svoje posade koji su se danas pridružili istinskim zaštitnicima prirode na čijem im je putu do sada stajao samo strah koji im je usađen od onih koji su iskoristili prirodu protiv velike većine stanovnika zemlje.  Biti ponosan na svoju posadu jako je lijep osjećaj, zato hvala ti Fakaravo što si iz svih nas izvukla ono najbolje.

29.04.2013. ponedjeljak

Došao je dan opraštanja od južne Fakarave jer već 1.5. nekoliko članova posade leti iz sjeverne Fakarave kući. Najduža laguna Tuamotu otočja j na nekim mjestima jako plitka i zahtjeva vedran i sunčan dan da bi se kroz te dijelove moglo ploviti bez rizika. 30 nm kroz lagunu ili 60 nm oko lagune? Prave dvojbe nakon iskustva s otoka Makemo nije bilo, kako je vrijeme oblačno idemo otvorenim morem, 60 milja bez vjetra na motor. U 7.30 već smo napustili lagunu opisujući krug oko Fakarave s lijeve strane. Nebo se ponovno namrštilo ne dajući priliku suncu da nam se nasmije. Kako se cijeli dan sunce nije ni pojavilo postalo je jasno koliko je dobra bila odluka o odabiru dužeg, ali sigurnijeg puta. U prilog nam ide što je sjeverni ulaz u Fakaravu najveći u Tuamotu pa i veliki putnički brodovi imaju otvoren put u dio lagune. 

U 17.00 sati prošli smo kroz sjeverni kanal  Ngarue i u 18.00 sati završili sa sidrenjem ispred najvećeg mjesta na otoku Rotoave.  Oni koji su imali veliku želju iskrcati se u večernjim satima na obalu brzo su se vratili shvaćajući konačno da se na otocima Tuamotua živi dok ima danjeg svjetla. 

30.04.2013. utorak

Jutro je počelo vrlo aktivno, iznajmile su se bicikle i započelo je istraživanje otoka koji je upravo idealan za obilazak biciklom. Potraga se ipak najviše odnosila na bisere odnosno mjesto na kojem se najpovoljnije mogu kupiti. Ipak stiglo se ugurati u dnevni program i pokoje kupanje i piće u lijepom White sand beach resortu.

Ronilačka sekcija nakon odrađenog ronjenja izvan lagune priključila se biciklistima u istraživanju otoka.

Večera na brodu i oproštaj od tri člana posade, teško je svaki put kad netko odlazi s brod, kao da s njima i dio tebe svaki put ode. 

01.05.2013. srijeda

Sina, Čićo i Renato uživaju u posljednjem kupanju na Tuamotu. Prebacili smo se Dorom u blizinu aerodroma kako bi se trojka putnika do zadnjeg trenutka kupala.  Pozdravljanje je uslijedilo nakon ručka nekako brzo iskrcavši ih preko prove Dore direktno na mul niti stotinjak metara udaljen od aerodroma. Mašemo jedni drugima želeći najbolje u onom što ih očekuje, nama na brodu na daljnjem putu, a povratnicima u civilizaciju što manji šok i brzu prilagodbu.

Dok je avion uzletio mi smo se već vratili i usidrili na starom mjestu ispred Rotoave, uzeli opremu za ronjenje i otišli oko malog spruda u blizini Dore. Činilo nam se da nas avion nisko prelijeće pa smo za trenutak prestali s ronjenjem i dugo mahali u smjeru aviona. 

02.05.2013. četvrtak

I danas je bio sadržajan dan u kojem je dio posade biciklima obilazio ovaj dio otoka. Mladen i Maja sutra odlaze,  zadnji cijeli dan dobro su iskoristili i na brod se vratili s puno korisnih informacija koje će nama koji ostajemo zaista koristiti. Već znamo gdje ići i gdje što kupovati, Maja je uspostavila kontakt s gospođom iz turističke zajednice, a Mladen koji apsolutno vlada francuskim jezikom jednostavno će biti nezamjenjiv u komunikaciji posebno s lokalnim stanovništvom. 

I opet zajednička večera i palačinke kao desert.

03.05.2013. petak

Ovaj put nismo samo došli u blizinu aerodroma nego smo se usidrili stotinjak metara ispred mula gdje smo se kupali do zadnjeg časa. Maja i Mladen su pripremili torbe ostavivši mjesto samo za kupaće kostime koje će zadnji tren ubaciti među prtljagu i pravac aerodrom.

U trenutku slijetanja aviona Maja je izašla iz mora na palubu Dore, a kako smo se već ranije oprostili slijedeći korak bio je brzo se presvući i uskočiti u gumenjaka u kojem su već bile torbe, Mladen i ja i naravno upaljeni motor. Kao po špagu iskrcaj, odlazimo do aerodroma zajedno, malo teža od dozvoljenog, ali prtljaga prolazi, sreća prati hrabre. I još imamo vremena za upoznavanje jer je naš novi (stari, od prošle godine) član posade Zoran Majkić upravo sišao sa istog aviona koji sada leti nazad za Papeete. Dragi Mladene i Majo vašim odlaskom ostajemo bez dvije važne karike Sharedreamsa, tebe Majo teško netko može zamijeniti u idejama i organizaciji te osvježenju koje svakim svojim dolaskom na Doru doneseš, a za Mladena koji je prava umjetnička duša s profesorskim pedigreom i dobri duh broda sa izuzetnim smislom za odmjerenost   uopće ne treba pokušavati naći adekvatnu zamjenu. Onaj dio vezan za  komunikaciju na francuskom jeziku bez kojeg bi se često mogli samo slikati sa Polinežanima ni ne moram posebno isticati. 

Već za sat vremena opet smo usidreni na našem starom mjestu ispred Rotoave. Zoranu ne treba puno da se ponovno udomaći na brodu. Ja sam pak osim pouzdanog člana posade dobio i snimatelja tako da ćemo uskoro biti u prilici i objaviti video uratke naših doživljaja.

04.05.2013. petak / 05.05.2013. subota

Došao je red i na mene da se malo provozam biciklom po otoku. Sunce se baš danas sakrilo malo iza oblaka tako da je cjelodnevna vožnja bila izuzetno ugodna. Kako sam već raspolagao s informacijama provjerenim od naše posade prethodnih dana preostalo mi je samo opustiti se i uživati ovaj put ne u moru nego u blizini mora. Naravno da je Zoran dobro iskoristio dan snimajući materijale koje će kasnije vrijedno montirati na brodu. 

Ali nama još večeras valja poć pa se iza večere opraštamo s Fakaravom ploveći u smjeru Apatakia. Danim već nema vjetra, bojimo se da ćemo i ove noći sporo jedriti. Prognoza zove lagani vjetar pa iako imamo samo 60-ak milja isplovljavamo oko 19.00 sati računajući na brzinu oko 4 čvora punim jedrima. 

Na nekoliko milja od Fakarave pojavio se vjetar, ali ne onaj očekivani lagani nego jaki. Kiša, pljusak, nevere su se izmjenjivale kao na traci, besana noć za sve. I za one koji su je proveli sa svojom borbom s morskom bolešću u kabini kao i za nas dvoje na palubi koji smo blagoslovljeni da ne osjećamo posljedice morske bolesti, ali zato smo dužni iznijeti teret navigacije.  

Pitao sam se te noći hoće li kiša uopće stati, iz čega još pada, a vjetar je stalno mijenjao smjer koji put i za 360 stupnjeva unutar nekoliko minuta snagom od nekoliko do 35 čvorova. I valovi više nisu znali odakle bi nas tukli, a niti smo mi znali odakle nas više sustižu. Govorio sam kako smo lako odjedrili od Caba do Markeza pa mi se sad vraća. U 4.00 ujutro smo bili pred ulazom u Apataki s južne strane otoka, nekoliko smo sati čekali ne bi li provirilo sunce ili se bar smanjio val na ulazu.  Oblaci kao da su se usidrili poviše nas. Produžit ćemo još petnaestak milja prema sjeveru otoka gdje se nalazi drugi ulaz u lagunu. Toj odluci kumovao je i vjetar koji nam je zapuhao oštro boka dajući nam priliku da ne mijenjajući uzde odjedrimo do odredišta. Negdje oko 9.00 granulo je sunce kao naručeno za prolazak kroz kanal do lagune u kojem se čak ni val nije puno osjećao. Nakon nekoliko milja plovljenja lagunom pronašli smo svoje mjesto. Nakon sidrenja zasluženi odmor, kupanje, kasni ručak a s odlaskom sunca srušio sam se u krevet i spavao, spavao, spavao. Kad sam se usred noći probudio već potpuno odmoran pogledao sam jedan film i nastavio spavati do jutra.   

06.05.2013. nedjelja

U 05.30 već smo zaplovili prema izlasku iz kanala, a u 06.15 iza nas je ostao Apataki. Pravac Manihi ili Ahe. Kako nije velika razlika u kursu putem čitam navigacijske upute i dolazim do zaključka da je ulaz u Manihi za nas jako plitak i problematičan. Kako nemamo pomoć vjetra nego plovimo pogonjeni motorom ulazak u udaljeniji Manihi bi uslijedio u samom sutonu što s obzirom na komplicirani ulaz ne ostavlja dovoljno prostora za alternativna rješenja pa sa Makemo poučkom lako donosim odluku da je naše odredište otočić Ahe koji ima puno bolji kanal za ulazak u lagunu, a i bliže je točno toliko da se do mraka možemo smjestiti i obići mjesto, ako ustreba. 

Dobro planiranje više je od pola posla, u Ahe smo ušli bez ikakvih dvojbi i poteškoća te se odlučili za odlazak u mjesto koje se nalazi na 5 nm od ulaznog kanala.

Ispred mjesta usidrila se jedrilica veća od 16 metara s jednim članom posade. Turčin, arkadaš (prijatelj), spominjem mu moje obilaženje turske obale, drago mu je, daje nam informacije o sidrištu. Ulazimo u sidrište u blizini mula za opskrbu taman dovoljno veliko za sidrenje jedne jedrilice. 

U tili čas i gumenjak je u moru, spremni za obilazak mjesta prije noći.

Prva osoba na koju nailazimo je jedan Mahu (feminizirani muškarac) koji nam nudi perle. Brzo shvaćamo da su perle dvostruko lošije i najmanje trostruko skuplje nego na Fakaravi. Mjesto nije osobito lijepo, interesantno je bilo jedino na sportskom igralištu gdje su košarku igrali u jednoj ekipi svi pomiješani i u uzrastu i u spolu. U sumrak su komarci nemilosrdno napali pa smo se povukli na brod sumnjajući jesmo li dovoljno daleko od obale da nas ovi napasnici puste na miru. 

07.05.2013. ponedjeljak 

Ranim jutrom smo se vratili u blizinu ulaska u lagunu gdje smo se usidrili među koraljnim glavama na 20-ak metara dubine. Tomo i ja smo zaronili s bocama, a ostatak ekspedicije jutro je proveo u kupanju i obilasku imanja na kojem je farma kokosa.  Ljubazni domaćin koji inače živi i na Tahitiju imao je mnogo strpljenja s nama objašnjavajući nam proces proizvodnje dobivanja kokosovog ulja koji je njegova specijalnost.  Ovdje ne znamo što je s komarcima, ali muha ima toliko da ni ponuda domaćina da s njim ostanemo na večeri nije bila dovoljno jak argument za ostanak još jednu noć. 

Inače ronjenje je bilo zanimljivo.

13-20.4.2013. Marquesas

13.4.2013. Subota

Taihoe, jutro u kojem nigdje ne žurimo jer dočekujemo Sinišu Dadića iz Trogira koji će nam se u popodnevnim satima priključiti na par tjedana. Svako svojim putem u osvajanje „grada“ krenuli su članovi posade uz dogovor da ćemo obaviti i nekoliko poslića za brod prije svega vezanih za nabavu hrane i pranje posteljine. U 09.00 sati uplovio je veliki putnički brod Paul Gaugain na kojem znamo da posadu čine i hrvatski časnici. Toni Mirković jedan je od najmlađih zapovjednika na putničkim brodovima,a već osam godina je kapetan. Deanin prijatelj Rajko Župan također dugogodišnji kapetan i company man iste flote uputio nas je na Tonija koji nas pak nije očekivao. Gumenjakom smo došli pod veliki brod negdje oko 11 sati i radio vezom stupili u kontakt sa zapovjednikom Tonijem. Pola sata kasnije Toni nas je posjetio na Dori. Nekako je cijeli dan prošao u znaku putnika sa putničkog broda jer se inače mirni Taihoe za trenutak pretvorio u živi gradić koji je ponudio na prodaju gotovo sve što ima brojnim gostima. I cijene su na štandovima dvostruko porasle pa smo šopingiranje prebacili za neki drugi dan. Već je tri sata popodne, a Sine još nema. Kako me nije nazvao tog dana vjerujem da sve ipak teče po planu. Ipak kako vrijeme odmiče crv sumnje se polako uvlači u mene i već kad sam se skoro i zabrinuo začujem kako me netko s leđa na našem jeziku pita jesam li ja Leo. Bartul iz Korčule, prvi makinje danas se ukrcava na Paul Gaugaina, putovao je iz Papeetea do Nuku Hive sa našim Sinom. Zna da se Sina ukrcao u taxi pa me momentalno smiruje. Bartul je markantan i lijep čovjek, pravi Dalmatinac, ne možeš ga falit ni iz aviona. Propušta nekoliko prilika za odlazak na brod sa pomoćnim brodićem koji dovozi i odvozi putnike sa putničkog broda i ostaje s nama u ćakuli. Pozdravio sam preko Bartula jer on će kući za par mjeseci sve moje prijatelje i poznanike iz Korčule i doznao neke zanimljive anegdote iz njihovih života koje mi nisu otkrili pa se unaprijed veselim susretu s njima u kojem ću ih upoznati što sam sve doznao o njima u dalekoj Francuskoj Polineziji.  

Bartul je još s nama, prošlo je i uru vrimena, a Sin još ni. Ma di je sad završija mislim se, ali bar znam da je na otoku. Još po ure trajala je neizvjesnost, a onda je izronia Sina. Konačno, pa di si ti pitam ga? Ma muči pokvaria se taxi navrh planine, smrza sam se u kratke rukave, morao sam vadit robu s kojom sam doputova iz Europe na Nuku Hivi. Vegetacija je ka u Alpama, za nevirovat, a i hladno je ponavlja mi. Vjerujem mu na riječ, ali meni koji nisam obukao mjesecima majicu je nekako strano i gotovo neprihvatljivo da na istom otoku doduše na velikoj nadmorskoj visini može biti tako hladno. Izjubili smo se i izgrlili, otišli na brod gdje smo proslavili ukrcaj uz obilan ručak i koju čašicu vina.

Paul Gaugain je partija, gradić je opustio, a mi smo pošli leć. 

14.4.2013. Nedjelja

Isplovili smo rano ujutro po do dogovoru u 5 nm udaljen Daniels Bay u kojem se nalazi  vodopad koji je svjetski poznat. Ono što baš i nismo znali je da je put do njega prilično kompliciran.

U 09.00 sati ekspedicija je već bila spremna, a ja sam ostao na brodu završavajući tekuće poslove u namjeri da ih kasnije negdje pronađem.  Oko podne došao sam na obalu taman u trenutku kad se ekspedicija vratila. Malo prebrzo učinilo mi se jer do vodopada ima 2 sata hoda i 2 sata nazad. 

Falili su put, penjali su se, a ne hodali uvjereni da su na pravom putu. Ipak u jednom trenutku su se pomirili sa spoznajom da su na krivom putu pa ih evo sada nazad. Pojačani svojim kapetanom pokušati će se još jednom probiti do vodopada.

Ovog puta smo uspjeli u namjeri pa smo nakon nešto više od 2 sata hoda ambijentom koji podsjeća na naše Plitvice stigli podno goleme klisure u impresivnom krajoliku. Vode u vodopadu gotovo da i nema u ovom trenutku. Ostalo je samo malo jezerce u podnožju vodopada. Umorni, ali zadovoljni uputili smo se nazad istim putem jer zaista se ne bi bilo zgodno naći u ovako gustoj šumi noću. Naravno, uvjereni u svoje sposobnosti snalaženja u prostoru nemamo nikakvo svjetlo sa sobom.  Ono što još pouzdano znamo je da i no no komarci ne opraštaju onome koga zateku na svom području u sumrak. 

A do sumraka smo se ne samo već vratili na Doru nego smo i brzo isplovili i vratili se noćiti u Taihoe gdje nas od ranog jutra očekuje par obaveza i pokret dalje.

15.4.2013. ponedjeljak

Opranu robu smo pokupili, kruh i još nekoliko osnovnih i jeftinih namirnica kupili te u 11.00 sati isplovili i u 12.00 već se usidrili u Controler Bayu. Ovaj put su oni koji su već posjetili Tipivan ostali na brodu kupajući se i uživajući u morskim radostima. Deana, Siniša i ja smo krenuli u „osvajanje“ Tipivana, malog mjesta, ali najpoznatijeg arheološkog mjesta u cijelom kraju. Figure Tikija na uređenoj površini koja izgleda poput naših antičkih lokaliteta zaista su interesantne pa smo nekoliko sati proveli otkrivajući pojedinosti. Pomogle su i djevojke koje su prodavale nakit, a prepoznale su nas sa Oyster zabave od prije nekoliko dana. Toliko smo im se svidjeli nakon nekoliko izvedbi dalmatinskih pjesama da su odgovorile istom mjerom i pjevajući i plešući učinile naš posjet mjestu zaista jedinstvenim. Pozvale su cijelu posadu na zabavu koju bi priredili nama u čast u ranim večernjim satima. Bilo ih je jako teško odbiti i objasniti im da zaista trebamo otići i odjedriti na Hiva Ou gdje nas čeke naš novi član posade Renato Kriškić već sutradan ujutro. E moj Renato, jel sad vidiš koliko nam značiš?

Kad već nisu uspjele organizirati zabavu za nas pomogle su nam zaista za vrlo prihvatljivu cijenu pronaći grejpove koje smo morali sami ubrati direktno sa stabla. Kako je do gumenjaka trebalo i odnijeti 40-ak kila grejpa sredile su nam i prijevoz. Zahvala toplim osmjehom i poljupci na rastanku bio je jedini način na koji smo mogli zahvaliti na gostoljubivosti. Srećom zahvalu na taj način od srca ljudi u ovom kraju najviše cijene pa se nitko nije osjećao zakinutim nakon rastanka. Ostao je jedino žal za onim što se moglo, a nije se dogodilo. 

Isplovili smo u sumrak iz Controler Baya i odmah ulovili istovremeno na dvije panule po tunu. Do mraka ribu smo i očistili i u idealnim uvjetima nastavili noćno jedrenje prema Hiva Oi. 

16.4.2013. utorak

U 08.30 smo već bili u Atuoni sigurno usidreni i spremni za jutarnji izlazak. Poštujući dogovor u podne smo već isplovljavali pojačani Renatom prema Tahuati otočiću udaljenom 10-ak nautičkih milja.

Za uvalu Hanamoenoa odavno smo čuli, ali evo tek sada pri kraju našeg boravka na Markezima smo konačno stigli u ovu, možda i najljepšu uvalu cijelog arhipelaga. I opet neposredno prije uvale ulovili tunu od 20-ak kilograma. Znači riba na jelovniku i narednih dana, trudit ćemo se biti maštoviti u spremanju da nam se čini kako svaki dan jedemo nešto novo i drukčije.

Još izdaleka u uvali smo ugledali Biku, jedrilicu od devet metara naših prijatelja iz Norveške koji su nedavno prodali motor i nastavili dalje svoj put samo na jedra. Kako su krenuli preko Pacifika prema Markezima desetak dana prije nas zaista sam se iz dana u dan brinuo gdje su. Svakim novim danom i novom lukom bivao sam sve nemirniji. Hvala Bogu, tu su, mogu odahnuti i prestati se brinuti. Koja lijepa nagrada. Pravo veselje na Biki i pozdravljanje nakon našeg dolaska, a mi smo opet bili u mogućnosti dati im dio ulova. Svi sretni, brzo smo se našli u moru, pješčana plaža je na oko 200 metara od broda, pa je veći dio posade već otplivao u tom smjeru. 

17.4.2013. srijeda

Kako se tko probudi umjesto vode buć u more, a umjesto doručka plivanje i plaža. Jedemo grejpove od trenutka otvaranja očiju, tako su slatki i po okusu nešto između naše naranče i grejpa, slatki. 

Dok se Dora odmara na sidrištu posada se raspoređuje u strijelce, kupači su na plaži, a ronioci u snorkelingu na obližnjoj punti. Susreti sa mantama i prvi pravi snimci podvodnom kamerom nakon dugo vremena. Mante dođu na metar od nas pa se okrenu, velike su i preko 2 metra. Oduševljeni prizorom u moru temperature oko 30 stupnjeva otovo da nam se i ne izlazi. Nekoliko manjih morskih pasa vrzmaju se oko broda u neposrednoj blizini dna pa ih se da primijetiti samo maskom.

Za ručak tuna na nova dva načina. Koliko načina pripreme tune imamo? Mnogo, varijacije su sitne, ali svakom kuharu baš njegove su cake bitne da tuna bude što slađa. I svaki put je odlična, dijelom zbog umijeća onih koji spremaju, a dijelom i zbog apetita koji se povećava razmjerno našim aktivnostima u moru. 

Jedan lijepi dan je iza nas.

18.04.2013. Četvrtak

Danas je poseban dan…Isplovljavamo iz uvale Hanamoenoa u 06.00 sati kako bi stigli na vrijeme u nekoliko milja udaljeni Vaitahu u kojem smo planirali kupiti svježi kruh i možda još pokoju namirnicu te nakon toga obići mjesto. U 7 ujutro kruh je već rasprodan pa ga naručujemo za sutradan. I nije nas baš krenulo jutros makar smo se držali one stare tko rano rani…Još uvijek skrivam od posade namjeru da pronađem Felixa, najslavnijeg umjetnika (radi vrhunske tetovaže) Markeza kako bi ispunio svoju davnu želju tetoviranja neke sitnice u Marquesas otočju čije mi je ime oduvijek najzvučnije odjekivalo u maštanjima o jedrenju oko svijeta. Lako Smo pronašli Felixa koji se nedugo zatim spustio u centralni dio mjesta gdje se ispred samoposluge utaborila naša „ekspedicija“. Nakon upoznavanja ispričao sam Felixu ponešto o sebi i putovanju te mu odgovorio na niz pitanja kako bi mi što bolje savjetovao kakav znak i koju će poruku isti znak pronositi. Za Markežane tetovaža nije simbol prestiža nego nešto poput uniforme sa činovima koji se zaslužuju tijekom života pa se po vrsti tetovaže može iščitati status osobe koja je nosi. Kao principal mjesta i vrlo karizmatična osoba kojoj je najveća vrlina skromnost ostavio je na svih nas duboki dojam. 

U malom ateljeu počela je izrada tetovaže gdje sam se trebao odlučiti što tetovirati,  a nakon toga odabrati mjesto i veličinu. Gotovo cijela posada okupila se oko Felixa čiji se svaki pokret pratio, a naravno da je svatko imao nešto za primijetiti. Poneseni ambijentom muški dio posade navijao je za veću tetovažu, a i ja sam nekako počeo navijati za što veći znak makar sam bio svjestan da u stvari želim oznaku koja se vidi na ramenu, a ne rame prekriveno tetovažom. Simboliku, a ne cijeli crtež. Kako se svi slažemo da Deana ne samo zato što je arhitektica nego zato što je i jedina žena trenutno kao članica posade ima definitivno najbolji ukus i smisao za mjeru što se tiče prostora i njegova uređenja njeno mišljenje ima veću važnost.

U početku pomalo nevoljko Felix ipak pristaje smanjiti veličinu tetovaže do postignuća konsenzusa.

Svi smo konačno zadovoljni, a tragove flomastera zamjenjuje tinta, povratka nema. Nakon otprilike sat vremena sve je gotovo. Felix nas je svojim radom oduševio, sve do jednog. Tetovirani kompas koji dominira u centralnom dijelu osjenjen je  nezamislivo dobro, preciznih i ravnih linija odaje kvalitetu izrade i umješnost autora. A tek 4 malena simbola, pravo su remek djelo. Redom: more, tradicionalna piroga sa jedrom, tuna (kao riba koja hrani najveći dio svijeta) i križ otočja Marquesas kojim su Markežani prihvatili kršćanstvo. Osjećam da je tetovaža prikaz odnosa između mog duha i tijela. U trenutku dok sam o tome razmišljao tihim glasom izrekao je Felix moju misao. Odgovorio sam gledajući ga u oči da će me njegov lik kroz ovakvo djelo pratiti ostatak života te da se tome iskreno radujem. Dodao mi je i duh. Dok me tetovirao Felix je šutio i nije se obazirao na okolinu. Činilo mi se da je odlutao negdje daleko pa sam odlučio ne uznemiravati ga pitanjima koja su mi se gomilala u glavi. Tek kad se „vratio“ pitao sam ga jeli mu ime Felix pravo ili je to nadimak. Ni jedno ni drugo, to mi je francusko ime, a na domorodačkom jeziku zovem se Teiki hee po kaieto ili u prijevodu Teiki (ime) koji noću hoda ponosno. 

Za mene je dodao Leo hee maunate tai ani kaieto (Leo plovi pod nebom ponosno). Prihvatio sam, kako i ne bi i odlučio se predstavljati nadalje u Francuskoj Polineziji svojim novim imenom.

Poziv njegovoj kući jednostavno nismo mogli odbiti, a nedugo nakon dolaska na trijem već je pao dogovor da ćemo ispeći kozlića. Dogovoreno izvršeno. U narednih nekoliko sati odabrali smo kozlića kojeg su Teiki i supruga spremili na tradicionalan način. Popilo se puno vina, pričalo dogodovštine  do dugo u noć… Uslijedio je i uzvratni posjet na Doru, pa razmjena poklona, brod smo neplanirano napunili voćem. Oproštaj smo ostavili za sutradan jer se te večeri jednostavno nismo mogli oprostiti jedni od drugih.

19.04.2013. Petak

Jutros nas je dočekao naručeni kruh, Teiki nam je donio kozlića (broj 2) kojeg smo zaledili u njegovom zamrzivaču. Odvezujemo cime gumenjaka sa obale, mašemo jedni drugima, dižemo sidro i krećemo polako iz uvale, zbogom ili možda doviđenja Teiki, Vaitahu, Tahuata…Dio naših srca ostao je tu, daleko, daleko od rodnog kraja. Sudbina putnika, što drugo reći.

Zaustavili smo se na nekoliko sati ponovno u lijepoj uvali Hanamoena gdje smo se satima kupali (osim mene, ja nekoliko dana ne smijem u more i na sunce radi svježe tetovaže)i ronili gledajući i snimajući velike mante.  Za zadnjim zrakama sunca isplovili smo prema 10 nm udaljenoj Atuoni. Još prije tri tjedna u luci je bilo samo nekoliko jedrilica na sidru. Večeras pri uplovljavanju susrećemo 20-ak jedrilica, koja gužva, srećom samo do sutra navečer kada planiramo isploviti za Tuamotu.

20.04.2013. Subota

Zadnji dan u Atuoni, zadnji dan na Markezima. Muzeji i grobovi Paula Gaugaina i Jacquesa Brella još jednom su obiđeni, kupilo se ono što je nedostajalo, Mladen je dočekao suprugu Maju  i autom je provezao po dijelu otoka, dio posade uspio se domoći Internet signala u obližnjem restorančiću čiji je vlasnik Francuz. Voli Hrvate i veže ga veliko prijateljstvo za najboljeg ratnog druga iz legije, Hrvata, kojemu možemo zahvaliti specijalan tretman koji smo imali u njegovom domu. 

Trebali smo uliti i gorivo, na kante pa je potrajalo nekoliko sati. Dizel smo kupovali bez poreza po cijeni oko 1,2 dolara po litri, a benzin koji se prodaje po punoj cijeni po 2,3 dolara. Papiri za dizel bez poreza koštali su nas 170 dolara (američkih) kod agencije kojoj smo prije nekoliko dana predali zahtjev.

U 17.30 sati sa dvije pripadnice nježnijeg spola i muškim ostatkom Dora je isplovila sa Atuone (Hiva Oa) prema Tuamotu otočju, otoku Raroia. 445 nm ispred nas je, pokušati ćemo biti na ulazu u 7 sati ujutro za prolazak u našu prvu lagunu, dva i po dana za temeljitu pripremu i pripremu strategije za svaki atol ponaosob.