Mazatlan

27.02.2012. Ponedjeljak-28.02. Utorak

Iako smo planirali ostati još barem nekoliko dana u Banderas zaljevu i posjetiti okolna mjesta novi vremenski prozor dobrog vremena se ukazao taman toliko da se možemo domoći našeg novog odredišta Mazatlana koje je udaljeno 200 milja od Puerto Vallarte.

Nakon plaćanja marine i lijepog iznenađenja jer je cijena marine iznosila 60 dolara dnevno brzo smo se odvezali i počeli raditi nove milje prema Kalifornijskom zaljevu.

Vremenske prognoze zaista su dobre i pouzdane pa nas i sada prati lijepo vrijeme bez vjetra.

Kako su uvjeti za kuhanje na brodu idealni, a vremena ima na pretek tako smišljamo na koji način pripraviti bifteke danas za ručak. Tava za pečenje dobitna je kombinacija, a osim što je najjednostavnija možemo lakše uspoređivati kvalitetu mesa ako ga pripremamo u istim uvjetima. Ne znam kako postižu okus,ali moram priznati da je meso izuzetno ukusno poput argentinskog.

Prošli put sam na brodu smršavija 15 kila, a ovaj put se bojim da ću se vratiti sa kojim kilom viška. Tješim se da bar znam s koliko užitka u hrani se došlo do takvog rezultata. Ipak kad dođemo u Kalifornijski zaljev opet ću se okrenit jastozima i ribi da malo popravim liniju prije naše turističke sezone u kojoj želim aktivno sudjelovati.

Da ne zaboravim spomenuti čokolada je u supermarketima rijetka i jako skupa. Srećom pronašao sam Nutellu kojom podižem šećer u krvi po prihvatljivoj cijeni od 30 kuna za 750 grama.

Malo u kuhanju, spavanju i čitanju nekako mi je opet brzo prošlo vrijeme, utorak je zamijenio ponedjeljak, dan je zamijenio noć a u pet sati popodne smo već bili na ulasku u veliku luku Mazatlana. Između opcija marine ili sidrište odlučio sam se za ovo drugo što je brodskoj kasi prištedjelo dovoljno da se može priuštiti nova bogata spiza i vikend izlazak. Sidrište se uopće nije pokazalo kao loša varijanta jer je promet u luci toliko rijedak i bez proizvođača valova tako da nam se činilo da boravimo na kopnu. Naknada za korištenje mula nautičkog kluba i sanitarija na dnevnom nivou iznosi 20 kuna uz cijelo dnevno čuvanje prostora pa tako i našeg gumenjaka. I centar je na dva kilometra tako da se bez obzira na vrlo jeftin gradski prijevoz, tri kune karta, sa zadovoljstvom prošetamo. Utorak navečer ostali smo na brodu uz Internet koji nakon kupovanja stika telcela manje-više solidno radi u svim mjestima uz obalu.

29.02. i 01.03.2012. Srijeda i Četvrtak

Srijeda i Četvrtak su ako ne putujemo obično dani kada se bavimo brodskim obavezama i ispitujemo teren za vikend. Mazatlan sa svojih pola milijuna stanovnika i ne samo turističkom orijentacijom mi se na prvu svidio. Prvo smo obišli jezgru starog grada, a onda i malecon, dugo šetalište uz obalu, negdje oko 15 kilometara dugo. Obavili smo i prvu obnovu zaliha o Super Mega šoping centru i raspitali se o ponudi za vikend. Kako su noći bile prohladne ostajali smo na brodu i punili baterije za vikend.

02.03.2012. Petak

Od ranog jutra smo u pogonu jer smo željeli što prije nadopuniti gorivo i napraviti servis na glavnom motoru koji je napravio novih 200 sati puno brže nego što sam to očekivao. Kao nagradu za vjerno služenje nakon osamsto sati priuštio sam mu i ovlaštenog servisera Yannmara koji je nakon servisa i provjere stanja motora utvrdio da sam sve radnje do sada ispravno napravio te da se vidi da ne forsiramo motor sa prevelikim opterećenjem. Znam ja to dobro jer motor trebamo sačuvati za područja gdje servisera neće biti pa mu sva pažnja koju mu sad ukazujemo dolazi kao najbolja investicija za mirnu budućnost i dugotrajno prijateljstvo.

Do podne smo dovršili predviđene poslove, a onda smo nakon ručka otišli malo odspavat da lakše izdržimo napornu noć.

Za izlazak smo odabrali veliki bar na otvorenom Joe s Oysters koji je po dimenzijama prije u kategoriji diskoteka. Muzika internacionalna i latinoamerička, popunjenost kao kod nas u najjačim danima diskoteka, atmosfera odlična. Za vrijeme našeg boravka u klubu ni najmanji incident se nije dogodio, a stranci koji su bili u velikoj manjini su se mogli bez problema opustiti sa vrlo ugodnim i zaista vrlo uljudnim domaćinima. Negdje oko 3 iza ponoći taxi nas je dovezao ispred broda i 12 km dugu vožnju naplatio 22 kune. Cijenu u baru su bile opet vrlo prihvatljive, npr. Cijena jedne boce piva Corona je 9 kuna.

03.03.2012.

Subota je, ali ne obična, danas je Marinu rođendan. Kako ćemo ga proslaviti? Idemo propješačiti cijeli Malecon. Šetnjom uz nepreglednu plažu na kojoj se stalno nešto događa ni ne primijetiš koliko ustvari prohodaš pa je signal za prestanak hodanja Marinu bila lagana bol u leđima. On nazad autobusom nakon petnaestak kilometara, a ja nazad gotovo istim putem. U sumrak nadomak brodu nisam imao mira pa sam se popeo na brdo kako bi što bolje mogao doživjeti i snimiti grad. U 7 sati navečer došao sam konačno na brod, a tek smo trebali ponovno izaći u klub Muraya u kojem se okupljaju sportaši iz nekoliko sportova sa svojim obiteljima i uz meksičku muziku uživo provedu nekoliko sati zajedno. Zastavu našeg jedriličarskog kluba Labuda mijenjali smo za zastavu sportskog društva Muraya. Dočekani od predsjednika kluba dobili smo mjesto za centralnim stolom i iako umoran od današnje prekomjerne šetnje uživao sam u izvedbama hitova, plesu i obiteljsko prijateljskom druženju članova društva.

Kad je zavjesa pala u 23 sata i nakon što smo se oprostili s našim dragim domaćinima smogli smo još toliko snage za otići na centralni trg Machedu gdje je naravno svirala meksička muzika uz koju se po cijelom trgu plesalo. Restorani, barovi i klubovi koji su smješteni uz trg bili su jako dobro popunjeni, a atmosfera je opet bila odlična. Minimalno prisustvo policije dovelo me do zaključka da je sigurnost zaista na visokom nivou. Kako je umor napravio svoje sa prvim satom nedjelje smo se vratili na našu Doru. Program za nedjelju već je dogovoren, uz još jednu, ali ovaj put kraću šetnju Maleconom trebali smo napraviti veliku spizu jer naše slijedeće odredište slovi za najskuplje u Meksiku.

04.03.2012. Nedjelja

Kako je dogovoreno tako je i učinjeno, još jedna šetnja, opet smo produžili malo i došli sve do supermarketa na noge, pa velika kupovina i povratak na brod. Podigli smo gumenjaka iz mora što se svugdje u Meksiku prakticira preko noći jer mala neopreznost i ostavljanje gumenjaka u moru preko noći često završi pogledom u prazno ujutro. Specijalitet ribara u pangama je presjeći konop i lanac gumenjaka i vratiti se doma sa bogatim ulovom. Još jednom sam pogledao prognozu. Sada kad bi nam odgovarao vjetar jer konačno ne idemo protiv njega nema ga danima unaprijed. Biram najpovoljnije uvjete i dogovaramo isplovljenje za osam sati ujutro.        

Puerto Vallarta

24.02.2012. Petak

Opet nam je prognoza relativno naklonjena, ali zato svaki vremenski prozor moramo maksimalno iskoristiti pa tako i ovaj do oko 160 nm udaljene Puerto Vallarte. Znamo da je petak navečer pravo vrijeme za izlazak,ali prognoza i napredovanje prema Kalifornijskom zaljevu zabavu stavlja u drugi plan. U svježem sjećanju su nam sati i sati proboja velikih valova pa sada tu situaciju svakako želimo izbjeći. U 7.00 sati već smo radili prve milje po bonaci koja se samo poželjeti može jer bilo kakav vjetar može biti jedino nepovoljan. Cijeli dan prošao je bez vjetra, a struja je i dalje ostala prilično jaka naravno protiv nas. Negdje oko 4 sata ujutro došli smo konačno do same punte zaljeva Banderas ili zastava u prijevodu u kojem se smjestila Puerto Vallarta. Iz bonace u 35 čvorova vjetra u tren oka, probijamo se još 4 milje računajući da ćemo taj jaki vjetar konačno moći iskoristiti jer ćemo uskoro promijeniti kurs za 90 stupnjeva. I taman kad smo se nekako dovukli i provukli oko punte vjetar je ponovno skrenia nama u provu. Jeli to moguće? Ma nije moguće, ali nama se to događa. Srećom kako je vjetar došao tako je i nestao nekoliko milja iza punte iz nama nejasnih razloga u vedroj noći bez oblaka.

U podne smo uplovili u Puerto Vallartu i ukazanu priliku praznog mjesta na pumpi odmah iskoristili za nadopunu goriva. Cijenu od 10.27 pezosa koliko košta dizel automobile servis na pumpi uvećava za 16 posto stranim zastavama, a za 3 posto plovilima pod domaćom zastavom. Joj koja bi revolucija nastala kad bi na našim pumpama vrijedilo isto pravilo. U krajnjem slučaju kad malo bolje razmislim to uopće nije loše i na taj način se stimulira domaća zastava. Sa cijenama u marinama razlika je još znatnija. Pa se ti vozi pod stranom zastavom.

25.02.2012. Subota i 26.02. Nedjelja

I prethodni reci pripadaju suboti, ali nekako su mi ostali u danu prije jer se nije puno ni spavalo za vrijeme putovanja. Nakon pumpe ulazimo u luksuznu i jedino moguću za naš privez marinu Porto Vallarta. Zovemo na radnim kanalima VHF stanicom marinu u kojoj smo rezervirali mjesto, ali nitko ne odgovara. Pronalazimo jedno slobodno mjesto na koje se privezujemo i tek za 6 sati od našeg dolaska pojavio se čuvar koji je upisao naš dolazak, a objašnjenje ne javljanja recepcije i mornara marine je da su slobodni do ponedjeljka ujutro. Ala koja baza, evo nečeg što zaista treba popraviti da ne ispadne da je sve baš kako treba. Moga bi ti našem čuvaru i mom prijatelju Duji uplovit usrid noći u marinu splitskog ACI-ja, a da te nije snimija prije nego si se i promislija vezat, a da o odgovaranju na poziv VHF stanicom da i ne govorim. Nema šanse.

Nekako smo se uspili spojit na vodu i struju otići na zasluženi odmor jer je sunce tako priprijetilo da ga je najbolje bilo izbjeći.

Ako smo propustili petak pa nećemo valjda i subotu za izlazak u čuvenu Puerto Vallartu. Malecon ili šetnjica uz more u samom centru nije velika poput većine ostalih gradova, ali se na tom perfektno uređenom dijelu grada nalazi mnoštvo restorana, barova i diskoteka. Pitanje sigurnosti za turiste već odavno ne spominjem jer mi se cijelo vrijeme čini da je vrlo sigurno usprkos informacijama koje sam prikupio prije mog dolaska u Meksiko gdje su mi mnogi savjetovali da uopće ne idem. Koju bi pogrešku napravio da sam ih poslušao jednako kao i eventualno izbjegavanje Columbie ili Jamaice.

Meksiko je zemlja čudo. Ono što sam čuo i znao o Meksiku prije dolaska je potpuno različito od onog što sam u mjestima koje posjećujem zatekao. U dvije riječi iznenađujuće pozitivno.

Subotom su svi objekti manje-više popunjeni, turista je relativno malo i pamte se puno bolji dani, ali optimizam u bolje sutra je sve prisutan. Svi oni koji imaju bilo kakav dodir sa turizmom nastoje ostaviti što bolji dojam kako bi nadmašili konkurenciju, ali svakako kako bi ponukali one koji jednom dođu da se ponovno vrate. I u tome su jako uspješni.

Opet smo u sitne sate za male novce stigli do Dore taksijem, ali ovog puta bez gumenjaka jer se Dora odmarala na privezu u marini.

Nedjelju smo proveli u sređivanju broda i kupanju u bazenu luksuznog hotela u blizini. Nedjelja navečer završila je za nas još jednim obilaskom marine u kojoj se smjestilo pedesetak turističkih agencija sa nevjerojatnom ponudom i stotinjak restorana. Ovoj vrsti ponude naše marine ne mogu konkurirati ni blizu.     

Zihuatanejo-Manzanillo

20.02.2012. Ponedjeljak

Noćna smjena prolazi u laganom radu motora, brzina je oko 5.5 čvorova na sat što je relativno dobro s obzirom na struju, val i lagani vjetar koji su točno iz suprotnog smjera. Čitam nautički vodič i zaključujem da je naše slijedeće odredište jedan od centara u koji dolaze nautičari koji ili žive na brodu ili duže borave. Polako sviće dan i pada dogovor da se malo baci panula. Nakon dva sata ribolova ulovili smo mahi mahi težak oko 15 kilograma pa je uslijedilo fotografiranje i čišćenje ribe. Iako je relativno velika i borbena riba ovog puta nije pružala neki posebni otpor pa smo u šali govorili da se ovdje radilo o predaji te je ne bi smjeli fotografirati kao trofej. Svakako znali smo da ćemo imati poklon za susjede koji su već duže na sidrištu pa im je zasigurno ponestalo ribe.

U deset sati već stižemo u veliki zaljev i među dvadesetak jedrilica spuštamo sidro. Gledam dalekozorom imena jedrilica ne bi li ugledao nekog poznatog ili u nekom ludom slučaju kakvi hrvatski natpis ili oznaku. Ne vidim ni jedno ni drugo. Primjećujemo lijepi gat na kojem su usidreni ribarski brodovi i dio plaže gdje nautičari izvlače svoje gumenjake. Dan nam je prošao u odmoru i brodskim poslovima te smo se tek predvečer odlučili za izlazak u grad. Naizgled mali gradić Zihuatanejo broji 70.000 stanovnika koji žive na brdašcu, a predio uz more su ostavili za turizam. U osam sati navečer sve je još otvoreno, turista i nema baš nešto iako su luksuzni hoteli smješteni na nekoliko kilometara od centra, a na desetak kilometara je smještena i Ixtapa, novi veliki i luksuzni turistički centar Meksika. Gradić me podsjetio na turski Marmaris gdje su isto tako stotine ugostiteljskih objekata stalno otvorene bez obzira na trenutnu posjetu. Rade i draguljarnice, supermarketi, galanterija i to do makar 11 sati navečer. Onda se polako život gasi, ali opet ne potpuno pa je i u sitnim noćnim satima moguće dobiti dobar obrok u restoranu ili neki specijalitet meksičke brze hrane u pokretnim objektima uz cestu. Kriza se osjeća na svakom koraku, ali ljudi su nasmijani i kao da se prave da ih to uopće ne pogađa. Neki gen veselja u narodu Meksika je toliko jak jer na ulici je gotovo nemoguće vidjeti tužno ili smrknuto lice. U nekoliko sati napravili smo tko to zna koliko kilometara snalazeći se bez plana grada tako da smo iscrpljeni došli do gumenjaka kojeg nam je uredno čuvao jedan gospodin koji je stekao povjerenje nautičara te za desetak kuna možete mirno šetati gradom bez razmišljanja što se događa sa ostavljenom imovinom.

Bonaca i dobro zaštićena luka u kojoj smo usidreni, idealni su uvjeti za miran i dobar san prije sutrašnje nabave i pokreta dalje.

21.02.2012. Utorak

Oko deset sati ujutro smo ponovno došli u grad, ali ovaj put s namjerom da obnovimo zalihe voća, povrća i mesa prije svega. Idealno mjesto za to je pazar na koji su nas uputili susjedi nautičari. I stvarno na pazaru je živo, već na prvi pogled vidim da smo na pravom mjestu. Marino malo snima i fotografira, a ja kružim i biram svježe voće i povrće. Cijene su zaista dobre, a vrhunac ponude i lijepog iznenađenja je cijena bifteka 45 kuna za kilo. Kupujem cijeli komad od 2.5 kila i već se veselim pripremi. Pronašli smo i topli kruh. E sad stvarno sve imamo, uzimamo taksi do plaže, krcamo gumenjaka, plaćamo čuvanje deset kuna i u dva sata popodne namirnice su složene, a brod spreman za polazak. Pravac 190 nm udaljeni Manzanillo.

Opet bonaca ili lagani vjetrić i val i struja protiv nas. Na motor pomalo naprijed nema druge, ali brodski frižideri puni su, a upravo krećem isprobati prvi komad bifteka. Gradele ili tava za pečenje. Pala mi je na pamet moja draga žena Petra koja mi je još u Splitu kad smo tu tavu kupili rekla, ako me se ne sjetiš zbog drugih stvari sjetit ćeš me se kad budeš spremao jelo u ovoj tavi. Ja sam prilikom kupnje bio malo nepovjerljiv, ali pokazalo se kao i tko zna koliko puta do sada da je poslušati ženu mudra odluka. Ovaj put stvarno mudra. Kako sam malo prigladnija tako sam još dok se biftek peka čoka malo po malo. Savršen okus, ispekao sam ga i sebi i ocu po guštu, meni malo krvaviji, a njemu srednje pečen. Srića da sam za prvo spremanje bifteka ostavio veći komad pa sam imao što za donijeti na stol jer sam gotovo trećinu pojeo spremajući. Kupus, pome, kukumari, rotkvice, maslinovo ulje, frigani kumpiri, crno vino, sve je već na stolu. Vanka je bonaca, jedemo u miru, nema prometa na moru, guštamo. Razgovaramo o cijenama mesa koje je nevjerojatno jeftino za naše prilike, što tek EU Europljani misle kad vide ove cijene mesa. Interesantno je da je biftek jedva dvadeset posto skuplji od svinjskih bržola, a ima istu cijenu kao svinjska svičica. Kokoš košta skoro koliko i biftek. Odluka je donesena, kupuju se samo bifteci od sada, a kokoš i svinjetinu ću ostavit kad se vratim nazad doma pa onda u mesarnici više neću gledati na biftek sa dosadašnjom željom nego ću guštat u svemu ostalom. Uostalom, vratit ću se ja u Meksiko pa udrit opet po bifteku sve dok mi ne dođe do navrh želuca ili glave da ga se u preskupoj Polineziji ne zaželim puno. Kažu ljudi da je tamo toliko sve skupo da najskuplji ribolovni alat postaje najbolja investicija, ako se možete ograničiti na riblji jelovnik kojeg sami ulovite. Otišao sam malo daleko od Meksika i trenutka užitka nakon pripreme današnjeg ručka do zadnjeg slasnog zalogaja. Za desert smo nakon pauze i hvatanja zraka pojeli odlični mango. Inače mango je za mene daleko najbolje tropsko voće uz banane koje su odličnog okusa jer za razliku od onih koje doma kupujemo dozrijevaju prirodno. Sa ananasom je velika zajebancija za očistit ga, a nikad ne znaš kakvi će mu biti na kraju okus. Tu je zaključak potpuno drukčiji, ananas iz limenke-najbolji ananas.

Nakon ručka sam jedno tri ure odspavao tako da je noć već dobro uhvatila kad sam se vratio na svoje dežurstvo. Uvjeti isti, oko nas nikoga, lagano napredujemo. Smjena brzo prođe u čitanju nautičkih vodiča, a vrijeme mi je polako napraviti plan za narednu godinu plovidbe. Zovu ljudi i pitaju kad ću ga zgotoviti, a ja nekako odugovlačim. Moram se toga uhvatiti što prije, ali zato negdje moram ostati malo duže kako bi imao Internet radi gomile informacija koje osim nautičkih trebam da bi me sutra na mom putu netko mogao doći i posjetiti, a ne da kavom glupošću ionako težak let do Polinezije još više iskompliciram.

22.02.2012. Srijeda

Noć je ponovno brzo prošla još mi je i za sutra nešto ostalo za pročitat. Radujem se danu i odmah novi prijedlog, ajmo doručkovati voće, a u podne će ponovno zacvrčati petrina tava sa novim komadima bifteka. A kilo samo 45 kuna pa su mi nekako još i slađi, unaprid se veselim tamanjenju friganih kumpira i bifteka, Marino mi baš i ne voli meso, ali je dogovoreno da ću mu ja rado spremati ribu, ali nakon toliko dugog mesnog posta ovakvih se poslastica ja jednostavno teško mogu odreći. Živilo meso i frigani kumpiri! Svaki put mi dok se bavim biftecima padne na pamet sin Marino koji je za razliku od oca Marina lud za mesom, a posebno za biftekom. Otputovao je s broda malo prije oaze mesa i stvari koje su mu drage.

Scenarij za ručak isti kao jučer, glumci isti, vremenski uvjeti identični. Taman nakon što smo završili s ranim ručkom vrijeme se pogoršalo pa smo uz veće valove i vjetar protiv nas nastavili proboj dalje sa 4 čvora brzine. I manje. Iz provene kabine se premjestiš u krmenu i opet možeš spavati, samo je čitati malo teže pa noć duže traje. Jedra ne dolaze u obzir jer vjetar je stalno protiv nas, a držeći se blizu obale imamo dosta povoljnije uvjete nego nekoliko milja vani gdje je val još dvostruko veći. Oko ponoći smo ugledali svjetla Manzanilla. U dva sata ujutro smo stigli do sidrišta ispred luksuznog hotela Las Hadas. Ne valja, a i vjetar se minimalno osjeća. U tri sata smo već bili u dubokom snu, a naša Dora na sigurnom i mirnom sidrištu.

23.02.2012. Četvrtak

Znali smo iz nautičkog vodiča da je Las Hadas lijep i da blago naklono gledaju na nautičare usidrene ispred njihove luksuzne marine. Imaju poseban paket usluga koji se nudi i uključuje korištenje veza za gumenja, bazen i ostale sadržaje hotela za 200 petosa ili 90 kuna dnevno. Nije ni čudo da gotovo svi nautičari sa sidrišta cijele dane provode uz iznimno lijepi bazen koji čine i otoci sa cvijećem, mali slapovi i bar čiji šank seže duboko u bazen. Idealno za partije, ali nažalost osim nautičara gotovo da nikog nema u hotelu. Žao mi je da je tako, ali istovremeno sam siguran da je hotel stalno pun ni nautičari ne bi bili u jedinstvenoj prilici da za sitniš imaju na raspolaganju ovakav luksuz, a brodovi su im doslovno usidreni ispred nosa. Još se i dobiju veliki ručnici na korištenje u neograničenom broju. Nije mi baš jasna njihova matematika osim ukoliko samo prisustvo ljudi na bazenu ostavlja bolji dojam na one rijetke goste hotela. Bazena je ustvari nekoliko sa različitim temperaturama tako da su grijani bazeni jako ugodni za kupanje noću.

Nakon popodneva provedenog na bazenu odlučili smo taksijem proći turistički dio grada navečer da bar steknemo dojam jer već rano ujutro moramo dalje zbog dobre prognoze koja nam se ukazala.

Nešto manje od jednog sata taksist nas je vozio po gradu za koji je poznato da je prilično uspavan noću što se i pokazalo točnim. Onako umorni i nismo baš bili zainteresirani za izlazak pa kad smo stigli nazad u marinu nakon dolaska na brod brzo smo zaspali. Da ne zaboravim, taksi nas je koštao 150 pezosa, nešto manje od 70 kuna.    

Acapulco

17.02.2012. Petak

Zasvijetlio se Acapulco u prvom satu noći od silnih svjetlećih reklama u svim jarkim bojama. Jaka je i gradska rasvjeta, a do palube Dore dopire muzika iz nekoliko smjerova. Teško je u takvom okruženju oduprijeti se pozivu s ulica i klubova grada. Sa sidrišta koje je besplatno stižemo gumenjakom u lijepu marinu koja nas za korištenje mula gumenjakom košta 15 dolara dnevno. Ni malo ni puno, al ovo je ipak Acapulco, vikend je ispred nas, odlučili smo stisnuti zube i pokušati prištedjeti za kasicu prasicu na nekom drugom mjestu.

Prvo pozitivno iznenađenje je cijena taksija koja od marine do centra grada iznosi 4 dolara, a udaljenost je 10-ak kilometara. Stara buba i prijateljski raspoložen vozač dodatno su uljepšavali sliku gradskih ulica koje su se kako smo se približavali centru sve više popunjavale prvo Meksikancima, a onda i Gringosima. Izašli smo u samom centru i narednih sat vremena tragali prvo za mjenjačnicom pa bankomatom. Ipak nakon cijelih sat vremena potrage za bankomatom koji će nam se smilovati i uzvratiti ljubazno izbacivanjem pezosa konačno smo iskoristili priliku.

E sada kad nešto imamo i u džepu mogli smo se posvetiti ponudi koja je fascinanta. Malo još nepovjerljivi prema cijenama obišli smo pola ulice i utvrdili da su cijene jako pristupačne. Susreli smo se i sa novim izrazom PARA LIBRE, hoće reći kad platiš cijenu ulaznice gotovo sva pića sa bara u neograničenim količinama su uključena u cijenu. A pazite sada, cijena ulaznice u klub po osobi je od 15 do 37 dolara ovisno o popularnosti i uređenosti kluba. Mi smo se odlučili za 20 dolara vrijedan klub koji je zaista bio dobro uređen, razglas i muzika odlična, popunjenost isto, a cijena je kao što je i pisalo uključivala gotovo sva pića uključena u cijenu ulaznice. Redale su se ture, a ono nitko da nas zaustavi ili kaže, a sad nema više. Dosadilo mi je više provjeravati do kad će to oni nama nositi piće i ništa ne pitati, a i bilo je vrijeme da se uspori sa unošenjem alkohola u organizam kako bi mogli pronaći brod na povratku kući.

U tako dobrom ambijentu vrijeme je brzo prošlo i u sitne sate ponovno nas je jedna stara buba sa novim veselim vozačem vraćala kući. Nakon malo početnog cjenkanja ista dionica plaćena je opet 4 dolara.

18.02.2012. Subota

Kako smo kasno legli tako smo se i kasno probudili. Prošlo je podne, a umor se nagomilao još od puta, pa prošle noći. Sada naspavani, ali pomalo usporeni pravimo plan za danas. U dva popodne uskačemo u gumenjaka i krećemo u obilazak plaža u potrazi za mjestom gdje ćemo se malo rashladiti. Izbor je pao na Isla la Roqueta otočić i istoimenu plažu. Turistički brodovi i brodice neprestano dovoze i odvoze izletnike smještene u hotelima u gradu, na mulu uz lijepu plažu brodovi su se natiskali poput srdela u kašeti i dočim se jedan odveže drugi uskoči na njegovo mjesto. Na lijepoj pješčanoj plaži je oko dvije tisuće ljudi, a osvježenje ili ručak se može dobiti u jednom od desetak barova uz plažu. Mjesto pod palmama u ležaljkama se plaća posebno, ali izbora se puno nema jer je sunce jako, a izležavanje u hladu izgleda skroz primamljivo. I tako malo kupanja, malo odmaranja u ležaljkama, par piva i već se sunce počelo spuštati. U kratko vrijeme popunili su se turistički brodovi, a plaža je postajala sve praznija. Barovi su počeli zatvarati što je bio i nama znak za povlačenje. Otplivali smo do gumenjaka koji je bio usidren na pedesetak metara od plaže i posljednje zrake sunca iskoristili smo za još jedan kraći obilazak plaža koje nismo još vidjeli uz neizbježno snimanje i fotografiranje.

Uslijedio je odmor, pa večera (biftek kojeg sam pripremio uz nekoliko priloga), čašica vina i još jedan izlazak u grad. Sinoć smo obišli ulicu barova, a večeras sa prikupljenim informacijama želimo zaviriti u klupske prostore. Izbor smo napravili tako da vidimo pomalo od svega, od salse, marengea i bačate do hitova elektronske muzike. Paladium, Mandara i Hugo su najpoznatiji klubovi sa modernom muzikom,obišli smo ih na kratko se zadržavajući uz mogućnost neplaćanja ulaznica pa smo dobili dojam kako se mlađa populacija zabavlja. Klub-diskoteka Ninas bila je ustvari mjesto koje nas je najviše interesiralo što se kasnije pokazalo opravdanim. Salsa, Cumbia, Marengue i disko glazba od sedamdesetih do devedesetih bila je na programu u lijepo uređenom prostoru u kojem je bilo do dvije tisuće ljudi. Do dva sata iza ponoći nastupali su razni izvođači i plesne grupe koje su izvele i nekoliko tradicionalnih meksičkih plesova. Kako smo primijetili samo nekolicinu stranaca shvatili smo da je program prilagođen domaćim posjetiteljima što je i rezultiralo glazbom koja nam je bila prilično nepoznata. Cijele obitelji Meksikanaca su se dobro zabavljale i pjevale svoje hitove što me podsjetilo na Irsku gdje sam također nailazio na više generacija jedne obitelji u zajedničkom večernjem izlasku. Opet su nas uhvatili sitni sati, nismo odoljeli brzoj meksičkoj hrani pa smo nešto i pojeli neposredno prije ulaska u taksi, naravno ponovno u bubu.

19.02.2012. Nedjelja

ponovili smo jučerašnji scenarij što se tiče spavanja, javili se svojima doma skypom i nakon još jedne provjere prognoze odlučili da ćemo isploviti u sumrak. Naftu smo ulili u najslavnijoj marini za jedrenje u Meksiku, Acapulco jaht klubu i platili je najskuplje do sada u Mexicu, nešto malo iznad jednog dolara po litri. Marina je lijepo uređena i vrlo funkcionalno opremljena za jedriličare sportaše koji svoje skupe regatne jedrilice bacaju i dižu iz mora svaki put kad ih koriste. Cijena priveza u marini je tri dolara po stopi što je daleko iznad onog što naš proračun može podnijeti, ali barem smo sat vremena proveli u izuzetno lijepom ambijentu ove marine.

U 17.00 sati već smo isplovljavali iz Acapulca grada koji zaista od turizma i za turizam živi i iako je svjetski poznat uopće nije skup. Prst gore za Acapulco uz preporuku, ako ste u blizini posjetite grad, a našlo bi se sigurno i mnogo onih koji bi potegnuli dovde samo radi Acapulca. Stotina luksuznih vila koje vidimo na izlasku iz luke na najboljim lokacijama sigurno su još jedna potvrda naših zaključaka.

120 nm ispred nas nalazi se Zihuatanejo, naše novo odredište. Brzinom od 6 čvorova ulazimo u noć bez vjetra.