18.03.2013. ponedjeljak
Na krilima ribljih jelovnika i jučerašnjeg kupanja Dora je zaplovila željenim kursom i brzinom, sve je konačno na mjestu tako da jedreći jedrima u leptir bez po muke imamo brzinu od skoro 8 čvorova prema cilju. Za ručak smo ispekli trlje, skoro svaka od po kila, koji gušt. I krumpir salata sa kapulom. A brod jedri mirno u svom ritmu ne pokušavajući nam baciti čaše sa stola u kokpitu.
Temperature u zraku su idealne pa dnevne vrućine zamjene vrlo ugodne noći. Ritam spavanja u smjenama je uspostavljen do kraja pa sve nekako ide svojim tijekom.
19.03.2013. utorak na dalje
Lagani ritam se nastavlja i polako nas počinje bacati u stanje letargije u kojem postajemo lijeni napraviti one osnovne poslove na brodu koje se odnose na kuhanje pranje posuđa. Kako je more zaista ugodno za plovidbu posada se odala čitanju tako da je biblioteka Dore u opasnosti da do kraja ne bude prožvakana. Barem što se tiče knjiga za razbibrigu. Jedrimo i dalje sa krmenim vjetrovima iz istoka i povremeno palimo generator kako bi napravili vodu desalonizatorom i nadopunili baterije. Frižideri drže temperaturu, ledenica je puna mesa i leda. Nikako mi nije jasno da sve baš ide tako glatko.
Počeli smo ponovno sa ribolovom štapovima za big game. Prosjek od 150 nm milja prijeđenih po danu gotovo u idealnom kursu. Namještati jedra nam se baš i ne da, a i čini nam se da i Dora sve sama podesi prema svojim potrebama.
Nakon desetak dana plovidbe dosjetili smo se da bi na sudoperu trebali instalirati špinu sa morskom vodom. I dobro nam je krenulo, ponosno sam izvadio novu električnu pumpu, Ante i ja smo obavili vodovodne, a Čićo električarske poslove i gle čuda sve radi iz prve. Ma do kad će nam baš sve ići na ruku pitam se? Posadi je nekako normalno da na brodu sve funkcionira, meni baš i ne jer ma koliko se neki put trudio poslovi se kao i kvarovi redaju jedan za drugim i lista popravaka je uvijek veća i brža od liste popravljenih ili saniranih stvari. Ipak drži me neki predosjećaj da će se stvari početi mijenjati
Prognoza vremena za slijedeći tjedan je korektna, nema jakih vjetrova. Ma opustit ću se pa što bude iako sam to svaki put do sada tijekom putovanja prilično skupo platio.
Pumpa mora ne radi javlja Deana. Ma što joj je sad, pa nova je. Je pumpa nova ali dovodna cijev se nije godinama koristila, rastavljamo sistem, čistimo i vraćamo sve na svoje mjesto. Pumpa radi, ali vode nema. Počelo je počelo. Trust mozgova vijeća, trojka sam svoj majstor sa alatima, Mladen i Tomislav teoretski zanimljivo primjećuju da bi moglo biti u pitanju više stvari, Deana nastavlja sa pripremom kasnog ručka. Pa i do sada smo bili bez pumpe mora pa i nije neki posebni nedostatak jer se na nju još i nismo privikli makar nam to je svima jasno daje šansu da bez po muke i ograničenja potrošnje vode peremo posuđe.
A onda je stala i pumpa hidrofora vode. Nema vode dok se ne popravi pumpa. Netko me priupitao od posade kako mislim da nema vode i koliko dugo. Odgovaram s pozicije onog što znam, a to je da zaista ne znam zbog čega sad pumpe ne rade. Srećom(čitaj dobrom pripremom broda) imam rezervnu pumpu vode, ali ona se nalazi ispod skladišta hrane u provi, a dolazak do nje zahtjeva pravu malu radnu akciju.
Alat u ruke, nema druge. I tako danima. Pumpa vode malo radi malo ne radi, sistem smo rastavili 10-ak puta i taman negdje pri kraju rastavljanja pumpa proradi od sebe. Kad pumpu ostavimo da se popravci sama od sebe ona se naravno ne popravlja nego čeka našu pažnju i maženje sa brodskim alatom.
Sve smo teorije ispucali pa je Čićo pristupio eliminaciji dijelova koji naš sistem vodoopskrbe čine vrlo kompliciranim, po našim dosadašnjim saznanjima nepotrebnim.
Nakon nekoliko dana radi ne radi kad smo je gotovo potpuno ogolili pumpa je prestala raditi.
Ante je tad uzeo čekić i rekao nema druge, treba joj jedna odgojna te uz moj pristanak pumpu čekićem počeo prizivati pameti. Kako je taj moment proradila evo i pet dana nakon toga radi. A kako smo je onda popravili. Odgojnim mjerama složili smo se.
I pumpa mora pripala se Ante i naše riješenosti da se sa neposlušnima fizički obračunamo. I već kad se čekić poveselio novoj glavnoj ulozi pumpa je valjda viknula predajem se i počela raditi. Radi još uvijek.
A mi čekić više ne držimo u alatu nego na stolu, tek da se zna kakva je kazna u slučaju neposluha brodske opreme.
Znači rade pumpe vode i mora, more i vjetar su povoljni, obroci koje pripremamo su raznoliki, vrlo važno frižider i ledenica rade perfektno tako da imamo 20-ak kila mesa zaleđenih, imamo čak i tri vreće leda kojima hladimo piće i njima pomažemo frizeru da zadrži temperaturu na -8 stupnjeva.
Zaista je prelazak Pacifika u ovim mjesecima toliko ugodan da ni ne osjećamo nikakav napor plovidbe.
Kužinajemo i smišljamo bakanalije, svako po svom elektroničkom prijatelju nešto tipka, pričamo jedni drugima životne priče i već smo barem dva puta ispričali sve viceve koje znamo. Mujo i Haso su najčešće spominjani pa ako im se ovih dana štuca evo neka znaju da je njihova popularnost velika i na Pacifiku.
Usprkos pumpi mora s kojom peremo posuđe količinama mora primjerenim potrošnji vode u istim situacijama u kućama, a ne jedrilicama i voda ona nazovimo je tehnička za tuširanje se troši u svih 16. A vremenski su uvjeti tako povoljni da se svako malo stajemo kupat u moru pa onda udri po tušu. Srećom Deana koja ima dugu kosu kao svoj doprinos brodu smanjila je prnje kose na njoj prihvatljiv minimum, a nama maksimum.
Noći su priča za sebe, imamo veliku sreću da je mjeseca puno i da nema naoblake pa se gotovo vidi kao danju. A kad konačno mjesec zađe eto ti zvijezda, tisuće. Svi članovi posade mogu pronaći zvijezdu Sjevernjaču i Velikog Medvjeda.
Ribolov, jedino ribolov škripi. Nakon bogatog ulova na otoku Clarion nikako uhvatiti ribu, ma ni slučajno. Mijenjam panule pa se opet vraćam na one koje su do sada davale najbolje rezultate. Ne znam ni ja što bi više. Ante je pokupia sve poletuše sa palube i nakon nekoliko dana skupio ih dovoljno za brudet. Odlično u nedostatku druge ribe.
Sad vučemo panule i danju i noću, s istim neuspjehom.
Pojas ekvatorijalnih tišina od 5 N paralele do ekvatora prolazimo nošeni ugodnim istočnim vjetrom. Jednu nm sjeverno od ekvatora vjetar potpuno nestaje. Kao naručeno vrijeme za preplivavanje zamišljene crte ekvatora. Dora pluta, a mi se kupamo. 3 nm sjevernije vidjeli smo morskog psa dužine oko 3 m na samoj površini mora na 5 metara od broda. Ma nije to ostavilo nekog traga, mislili smo i odigrati četvrtinu vaterpolske utakmice, ali nismo znali u koju momčad staviti Čiću profesionalca pa smo ostali na brčkanju i naravno blagoslovili sve bocom najboljeg ruma i keksima Domaćica koji su stigli iz Los Angelesa specijalno dostavljeni od naše prijateljice Maje.
Bilo je tu i snimanja i fotografiranja, pravili smo se malo važni sebi samima, ponosni da smo konačno „osvojili" ekvator. Evo opet malo vitrića, otvaramo jedra i idemo dalje.
I tako opet sati prolaze, sve funkcionira, odmorni i naspavani, dobili smo i nešto boje od sunca i šta nam fali. Ako pitate Antu fali riba, jedino riba. Ni ne znamo da panule više postoje. A onda, a onda…bzzzzzzzzz, još mi zvoni u ušima taj zvuk, oko šest sati popodne je, skačem na štap i pritiskam kočnicu do kraja ali riba vuče na svoju stranu. Ante oblači pojas za ribolov, a ja očajnički pokušavam još jače pritegnuti kočnicu. Imam 900 metara krene na štapu, a ostalo mi je još tridesetak. Riba je ječa, sigurno je golema, u jednom trenutku popušta postolje koje nosi štap. Štap ispada iz ležišta međutim zadržava ga sigurnosni konop, vraćamo ga nazad na brod, ovaj put u Antine ruke.
Nas četvero na štapu protiv jedne ribe. Na možda još petnaestak metara preostale krene Ante kreće u ofanzivu. Namotaje pedesetak metara krene, riba povlači ponovno, ali ni Ante se neda, nasmijava nas sa svojim sumještanima iz Segeta koji ako doznaju da mu je pobigla riba nakon ovoliko dana bezuspješnog ribolova mu jednom kad se vrati neće dati mira. Bit će to velika sramota ili velika pobjeda. Navijamo mi za našeg Antu, a rokel se popunjava krenom. Čićo snima, vidimo obris ribe. Pripremio sam podvodnu pušku i veliki ganač za zakačiti ribu kad dođe blizu. Duža je od dva i po metra, a šta ćemo sad jadni mi. Pogodio sam je dobro harpunom i nakon toga zakačio sa gančom, ispod platforme je, naša je gotovo sam siguran. Čićo je ostavio odavno kameru i sa krmene platforme pokušavamo podignuti ribu. Samo što nismo, osjećam pobjednički duh kod posade, naša je, dignut ćemo je pri slijedećem valu jer je po mojoj procjeni teža od 200 kg, koliko točno ne razmišljam. Nas nekoliko je drži, ne damo se ni mi, a ne predaje se ni riba. Evo vala, unutra s njom. Uz strašan udarac repom po brodu sabljarka velikom snagom iskače iznad površine i prekida krenu, razbija strelicu puške i odnosi ganač iz Čićine ruke. Nas četvero, a ona sama. Gledamo po krmi kako odlazi. Tužni i jadni, šutimo. S nevjericom i dalje gledamo po krmi broda, pogled u prazno, u ništa. Razmišljao sam te noći o svemu što nam se događalo u tom ribolovu. Starac i more, knjiga starog Ernesta, kojeg sam upoznao preko brojnih fotografija u omiljenim mu barovima u Havani. Paralela između njega i nas. Toliko smo željno željeli uloviti ribu, poput njega. I svladali smo je (on malo više jer ju je uspio zavezati za brod), ali ono što je najvažnije izostala je korist od lovine. Njemu je ostala slava jer su ostatke ulovljene ribe sumještani vidjeli zavezane za brod, a mi smo imali našeg Čiću koji je dio epohalne bitke zabilježio aparatom. Izgubili smo bitku, ali je bilo lijepo sudjelovati u njoj. I samo neka se zna da je Ante Grga iz Segeta dovukao grdosiju pod krmu broda i svoj dio posla do kraja, junački obavio. Pa neka mu samo neko od sumještana nešto predbaci na tu temu imat će posla sa mnom. Hrvatska ima svog Antu (Gotovinu), a Dora svoga Antu. Ante ne damo te nikome!
Veliki je petak, a mi i dalje bez ribe. Spremili smo ukusne šalše sa tunjevinom iz konzerve i paštetu isto. Nitko nije vjerovao da ćemo biti bez friške ribe na ovaj dan. Ne mrsimo i dalje ipak vjerujemo da će se opet jednom začuti bzzzz, ali sa puno, puno manjom ribom.
Subota dolazi iza petka, a riba iza Velikog petka. U 7.00 bzzzzz, Ante, Deana i ja smo ulovili tunu od 12 kg, očistili, spremili po kesama nekoliko obroka u duboko, a ostalo za rani ručak, pečena tuna, u enormnim količinama naravno.
Kad smo probudili trojac „uspavanih" tuna je već bila i servirana pa su još u nevjerici jeli prve zalogaje ukusne i sočne tune. Ante se smije od uha do uha, ručak se zalio sa par litara crnog vina, konačno sve se poklopilo, nirvana.
Brod vozi sam, pardon naš sedmi i najvažniji član posade auto pilot odrađuje svoje bez greške.
Bit će i tune na milijun načina pripremljenih danas za svečani ručak. Jutro je, 7 sati, spustio sam panule u more, svi spavaju osim auto pilota i mene, on radi svoje, a ja idem u kuhinju, želim iznenaditi posadu spremljenim jelima kad se probude. Još nešto manje od 200 nm do otoka Fatu Hiva na Markezima.
Rekli bi moji dragi Višani u ovakvoj prilici CA JE LIPO, CA JE LIPO, OS OS OS (ča je lipo, još, još, još)
E da, petkom oko 2 popodne javljamo se Joviću u emisiju na Radio Splitu, Hvala Bogu opet petak mislim da se zove. Kad već Uzvišenog spominjem zahvaljujem Mu što nas prati na našim putima i svojom milošću pred nas stavlja zadatke koje možemo uspješno obaviti. Zahvalni smo molitvama, posebno na ovaj veliki i sveti dan.
Dragi naši prijatelji Sretan Uskrs. Hvala Vam što nas pratite i strepite i radujete se s nama.
Gledam u obzor, samo more, more, more. Ploter pokazuje da smo 180 nm od obale, još malo, samo malo. Po planu, točno po planu, po Sharedreamsu, našem snu. 01.04.2013. trebali bi biti na odredištu i još jedan san ovaj put o otočju Marquesas nastaviti sanjati otvorenih očiju.
nedjelja, 31. ožujka 2013.
petak, 22. ožujka 2013.
Krenuli smo, Pacifik dream kao dio projekta Sharedrams
10.03.2013. Nedjelja
Cabo San Lucas, jutro rastanka od dijela posade, Maja, Arifa, Ana i Toni nakon tjedna provedenog na Dori opraštaju se od svojih najbližih koji ostaju kao članovi posade na ruti do Francuske Polinezije najmanje.
Spisak stvari koje trebamo obaviti narastao je kao i količina hrane koju smo zacrtali kupiti. Srećom Dora nije teretni brod sa nepreglednim štivama pa smo ostali u granicama dobrog ukusa. Da nije tako vjerojatno bi imali hrane do Tajlanda. Maslinovo ulje prvo je kupljeno, 130 litara zlatne tekućine i najvažnije brodske namirnice uskladišteno je na mjestu u potpalublju za koje smo procijenili da je najsigurnije. Bolje ni ne misliti o tome što bi se dogodilo ukoliko se razbije neka od boca.
Vino, kapula, krumpir, petrusimul, voda (tek na šestom mjestu jer smo odlučili piti vodu iz desalonizatora), povrće, voće, dvopek, kruh, grickalice, nutella, sokovi, riža, manistra, obično ulje, začini i…ma lista je toliko duga, samo se nadam da ćemo sve skupa nekamo posložiti te uskoro i pojesti jer u protivnom će brod još mjesecima izgledati poput skladišta hrane.
O tehničkom dijelu i nabavi opreme prije ove najduže dionice puta na kojoj će biti vrlo komplicirano bilo što dobiti na brod neću puno pisati, ali dvjestotinjak novih stvari pronašle su svoje mjesto u skladištu opreme i rezervnih dijelova. Konačno smo zgotovili popis stvari koje imamo na brodu uključujući i mjesta na kojima su smještene. Tomislav, naš precizni skladištar i evidentičar zadužen je da u svakom trenutku zna gdje se što nalazi i koliku količinu nečega imamo. Na prvi pogled lako, ali u uvjetima teškog mora i brzih popravaka koji put je najteže pronaći rezervni dio. Ako ne znaš točno gdje je jadna ti majka. Te su me situacije pretraživanja i prekopavanja pola broda koštale silnih živaca, a onda bi se na kraju balade kad bi sve ponovno bilo na svom mjestu posadi prepričao poznati vic o Muji i Hasi koji su nosili težak komad namještaja na deseti (zadnji) kat zgrade bez lifta. Kako su katovi bili neoznačeni u jednom trenutku Mujo je otišao provjeriti koliko je još katova preostalo. Vrativši se Hasi rekao mu je da ima dvije vijesti dobru i lošu. Dobra je bila da su na devetom katu, a loša da su pogriješili zgradu. Koliko se svaki put nasmijem istom vicu u kojem često vidim sebe i svoju muku proizašlu iz one naše lako ćemo dogodilo mi se nekoliko puta da sam jedreći samački isti vic ispričao sam sebi i jednako se dobro nasmijao.
Na kraju dana još jedan put sam pogledao prognozu i zaključio da nam vremenski uvjeti baš i nisu naklonjeni, vjetra nema pa nema. Ako želimo krenuti za nekoliko dana i ne čekati još barem desetak dana morati ćemo se odlučiti na korištenje motora odmah u startu na duže vrijeme što nije tako dobra opcija uzimajući u obzir ekvatorijalne tišine koje će trebati probijati vjerojatno bez vjetra.
Idem spavati s mislima usmjerenim prema narednim danima u kojima još toliko toga trebamo obaviti.
11/12.03.2013. Ponedjeljak/Utorak
U marini u Cabo San Lucasu susjedi nisu mogli vjerovati koliko se toga ukrcalo na Doru. Vodenu liniju sam već pomaknuo više od 5 centimetara, ali sad vidim da ni to nije bilo dovoljno, brod je potonuo još nekoliko centimetara. Tješim se pojest ćemo mi i popiti barem dio ovog uskoro pa ćemo ponovno izroniti preko vodene linije.
Vrijeme leti, odluku o konačnom odlasku još ne mogu donijeti, stalno pratim prognozu, ali baš ovaj put prognoza je upravo onakva kakvu su je dugoročno prognozirali, znači loša za nas.
Ipak inzistiram na tome da se stvari dovrše koliko toliko da u srijedu popodne budemo spremni na isplovljenje.
Dva teška dana priprema su iza nas, sve je manje-više na brodu, sutra možemo izaći iz marine.
13.03.2013. Srijeda
Budim se rano ujutro i prva stvar koju radim je analiza prognoze. Situacija je kratkoročno nešto bolja, ali dugoročno sama tišina i lagani vjetrovi. Tihi ocean= lagani vjetrovi , kao što i samo ime kaže. Nema druge, gas do daske, završiti osnovno i fiuuu.
Osmijeh na licima članova posade kad sam objavio polazak za današnji dan sve mi je rekao. Tihi oceane samo ti budi tih, a mi ćemo biti strpljivi i uporni u plovidbi, spize imamo napretek, a dobre volje nemjerljivo puno.
Oko 5 sati popodne odrišili smo cime iz marine i isplovili na sidrište obaviti zadnji poslić koji nas veže za blizinu obale. Čićo je skočio u more očistiti propeler od brzinomjera, brzo i efikasno, brzinomjer radi. Impelerski brzinomjer vrlo je važan jer nam u kombinaciji sa brzinomjerom preko GPS-a daje informaciju o snazi i smjeru morske struje te uz smjer puhanja i snagu vjetra predstavlja vrlo važan faktor prilikom odabira rute. Ricali smo osnovne stvari po brodu u narednih pola sata, digli sidro i u suton isplovili. Ameriko (kontinentu) hvala ti na gostoprimstvu, ali mi ti idemo. Cabo San Lucas ostaje iza nas, jedra su otvorena, 9 čvorova brzina, jurimo…znamo da neće dugo trajati, ali je za moral dobro, jako dobro. Svi gledamo prema oceanu, rijetko se okrećemo prema obali, spremni smo, zaista spremni, Ante Grga, Tomislav Kolonić, Deana Matić, Mladen Kožul i Albert Nardelli Čićo zajedno sa mnom na polaganju ispita prelaska Pacifika. Zadovoljan sam atmosferom na Dori, zahvaljujem Bogu na milosti do sada i molim ponovno za zdravlje prije svega posade i mirnu plovidbu Dore. Za ostalo ćemo se nekako snaći.
Smjene smo podijelili i započeli sa dežurstvima. Ipak u prvoj noći nekako se nikome nije odlazilo iz kokpita.
14.03.2013. Četvrtak
Sa prvim satima novog dana nestalo je vjetra. Kad kažem nestalo to je doslovno bilo tako. Bonaca, bonaca, bonaca…
I mrtvo more, valja li nas valja, nema druge palimo motor i ekonomičnom brzinom idemo naprijed.
Na putu prema Marquesas otocima na oko 400 milja od Caba je Isla Clarion, otočić jako interesantan za ronjenje, ali mi nemamo dozvolu koju je bilo prilično lako izvaditi u Cabu. Bilo bi jako dobro ostati u blizini otoka i čekati vjetar ako se ove tišine nastave, ali kako to formalno izvesti? Imamo još dva dana za razmišljanje, pa riješili smo mi i kompliciranije stvari dodaje posada.
Nije bonaca ni tako loša za sređivanje stvari po brodu. Nedovršene obaveze polako križam iz bilježnice, a temperature su idealne za nastavak radova na brodu. Panule su u moru, za sada miruju.
Dva puta zaustavljamo brod i kupamo se, strah od dubina Pacifika gotovo je nestao, bonaca, bonaca.
15.03.2013. Petak
Prekopirani četvrtak, doslovno.
16.03.2013. Subota
Motor ne gasimo jer je more poput ulja onog našeg maslinovog u potpalublju netko dobacuje. Kopno, kopno…Isla Clarion, ne uspijevamo odoljeti izazovu i primičemo se otoku u nadi da je nenaseljen pa nam dozvola ustvari neće ni trebati. Na 5 milja od otoka reagirao je i štap za ribolov, brzo smo skočili, sudeći po otporu riba je velika, možda i preko 30 kg. Nakon dvominutne borbe ustanovljavamo da je riba pregrizla najlon. Razočarenje nakon toliko milja čekanja. Hrabrim Antu govoreći mu da je slijedeća riba naša, a i puškom ću uloviti makar nekoliko ribljih obroka roneći uz obalu otoka.
Nedugo zatim začuo se drugi udar, ovaj put riba je bila manja, oko 5 kg, a Ante je izašao iz dvoboja kao pobjednik osiguravajući nam barem dva slasna riblja obroka. Riba sliči našem gofu i po izgledu i po otporu koji je pružala nadajući se da će izbjeći najveću teću na Dori.
Nakon ugodnog ribarskog doživljaja neočekivano smo ugledali malo naselje, točnije posjed koji podsjeća na kasarnu. I dva kaića su na obali, a visoke antene daju do znanja da se najvjerojatnije radi o meksičkoj mornarici. Uzimam VHF stanicu i pozivam Isola Clarion control nekoliko puta na 16-om kanalu bez uspjeha. U jedinoj uvali poprilično izloženoj oceanskom valu bacamo sidro u 18 sati na 7 metara dubine točno u trenutku kad su tri golema kita u šetnji uvalom pokazivali tko je tu domaći, a tko gost.
Kad smo se usidrili uslijedio je poziv mornaričkog časnika za vezu kojemu smo slagali da je razlog našeg dolaska popravak brodskog motora pa radi radova trebamo prenoćiti u uvali. Nakon konzultacije s nadređenima dobili smo dozvolu za ostanak, ali najavili su nam posjet Dori, pregled dokumentacije i broda. Ponudio sam se da ću našim gumenjakom doći po njih što su oni naravno odmah prihvatili. Dogovorili smo sastanak, mjesto i vrijeme, ali mi je ostalo nejasno kako se misle ukrcati u gumenjaka po takvim valovima. Došao sam gumenjakom uz crvenu bovu koja je na oko 100 metara od obale, jedva metar dubine, a oceanski val. Uvjeravaju me da nastavim prema obali i slijedim striktno njihove upute jer je kanal vrlo uzak. U moru preko pasa osmorica vojnika čekaju me, zaustavljaju gumenjaka, dvojica uskaču, a ostali nas drže da nas veliki val ne izbaci na obalu, potom okreću i savjetuju sad po gasu i između dva vala dođi do bove, a iza toga je sigurno.
Simpatični momci brzo su obavili formalnost kontrole dokumenata na palubi Dore, a onda su se onako mokri uputili da će u pregled broda. Ja sam ih zamolio da se malo osuše ručnicima pa onda nastave sa pregledom broda. Kako nismo imali cigareta za koje su bili zainteresirani dali smo im veliku bocu Coca Cole koju je naša logističarka Deana (inače Bračka iz Postira) odobrila kao poklon. Na kraju u brod se nisu spuštali pa sam ih u sumrak vratio gumenjakom uz istu proceduru na obalu. Hvala Bogu sve je prošlo u najboljem redu. Pripremio sam nekoliko kančenica i posada je brzo ulovila dovoljno ribe za par dana. Ulovio je Ante i Goluba od 6-7 kila kojeg je kasnije oderao zadržavajući najbolji dio mesa. Nekoliko puta ulovili smo i manje morske pse poput naših kostelja veličine do 7-8 kilograma koji su redovito prekidali krenu, a u jedinom navratu kad smo ga približili krmenoj platformi s kojem smo ga mogli zakačiti odlučili smo se pustiti ga jer bi nam još jedno deranje kože u jednoj noći bilo malo previše.
Tijekom posjete brodu jedan vojnik mi je spomenuo da na otoku ima jastoga samo da su jako dobro skriveni pod stijenama, u plitkom moru gdje se valovi obrušavaju pa ih je vrlo nezgodno i pronaći i izvaditi. Rukavica je bačena, već sam se vidio u sutrašnjem jutru u potrazi za jelom koje najviše razveseli posadu.
17.03.2013. Nedjelja
U 7.00 ujutro Čićo, Ante i ja smo krenuli u brzi lov na jastoge i ribu. Dogovorili smo se da možemo uhvatiti još maksimalno nekoliko kilograma ribe i jastoga koliko bude. Od ribe smo odabrali trlje koje su bile teške oko pola kilograma svaka pa nakon 5 komada ribu više nismo dirali, a jastozi su se zaista sakrili. Upornost se isplatila tako da je prvi jastog imao više od 3,5 kilograma, a ostala 3 ulovljenih zajedno oko 3 kilograma. Brzo smo se vratili na brod, izvadili gumenjaka i isplovili ne dajući puno mogućnosti vojnicima da nas upozore ili dodatno kontroliraju zbog ribolova. Ipak prilikom isplovljenja javio sam se na stanicu, pozdravio meksičku mornaricu i Meksiko i zahvalio na gostoprimstvu. Primijetili su da smo se vrtili oko pozicija gdje su jastozi pa su nam skrenuli pažnju da ribolov nije dozvoljen, ali zbog nekoliko jastoga nitko neće propasti, a i zapamtit ćemo rastanak sa Meksikom na lijepi način uz jako ukusne jastoge.
U trenutku smo podigli jedra i zaplovili konačno nošeni vjetrom u kurs 230.
U podne je velika teča puna jastoga bila na stolu, prsti su se lizali za istim jelom i nakon večere, a rižot skuhan u šugu od jastoga ostati će dugo u sjećanju.
Kakva lijepa noć i jutro, ribolov, kupanje, ronjenje, kitovi, kornjače…i vjetar, konačno vjetar, jedrenje bez buke motora. Punih pluća i punih jedara, pravi san, naš san koji dijelimo i živimo, Sharedreams.
----
This e-mail was delivered via satellite phone using GMN's XGate software.
Please be kind and keep your replies short.
Cabo San Lucas, jutro rastanka od dijela posade, Maja, Arifa, Ana i Toni nakon tjedna provedenog na Dori opraštaju se od svojih najbližih koji ostaju kao članovi posade na ruti do Francuske Polinezije najmanje.
Spisak stvari koje trebamo obaviti narastao je kao i količina hrane koju smo zacrtali kupiti. Srećom Dora nije teretni brod sa nepreglednim štivama pa smo ostali u granicama dobrog ukusa. Da nije tako vjerojatno bi imali hrane do Tajlanda. Maslinovo ulje prvo je kupljeno, 130 litara zlatne tekućine i najvažnije brodske namirnice uskladišteno je na mjestu u potpalublju za koje smo procijenili da je najsigurnije. Bolje ni ne misliti o tome što bi se dogodilo ukoliko se razbije neka od boca.
Vino, kapula, krumpir, petrusimul, voda (tek na šestom mjestu jer smo odlučili piti vodu iz desalonizatora), povrće, voće, dvopek, kruh, grickalice, nutella, sokovi, riža, manistra, obično ulje, začini i…ma lista je toliko duga, samo se nadam da ćemo sve skupa nekamo posložiti te uskoro i pojesti jer u protivnom će brod još mjesecima izgledati poput skladišta hrane.
O tehničkom dijelu i nabavi opreme prije ove najduže dionice puta na kojoj će biti vrlo komplicirano bilo što dobiti na brod neću puno pisati, ali dvjestotinjak novih stvari pronašle su svoje mjesto u skladištu opreme i rezervnih dijelova. Konačno smo zgotovili popis stvari koje imamo na brodu uključujući i mjesta na kojima su smještene. Tomislav, naš precizni skladištar i evidentičar zadužen je da u svakom trenutku zna gdje se što nalazi i koliku količinu nečega imamo. Na prvi pogled lako, ali u uvjetima teškog mora i brzih popravaka koji put je najteže pronaći rezervni dio. Ako ne znaš točno gdje je jadna ti majka. Te su me situacije pretraživanja i prekopavanja pola broda koštale silnih živaca, a onda bi se na kraju balade kad bi sve ponovno bilo na svom mjestu posadi prepričao poznati vic o Muji i Hasi koji su nosili težak komad namještaja na deseti (zadnji) kat zgrade bez lifta. Kako su katovi bili neoznačeni u jednom trenutku Mujo je otišao provjeriti koliko je još katova preostalo. Vrativši se Hasi rekao mu je da ima dvije vijesti dobru i lošu. Dobra je bila da su na devetom katu, a loša da su pogriješili zgradu. Koliko se svaki put nasmijem istom vicu u kojem često vidim sebe i svoju muku proizašlu iz one naše lako ćemo dogodilo mi se nekoliko puta da sam jedreći samački isti vic ispričao sam sebi i jednako se dobro nasmijao.
Na kraju dana još jedan put sam pogledao prognozu i zaključio da nam vremenski uvjeti baš i nisu naklonjeni, vjetra nema pa nema. Ako želimo krenuti za nekoliko dana i ne čekati još barem desetak dana morati ćemo se odlučiti na korištenje motora odmah u startu na duže vrijeme što nije tako dobra opcija uzimajući u obzir ekvatorijalne tišine koje će trebati probijati vjerojatno bez vjetra.
Idem spavati s mislima usmjerenim prema narednim danima u kojima još toliko toga trebamo obaviti.
11/12.03.2013. Ponedjeljak/Utorak
U marini u Cabo San Lucasu susjedi nisu mogli vjerovati koliko se toga ukrcalo na Doru. Vodenu liniju sam već pomaknuo više od 5 centimetara, ali sad vidim da ni to nije bilo dovoljno, brod je potonuo još nekoliko centimetara. Tješim se pojest ćemo mi i popiti barem dio ovog uskoro pa ćemo ponovno izroniti preko vodene linije.
Vrijeme leti, odluku o konačnom odlasku još ne mogu donijeti, stalno pratim prognozu, ali baš ovaj put prognoza je upravo onakva kakvu su je dugoročno prognozirali, znači loša za nas.
Ipak inzistiram na tome da se stvari dovrše koliko toliko da u srijedu popodne budemo spremni na isplovljenje.
Dva teška dana priprema su iza nas, sve je manje-više na brodu, sutra možemo izaći iz marine.
13.03.2013. Srijeda
Budim se rano ujutro i prva stvar koju radim je analiza prognoze. Situacija je kratkoročno nešto bolja, ali dugoročno sama tišina i lagani vjetrovi. Tihi ocean= lagani vjetrovi , kao što i samo ime kaže. Nema druge, gas do daske, završiti osnovno i fiuuu.
Osmijeh na licima članova posade kad sam objavio polazak za današnji dan sve mi je rekao. Tihi oceane samo ti budi tih, a mi ćemo biti strpljivi i uporni u plovidbi, spize imamo napretek, a dobre volje nemjerljivo puno.
Oko 5 sati popodne odrišili smo cime iz marine i isplovili na sidrište obaviti zadnji poslić koji nas veže za blizinu obale. Čićo je skočio u more očistiti propeler od brzinomjera, brzo i efikasno, brzinomjer radi. Impelerski brzinomjer vrlo je važan jer nam u kombinaciji sa brzinomjerom preko GPS-a daje informaciju o snazi i smjeru morske struje te uz smjer puhanja i snagu vjetra predstavlja vrlo važan faktor prilikom odabira rute. Ricali smo osnovne stvari po brodu u narednih pola sata, digli sidro i u suton isplovili. Ameriko (kontinentu) hvala ti na gostoprimstvu, ali mi ti idemo. Cabo San Lucas ostaje iza nas, jedra su otvorena, 9 čvorova brzina, jurimo…znamo da neće dugo trajati, ali je za moral dobro, jako dobro. Svi gledamo prema oceanu, rijetko se okrećemo prema obali, spremni smo, zaista spremni, Ante Grga, Tomislav Kolonić, Deana Matić, Mladen Kožul i Albert Nardelli Čićo zajedno sa mnom na polaganju ispita prelaska Pacifika. Zadovoljan sam atmosferom na Dori, zahvaljujem Bogu na milosti do sada i molim ponovno za zdravlje prije svega posade i mirnu plovidbu Dore. Za ostalo ćemo se nekako snaći.
Smjene smo podijelili i započeli sa dežurstvima. Ipak u prvoj noći nekako se nikome nije odlazilo iz kokpita.
14.03.2013. Četvrtak
Sa prvim satima novog dana nestalo je vjetra. Kad kažem nestalo to je doslovno bilo tako. Bonaca, bonaca, bonaca…
I mrtvo more, valja li nas valja, nema druge palimo motor i ekonomičnom brzinom idemo naprijed.
Na putu prema Marquesas otocima na oko 400 milja od Caba je Isla Clarion, otočić jako interesantan za ronjenje, ali mi nemamo dozvolu koju je bilo prilično lako izvaditi u Cabu. Bilo bi jako dobro ostati u blizini otoka i čekati vjetar ako se ove tišine nastave, ali kako to formalno izvesti? Imamo još dva dana za razmišljanje, pa riješili smo mi i kompliciranije stvari dodaje posada.
Nije bonaca ni tako loša za sređivanje stvari po brodu. Nedovršene obaveze polako križam iz bilježnice, a temperature su idealne za nastavak radova na brodu. Panule su u moru, za sada miruju.
Dva puta zaustavljamo brod i kupamo se, strah od dubina Pacifika gotovo je nestao, bonaca, bonaca.
15.03.2013. Petak
Prekopirani četvrtak, doslovno.
16.03.2013. Subota
Motor ne gasimo jer je more poput ulja onog našeg maslinovog u potpalublju netko dobacuje. Kopno, kopno…Isla Clarion, ne uspijevamo odoljeti izazovu i primičemo se otoku u nadi da je nenaseljen pa nam dozvola ustvari neće ni trebati. Na 5 milja od otoka reagirao je i štap za ribolov, brzo smo skočili, sudeći po otporu riba je velika, možda i preko 30 kg. Nakon dvominutne borbe ustanovljavamo da je riba pregrizla najlon. Razočarenje nakon toliko milja čekanja. Hrabrim Antu govoreći mu da je slijedeća riba naša, a i puškom ću uloviti makar nekoliko ribljih obroka roneći uz obalu otoka.
Nedugo zatim začuo se drugi udar, ovaj put riba je bila manja, oko 5 kg, a Ante je izašao iz dvoboja kao pobjednik osiguravajući nam barem dva slasna riblja obroka. Riba sliči našem gofu i po izgledu i po otporu koji je pružala nadajući se da će izbjeći najveću teću na Dori.
Nakon ugodnog ribarskog doživljaja neočekivano smo ugledali malo naselje, točnije posjed koji podsjeća na kasarnu. I dva kaića su na obali, a visoke antene daju do znanja da se najvjerojatnije radi o meksičkoj mornarici. Uzimam VHF stanicu i pozivam Isola Clarion control nekoliko puta na 16-om kanalu bez uspjeha. U jedinoj uvali poprilično izloženoj oceanskom valu bacamo sidro u 18 sati na 7 metara dubine točno u trenutku kad su tri golema kita u šetnji uvalom pokazivali tko je tu domaći, a tko gost.
Kad smo se usidrili uslijedio je poziv mornaričkog časnika za vezu kojemu smo slagali da je razlog našeg dolaska popravak brodskog motora pa radi radova trebamo prenoćiti u uvali. Nakon konzultacije s nadređenima dobili smo dozvolu za ostanak, ali najavili su nam posjet Dori, pregled dokumentacije i broda. Ponudio sam se da ću našim gumenjakom doći po njih što su oni naravno odmah prihvatili. Dogovorili smo sastanak, mjesto i vrijeme, ali mi je ostalo nejasno kako se misle ukrcati u gumenjaka po takvim valovima. Došao sam gumenjakom uz crvenu bovu koja je na oko 100 metara od obale, jedva metar dubine, a oceanski val. Uvjeravaju me da nastavim prema obali i slijedim striktno njihove upute jer je kanal vrlo uzak. U moru preko pasa osmorica vojnika čekaju me, zaustavljaju gumenjaka, dvojica uskaču, a ostali nas drže da nas veliki val ne izbaci na obalu, potom okreću i savjetuju sad po gasu i između dva vala dođi do bove, a iza toga je sigurno.
Simpatični momci brzo su obavili formalnost kontrole dokumenata na palubi Dore, a onda su se onako mokri uputili da će u pregled broda. Ja sam ih zamolio da se malo osuše ručnicima pa onda nastave sa pregledom broda. Kako nismo imali cigareta za koje su bili zainteresirani dali smo im veliku bocu Coca Cole koju je naša logističarka Deana (inače Bračka iz Postira) odobrila kao poklon. Na kraju u brod se nisu spuštali pa sam ih u sumrak vratio gumenjakom uz istu proceduru na obalu. Hvala Bogu sve je prošlo u najboljem redu. Pripremio sam nekoliko kančenica i posada je brzo ulovila dovoljno ribe za par dana. Ulovio je Ante i Goluba od 6-7 kila kojeg je kasnije oderao zadržavajući najbolji dio mesa. Nekoliko puta ulovili smo i manje morske pse poput naših kostelja veličine do 7-8 kilograma koji su redovito prekidali krenu, a u jedinom navratu kad smo ga približili krmenoj platformi s kojem smo ga mogli zakačiti odlučili smo se pustiti ga jer bi nam još jedno deranje kože u jednoj noći bilo malo previše.
Tijekom posjete brodu jedan vojnik mi je spomenuo da na otoku ima jastoga samo da su jako dobro skriveni pod stijenama, u plitkom moru gdje se valovi obrušavaju pa ih je vrlo nezgodno i pronaći i izvaditi. Rukavica je bačena, već sam se vidio u sutrašnjem jutru u potrazi za jelom koje najviše razveseli posadu.
17.03.2013. Nedjelja
U 7.00 ujutro Čićo, Ante i ja smo krenuli u brzi lov na jastoge i ribu. Dogovorili smo se da možemo uhvatiti još maksimalno nekoliko kilograma ribe i jastoga koliko bude. Od ribe smo odabrali trlje koje su bile teške oko pola kilograma svaka pa nakon 5 komada ribu više nismo dirali, a jastozi su se zaista sakrili. Upornost se isplatila tako da je prvi jastog imao više od 3,5 kilograma, a ostala 3 ulovljenih zajedno oko 3 kilograma. Brzo smo se vratili na brod, izvadili gumenjaka i isplovili ne dajući puno mogućnosti vojnicima da nas upozore ili dodatno kontroliraju zbog ribolova. Ipak prilikom isplovljenja javio sam se na stanicu, pozdravio meksičku mornaricu i Meksiko i zahvalio na gostoprimstvu. Primijetili su da smo se vrtili oko pozicija gdje su jastozi pa su nam skrenuli pažnju da ribolov nije dozvoljen, ali zbog nekoliko jastoga nitko neće propasti, a i zapamtit ćemo rastanak sa Meksikom na lijepi način uz jako ukusne jastoge.
U trenutku smo podigli jedra i zaplovili konačno nošeni vjetrom u kurs 230.
U podne je velika teča puna jastoga bila na stolu, prsti su se lizali za istim jelom i nakon večere, a rižot skuhan u šugu od jastoga ostati će dugo u sjećanju.
Kakva lijepa noć i jutro, ribolov, kupanje, ronjenje, kitovi, kornjače…i vjetar, konačno vjetar, jedrenje bez buke motora. Punih pluća i punih jedara, pravi san, naš san koji dijelimo i živimo, Sharedreams.
----
This e-mail was delivered via satellite phone using GMN's XGate software.
Please be kind and keep your replies short.
četvrtak, 14. ožujka 2013.
Pacifik sad
Prije dva sata zaplovili smo iz Cabo San Lucasa za Marquesas. Konacno prema otočju naših snova, Dora sa 6 članova posade; Ante, Mladen, Deana, Čićo, Tomislav i Leo kurs 211, ostro uz vjetar, a kako drukčije. 10-ak čvorova vitra, mali val, brzina 7 cvorova, ugodna plovidba. Stvari polako ricajemo i plovimo. Čićo se odvažio skuhati manistru na pome. Eh da, još vidimo svjetla obale.
Dnevnik Pacifika, 1. dan
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
