Od Lautoke (Fiji) do kraja Vanuatua

30.08.2013.
Lautoka, Fiji
06.00 sati, točno mjesec i jedan dan na Fijiu, nakon zavrzlama s priponama zadnjih desetak dana evo nas ponovno spremni za isplovljenje. Današnji je dan trebao biti lagan, kontrola jarbola i novo postavljenih novih pripona, odjava is države i posjet gradu radi nadopune namirnica. Jedina radnja koja je zahtijevala veći angažman je postavljanje zaštita na križevima jarbola kako bi se u jedrenju niz vjetar što bolje čuvalo. U 06.30 već sam viseći na jarbolu utvrđivao propuste u postavljanju pripona istovremeno polako shvaćajući da se današnji dan pretvara u moru. Istječu nam vize danas, tražiti produženje iziskivalo bi gomilu vremena i novaca, a ljutiti državne organe produživanjem boravka nelegalno bi moglo donijeti velike muke i naravno kazne. Bolje je uopće ne razmišljati u tom smjeru. Popis nužnih dijelova sam napravio i pravac grad. Inox šajbe potrebnih dimenzija nisam našao, ali sam ih prepravio u bravarskoj radionici, izolaciju za jarbole sam pronašao u dućanu koji prodaje klime, spiza se brzo napravila. Kako nam je dobro krenulo nakon ne baš tako sjajnog početka dana. I još jedna važna stvar, prava anegdota koju sam baš taj dan morao riješiti. Nakon godinu i sedam mjeseci potrage za jedrilicom Najade mog prijatelja Gerharda, jako simpatičnog Austrijanca od kojeg sam posudio električno kuhalo još na Isla Perlas u Panami konačno sam je ugledao na sidrištu. Ma to i nije tako važno Gerhardu koliko meni samom jer sam želio ispuniti obećanje i vratiti kuhalo koje sam stjecajem okolnosti propustio napraviti još tada. Neopisiva je radost za mene bila nakon toliko mjeseci vratiti stvar koju sam barem 50 puta okrenuo u rukama pokušavajući joj pronaći adekvatno mjesto na Dori.
Gerharda nema na brodu, kuhalo mogu ostaviti, ali ponovni susret s prijateljem. Mali i Veliki Marino tada su bili sa mnom u Panami, toliko smo se trudili pronaći Gerharda i toliko smo puta o ovoj temi razgovarali. Da mu sad samo tek tako ostavim kuhalo. Ma neću makar morao cijelu noć visiti na jarbolu. Upornost se ubrzo isplatila, dolazim do Gerhardovog broja mobitela, a nazvati ga uspijevam iz bravarije. Za pola sata već smo sjedili uz pivo prepričavajući doživljaje. Naravno da mu kuhalo i nije baš trebalo, ali je i sam bio toliko sretan da sam na njega mislio i da nas je jedna stvar tako vezala. E tu je pogriješio jer nije samo jedna. Postoji i druga za koju on nije znao, ali sam je sam sebi zavjetovao. Kad smo mu u Panami dali ribu koju smo tog jutra ulovili u znak zahvale dobili smo na dar bocu Napoleona. Ja sam bocu sačuvao obećavši kako je neću otvoriti do našeg ponovno susreta i primopredaje kuhala. Kako je Gerhard veliki zaljubljenik hrvatskog dijela Jadrana znao sam da mi je zadnja opcija vratiti kuhalo i bocu u Hrvatsku i čekati na Gerhardov posjet u našoj uvali u Lučicama na Braču gdje je obećao doći nakon završetka jedrenja oko svijeta. Kad je došavši na Doru kasnije ugledao „svoju" bocu Napoleona s natpisom zabranjeno otvaranje boce bez Gerhardove nazočnosti skoro se rasplakao. Moje misli nisu u tom trenutku bile samo tu, vratile su me u nezaboravne trenutke plovidbe s moja dva Marina.
Radnje na jarbolu su napredovale polako, ali bez dodatnih nepredviđenih situacija poslovi su dovršeni do sumraka. Gerhard se popeo na jarbol pa smo se zbog nedostatka vremena veći dio dana družili na križevima jarbola. U jednom sam trenutku skoro ispao iz stolice od smijeha kada mi je ispričao pustolovinu s Tonge kad se toliko opustio vozeći biciklu da je zaboravio na okuku ispred sebe i umjesto u desno nastavio ravno u provaliju. Ležao je satima bez svijesti, krvav, nekoliko slomljenih rebara, 17 slomljenih zubi…I sad je tu, umire od smijeha skupa sa mnom govoreći mi o nevjerojatnom letu i osjećaju koji je imao kad je shvatio da ispod kola bicikle nema više ceste. Govori da je skoro poletio i da je malo brže vozio da bi dokazao da se i biciklom može letjeti, a ne samo sletjeti u provaliju. 6 mjeseci nakon leta ponovno vozi istu biciklu, a 6 zadnjih krunica za zube postaviti će za nekoliko dana. Sretan, kaže napokon dovršen generalni servis i opet pukne od smijeha.
U 20.00 sati smo isplovili rastavši su uz salve smijeha, uz velike pozdrave Marinu and Marinu i obećanje da ćemo se ponovno družiti, ali slijedeći put mnogo duže i u Hrvatskoj naravno ako ne prije. Prijatelju dobro ti more dobacio sam mu prilikom prolaska uz Najade na trenutak zažalivši što sam mu vratio predmet koji nas je vezivao i koji je na svoj način pomagao izgrađivanju prijateljstva među nama. Uz sada otvorenu bocu Napoleona isto tako, živio prijatelju.
31.08.2013.
Nekoliko sati vožnje motorom uz pličine Fijia bez vjetra i opet otvoreno more, 550 nm do Anetoma na Vanuatuu. Gasimo motor i uz povjetarac jedrimo brzinom od 5 čvorova u željenom smjeru. Nije neka brzina, ali nije ni da nam se žuri te se zadovoljni napredovanjem izmjenjujemo u prvim noćnim smjenama nakon dugo vremena. Jutros vjetar pojačava na petnaestak čvorova i postaje upravo idealan za nas ostvarujući predviđanja prognostičara.
Desetak sati pravog zadovoljstva prekida se iznenada, nalet kiše donosi jaki vjetar koji nakon prolaska oblaka ostaje i nadalje samo pojačava donoseći sve veće i veće valove. Nakon sat vremena tri metra vala uz 35 čvorova vjetra oštro uz vjetar. Ako želimo na vulkan Tanna moramo nastaviti ovim smjerom još 50-ak sati. Želja za posjetom vulkana s aktivnom lavom koja se vidi s rubova vulkana veliki je mamac i jedna od najvećih ako ne i najveća atrakcija Vanuatua. S druge strane pripone su promijenjene, a konačno trimanje jarbola sam napravio sam otklanjajući propuste profesionalca. Koliko mogu vjerovati da sam sve namjestio optimalno, a pri ovakvim uvjetima i uz optimalno nema nikakve garancije da će sva oprema izdržati. Blijeda su lica posade i mada ih muče puno manji problemi od mojih zabrinuti su. Donosim nepopularnu, ali ipak svima najprihvatljiviju odluku i za sigurnost najvažniju, promjenu kursa više niz vjetar prema Port Vili. Brod kao da je u trenutku skinuo breme s leđa zaplovivši brzinama preko 10 čvorova prema novom cilju. 24 sata trajao je jaki vjetar, 235 nm prešli smo u 24 sata korisnog puta, 10 nm na sat, kakav prosjek. I uz to svi su barem malo odspavali tijekom noći. Sve nam je manje žao vulkana. A Port Villa, glavni grad polako se pojavljuje pred nama.
Dvadesetak sati prije ulaska u luku prati nas idealan vjetar, valjda je ovom prilikom vrijedila uzrečica pametniji popušta, dodao bih i dobiva nagradu u vidu ugodne i sigurne plovidbe. I eto nas, 02.09. u 15.00 sati bacamo sidro u luci, do 16.30 obavljamo karantenu i možemo skinuti žutu zastavicu s jarbola, možemo u grad večeras!!!
I bili smo ali smo bili toliko iscrpljeni od nekoliko dana jedrenja da smo se prije vratili nego što smo otišli. Lijepa noć na sigurnom sidrištu, koja divota i koji će odmor i spavanje uslijediti. Evo polako se i ja gasim i tonem u san.

03/04.09.2013.
Jutros treba dovršiti formalnosti, karantenu platiti, imigracija, carina. Nakon noćnih mora s Fijia gdje smo danima radili ulazne papire malo se pribojavam vlasti u Vanuatuu. Kasnije se pokazalo bez razloga, brzo i efikasno, ljubazni činovnici, sušta suprotnost Fijiu koji je ne znam iz kojeg razloga silno ponosan na svoju ponudu i na sve, baš sve što rade. I te silne kontrole i maltretiranje nas kao turista na kraju su protumačili kao nešto što je nama u korist. Ja vam na Fiji koliko god bio lijep neću više iz principa. Nek se zna. Doduše držim se i one stare nikad ne reci nikad i kad zaista misliš da je nikad može tako ne biti. Čitajući compendium o Fijiu prije dolaska preskočio sam poglavlje o bescarinskom uvozu robe za jahte i proceduri vezano uz to smatrajući potpuno nepotrebnim. Čak sam i prokomentirao kako se to ne odnosi na nas jer nam sigurno neće trebati. Kad ono promjena pripona, uvoz iz Austarlije i to ne jednom nego dva puta. Pa ti sad reci nikad, neću i gotovo.
Port Villa je najveći grad Vanuatua, jedna ulica, nekoliko lijepih restorana uz obalu, deseci luksuznih kuća u vlasništvu stranaca, a ostalo je nabacano onako kako se netko sjetio. Malo kaotično, ali s dozom simpatičnosti barem nama s juga Hrvatske. Podsjetilo me na gradnju od splitskog aerodroma do Solina kad bi upravo pristiglim gostima od izlaza iz aerodromske zgrade pričao da ono što će vidjeti do Solina vozeći se brzom kaštelanskom cestom najbolje da ni ne gledaju da se momentalno ne razočaraju Dalmacijom. To sam shvaćao toliko osobno da sam često radije birao gužvu stare kaštelanske ceste koja se još koliko toliko sačuvala od divlje gradnje koja je unakazila prekrasna Kaštela.
Dva dana grada više su nego dovoljno za obaviti nužno, otići malo na Internet i poželjeti što prije zbrisati u divljinu.
U turističkom smo uredu otkrili da postoje i vulkani na otoku Ambrym koji se nalazi na našoj ruti prema sjeverozapadu. Čak i atraktivniji od vulkana na Tanni, ali je turistički neinteresantan zbog činjenice da se do vrha vulkana odakle se vidi lava treba hodati i penjati satima, pet sati otprilike u jednom smjeru. Sebi za kaznu što smo propustili Tannu određujemo posjet najvišem vulkanu Marum na Ambrymu koji usput rečeno ima najveću aktivnost možda i u svijetu u ovom trenutku.
Kupimo se iz Port Ville i pravac Ambrym, putem ćemo utvrditi sve što još nismo vezano uz sidrište, a vezu za vodiča i potporu usponu imamo u vidu lokalnog organizatora gospodina Douglasa.
Vjetar nam je ponovno bio dovoljno jak da se uz minimalan rad motora domognemo 110 nm udaljenog Ranona, mjestašca od dvadesetak kučica i naše polazne točke prema vulkanu.

05.09.2013.
Gledam u ruksak pripremljene stvari, izgleda mi težak pa ga reduciram koliko mogu. Ne nosim vreću za spavanje nego slojevito robu koju ću oblačiti po potrebi. Čitam da je hladno i na vrhu i u kampu podno vrha, ali mi nekako ne ulazi najbolje u glavu da u tropskoj klimi može biti hladno, itekako hladno.
Uspon počinjemo nakon prvih 5 kilometara koje smo provezeni terencem. Prava avantura je sama vožnja terencem putem koji zapravo to i nije. Hoće li se moći proći ovisi i o vodostaju rijeke, plimi i oseci…
Na naše moljenje vozač je pristao preploviti terencem jednu rječicu. Mislio sam se kad je ovdje ovako što nas tek čeka.
Odahnuo sam kad je vodič Kevin poveo i sina od 10-ak godina na svoje prvo penjanje na vulkan. Mislim se ako može on možemo i mi, a japanke i crocsice su im na nogama, ništa lakše, mi imamo ozbiljniju sportsku obuću. Malo me zbunio veliki ruksak na leđima vodiča koji količinom tereta koji nosi podsjeća na šerpe s Himalaja.
Tri i po sata trebalo nam je do kampa, od toga smo zadnjih sat vremena hodali po mraku. Dobro za prilagodbu jer nas u noćnim satima očekuje uspon na vrh sutradan. Nesnosne vrućine s početka zamijenile su ugodne temperature do kampa. Kučica za spavanje je od pruća, propušta vjetar, ali ne i kišu što će se pokazati tijekom noći nije zanemariva činjenica. Noć je donijela niske temperature do nekih 5 stupnjeva i kišu, jaki vjetar koji se osim u kolibu uvlačio i u sve pore moga tijela hladeći ga toliko da sam spavajući u nekoliko trenutaka po pola sata bivao probuđen velikom drhtavicom. Tada bi radio vježbe pokušavajući se bar malo zagrijati. Vodič i sin su se smrzavali po dvostrukom vrećom, ali su za razliku od nas uspjeli odspavati.
U tri i po započeo je zadnji dio uspona i najteži naravno. Fijuče vjetar i kiša, sve nosi, a ja pametan bez kape sa šeširom za sunce. Kako me već probila hladnoća tijekom noći više me nije volja za ničim, jebeš vulkan, da mi se malo ugrijat, odspavat, ma koji mi je vrag ovo trebalo. Umjesto kape oko glave stavljam jastučnicu i vezujem je konopom kako bi zaštitio uši. Upalilo je, sad mi je već malo lakše. Na glavi mi svijetli rudarska svjetiljka koja je jednako funkcionalna na brodu kao i tu. Vidi se vrh, provlačimo se među stijenama kroz potoke i crni pijesak kojeg je ostavila lava iza sebe koja je cijeli otok dva puta do sada iselila u cijelosti. Kiša polako posustaje, vjetar se ne da. U nekim trenucima smo na vrhovima strmih planina okruženi provalijama s obje strane. Ali još malo, samo, malo. Gledam dječaka kako se nosi s nevoljama prilikom uspona, što je teže on se čini sve moćnijim. Na ponos svom ocu koji ga bodri cijelo vrijeme, pa cijelo mjesto ga očekuje na povratku, ako sada odustane…tko zna što se sve mota po njegovoj glavici. U mojoj toliko toga…
Dolazimo do štapa zabijenog u zemlju koji označava krajnju i najvišu točku vulkana. Jedan pogled prema dolje, prema grotlu vulkana iz kojeg ključa lava bio je dovoljan da se momentalno zaborave sve muke. Čarobno, nestvarno. Fotografiram da bi drugima pokazao viđeno, upravo je nevjerojatno gledati eksplozije lave u živo. Vjetar je u nekom trenutku i popustio, ali to sam spoznao tek kasnije. U transu opčinjenosti vulkanom zaboravio sam na sve oko sebe, snimam i kamerom u nadi da će barem dio materijala donekle vjerno prikazati čaroliju razigranog vulkana. Koja snaga i moć, lava ključa, povremene eksplozije podižu lavu nekoliko stotina metara u zrak ne dozvoljavajući da se osjećaj strahopoštovanja ni za tren smanji. Jeli moguće da je ta prirodna sila baš toliko u nekim granicama da smo ovdje na vrhu potpuno sigurni. Gotovo mjesec dana kasnije na Salomonskim otocima doznati ću pravu istinu kad sam slučajno sreo dvojicu vulkanologa koji su specijalizirali i doktorirali znanost na polju vulkana u Pacifiku. Aktivnosti vulkana na Vanuatuu se stalno prate, a smrtni slučajevi posjetitelja vulkana posebno na turističkoj Tanni se bilježe i to na dva načina, otklizavanjem u grotlo vulkana ili stradanje od udarca eruptiranog komada lave koji se povremeno dobaci i nekoliko stotina metara u zrak aterirajući na nesretnikove glave.
Pogled na okolne vrhove, vulkanske stijene u okruženje, vegetaciju baziranu na aktivnosti vulkana i kompletan dojam začinjen dimnom zavjesom iz vulkana pamtit ću kao jedan od najdojmljivijih trenutaka u prirodi ikad.
Spuštajući se kasnije niz padine vulkana toliko sam i dalje razmišljao o vulkanu ne prestajući vrtjeti filmove u glavi da mi je cijeli put nazad prošao u trenu tako da sam umor osjetio tek kad smo konačno stigli na brod. Promislio sam kako je ipak lijepo što će sutra milje i milje ostajati pod kobilicom Dore, a ne pod mojim stopalima.
06.09.2013.
Dan odmora i relaksacije proveli smo na vrućim izvorima vode koji dosežu temperature i do 80 stupnjeva Celzija. U jezeru veličine oko 2 olimpijska bazena temperatura vode variva od ugodnih 50 do gore spomenutih 80 stupnjeva pa je svaki član posade pronašao kutak za sebe. Samo dvadesetak metara od jezera je more temperature oko 28 stupnjeva pa smo kombinirali razne tretmane rashlađujući tijelo morem i skidajući povremeno sa sebe ljekovito blato koje je izvlačilo bol iz tijela ostavljajući istovremeno ugodu. Koja kombinacija zadnja dva dana. Da se nismo tako satrli osvajajući vulkan ni današnji oporavak ne bi bio tako sladak.
U 19.00 sati digli smo sidro i zaputili se prema 90-ak milja udaljenom otoku Santo.

07.09.2013.
U 07.00 sati ujutro dojedrili smo Loungavilla, drugog po veličini „grada" države Vanuatu na najvećem otoku Santo koji je i najveći turistički centar države. A turista nigdje. Za ronjenje su dvije svjetski poznate destinacije tik uz samu luku. Jedna se odnosi na potopljeni brod President Coolidge, koji je iz putničkog broda prenamijenjen u brod za vojne potrebe te je prebacivao vojnike i ratnu opremu iz SAD-a na drugi dio Pacifika tijekom drugog svjetskog rata gdje je i skončao svoju misiju ostavivši kosti na dubini od 25 do 70 metara. Ostaci brodske opreme, oružja i ne znam čega sve ne mogu se vidjeti u interesantnim ronjenjima koja su moguća samo u organizaciji lokalnih ronilačkih centara. Uz malo pogađanja i svoju ronilačku opremu za 50-ak usa dolara po ronjenju i mi smo vidjeli dio povijesti, ali i američkog poratnog mentaliteta kada su nakon propalih pregovora o prodaji ratne opreme golemu količinu svega i svačega jednostavno bacili u more napravivši jedan od spomenika svoje nadmoći, ali istovremeno i bahatosti i nehumanosti nazvavši taj potpuno necivilizacijski potez i mjesto Million dollar point.
Jeben li im sve milijune i pobjede koje su u povijesti ostvarili, svu nadmoć koju trenutno imaju kad za sobom mogu ostaviti ovakav spomenik. Na sramotu velikoj naciji, ali i na trajno upozorenje što čovjek može napraviti prirodi.
Ronjenje na toj lokaciji najtužniji je događaj pod morem, osjećaj gađenja prema ljudskom rodu, ne samo prema Amerikancima koje su ovo remek djelo nečovječnosti „izgradili" trajao je ne samo za vrijeme ronjenja nego je djelomično ostao pohranjen u meni. Neko se zna i ne zaboravi.
Loungaville je gradić s praktično jednom ulicom koji je neugledan i potpuno neinteresantan, bez muzeja ili bilo kakve ustanove koja prikazuje povijest. Ipak govedina i teletina proizvedena na otoku osvojila je prvo mjesto za kvalitetu mesa na svjetskom nivou ostavljajući iza sebe Argentinu, SAD i Novi Zeland. Nismo mogli odoljeti pa smo u slavnoj klaonici kupili cijeli but govedine koji smo po cijenama koje nisu male mogli sebi priuštiti. Cijena bifteka je 250 kuna za kilogram što nam je bilo preskupo, ali but je bio toliko ukusan da ćemo osim po vulkanima Vanuatu zasigurno zapamtiti i po kvaliteti mesa. Ipak na ljestvici dojmova čak i ispred ova dva fenomena su stanovnici države Vanuatu, ljudi koji svojom toplinom, otvorenošću i dobrotom osvajaju na prvi pogled. Ako je igdje na svijetu čovjek čovjeku na prvom mjestu po značenju to je upravo tu. Malene zajednice u kojima žive primjer su odnosa među ljudima i unutar obitelji, a osmijeh koji nesebično poklanjaju kao i stavljanje na raspolaganje svega što imaju ostavljaju nam brojna pitanja počevši od toga što se ustvari nama dogodilo pa smo u nastojanju očuvanja ljudskih vrijednosti donijeli gomile zakona i propisa koji nisu ništa pomogli, samo su nas udaljili od ovog izvornog osjećaja humanosti i dobrote što je opstao u ovim krajevima. Pomalo se sramim što ne mogu odgovoriti velikodušnošću domaćina onako potpuno i stvarno poput njih samih, ne da mi to osjećaj pripadnosti civilizaciji u kojoj su predmeti važniji od osjećaja. Jadan ja i valjda jadni svi mi. Ono što ćemo ponijeti iz Vanuatua vjerojatno je značajnije od svega doživljenog i vjerujem da neće samo kratkotrajno ostati u našoj memoriji.

08.09. do 14.09.2013.
Nastavili smo ploviti otokom Santo prema sjeverozapadu u izuzetnoj prirodi. Prekrasn uvale i otočići koji su formirali uvale poput Surundu Bay ili Plave lagune koju lokalno nazivaju Champagne beach. Kako nisam do kraja izgubio nadu da ću negdje ipak pronaći Brooke obišli smo i istražili i zadnju lokaciju snimanja filma Plava laguna. Od Jamajke do Vanuatua (tri lokacije snimanja filma) evo konačno mogu potvrditi nisam ni ugledao, a kamoli upoznao slavnu glumicu iz pustolovnog filma moga djetinjstva, ali je slava ostala tako da i domorodci znaju da je tu negdje bila i film snimala slavna Brooke.
Banks otoci pri sjeverozapadnom vrhu Vanuatua su ostali za desert. Imali smo informacije koliko su lijepi i koliko su ljudi koji žive na otocima srdačni. Hvala Bogu imali smo vrijeme koje se samo poželjeti može pa smo osim obilaska vodopada i prirodnih ljepota na kopnu otoka Vanua Lava uživali i u zajedničkom ribolovu s vještim domaćinima. Lov jastoga posebno me se dojmio ne samo zbog vještine kojom mladići zgrabe jastoga da ne pobjegne nego zbog načina na koji zapravo love. Noću sa ručnom svjetiljkom (za ronjenje) bosi trčeći po oštrinama koraljnih grebena. Ja sam plivao i perajama obilazio plitke brakove, ne s manje uspjeha od domaćina. Na kraju u mojoj je torbi bilo čak i nekoliko jastoga više, lijep osjećaj da se lovačka vještina nije izgubila. A fešta s jastozima za barem nekoliko obilnih obroka…I coconut crab, veliki rak koji živi pod kokosovim palmama izgledom koji podsjeća na našeg hlapa. Njega smo kupili to jutro, neka se nađe. Pozdravljamo se sutradan s ljubaznim domaćinima odlučivši se iskoristiti odličan vjetar za prebacivanje na 600 nm udaljene Salomonske otoke. Ipak zadnja čarolija ispred nas na putu je otočić Ureparapara koji je vulkanskog porijekla i ulazak u uvalu je ustvari ulazak u vulkansko grotlo koje se na jednom mjestu odlomilo dozvolivši moru da se prelije u vulkan. Jastozi na stolu, pogled na vulkan, Vanuatu…Kakav oproštaj od otočja iz snova. Vratit ću se jednom možda, neka veza između mene i Vanuatua postoji, znam i osjećam to. Doviđenja Vanuatu, molim te ne daj da te itko promijeni, radi vas samih nesvjesnih u potpunosti kakvu kvalitetu života i odnosa imate, radi mene i sanjara koji će po prvi puta doći ili se vratiti na izvor sretnog života. Neka vas dragi Bog čuva! I hvala vam na lekciji iz čovječnosti koju ste mi nesvjesni toga očitali.



----
This e-mail was delivered via satellite phone using GMN's XGate software.
Please be kind and keep your replies short.