20.12.2012. četvrtak
Danas je važan dan za Sharedreams, Doru, mene. Nakon 8 mjeseci odmora Dora ponovno prima nove članove posade i iz uspavane ljepotice preobražava se u avanturisticu željnu novih izazova. Belgijsko-Norveška kombinacija prijatelja koji su svakako željeli osjetiti ljepote jedrenja Baja Californijom te po mogućnosti vidjeti kitove koji se upravo očekuju negdje oko Božića.
Više od mjesec dana napornog rada i priprema, najteži dio jedrenja i plovidbe usudio bi se reći. Ipak s velikim zadovoljstvom dovršavam čišćenje jer su napravljeni radovi zaista pomladili našu ljepoticu te se ufam da ću udovoljavajući joj u dotjerivanju zaslužiti njene simpatije koje će mi donijeti dane radosti i spokoja najvećim svjetskim morem, Tihim oceanom.
Dan je trajao ovaj put točno koliko je trebao, nisam ni primijetio da od jutros nisam ništa pojeo, a već je 22 sata, još samo sat i po i na aerodromu će se ukazati moja prva posada. Organizirao sam se i posudio auto još jednom bacio pogled na Doru vezanu uz bazen travel lifta sa vanjske strane jer su sva mjesta u marini Del Palmar popunjena, a u ponoć nije se baš najzgodnije gumenjakom prebacivati na sidrište sa pustim bagajima i umornim prijateljima. Usput malo struje s obale će dobro doći za ohladiti hranu koju ćemo u obilatim količinama kupiti za svih osam dana plovidbe jer nakon isplovljenja iz La Paza što si ponio to imaš osim onog što putem uloviš.
Avion ne kasni i u ponoć manje kvarat već smo u autu obostrano presretni i vjerojatno jednako umorni, ali isto tako i zadovoljni jer se trenutak isplovljenja približava.
Pljušte pitanja, a ja odgovaram kao ekspert za Meksiko ili barem za La Paz. Počelo je sa pitanjima o sigurnosti, ali kad smo došli do hrane i pića više nismo mijenjali temu. Vrlo su zadovoljni mojim odgovorima odnosno onim što ih čeka u La Pazu, ali trunka sumnje postoji jer nije lako promijeniti u 20-ak minuta vožnje od aerodroma do marine kompletnu sliku koju o Meksiku do sada imaju posebno vezanu uz sigurnost za koju im tvrdim da je veća nego kod njih doma.
Dora ih je oborila s nogu svojom dotjeranošću i ljepotom, zabljesnuo je novo lakirani pod, novi kušini u salonu su upravo onakvi kakvim sam ih od početka putovanja zamišljao, tenda potpuno pomlađena, a piće dobrodošlice posluženo u salonu označilo je pravi početak odmora nakon tridesetak sati letova i presjedanja po aerodromima.
Uskočili smo svi u napravljene krevete uz dogovor da će se naredni dan iskoristiti za prilagodbu na brod i obavljanje spize uz obavezno buđenje po željama i ritam koji će se odrediti tek kad se ugleda sunce.
21.12.2012. petak
Tako i bi. Sunce se već odavno smijalo na nebu kad se posada polako počela razbuđivati i znatiželjno vrtjeti nautičke magazine i peljare koje sam onako slučajno prije spavanja ostavio na stolu u salonu.
Već se pola sata prepričava kako je tko spavao i buđenju u nevjerici da su hladnu zimu sjeverne Europe zamijenili za toplo meksičko podneblje. Predlažem doručak u ribljem restoranu, malo me gledaju u nevjerici, ali mi se nekako čini da su odlučili slušati vodiča do prve pogreške, a i ona puno važnija pitanja i odgovori na njih dobit će na važnosti, ako je sve onako kako sam im sinoć prije spavanja za laku noć ispričao.
Tacosi i ostali morski specijaliteti prilagođeni doručku bili su tako dobri i jeftini da je moja prva sugestija prošla s oduševljenjem. Druga stanica je veliki centar za spizu, Super Mega, uredan i čist kao da je u Europskim prijestolnicama, a izbor velik. Napunili smo 4 kolica do vrha i kad smo se zabrinuli hoćemo li sve to moći natrpati na brod konačno smo prestali kupovati. Vrijeme je od Božića, kupuju svi, sve i svašta, ja ih uvjeravam da kupujemo manje jer da u protivnom neću imati prigodu zaroniti i uloviti pokoji ručak jer ćemo biti prisiljeni pojesti prvo sve kupljeno. 8000 pezosa ili 4000 kuna, 1000 kuna za svaka kolica u prosjeku, za nas šest i nije skupo jer se osim pića i hrane tu našlo i sredstava za čišćenje i ponešto opreme za kuhinju.
Svi sretni u hipu smo kupljeno otpremili na brod i sve pospremili na svoje mjesto. Ponovno gladni!
Nema kuhanja prvi dan, idemo u Super Burro, na slavni Papas rellenas arachera, odnosno vrlo ukusnu vrstu mesa kojoj kao podloga služi krumpir sa dodacima koje kao da je netko radio po mom guštu. Ponovno oduševljenje hranom i cijenom, tristo i nešto kuna iznosio je račun sa tipom za nas šestero.
Popodnevni zasluženi odmor je ustvari priprema za večerašnju akciju u kojoj u samo jednoj večeri imam priliku pokazati kako se to ovdje u La Pazu živi.
Kako je iza popodnevnog odmora najbolje večer započeti sa dobrim jelom nije bilo druge nego ponovno udovoljiti praznim želucima, ovaj put u restoranu Banditos nedaleko od marine gdje je ambijent tradicionalno meksički, a gril je izveden pod haubom auta, domišljato zaista. Hrana ponovno odlična, ja sam to i očekivao jer sam nekoliko puta tu već jeo,a posada i dalje zbraja samo dobre stvari. Između plesanja salse i odlaska u bar Ciao Molino gdje svira meksička tradicionalna muzika banda presudilo je na sreću ovo drugo pa smo u ambijentu koji je nalikovao filmu iz 60-ih uživali u provodu plešući uz parove kojima je zbroj godina koji put prelazio i 150.
U dva sata iza ponoći šetali smo maleconom (rivom) i završili u mom najdražem baru u La pazu, Casa de Villa. Subotama je studio 54 muzika, a petkom nova muzika, hitovi jedan za drugim, ambijent odličan, mjesto izuzetno, lipog svita na sve strane, uređeni za večernji izlazak, rasplesani i opušteni. 4 sata su brzo zakucala pa je u rano jutro Dora konačno dočekala svoju posadu. Predrasude o Meksiku iščezle su u potpunosti u jedan dan, a peraje koje nam još fale sutra ujutro će otići kupiti bez mene.
22.12.2012. subota
Doručak pa brzi odlazak u dućan po peraje, ukrcali smo kajak na palubu i podigli gumenjaka iz mora.
13.00 sati, odvezivanje cima nakon 8 mjeseci. Uf, jesam li ja zaboravia vozit brod koliko je već vrimena prošlo. Srećom trenirao sam u čarteru ovo lito sa Sinbad Sanom. S prvim metrima kao i sa vožnjom bicikle sve se vratilo, elegantno smo se okrenuli u maloj marini i isplovili kanalom prema otoku Espiritu Santo ispraćeni znatiželjnim pogledima nautičara koji stalno žive na svojim brodovima u marini.
Kanal koji spaja La Paz s otvorenim morem je plitak i pun pličina, ali je jako dobro označen bovama i svjetlima koje samo u noćnom prolazu ne svijetle dovoljno jako pa je put poprilično teško razaznati zbog svjetala grada u pozadini. Ima i još jedna caka za Europljane posebno važna, crvene i zelene oznake su postavljene suprotno nego kod nas što izgleda vrijedi za obje Amerike, a zašto, nisam uspio doznati osim protupitanja zbog čega su kod nas bove postavljene suprotno. U tim trenucima bi mi palo na pamet da su svjetla izmišljena kod nas te da su oni ti koji su promijenili strane, ali na sreću se dovoljno brzo sjetim da sam ovdje na jednom velikom odmoru i da se ne isplati s nikim diskutirati i uvjeravati ga što je bolje, ako je i na posljetku uopće bolje. Igor je za kormilom, bez problema je zapamtio upute o svjetlima pa ja pospremam stvari na palubi stavljajući ih u stanje za plovidbu u kojoj se možemo suočiti sa snažnim sjevernim vjetrom. Ipak od jedrenja ništa za prvi dan, vjetar je protiv nas, a dvadesetak i kusur milja željeli bi proći i na prvo odredište doći prije mraka. Isla Espiritu Santo, Bahia San Gabriel je naše odredište u koje uplovljavamo po planu sidreći se nedaleko od stare farme školjaka na kojoj sada borave različite vrste ptica. Želio sam ih iznenaditi ujutro kad se probude sa svim tim vrstama pelikana, albatrosa i ostalih srodnika na jednom mjestu. Nakon što smo se usidrili prošla mi je kroz glavu misao kako mi uopće ne bi bilo drago da dio tih velikih ptica potraži utočište na jarbolu Dora jer bi u kratkom vremenu mogli toliko bombardirati brod da bi nam trebalo pola dana za očistiti tende i palubu.
Bonaca, kalma bonaca. Nema ni valića pa se Dora okreće oko sidra. Posada je zaspala rano, a ja sam ostao na palubi sa prekrasnim pogledom na ptice pod sjajem mjeseca u vedroj noći. Došlo mi je u jednom trenutku da ih probudim kako bi s nekim podijelio tu ljepotu, a onda sam se dosjetio i spustio se pisati ove retke na lap topu shvaćajući da ako probudim posadu ljepotu trenutka ću podijeliti sa puno manje osoba nego ovako pišući znajući koliko prijatelja projekta Sheredreams čeka moje članke. Već je kasno, ponoć na brodu, vrijeme za počinak. Idem u krevet sa svom ljepotom koja me okružuje. Kako je lijepo ponovno biti u i sa prirodom.
23.12.2012. nedjelja
Budimo se svi rano oko 7 sati ujutro i do osam je trajao doručak kojeg sam ja preskočio radi ronjenja. Toliko su do sada slušali o mojim pričama o ribama i ribolovu da je konačno došao trenutak za provjeru. Uzeo sam pušku i u pratnji dijela posade koji je ronio maskama uz mene u kratkom vremenu osigurao ručak. Prva ribe koje sam ugledao bili su gofovi, jato od tridesetak riba svaka veličine oko 25 kg. Ja s malom puškicom na zrak, a oni samo što mi ne tuku u masku. Mislim se hoću li pucati ili neću i odlučujem se preskočiti priliku jer sam odavno naučio na ovom putu kad ugledam ribu vidjeti sve aspekte i radnje koje me očekuju, a najgore bi bilo raniti ribu i izgubiti je. Jedino gore je ustvari da bi ribolov završio i prije nego što je počeo te bi umjesto ugode ronjenja momentalno bio zaokupljen čišćenjem ribe i pitanjem što napraviti sa golemim viškom. Vrte li se gofi oko mene i provociraju, da nismo u moru nabija bi ga nogom svim šucem pa bi odletia barem dvajst metri. Ali nismo, pa mi se čak i pomalo rugaju. Odlučio sam ih ignorirati.
Nagrada stiže brzo, dva zubaca od pola kila, jedna velika trilja i dva cipla. Zašto cipla, jer se vrte oko matice kao kod nas u desetom misecu, iz čistog su mora i vrlo slični našima oblikom i bojama, valjda su i dobri za jest kao i naši, a ako jesu onda su barem to u mojoj familiji vrijedi bolji od lubina.
Onaj tko ulovi ribu taj je i čisti, a obično i sprema. Ništa mi nije teško i dok se posada kupa i uživa u pticama na brzinu sam očistio ribu. Vani je tramuntana (vjetar između naše tramuntane i maestrala), naravno iz smjera u kojem želimo nastaviti plovidbu, ali kako je želja jača za pola sata smo već bili pod jedrima i na kursu prema 22 nm udaljenom otoku San Francisco. Nakon 4 sata jedrenja, ponovno pola sata prije mraka oko 17.00 sati usidrili smo se u prekrasnoj uvali. Tramuntana je nastavila puhati i u potpuno zaklonjenoj uvali mjerio sam i do 20 čvorova snagu vjetra. Na otvorenom je sigurno puhalo i dobro iznad 30 čvorova.
Gregadu sam spremio u najvećoj teči koja svojom površinom stane na sva 4 plamenika špahera. Bez rizika i eksperimentiranja, maslinovo ulje, bijelo vino, uzdužno izrezana kapula, krumpir, malo karote, petrusimul, papar i sol. I naravno riba. Mislim se bit će nam puno oko 3 kila ribe, ali kad je večera krenula znao sam da ništa neće ostati. Ja sam jeo glave jer ih sjevernjaci nemaju običaj jesti. Dobra podjela za mene. Ostala su ipak dva komada ribe i ljepljivi prsti. Nije se puno govorilo dok se jelo što valjda dovoljno govori koliko je bilo ukusno. Pljesak kuharu i pohvale, traženje recepta. Ma sve je to tako jednostavno kad imaš dobru ribu i alat, naravno i maslinovo ulje odgovarajuće kvalitete koje sam odavno otkrio jer sam nakon desetak vrsta pronašao maslinovo ulje koje je slično našemu. Znam, znam, ne može biti kao naše. I nije, ali je zaista ukusno i blizu kvaliteti našeg ulja. Da je skupo, je, skupo je, ali na maslinovom ulju ne štedim, tjestenini i riži. To mora biti najbolje kvalitete koja je dostupna. Srećom i riža i tjestenina je od najboljih svjetskih proizvođača.
Pola sata nakon završetka večere sve je bilo oprano i sređeno kao da se nije ni jelo. Ali ostao je miris gregade, njega mi nitko neće tek tako istjerat. I ribama je bačen u more ostatak hrane tako da smo prirodi vratili dio uzetog, a kao nagradu za to djelo imali smo mali akvarij oko broda 10-ak minuta.
24.12.2012. ponedjeljak
Jutro jednako prošlom, negdje oko 7 sati počne se šuškati po brodu, a do 8 sati doručak je dovršen, opet je cijeli dan ispred nas. Malo je zahladilo, tramuntana neumorno puše i baš nam nije za kupanje pa se odlučujemo nastaviti u smjeru sjeverozapada prema ribarskom mjestašcu San Evaristo sa tridesetak žitelja u kojem sam kupovao jastoge za 50 kuna po kilu, a kako je večeras Badnja Večer bilo bi lijepo skuhati brudet od jastoga za večeru.
Isplovili smo oko deset sati i probili se nekako tih 9 milja na motor protiv jake tramuntane pokušavajući ugledati kojeg kita, ali kitove ili ne vidimo zbog mora ili još nisu stigli do otoka San Jose gdje inače mjesecima obitavaju negdje od kraja godine do polovine četvrtog mjeseca. Oko podne bacamo sidro u San Evaristu, slična situacija, vjetar osjećamo, ali smo potpuno zaštićeni od valova tako da je boravak na brodu ugodan. Osim što je zaista prohladno. Ribari nisu izlazili na more pa nema ni jastoga. Kako sam predvidio i tu mogućnost rezervna varijanta su velike tigraste kozice, neočišćeni repovi 2,5 kila. Vadim ih iz frižidera i koristim svoje umijeće čišćenja repova stečeno za vrijeme mog profesionalnog bavljenja ribolovom, kočarenjem našim lipim Jadranom. Spremio sam ih na crveno kao što se priprema jastog sa tjesteninom , ali sam dio ostavio za desert pekući repove u gril tavi na lagano, samo da uhvate boju, a onda u maslinovom ulju u posudi sa paprom i soli, malo petrusimula, poklopljeno. Kad sam ih poslužio iako punih stomaka nestali su prije nego što sam ih stavio na stol. Ipak jedno 70-ak dekagrama sam sakrio i napravi saviche, latinoameričku inačicu našeg karpacia, u kojem sam koristio spomenute očišćene repove poslagane u posudu, na sitno iskrižanu bijelu kapulu i pomidore kojima se prekriju repovi (mogu se koristiti i fileti sirove ribe i ostali plodovi mora) i preko svega prelio iscijeđenim limunovim sokom od specijalnih malih limuna sa jakom kiselinom da je sve pokriveno preko prije navedenog. Poklopio sam taperver poklopcem i ostavio za sutra.
Iza ponoćnog čestitanja pojeli smo palačinke umjesto fritula, a da sam na vrijeme mislio zamirisale bi i fritule na Dori za Badnjak.
Prije spavanja još jednom sam kontrolirao poziciju i sidro. Puše od 20 do 25 čvorova u vali, a vani se vide kreste valova u vedroj prohladnoj noći gotovo punog mjeseca.
25.12.2012. utorak, Božić
Jutros smo malo pomakli doručak za sat kasnije kako smo lanjsku večer dočekivali Božić i ostali znatno duže budni nego inače. Božićni kolač i lijepi doručak kao i inače, ali nekako svečaniji. Nemamo crkvu u blizini pa smo izmolili na nekoliko jezika molitve, zahvalili na hrani i uvjetima u kojim plovimo te se nastavili dogovarati da bi Božić na Dori mogao biti tradicionalan. Singapur iduće godine u ovo vrijeme, zašto ne? A onda su došli na red pokloni, odnosno kartice lutrije koje su kupljene u Belgiji, a Kris ih je podijelila posadi. Nisam od nekakvih očekivanja u lutriji, ali na trenutak se ipak pojavila nada da mi listić može donijeti 100.000 eura. Nismo ništa dobili na lutriji, ali možemo reći da smo imali božićne poklone.
Ipak više od materijalnih dobara zaželjeli smo danas vidjeti kitove. Vjetar nikako ne jenjava, puše jednakom snagom kao i jučer, prohladno je i ne kupa nam se baš pa odlučujemo nastaviti 10-ak milja naprijed do kraja kanala prema sjeverozapadu u potragu za sivim i modrim kitovima. Nakon 2 sata probijanja napokon smo na početku kanala, ali kitova nema pa nema. Ma nije nas ni prognoza poslužila za kitove, ali ipak mislim da malo kasne ove godine. Odlučujemo se vratiti na trideset i kusur milja udaljen otok Partidu u smjeru jugoistoka. U krmu konačno, neka sad puše koliko mu je milo jer nam svi ti refuli sada itekako pašu. Sa rezervnim dakronskim jedrom i genovom broj 3 koristeći tangun u leptirici brzo smo uspostavili brzinu od 10 čvorova. Brod se umirio i kao da je zbacio sa sebe ogroman teret od silnog probijanja protiv vjetra. Uživamo i mi i Dora. Ne opuštamo se nego i dalje tragamo za kitovima sa dva dalekozora u rukama. Ali neće li nas neće. Za nepuna četiri sata već smo se domogli otoka Partide i u 16 sati pronašli svoje mjesto u vrlo zaštićenoj uvali Caleta Partida.
Još uvijek puše, barem smo zaštićeni od valova i noć je idealna za odmor i spavanje, opet ćemo se pokrivati dekicama. Cowboy steak se već priprema, ja sam odgovoran za meso, a belgijska kombinacija za pripremu krumpira i salate. Debeli odrezak posluživao sam režući ga na tanke fete direktno iz tave za pečenje tako da smo jeli stalno toplo meso koje je zaista izuzetno ukusno. Je da sam veći dio večere proveo na nogama, ali netko je morao, a ja sam bio uvjeren da ću ga najbolje pripremit. Ostali su se naravno složili ne zato jer nisu željeli prkositi kapetanu ili što su stvarno vjerovali da ja to znam najbolje nego jer su procijenili da će radije čekati i šaliti se nego se zezati oko hrane.
Svakako nakon večere su me pohvalili i dodijelili mi titulu kuhara za kauboje. Rekao sam im molim u pisanoj formi da je mogu priložiti kod apliciranja za novi posao.
26.12.2012. srijeda
Tijekom noći vjetar se poprilično smirio pa je jutro zaista ugodno i toplo. Vani je ostalo nešto marete pa nakon doručka posada odlazi na ronjenje, a ja ostajem za kompjutorom u želji da izvještaj dovršim do našeg povratka u La Paz odnosno da ga ažuriram gotovo svaki dan. Ponovno je bilo zanimljivo gledati bogatstvo ribe, a posebno iznenađenje je bilo jato ribe identične ribi iz popularnog crtanog filma Nemo. Nakon osvježenja i marende uputili smo se na hrid Los Isoltes na kojoj žive morski lavovi zaplivati malo i roniti s ovim prekrasnim bićima koji su tijekom godina navikli na ljude da se čak i u sezoni okota mladih rado igraju sa ljudima. Mladi morski lavovi jako su znatiželjni i drago im se maziti pa dođu na samu masku i pruže peraju. Ženka svako toliko prođe u kontrolu samo dati do znanja da su mladi pod nadzorom te da nam ne padne kakva glupost na pamet jer ako se tata pojavi sa svojih 400 kila ne bi nam baš bilo ugodno ni lako objasniti mu naše neprilično ponašanje, a samim povremenim glasanje s obale ulijeva prilično strahopoštovanje. Kako sam ja već nekoliko puta ronio oko hridi oduševljenje posade nije se moglo mjeriti sa mojim, ali jedan tako lijepi osjećaj mogao bih ponavljati svaki dan. U svakom slučaju do odlaska na spavanje razgovaralo se isključivo o morskim lavovima, čak je i ukusna večera i jako dobri saviche od kozica koji je tek sada došao na red nekako ostao nedovoljno prokomentiran. Čini mi se da smo prvi put otišli na počinak bez dogovora o jelovniku sutradan. Ma što ti morski lavovi mogu napravit čoviku da na hranu više ni ne misli kako treba hahaha.
Umalo sam zaboravio da sam popodne ipak skočio u more i otišao po svom nahođenju, a ne po vodiču za nautičare pokušati pronaći kirnju ili škarpinu, što prvo naiđe ukupne mase ne više od tri kilograma. Jedva da sam ušao u more na teren kakav sam želio sa velikim stijenama u moru na dubini između 12 i 15 metara i u trećem zaronu čeka me kirnja, oko 3 kila. Tako sam je pogodio u glavu da je peterozub zapeo da sam morao piliti nožem uz osti sa obje strane da bi oslobodio osti. Treći zaron, tri kila ribe, kraj ronjenja. Ne bi se nikad naučia ronit da nije naše blažene obale i mora di se moraš satrat da bi eventualno nešto uvatia, ako nisi Frane Zanki, Mislav Čalo ili netko iz bratije dobrih i iskusnih podvodnih ribolovaca. Moj Frane i Mislave da ste se ovdje rodili ne bi vjerojatno nikad postali slavni ronioci jer vam se ne bi trebalo mučit za ulovit ribu hahaha. Jedva čekam kad će mi netko doć u goste, a da baš voli jest ribu i po mogućnosti je čistiti da ne kažem spremati jer sam svoj majstor je lipo bit koji put…
27.12.2012. četvrtak
Ala kako mi pisanje dobro ide, bit će da sam se zaželia. Evo upravo sada je smiraj ovoga dana, a ja samo imam izvještaj od danas. Ma govorili su mi u školi da triba učit i pisat domaći svaki dan jer je tako puno lakše, a evo meni je ovoliko dugo tribalo za shvatiti da su mi profesori željeli dobro. Zato ako slučajno netko od dice čita ove moje pisanije vjerujte mi na riječ, lakše je riješavati obaveze svaki dan nego kad se nakupe i slušajte svoje profesore. Mislim da je ovaj savjet primjenjiv i na bar nekoliko mojih prijatelja.
Po noći nas je prvi put malo valjalo jer je zapuhalo iz jugozapada, a naša prognoza stara osam dana nije predviđala vjetar iz tog smjera što se poklapalo i sa ovim dobom godine. Doduše osam dana stara prognoza je pomalo lutrija, ali kako smo zadnji put tada imali vezu iskoristili smo ono što smo imali.
Zato je jutro predivno, sunčano i toplo. Kupamo se, more je 24 stupnja, guštamo i ljenčarimo, nikome se baš ništa ne da radit. Iza laganog ručka u 14.00 sati dižemo sidro i isplovljavamo sa Partide, Esenanda Grande uvale po bonaci prema La Pazu. 25 nm nade za ugledati kitove. Još je malo prerano, ali tu su oni negdje, samo što nisu stigli u ovo područje. Igor, a posebno Kristina ima veliku želju vidjeti kitove i jako mi je žao što nas ni vrijeme za traženje kitova nije poslužilo. Uvjeti su idealni, kalma bonaca, vidit se može kita barem na dvije milje udaljenosti. Nakon nekoliko sati plovidbe i približavanja gradu nada se polako ugasila. Ma nije kod mene jer znam da kitovi mogu biti vrlo blizu gradu, ali to je bilo u proljeće.
A onda na 500 metara od broda mlaz vode pa prvi pogled na kita. Panika!!! Traže se aparati, adrenalin je toliko narastao, a strah da se kit neće ponovno pojaviti veći od zadovoljstva da smo ga pronašli. Ipak u narednih nekoliko minuta posada je bila spremna i do zuba naoružana. Jedan kit, ali vrijedan! Izroni svako 5 minuta na dvadesetak sekundi. Zadovoljstvo raste, a nakon sat vremena praćenja ostavljamo kita na miru i otvaramo šampanjac. Na najbolji mogući način uplovljavamo u La Paz, već po mraku, ali u toploj noći i sa komentarima o kitu i osjećajima koje je kod posade izazvao. Sidrimo se i večeramo. Ja dovršavam pisanje u nadi da ću pronaći Internet i poslati tekst.
