Zihuatanejo-Manzanillo

20.02.2012. Ponedjeljak

Noćna smjena prolazi u laganom radu motora, brzina je oko 5.5 čvorova na sat što je relativno dobro s obzirom na struju, val i lagani vjetar koji su točno iz suprotnog smjera. Čitam nautički vodič i zaključujem da je naše slijedeće odredište jedan od centara u koji dolaze nautičari koji ili žive na brodu ili duže borave. Polako sviće dan i pada dogovor da se malo baci panula. Nakon dva sata ribolova ulovili smo mahi mahi težak oko 15 kilograma pa je uslijedilo fotografiranje i čišćenje ribe. Iako je relativno velika i borbena riba ovog puta nije pružala neki posebni otpor pa smo u šali govorili da se ovdje radilo o predaji te je ne bi smjeli fotografirati kao trofej. Svakako znali smo da ćemo imati poklon za susjede koji su već duže na sidrištu pa im je zasigurno ponestalo ribe.

U deset sati već stižemo u veliki zaljev i među dvadesetak jedrilica spuštamo sidro. Gledam dalekozorom imena jedrilica ne bi li ugledao nekog poznatog ili u nekom ludom slučaju kakvi hrvatski natpis ili oznaku. Ne vidim ni jedno ni drugo. Primjećujemo lijepi gat na kojem su usidreni ribarski brodovi i dio plaže gdje nautičari izvlače svoje gumenjake. Dan nam je prošao u odmoru i brodskim poslovima te smo se tek predvečer odlučili za izlazak u grad. Naizgled mali gradić Zihuatanejo broji 70.000 stanovnika koji žive na brdašcu, a predio uz more su ostavili za turizam. U osam sati navečer sve je još otvoreno, turista i nema baš nešto iako su luksuzni hoteli smješteni na nekoliko kilometara od centra, a na desetak kilometara je smještena i Ixtapa, novi veliki i luksuzni turistički centar Meksika. Gradić me podsjetio na turski Marmaris gdje su isto tako stotine ugostiteljskih objekata stalno otvorene bez obzira na trenutnu posjetu. Rade i draguljarnice, supermarketi, galanterija i to do makar 11 sati navečer. Onda se polako život gasi, ali opet ne potpuno pa je i u sitnim noćnim satima moguće dobiti dobar obrok u restoranu ili neki specijalitet meksičke brze hrane u pokretnim objektima uz cestu. Kriza se osjeća na svakom koraku, ali ljudi su nasmijani i kao da se prave da ih to uopće ne pogađa. Neki gen veselja u narodu Meksika je toliko jak jer na ulici je gotovo nemoguće vidjeti tužno ili smrknuto lice. U nekoliko sati napravili smo tko to zna koliko kilometara snalazeći se bez plana grada tako da smo iscrpljeni došli do gumenjaka kojeg nam je uredno čuvao jedan gospodin koji je stekao povjerenje nautičara te za desetak kuna možete mirno šetati gradom bez razmišljanja što se događa sa ostavljenom imovinom.

Bonaca i dobro zaštićena luka u kojoj smo usidreni, idealni su uvjeti za miran i dobar san prije sutrašnje nabave i pokreta dalje.

21.02.2012. Utorak

Oko deset sati ujutro smo ponovno došli u grad, ali ovaj put s namjerom da obnovimo zalihe voća, povrća i mesa prije svega. Idealno mjesto za to je pazar na koji su nas uputili susjedi nautičari. I stvarno na pazaru je živo, već na prvi pogled vidim da smo na pravom mjestu. Marino malo snima i fotografira, a ja kružim i biram svježe voće i povrće. Cijene su zaista dobre, a vrhunac ponude i lijepog iznenađenja je cijena bifteka 45 kuna za kilo. Kupujem cijeli komad od 2.5 kila i već se veselim pripremi. Pronašli smo i topli kruh. E sad stvarno sve imamo, uzimamo taksi do plaže, krcamo gumenjaka, plaćamo čuvanje deset kuna i u dva sata popodne namirnice su složene, a brod spreman za polazak. Pravac 190 nm udaljeni Manzanillo.

Opet bonaca ili lagani vjetrić i val i struja protiv nas. Na motor pomalo naprijed nema druge, ali brodski frižideri puni su, a upravo krećem isprobati prvi komad bifteka. Gradele ili tava za pečenje. Pala mi je na pamet moja draga žena Petra koja mi je još u Splitu kad smo tu tavu kupili rekla, ako me se ne sjetiš zbog drugih stvari sjetit ćeš me se kad budeš spremao jelo u ovoj tavi. Ja sam prilikom kupnje bio malo nepovjerljiv, ali pokazalo se kao i tko zna koliko puta do sada da je poslušati ženu mudra odluka. Ovaj put stvarno mudra. Kako sam malo prigladnija tako sam još dok se biftek peka čoka malo po malo. Savršen okus, ispekao sam ga i sebi i ocu po guštu, meni malo krvaviji, a njemu srednje pečen. Srića da sam za prvo spremanje bifteka ostavio veći komad pa sam imao što za donijeti na stol jer sam gotovo trećinu pojeo spremajući. Kupus, pome, kukumari, rotkvice, maslinovo ulje, frigani kumpiri, crno vino, sve je već na stolu. Vanka je bonaca, jedemo u miru, nema prometa na moru, guštamo. Razgovaramo o cijenama mesa koje je nevjerojatno jeftino za naše prilike, što tek EU Europljani misle kad vide ove cijene mesa. Interesantno je da je biftek jedva dvadeset posto skuplji od svinjskih bržola, a ima istu cijenu kao svinjska svičica. Kokoš košta skoro koliko i biftek. Odluka je donesena, kupuju se samo bifteci od sada, a kokoš i svinjetinu ću ostavit kad se vratim nazad doma pa onda u mesarnici više neću gledati na biftek sa dosadašnjom željom nego ću guštat u svemu ostalom. Uostalom, vratit ću se ja u Meksiko pa udrit opet po bifteku sve dok mi ne dođe do navrh želuca ili glave da ga se u preskupoj Polineziji ne zaželim puno. Kažu ljudi da je tamo toliko sve skupo da najskuplji ribolovni alat postaje najbolja investicija, ako se možete ograničiti na riblji jelovnik kojeg sami ulovite. Otišao sam malo daleko od Meksika i trenutka užitka nakon pripreme današnjeg ručka do zadnjeg slasnog zalogaja. Za desert smo nakon pauze i hvatanja zraka pojeli odlični mango. Inače mango je za mene daleko najbolje tropsko voće uz banane koje su odličnog okusa jer za razliku od onih koje doma kupujemo dozrijevaju prirodno. Sa ananasom je velika zajebancija za očistit ga, a nikad ne znaš kakvi će mu biti na kraju okus. Tu je zaključak potpuno drukčiji, ananas iz limenke-najbolji ananas.

Nakon ručka sam jedno tri ure odspavao tako da je noć već dobro uhvatila kad sam se vratio na svoje dežurstvo. Uvjeti isti, oko nas nikoga, lagano napredujemo. Smjena brzo prođe u čitanju nautičkih vodiča, a vrijeme mi je polako napraviti plan za narednu godinu plovidbe. Zovu ljudi i pitaju kad ću ga zgotoviti, a ja nekako odugovlačim. Moram se toga uhvatiti što prije, ali zato negdje moram ostati malo duže kako bi imao Internet radi gomile informacija koje osim nautičkih trebam da bi me sutra na mom putu netko mogao doći i posjetiti, a ne da kavom glupošću ionako težak let do Polinezije još više iskompliciram.

22.02.2012. Srijeda

Noć je ponovno brzo prošla još mi je i za sutra nešto ostalo za pročitat. Radujem se danu i odmah novi prijedlog, ajmo doručkovati voće, a u podne će ponovno zacvrčati petrina tava sa novim komadima bifteka. A kilo samo 45 kuna pa su mi nekako još i slađi, unaprid se veselim tamanjenju friganih kumpira i bifteka, Marino mi baš i ne voli meso, ali je dogovoreno da ću mu ja rado spremati ribu, ali nakon toliko dugog mesnog posta ovakvih se poslastica ja jednostavno teško mogu odreći. Živilo meso i frigani kumpiri! Svaki put mi dok se bavim biftecima padne na pamet sin Marino koji je za razliku od oca Marina lud za mesom, a posebno za biftekom. Otputovao je s broda malo prije oaze mesa i stvari koje su mu drage.

Scenarij za ručak isti kao jučer, glumci isti, vremenski uvjeti identični. Taman nakon što smo završili s ranim ručkom vrijeme se pogoršalo pa smo uz veće valove i vjetar protiv nas nastavili proboj dalje sa 4 čvora brzine. I manje. Iz provene kabine se premjestiš u krmenu i opet možeš spavati, samo je čitati malo teže pa noć duže traje. Jedra ne dolaze u obzir jer vjetar je stalno protiv nas, a držeći se blizu obale imamo dosta povoljnije uvjete nego nekoliko milja vani gdje je val još dvostruko veći. Oko ponoći smo ugledali svjetla Manzanilla. U dva sata ujutro smo stigli do sidrišta ispred luksuznog hotela Las Hadas. Ne valja, a i vjetar se minimalno osjeća. U tri sata smo već bili u dubokom snu, a naša Dora na sigurnom i mirnom sidrištu.

23.02.2012. Četvrtak

Znali smo iz nautičkog vodiča da je Las Hadas lijep i da blago naklono gledaju na nautičare usidrene ispred njihove luksuzne marine. Imaju poseban paket usluga koji se nudi i uključuje korištenje veza za gumenja, bazen i ostale sadržaje hotela za 200 petosa ili 90 kuna dnevno. Nije ni čudo da gotovo svi nautičari sa sidrišta cijele dane provode uz iznimno lijepi bazen koji čine i otoci sa cvijećem, mali slapovi i bar čiji šank seže duboko u bazen. Idealno za partije, ali nažalost osim nautičara gotovo da nikog nema u hotelu. Žao mi je da je tako, ali istovremeno sam siguran da je hotel stalno pun ni nautičari ne bi bili u jedinstvenoj prilici da za sitniš imaju na raspolaganju ovakav luksuz, a brodovi su im doslovno usidreni ispred nosa. Još se i dobiju veliki ručnici na korištenje u neograničenom broju. Nije mi baš jasna njihova matematika osim ukoliko samo prisustvo ljudi na bazenu ostavlja bolji dojam na one rijetke goste hotela. Bazena je ustvari nekoliko sa različitim temperaturama tako da su grijani bazeni jako ugodni za kupanje noću.

Nakon popodneva provedenog na bazenu odlučili smo taksijem proći turistički dio grada navečer da bar steknemo dojam jer već rano ujutro moramo dalje zbog dobre prognoze koja nam se ukazala.

Nešto manje od jednog sata taksist nas je vozio po gradu za koji je poznato da je prilično uspavan noću što se i pokazalo točnim. Onako umorni i nismo baš bili zainteresirani za izlazak pa kad smo stigli nazad u marinu nakon dolaska na brod brzo smo zaspali. Da ne zaboravim, taksi nas je koštao 150 pezosa, nešto manje od 70 kuna.