Bora Bora - Suwarrow

07.07.2013. nedjelja, pa 08, 09, 10.07. ponedjeljak, utorak, srijeda
Radni dan je počeo i prije jutra, u 05.30 smo započeli s pripremama za iskrcaj naših Bosotina-Arroya koji će nakratko predahnuti od zgoda Sharedreamsa da bi nas ponovno sustigli 01.08. u Suvi na Fijiu.
Njih od nas dijele tisuće milja koje će provesti leteći avionima u zraku, a nas samo 2300 nm koje trebamo odjedriti.
Do podne smo napravili gomilu posla pripremajući Doru za isplovljenje. Sve je konačno na svom mjestu i točno u podne puštamo cime i opraštamo se od Bora Bore. Nakon nekoliko sati Bora Bora polako nestaje iza nas dok mi fotografiramo sjevernu stranu otoka Maupiti. Idealan vjetar sa istoka daje nam priliku za brzo jedrenje prema narednom cilju, otočiću Suwarrow koji pripada sjevernom otočju Cookovih Otoka. Samo 700 nm, ako bude sve u redu eto nas za 4 dana. Bilo bi lijepo uploviti po danu, a nije baš lako izračunati vrijeme uplovljavanja na tolikoj udaljenosti.
Prepuštamo se ritmu dežurstava i uživanja u jedrenju. Ovo je područje poznato po naglim promjenama vremena u kojima su vremenske prognoze dosta nepouzdane pa su neki slavni nautičari na ruti između Bora Bore i Fijia imali vrlo neugodna iskustva koje su svrstali u svoje najteže plovidbe.
Sve to me malo više drži opreznim, ali s ovakvim vjetrom i vedrim nebom, pozvat ću se malo na sreću i svakako na molitvu možda nam plovidba protekne u željenom ambijentu.
Smjene su se mijenjale, a vjetar je puhao točno onako kako nam je prognoza predviđala. I potrebnom snagom što je najvažnije. I ribu smo ulovili u pravi trenutak, jednu tunu od desetak kilograma i jednog wahooa slične veličine. Ante se uhvatio spremanja ribe i diskusija koja je najbolja plava riba u moru je mogla započeti, meni je najdraži wahoo, pa tuna mada se koji put zamislim nad redoslijedom pa mi dođe da tunu stavim na prvo mjesto. Wahoo je inače riba iz obitelji tuna koja ima vretenasti oblik tijela i zube poput pile možda i oštrije od barakude, a izgledom podsjeća na našu ribu škaram. Meso je izrazito bijele boje pa kad je servirano u filetima teško bi netko i pomislio da se radi o plavoj ribi.
11.07.2013. četvrtak
I tako u guštanju i kužinavanju prošla su 4 dana minus 4 sata koliko nam je trebalo do samog ulaza u lagunu Suwarrowa u 08.00 sati ujutro. Toliko sam čitao i sanjao o ovom otočiću iz snova, nacionalnom parku koji je svojom ljepotom zadivio još i prve posjetitelje koji su ga unijeli na zemljopisne karte, pomorce s ratnog broda ruske mornarice istog imena (Suvarov). Do današnjih dana ime se nije mijenjalo samo su slova u imenu malo izmijenjena ovisno o onima koji su otokom „upravljali". Kako se danas sve o svemu može pronaći na internetu ja ću se zadržati na svojim utiscima.
Nije lako biti realan u procjeni nečeg o čemu tako dugo sanjaš, ali iskustveno se ili oduševim ili pomalo razočaram onim što me dočeka u stvarnosti nakon pustih maštanja. Ovaj put oduševljenje otokom me nije napustilo ni nekoliko dana nakon što smo isplovili s otoka.
Ulazeći u lagunu pogađali smo koliko će brodova biti usidreno pa smo s obzirom na informacije dobivene iz raznih resursa prognozirali najmanje 6, najviše desetak brodova. Samo dva su usidrena, mi smo treći.
Dok polako prilazimo sidrištu mali aluminijski brodić dolazi nam u susret, Charley i Harry, žele nam dobrodošlicu i pokazuju mjesto za sidrenje. Oni su predstavnici vlasti Cookovih Otoka i nakon nekoliko minuta na brodu već ispunjavamo formulare s kojima i službeno ulazimo u državu. Cijena 50 US$ uključuje svu papirologiju i sidrište za 14 dana koliko se maksimalno može zakonski provesti tu, ako vam ovaj simpatični dvojac ne progleda kroz prste pa vas pusti još koji dan. Mi smo u priličnoj žurbi s napravljenim planom da se ne zadržimo dulje od dva dana i nekoliko sati pa smo dvojac bombardirali pitanjima. Kako se radi o nacionalnom parku režim je strog pa se sa sidrišta bez pratnje jednog od njih ne smije, samo na otok na kojem je smješten ured i objekt za stanovanje moguće je posjećivati samostalno. Naravno da se angažman plaća pedesetak dolara po osobi za poludnevni izlet njihovim brodićem i našim gorivom, ali nama bi jer sam ja kolega policajac skinuli cijenu 50%. Ah da, taj novac je njihova ekstra zarada, nema računa i ne ide u državni proračun. Koji biznis odmah nam je palo na pamet, zakon pogoduje, a ekipa napravila biznis.
Meni je za početak bilo najvažnije dobiti dozvolu za ronjenje bocama što je zabranjeno, ali smo se nekako dogovorili da možemo zaroniti samo oni o tome ne znaju ništa i ne odgovaraju za nas. Kažu da vrebaju dvije opasnosti u moru zbog kojih je zabranjeno ronjenje, prva je opasnost od pogreške u samom ronjenju te nemogućnost prebacivanja nikakvim sredstvom do bolnice,a s tim je povezan i drugi razlog koji mi se učinio znatno prihvatljivijim opasnost od napada morskih pasa koji su ovdje agresivniji iz nekog razloga nego na drugim mjestima. Pitam koje su to vrste koje su neugodne, ali informacije koje dobivam mi se ne čine najpouzdanijim pa odbacujem drugi razlog za oprez, ostaje samo onaj zbog tehničke pogreške u ronjenju.
I tako smo mi četvrtak iskoristili za kupanje i ronjenje. Prolazi između otvorenog mora i laguna su najinteresantniji iz razloga što su tu najjače struje pa je i život u moru na tim mjestima posebno zanimljiv gdje se često mogu susresti gotovo svi pripadnici hranidbenog lanca u moru s predatorima na kraju kolone.
Tomo i ja s bocama, a Ante u gumenjaku, ima nešto vjetra, ali ne damo se. Skačemo po meni na najboljem mjestu, rub grebena je na 15-ak metara dubine, a ispod toga ambis. Modrina koju ni dubinomjer s Dore ne bi mogao zabilježiti, po kartama negdje oko 200 do 500 metara. Boje su izuzetne, koralji su sačuvani i oko njih je zanimljiv riblji svijet. Ipak nema aktivnosti kao na Tuamotu otočju pa se pitam jesmo li stvarno na najboljem mjestu ili ovdje vrijede neka druga pravila. Malo me kopka i informacija o agresivnim morskim psima pa svako malo bacam pogled prema modrini, za sada ne vidim ništa. Ali dobro sam naoružan, Go Pro 3 kamera na teleskopskom štapu za snimanje. Ako ništa drugo ostati će zabilježeno.
Nakon 40-ak minuta u moru roneći na rubu ambisa ostao sam razočaran činjenicom da smo od morskih pasa vidjeli nekoliko njih white tip vrste koji su zaista bezopasni posvuda pa i tu.
Vraćamo se na brod i kasnije izlazimo na otočić gdje s Charlijem komentiram viđeno, a on mi odgovara da je naprosto nemoguće da nismo na tom mjestu nabasali na agresivne pse iz obitelji morskih pasa s koraljnog grebena. Odgovaram mu da nam nema druge nego sutradan nastaviti potragu, na što on vrti glavom i pita nas još jednom jesmo li sigurni.
12.07.2013. petak
Jutros krećemo s dogovorenim programom, prvo u potragu za mantama pa za sivim morskim psima.
Mante smo pronašli relativno lako na braku gdje dolaze na čišćenje tijela koje za njih obavljaju manje ribe grickajući izrasline. Te prekrasne prizore prvo sam snimio roneći na dah, a onda sam se vratio i bocama snimao ta krasna bića iz neposredne blizine. Neke su imale promjer krila oko 3 metra pa su manji morski psi koji su se povremeno pojavljivali u njihovoj blizini izgledali poput ribica. Kakav doživljaj, dva sata koje ću pamtiti zauvijek.
Ostali su nam još morski psi, oni agresivniji. Ne nosimo boce za ronjenje da smo lakši u glisiranju, a i val u laguni nije baš zgodan kad otežamo gumenjaka. Odlučni u namjeri da ih pronađemo selimo se po laguni prateći jake struje ne odustajući od dosadašnjih oceanskih iskustava. Prvo ih otkrivamo na jednoj poziciji nekoliko, pa na drugoj još malo više. Nije im baš drago što smo tu i pokazuju nervozu, ali smatram da još uvijek nisu dovoljno agresivni. Nastavljamo traženje, u kristalno čistom moru između dva koraljna grebena koji su paralelni i čine korit jakoj struji nailazim na ono što smo tražili. Petnaestak koraljnih morskih pasa (sivih), ne tako velikih, između metra i dva dužine, odmah nakon mog skoka u more bez boca s gumenjaka prilaze mi direktno iz svih smjerova pokazujući veliku uznemirenost. Počinju kružiti oko mene i gumenjaka za koji se držim jednom rukom, a u drugoj ruci je kamera kojom pokušavam snimati. Nakon nekoliko minuta na trenutak uskačem u gumenjaka jer više nisam mogao kontrolirati situaciju u moru, sve više pasa na sve manjoj udaljenosti od mene zatvorili su krug i počeli dolaziti direktno prema meni iz različitih smjerova istovremeno. Sad mi je postalo jasno što je Charly mislio kad je rekao da na Suwarrowu morski psi mogu biti jako nezgodni te da su ih iskustva s napadima i ugrizima od morskih pasa dovela do donošenja odluke o zabrani ronjenja. Hop, eto me u gumenjaku, sad ih gledam sa sigurne udaljenosti, a onda opet uskačem nakon stotinjak metara. I opet ista vrsta i slična brojnost, ali su samo tih stotinjak metara dalje znatno manje agresivni, a nakon stotinjak narednih metara sidrim gumenjaka i ulazim dublje među njih. Opet su to ona stvorenja od kojih ne strepim, makar moram priznati da su u usporedbi s drugim destinacijama puno, puno nemirniji i non stop na rubu agresije. Sjećam se dobro što mi je Ives Lefevre, poznati ronilac i stručnjak za morske pse savjetovao upozorivši me kad se pas pogrbi i posebno ako je u većoj skupini koja počinje kružiti i raditi sve manje krugove oko ronioca trenutak je za uzmak. Vratiti se treba kad ih prođe, a kad će ih proći i što ih to ima za proći odgovori su za kojima i on traga godinama roneći na svjetski poznatim destinacijama za morske pse zajedno s brojnim istraživačima ove ugrožene vrste.
Vrijeme nam je pobjeglo, moramo nazad, brzo će ručak i program, ne želimo zakasniti
Kako smo pola dana iza hrvatskog vremena odlučujem se proslaviti rođendan večeras, a poklapa se vrijeme i sa zabavom koju jednom tjedno i to baš petkom ovaj simpatični dvojac organizira za posjetitelje otoka. Danas su stigle još dvije jahte pa će nas večeras biti poprilično na zabavi u kojoj svatko nešto donosi s broda pića i hrane, a duo pegla peče ribu na gradele i sprema kokosove rakove.
Na drugim otočjima ti su rakovi toliko strašljivi i brzi ko munje da ih se praktično može vidjeti i uloviti samo noću. Ovdje se oni šeću na osjećajući nikakvu opasnost pa ih spretni Charly bez problema ulovi u po bijela dana i objesi da vise zavezani s niti kokosove palme.
U 5 sati popodne počela je gozba, ja sam darovao bocu whiskya Charlyu i šteku cigareta Harryu. Dvojac je toliko dobro organiziran pa je cijela večer imala unaprijed planirani tijek u kojoj su pokazali sve svoje vještine od sviranja i pjevanja, plesova, recitiranja, penjanja na kokosove palme, pletenje konopa, pripremanje i čišćenje kokosa. Nešto prije sumraka otišli smo na dio otoka koji gleda prema otvorenom moru, a gdje Charly redovno, svaki dan u isti sat hrani morske pse ostacima hrane i ribom. Voda do ispod koljena, a tridesetak morskih pasa grabi hranu koja im se daje. Ugaziti u to plitko more nije preporučljivo posebno kad se gray shark zaleti među white i black tip morske pse koji doslovno skaču na pedalj mora. Kako je to ipak moj rođendan poželio sam napravit neku glupost koje ću se sjećati pa sam u jednom trenutku ušao u plićak i zgrabio za rep morskog psa dužine metar i po i izbacio ga vani među nautičare koji su do tada sa sigurne udaljenosti pratili show program. Nije im bilo baš svejedno kad im se pas našao pod nogama, a prema meni su pogledavali malo s čuđenjem, a neki pomalo i sa zgražanjem. Sreća da je među prisutnima bilo dvoje djece koji su prepoznali šalu i oduševljeno me pozdravili. Revanširao sam im se kasnije obilnom porcijom kokica koje su pojeli ne mareći za specijalitete na stolu. Opet kod roditelja vjerojatno nisam dobro prošao, ali ovaj put se već spustio mrak pa im ni lica baš nisam vidio.
Ipak u programu gdje su domaćini tražili da svako od nas nešto otpjeva došlo je mojih pet minuta gdje sam dalmatinskom pismom pozitivno iznenadio i one koji su nakon neslane šale s morskim psom mislili da sam izgubljen slučaj. Da jedna, otpjevao sam 7-8 pjesama s repertoara koji sam uvježbavao sa Matkom koji je pjevajući i svirajući gitaru visoko podigao muzičke standarde na Dori u Sharedreamsu. Već za nekoliko sati sam ga nazvao sa satelitskog telefona i pohvalio se svojim nastupom rekavši mu da je kojim slučajem on tu bio s nama ne bi Suawarrow taj događaj nikad zaboravio. Možda jednom, tko zna se vratim sa Matkom.
Naravno da za prekrasan doživljaj prirode treba i lijepo vrijeme. Upravo takvu noć smo imali, bez mjeseca, vedro bez oblačića, uz tisuće zvijezda koje su se tako jako svijetlile da smo imali osjećaj da mjesec sjaji punom snagom. A mjeseca nigdje. Još dugo u noć iz kokpita sam gledao Suwarrow, da mi ostane zauvijek u meni, ovaj put ne samo kao san nego kao predivna uspomena.
Spreman sam sutra otići, ali nakon ribolova za koji sam obećao i Anti i Charlyu da ćemo otići.

13.07.2013. subota
Nije se pojavio prije zore kako je obećao, whisky je uzeo danak, ali oko 8.30 evo nam Charlya. Žurimo prema pošti za ribolov, izlazimo na otvoreno more, aluminijski brodić poskakuje, pokušavam snimiti koji kadar, ali nije lako. Panule su u moru, bole me već leđa od posrtanja po valovima, a Charly je sve uporniji, pokušava sve ne bi li ulovio ribu. Evo je prva je tu, Ante je izvadio bez problema, a onda ih nekoliko ispada, morski psi se vrte oko ulovljene ribe tako da je borba sa sekundama hoće li ulovljena riba prije u brod ili u trbuh morskog psa. Zato ribe i ispadaju s udice. Nakon sat i po vraćamo se s nekoliko riba, ali izubijani od mora, mokri smo bili cijelo vrijeme, srećom nije hladno, ali za snimanje gotovo nemogući uvjeti. Jebeš ti ovakav ribolov, ma gdje je ono kad nama na Dori zagrize riba pa je polako, onako gospodski izvlačimo…
Ribu darujemo drugim brodovima jer je mi imamo napretek. Između odluke da još jednom idemo roniti i isplovljenja odabiremo ovu drugu jer ako želimo još po relativno dobrom vremenu naprijed sad je trenutak. Brzo obavljamo formalnosti, ostavljamo hrvatsku zastavu u yacht clubu (čak tri slovenske se vijore) i rastajemo se za nevjerojatnim dvojcem koji nam je priuštio toliko zadovoljstva i upoznavanja običaja i kulture Polinezije. Nema što, svaki dar i svaki dolar pošteno su zaradili, to je posao, prezadovoljne mušterije, zadovoljni domaćini. Samo je jedan Suwarrow…
U 14.30 dižemo sidrimo, pozdravljamo susjede, fotografiramo, isplovljavamo iz lagune i još dugo, dugo se osvrćemo za sobom, za našim Suwarrowom, doviđenja ili zbogom…

Društveni otoci drugi put

27.06.2013. četvrtak

U 7.00 sati ujutro već smo bili na izlazu iz Papeetea, ovaj put znamo da nas kasnije vodi put prema zapadu pa pomalo sjetno gledamo na mjesto u kojem smo boravili sve skupa gotovo dvadeset dana. Zavrjeđuje li ijedno mjesto toliko zadržavanje to vam ne mogu odgovoriti sada, ali Papeete je bilo mjesto u kojem smo se zaista dobro osjećali i gdje smo stekli nove prijatelje. 

Moorea drugi put, motorom smo se ponovno prebacili preko kanala, ali ovaj put spremni na iznenađenja pa su svi članovi posade (9) na vrijeme zauzeli svoja mjesta u kokpitu. Kako imamo dvoje djece Marina (10) i Gracielu (8) za njih vrijedi obaveza nošenja pojaseva za spašavanje tijekom cijele plovidbe što se odnosi i na dvije gospođe koje čuvaju djecu, a ne plivačice su. Ipak uz takve mjere opreza nemam osjećaj da ih je strah, doduše ovo nam je četvrta zajednička plovidba, ali prvi put ćemo imati relaciju dugu 90-ak nautičkih milja na otvorenom moru. Vidjet ćemo, mada mi se čini da sam ja najzabrinutiji, a to onda valjda govori da je sve u najboljem redu.

Do Mooree bonaca, ni vala ovaj put gotovo da nema, a ja ih spremao na teže uvjete. 

Ponavljanje lekcije, Opunohu Bay, kupanje i hranjenje velikih golubova, noćenje uz desetak jedrilica koje već duže vrijeme srećemo u ovom arhipelagu.

28.06.2013. petak

Prognoza je povoljna pa isplovljavamo već u 6 sati ostavljajući iza sebe lijepu Mooreu. Vjetar puše snagom oko 15 čvorova u čistu krmu pa jedrimo leptiricom točno u smjeru otoka Huahine. Gotovo idealni uvjeti za plovidbu, sunčani dan, i prosječna brzina oko 7 čvorova. Nakon 13 sati jedrenja uplovljavamo u Fare, glavni grad Huauhinea. 

U 20.00 sati odlučio sam se malo poviriti u grad jer petkom navečer bi trebalo biti najživlje. U baru koji je jedini otvoren govore mi da rade do 22.00 i onda zatvaraju, a ništa drugo ne radi. Vraćam se na Doru i prije nego što sam praktično bilo gdje krenuo. Ipak mladići koje sam sreo na obali rekli su mi da je sutradan veliki program s plesnim točkama i zabavnom večeri do 4 sata ujutro. Iz ove perspektive baš i ne vjerujem u njihove riječi, ali nadu ne gubim, ona ipak umire zadnja. 

29.06.2013. subota 

Dan za pamćenje na otoku za pamćenje. Podijelili smo se u dvije interesne skupine, bicikliste koji su se oduševili viđenim, te nakon 8 sati vožnje iscrpljenih u toj mjeri da nisu imali snage za noćni provod i kupače koji su pronašli izuzetno lijepu plažu u blizini sidrišta. Plaže i krajolik su jedinstveni, a uređenost otoka naprosto je na najvišoj mogućoj razini koja ustvari odgovara količini ljubav koju svaki stanovnik ovog otoka osjeća prema rodnoj grudi. Operacija izlaska u noćni život nije bila jednostavna, a kandidati su otpadali jedan po jedan. Ipak je petero najžešćih krenulo s Dore u 20.00 sati prema obali i nakon kraćeg raspitivanja shvatili smo da imamo 2 km pješačenja do mjesta gdje se održava zabava. Marin, Graciela s djecom nisu željeli riskirati odlazak mračnom cestom u nepoznato jer su lokalni taksisti već na tom mjestu, a nije ih moguće dozvati da nas prebace. Tako sam ostao sam, ali nepokolebljiv u odluci da se svojim očima uvjerim da sam eventualno pogriješio. U sredinama koje ne poznajem obično se odjenem tako da ako trebam brzi uzmak ili odgovor na fizički napad mogu adekvatno reagirati, znači na nogama je sportska obuća i kratke hlače. Kad sam sam nekako se osjećam bolje jer snosim samo odgovornost za sebe, a i uzdam se poprilično u brze noge otkad su gotovo nestali bolovi od jednom operiranog meniska. Putem pazim da me netko od veseli vozača na pregazi, a imanjima se ne smijem previše približiti jer se psi čuvari slobodno kreću unutar imanja iz kojeg bez problema mogu izaći na cestu. Putem sam uzeo i jedan štap zlu ne trebalo. Svako malo osvrćem se oko sebe jer spoznaja da je ovaj otok specifičan i po tome da ne vole baš Francuze i najgovorljivije su pristalice odcjepljenja, uz to poprilično često u zadnje vrijeme napadaju turiste i u po bijela dana oduzimaju novac i nakit…

Ali nije me strah, nešto mi govori i vuče mjestu zabave, otok mi je od samog početka vrlo privlačan, a svi kontakti s lokalnim stanovništvom su  bili tako zanimljivi i sadržajni.  Već sam tu na ulazu, večera ili samo gledanje programa, opet izuzetno ljubazni na ulaznim vratima pa se bez puno dvojbi odlučujem uzeti i večeru. Sve skupa cijena oko 22 eura bez pića. Pronalaze mi stol na lijepom mjestu, tristotinjak domaćih uživa u plesnim i pjevačkim točkama, imaju čak i dvojicu humorist koji uspješno nasmijavaju čak i mene koji jako slabo razumijem što govore. I kad sam promislio kako je jadno biti sam ugledao me i pozvao za svoj stol Francesco, Talijan iz Milana koji jedri oko svijeta kao član posade mijenjajući brodove da bi došao do željenih destinacija. Simpatičan momak, dobra posada, ali nakon dva sata odlaze, a atmosfera je sve bolja i bolja. Program daleko najbolji od svega što sam do sada vidio, isplatilo se doći. Nude mi prijevoz do broda, ali ni ne pomišljam na odlazak. Već sam se i s nekim domaćima polako upoznao  i oni me ostavljaju govoreći mi da je šteta sada otići. I ostajem ponovno sam bar za trenutak kad mi je pristupio najveći čovjek, vjerojatno i najjači koji je već polako bio u po karga ili polu pijan. Pitao me odakle sam, naravno na francuskom što mi nije bilo lako razumjeti , ali sam se nekako snašao i odgovorio, Hrvatska, Croatia. On se nadovezao Cro Cop, a ja Mirko Filipović, moj bivši kolega policajac (nisam slagao jer smo u policiji svi kolege makar se s Mirkom ne poznajem osobno). S tom se rečenicom moj status u objektu potpuno promijenio, odjednom sam bio u centru pažnje pozvan prvo u jedno pa drugo pa treće društvo koje se toliko raspitivalo prvo samo o našem Mirku, a onda i o Hrvatskoj. Zvuči nevjerojatno, ali je prava istina da je Mirko Filipović Cro Cap najpopularniji sportaš na otoku od svih, prvi. Zašto baš on pitao sam ih jer ima puno jako kvalitetnih boraca širom svijeta da ne spominjem ostale sportaše planetarno popularne. Specifičan otok i specifičan odgovor, najhrabriji je borac za njih kojeg su ikad gledali, a borilačke sportove prate svakodnevno. Tako su me dirnuli u nacionalni ponos da su mi suze potekle, obećao sam im da ću jednom kad se vratim u domovinu pozdraviti Mirka u njihovo ime i ispričati mu priču o otoku i njegovim štovateljima. Nigdje, ali baš nigdje do sada ni jednog hrvatskog sportaša nisu uzdigli na pijedestal tako visoko, na sami vrh kao na ovom prekrasnom otoku Mirka Filipovića. Čestitam ti Mirko na sportskom uspjehu i izuzetnoj karijeri, ali ovaj put još i više na dojmu koji si ovdje ostavio i promociji sporta i nacije u cijelosti. 

Bezbrojna upoznavanja i ture pića, ljudi su mi prilazili želeći bar na trenutak čuti moj glas i spomen slavnog imena voljenog sportaša na hrvatskom jeziku. Noć za pamćenje jedna od najljepših na putovanju do sada. Do gumenjaka su me naravno dovezli autom i u pratnji još nekoliko vozila oko 20-ak ljudi. Želja im je bila da ponesem što ljepše utiske s otoka. Obećanje sam dao i nema druge jednom ću ga i ispuniti makar do Mirka morao na noge iz Splita.  

30.06.2013. nedjelja

Oko pet sam sklopio oči, a u šest ih ponovno otvorio, pokret, Tahaa nas čeka, 20 i kusur milja, a željeli bi proći otok u jedan dan kako bi nastavili prema Bora Bori i barem imali dan dva prije razvoja jakih vjetrova za nekoliko dana us ciljem obilask lagune otoka. 

I opet lijepo vrijeme, čista krma, leptirica, 7.5 čvorova brzine.

Ulazimo u lagunu Tahaau na istočnom ulazu praćeni velikim oblakom iz kojeg samo što nije počela kiša. Odlučujemo nastaviti prema koraljnom vrtu jedreći sjevernom stranom lagune otoka kuhajući usput ručak te se sidrimo oko 13.00 sati taman kad je ručak bio na stolu. Popodne se aktivno provelo obilazeći koraljni vrt i prekrasni resort koji je zaista vrhunski uređen. Za kupanje u bazenu nismo smogli financijske snage jer je dnevno kupanje po osobi 50 US$, a piće smo popili po paprenoj cijeni kako bi nas pustili prošetati kompleksom pa smo taj trošak podveli pod ulaznice. Još jedna mirna noć spavanja u laguni.

01.07.2013. ponedjeljak

Uvijek mi je nekako drago započeti mjesec s ponedjeljkom. Tad mi se čini da nekako sve kreće ispočetka posebno u prvom tjednu kad se redni broj mjeseca poklapa s rednim brojem dana u tjednu. 

U 6.00 sati već smo plovili prema izlazu iz lagune otoka Tahaa sa zapadne strane dok se većina članova posade polako ustajala pripremajući se za susret s otvorenim morem 40-ak minuta nakon isplovljenja. 

I opet svi su bili na svojim mjestima u trenutku kad smo osjetili prvi val s pučine. Spustili smo tunje u more neposredno nakon izlaska na otvoreno more i nakon nepunih 5 minuta bzzzzzzzz, riba, Ante, Marin i Marin stvorili su se kraj štapa, unaprijed smo se dogovorili da dva Marina, otac i sin ovaj put izvlače ribu. Frižideri su prazni što se tiče ribe, a ovaj se arhipelag i nije baš iskazao izdašnošću pa je svih malo panika kako će sve skupa završiti. Al dogovor je dogovor i gušti su gušti pa ne mijenjamo kombinaciju. Ipak Ante je u blizini štapa i dalje onako neka se nađe. Dvojac istog imena dovukao je ribu do pred sami brod vrlo brzo tako da smo potpuno promašili procijeniti veličinu ribe, očekivali smo ribu od nekoliko kilograma pa sam umjesto harpuna uzeo spravu kojom kačimo manju ribu. Na 7-8 metara od krme riba se pojavljuje na površini, wahoo, trofejna riba izvanrednog mesa na prvi pogled preko 20 kg velika. Mislim se da mi je sad harpun ne bi strepio, ali ova mala kuka protiv ribe koja ima jedan od najnezgodnijih ugriza u moru, a nalikuje barakudi makar je iz obitelji tuna. Prava grabežljivica sa zubima kojima momentalno dere kožu čovjeku pri ugrizu, a česta su i presijecanja krvnih sudova. Davno, davno smo uhvatili wahooa i to samo jednom prije, ma je rizik zakačiti ga malom kukom ali sekunde su u pitanju i riba se može otrgnuti svaki čas. S otvorene krmene platforme zamahnuo sam provukavši kuku točno iza glave. Tooo, evo je izvlačim je u prostor krmenih skala, riba ima oko 25 kg i neda se, pokušava me ugristi a ja je izbjegavam, još samo treba podignuti platformu pa je borba gotova, jednom rukom dižem platformu drugom jedva kontroliram ribu. Platforma zatvorena, pobjeda je naša, krv iz prsta, aha zakačila me srećom minimalno, dobro sam prošao. Kroz glavu mi je prošla slika koju sam zapamtio iz Atuone na Markezima gdje sam sreo Austrijanca kojega je wahoo duplo manji od ovog ugrizao za stopalo. Nakon nekoliko mjeseci od ugriza još se nije smio kupati, ranu koju je prelazeći Pacifik sam šio inficirala mu se nekoliko puta.  A ni stopalo ne izgleda kao novo, kao da se opekao nečim jako vrućim. Ante je donio specijalni nož kojim ubijamo plavu ribu, ubod u mozak, samo jedan i riba se zauvijek umirila, a odmah po tom dva ubod uzduž leđnih peraja sa svake strane i to je to. Potok krvi treba ispustiti iz plave ribe da bi joj meso ostalo što svjetlije boje s minimalnim prodiranjem krvi iz sudova u meso. Riba je ostala obješena nekoliko minuta za leđnu peraju, taman dovoljno za nekoliko fotografija i završetak procesa izbacivanja krvi. I drugi nož je tu, posebnog oblika, poput sablje kojim siječemo ribu, prvo uzdužno na dva dijela, a onda filetiranje. Glavu i meso oko glave te pancetu (dio uz trbuh) vraćamo moru, odnosno morskim psima što je stari obred u Francuskoj Polineziji i glava se uvijek daje za žrtvu. Mi smo pridodali pancetu jer u tim dijelovima tijela meso je najizloženije ciguateri, bolesti koja nas je već u lakšem obliku zadesila, pa smo od tog trenutka praktično izbjegavali ribu na jelovniku. Od tada su prošla dva mjeseca, a wahoo, trofejna riba u sportskom smislu i na tanjuru je pred nama. Nekome je pala na pamet ideja da ribu bacimo jer je uhvaćena u blizini koraljnog grebena. Ja je jedem, a za vas ne znam, ali bacanja nema makar je rastezao mjesec dana po frižideru. Tomislav mi se brzo priklonio, Ante koji je najviše osjetio ciguateru od svih nas uskoro je isto popustio. Ostali su ustrajali za sada u naumu da riskantnu ribu ne jedu. Imati će čak 3 pokusna kunića, više od ijednog vladara koji su imali svoje kušače hrane da bi se zaštitili od trovanja. Ovdje treba pričekati na simptome jedan dan.

Nakon tri sata uplovili smo na Bora Boru koristeći jedro i motor jer je vjetar bio na granici jedriti ili ne, a po dizanju sunca pokazalo se da je odluka bila ispravna jer je vjetar gotovo potpuno prestao. 

Potrošili smo ok sat vremena na kupovanje osnovnih namirnica i ulijevanje benzine jer je dizela nestalo. Kako se to zna često dogoditi, a uskoro isplovljavamo na dugi put dogovorili smo se da je ulijevanje dizela u tankove primarni zadatak.

U podne smo već bili usidreni u laguni na jugoistočnom dijelu otoka ostavivši iza sebe lijepe hotele koji često krase naslovnice turističkih magazina. Ponavljanje lijepih stvari definitivno ima svoju čar. To se i ovaj put pokazalo.

02.07.2013. utorak

Probudili smo se u jednoj od najljepših laguna svijeta, more je nevjerojatnih boja, a plaže koje nas okružuju su jedine na Bori koje su sačuvane od izgradnje. Plivanje, ronjenje, kajak, gumenjakom ovamo i onamo, dan je prošao ponovno tako brzo. Znajući za lošu prognozu i frontu koja će donijeti jaki vjetar još ove noći dižemo sidro i napuštamo rajsku lagunu. Svima nam je žao što odlazimo tako brzo, ali moramo nazad, ako želimo lagunu zapamtiti samo po lijepom. Na putu prema yacht klubu susrećemo dva katamarana koji idu u suprotnom smjeru. Pripadaju charter kompaniji  Moorings. Graciela me pita znaju li oni gdje će i kakvo ih vrijeme očekuje. Odgovaram joj da vjerojatno znaju za prognozu, ali ne znaju koliko nezgodno može biti u laguni te da povratak noću gotovo da nije moguć. Hvatamo zadnju slobodnu bovu i opušteno ulazimo u noć. Ja sam pospremio sve što bi u naglom naletu vjetra moglo odletjeti s palube i dalje vjerujući u prognozu.

03, 04, 05 i 06.07.2013. srijeda, četvrtak, petak, subota 

Oko 2 iza ponoći vjetar se iznenada obrušio na otok i lagunu. Znajući da smo na najboljem i najzaštićenijem dijelu otoka samo sam prošetao palubom još jednom kontrolirajući konope koji podižu jedra, a za ovo priliku udaljeni od jarbola kako svojim lupanjem o jarbol uz pomoć vjetra ne bi budili i uznemiravali nas u lijepim snovima. Oko 7 sati ujutro eto naših poznanika s dva katamarana, vrte se oko sidrišta, nemaju mjesto, ali imaju neprospavanu noć iza sebe. Graciela se smije, zadovoljna i naspavana, sretna što smo ovu noć proveli tu.  

Dani vrlo promjenjivog vremena, nismo se micali sa sidrišta osim za ulijevanje goriva. Poznavajući čudi Polinezije, a posebno Bora Bore gdje smo polu domaći iskorištavali smo sunčane periode i trenutke slabljenja vjetra za kupanje na obližnjim motuima. I gledali svaki dan izjutra kako se odvažni vraćaju s pokušaja odlaska na istočni dio otoka, našu rajsku lagunu koja ima samo jednu manu, a to je da je izložena vjetrovima s jugoistoka koji su jako česti i jaki u ovom dijelu godine. 

S obitelji Bosotina Arroyo se sutra rastajemo na kraće vrijeme, mi ćemo jedrima, a oni na razne načine do Fijia. Unaprijed se radujemo novom sastanku. Samo je do njega nešto više od dvije tisuće milja ispred nas. Prva usputna stanica na putu je 700 i nešto milja udaljen otok Suwarrow. I zamislite svoj rođendan bi trebao proslaviti tamo. Jednom sam prije odlaska na put kad me prijatelj pitao što bi sebi poželio za rođendan, odgovorio sam kao iz topa da ga provedem na Suwarrowu u otočju sjevernog arhipelaga Cookovih otoka. Tada šala i sanak pusti, a evo sada nadomak ostvarenju. Već sam sebi odavno rekao i mnogo puta ponovio: Leo pazi što želiš jer će ti se možda ostvariti. Srećom, ako se još samo malo neke stvari poklope Suwarrow bi stvarno mogao biti naše odredište 13.07. Plaćam svima koji se tamo zateknu rundu pića. Za sada znam da su 2 čuvara parka tamo, a koliko će biti namjernika poput nas ne znam.  Zato idem još jednom povjerit zalihu žestokih pića. Valjda će 5 boca biti dovoljno. Kako Coca cole nemamo pića će se miješati sa sokom iz kokosovih oraha. Njih tamo ima dostatno, informacija provjerena iz pouzdanih izvora. 

30.05. do 26.06.2013. Tahaa - Papeete

30.05.2013. četvrtak

Danas imamo dogovor s Cimom i Bartulom, PG će se sidriti na sjevernom dijelu Tahaae odakle će svoje goste tenderima prebacivati na motu gdje je organiziran ručak. Druženje, kupanje i konzumiranje hrane i pića u neograničenim količinama koje vrijedno priprema i servira posada PG, zvuči više nego primamljivo tako da ne ostavljamo mogućnost kašnjenja nego već u 8 sati polako jedrimo istočnom stranom otoka. Na SI dijelu lagune provlačimo se između nekoliko pličina i eto nas, PG ispred nas, blažene oči.

Nije prošlo ni sat vremena otkako smo se usidrili, a već smo s Bartulom u velikom gumenjaku na putu prema otočiću. Prvi dojam po iskrcaju je impresivan, kokosove palme, pješčana plaža oko cijelog otoka, prozirno more smaragdno zelene boje i na kraju ne manje važno veliki bar s pićima u neposrednoj blizini mjesta gdje će se sistemom švedskog stola posluživati hrana. Gril se upravo loži…

Nakon par popijenih koktela kojima smo dodatno podigli atmosferu prepustili smo se potpuno Cimi i Bartulu koji su nas proveli otočićem otkrivajući nam kako je sve upravo počelo od posade broda koja je na ovaj motu dolazila odmoriti se od svakodnevnih obaveza uz kupanje i gradele. Od kada su jednog časnika odgovornog za zabavu putnika poveli na jedno takvo druženje motu je pretvoren u najljepše odredište cijelog putovanja kojemu ni ljepota Bora Bore ne može konkurirati. Eh što su ti naši ljudi, svoj su mir žrtvovali za dobrobit kompanije. 

Nezaboravan dan, vrijeme je jednostavno proletjelo i eto trenutka rastanka uz naravno obećanje vidimo se uskoro, čekamo vas na Bora Bori za 5 dana.

Do mraka smo se stigli prebaciti na zapadnu stranu otoka ispred koraljnog vrta čiji obilazak planiramo za sutradan.

31.05.2013. petak

Opet se držimo planiranog i posjećujemo koraljni vrt koji se nalazi na dubini do samo metra i po. Prozirno more i potpuno sačuvani koralji između kojih je lakše šetati nego plivati zbog prilično jake struje nastanjeni su bogatom florom i faunom čineći ukupan dojam gotovo nevjerojatnim jer ono što se ovdje može vidjeti na tako maloj dubini na drugim mjestima podrazumijeva ronjenje s bocama na dubinama od preko 20 metara.

Ponesen ambijentom želio sam zaviriti u svaki djelić vrta koji se nalazi između dva motua, a najinteresantniji dio u kojem su aktivnosti prirode najveće trebao bi biti početak vrta koji se spaja sa koraljnim grebenom. Naravno da je tamo i struja najjača, možda i prejaka za prolazak, ali znatiželja je jača od razuma pa se nastavljam približavati željenom mjestu. Oko stotinjak metara od prolaza struja se toliko povećala da ni morem do pojasa ne mogu naprijed. Izlazim na obalu i zaobilaznim putem dolazim na vrh kanala. Ostajem bez daha gledajući brzac u kojem se stotine riba održavaju  na istom mjestu plivajući protiv snažne struje. Bacam prvi plutajući predmet koji sam našao u blizini u more pokušavajući odrediti brzinu struje, nekih 4 nm. Pa to bi se još i dalo odmah mi je sinulo u glavi. Ali koralj je jako oštar u tom dijelu, a dubina je na nekim mjestima samo 20 cm što bi moglo biti zaista opasno ukoliko stvar izmakne kontroli. Ipak ne odustajem, smatram se odvažnim i gotovo neranjivim u prirodi posebno u trenucima kad adrenalin još dodatno zamuti razum. Ipak trunčica opreza postoji pa desetak minuta promatram promjenu brzine struje koja u jedno trenutku toliko popusti da mi se čini stvarno jednostavnim proći najgorih 30-ak metara kanala. Nemam odijelo ra ronjenje, crocsice, mudantine, maska i disalica, go pro podvodna kamera moja su oprema za akciju. Ulazim u more do koljena približavajući se mjestu gdje će struja naglo ubrzati. Tu sam se odlučio čekati trenutak smirivanja struje i moj eventualni prolazak, jer konačnu odluku još nisam donio. A onda je uslijedila nagrada za glupost i moje poznavanje oceanskih prilika u koje bi se do još prije nekoliko sekundi zaklinjao. Jedan, samo jedan val znatno veći od ostalih prelio se preko koraljnog grebena na način da je zadržao dio snage, ali i brzine. Nekoliko koraka koliko mi je trebalo za izaći na obalu postali su neostvarivi u sekundi koliko je trebalo od trenutka kad sam primijetio val dok me nije zahvatio svom silinom i naprosto bacio u kanal. Zadržao sam prisebnost, ali strah je bio velik. Momentalno su mi neki scenariji prostrujali glavom, ako me struja odnese pod stijenu tu ću i ostati pod vodom, dok me ne izvade za nekoliko sati, ode moje lipa pametna glava, ma nisam drugo ni svojom glupošću zaslužio. Druga varijanta, vrhovi koralja oštri su poput noža, iskidati će me toliko i izudarati usput da će mi trebati prijevoz u bolnicu i dugi oporavak u najboljem slučaju. Misli su nestale jer je uslijedila borba za preživljavanje. Znao sam da se moram održavati niz struju stopalima naprijed i rukama ispod tijela kako bi donekle mogao kontrolirati izbjegavanje odnosno odguravanje od stijena koje usput uopće nisam vidio zbog pjene i vira koji su se stvorili. Zapamtio sam otprilike kako izgleda teren, ali ono što sam uspijevao je samo zadržati usmjerenje tijela, ali ne i smjer kretanja. Nekako sam se instinktivno  odgurivao od stijena očekujući udar. Brzinom od oko 8 čvorova u desetak sekundi projurio sam kroz najuži dio kanala odjednom osjetivši kako je struja znatno oslabila, a dubina mora se povećala na zadovoljavajućih metar i po. Snažno sam zaplivao prema obali i za tren sam već bio na suhom. Noge su mi tek tada zadrhtale od straha i šoka koji sam svojom glupošću sebi priredio. Znam da sam izgubio disalicu, razbio crocsicu, maska i go pro kamera su čitave, a što je sa mnom. Ništa me ne boli, ne vidim krv pa čak ni ogrebotinu po tijelu. Leo, Leo, možda nisi puno pametan, ali bi ti mnogi pozavidjeli na sreći. Današnju lekciju iz lakomislenosti i gluposti trebam dobro zapamtiti jer ni sreća nije zauvijek, a na pamet i iskustvo se više neću pozivat barem neko vrijeme dok mi, rekli bi mi u Dalmaciji, ne udre opet donja u gornju.

I sve se to zbilo do podne, kad smo opet po planu isplovili prema Bora Bori.

Umjereni vjetar ponio nas je brzinom od oko 7 čvorova prema Bori. Gledam cijelo vrijeme prema otoku s planinom iznad centralnog dijela koja svojom visinom i oblikom cijelom otoku daje mističan izgled. Iz kojeg god kuta pogledam otok je jednako privlačan i tajanstven. Ima nešto u toj Bora Bori, u načinu kojim te privlači sebi bilo ovako iz blizine ili još od davnih dana djetinjstva kad mi je njeno ime najjače odzvanjalo u ušima od svih destinacija koje sam želio posjetiti. 

Oko 4 sata popodne uplovili smo u lagunu i po preporuci poznanika s jedrilica koje su već bile jednom tu pronašli vez na bovi ispred Yacht kluba Bora Bora. Idealno mjesto koje osim jako dobrog zaklona od vjetrova s istoka i jugoistoka nudi besplatan Internet (????) uz cijenu veza od 20 US dolara. Čuda su izgleda moguća u Francuskoj Polineziji, nakon jutrošnjeg spašavanje od gluposti evo i dara u vidu jeftinog veza i besplatnog interneta. Pročitat ću ponovno vijesti iz domovine, javiti se svojima, pa prijateljima, i face i blog i tražilice…ajme nam se kad smo se okruženi ovakvom ljepotom prepustili čarima interneta, ma sto mi je puta došlo na pamet ma jebem ti ja taj Internet, ali kako bi onda mogao vama poslati ove moje pisanije i pokoju sličicu. 

01.06.2013. subota

Vjetrovi su malo pojačali, a mi se uhvatili interneta. I to baš istovremeno, ma priznajemo Internet-Bora Bora, rezultat 1:0. Nećemo sutra ovako.

02.06.2013. nedjelja

Ranojutarnji Internet da se ne izgubi dobra navika, ali onda isplovljavanje. Vjetar je i dalje jak pa ostajemo na zapadnoj strani otoka gdje nalazimo odličan zaklon i lijepe plaže otoka Toopua i Motu Tapua. Najljepše plaže u posjedu su hotela Hilton na koje ne možemo koristiti ako su gosti hotela na njima. Na našu sreću plaže su najvećim dijelom bile prazne pa smo do mile volje uživali u blagodatima prirode koje ovdašnji posjetitelji plaćaju po osobi od par tisuća pa do dvadesetak tisuća dolara koliko košta najskuplji smještaj na otoku.  Umorni od dnevnih aktivnosti povečerje smo napravili već oko 20 sati.

03.06.2013. ponedjeljak

Opet kupanje, ronjenje, plivanje, kajak pa ručak, ubili smo oko uru vremena i što sada. A na Internet, nema nam druge jer ovu ljepotu želimo prenijeti barem tim putem svima koji očekuju naš izvještaj prije svega u domovini, ali i znatiželjnicima i našim bivšim i budućim putnicima svugdje razbacanim po svijetu. Samo danas smo usudio bih se reći pobijedili Internet s 2:1. Noćenje u yacht klubu.

04.06.2013. utorak

Veliki dan za nas, ponovno druženje s posadom putničkog broda Paul Gaugain, prije svega Bartulom koji je dobio specijalno naređenje ili dopuštenje od svog direktno nadređenog Cime da preuzme odgovornost za našu zabavu i potrebe u potpunosti ispred cijelog dijela hrvatske posade PG koja je zaista brojna. I opet je Bartul u stilu Jamesa Bonda gumenjakom od 7 metara prvo razvozio, a onda i nahranio posadu Sharedreamsa na Motu Ahuni, atolu koji je tvrtka za potrebe putnika kruzera zakupila, a posada na čelu s Bartulom pretvorila u još jednu vrhunsku destinaciju za razbibrigu i ugošćavanje prijatelja. Donia se garbun, potpalilo se sa suhim kokosom i onda je krenulo. Red tune red mesa, razne salate, maslinovo ulje, ali i lokalni začini poput soja sosa i kokosovog ulja, izvanredne kombinacije. I balote!!!!

Papi, kako ga svi zovu, vlasnik je dijela otoka koji je PG iznajmio, a lik je bez kojeg bi cijeloj priči nedostajao šlag. Sa svojih šezdesetak godina Papi je najbolji balotaš kojemu je jedina prava konkurencija u balotama Mami (njegova supruga) koja obično igra za drugu ekipu. Bartul se odlično drži u balotavanju u pijesku, ali je pravo iznenađenje bio naš član posade Ante Grga kojem je Papi što zbog igre, što zbog međusobnih simpatija dao nadimak Šampion. Pivo je teklo u potocima, igra se zaoštravala povremeno se prekidajući radi okrepe hranom sa grila ili bacanjem u more za pothlađivanje s 32 na obali na 28 stupnjeva u moru. Bijeli pijesak, palme, gril, pivo, kokteli i sokovi, kupanje…ma ode dan u tren. Sutra ćemo ponoviti radnju.

05.06.2013. srijeda

I sve ponovismo osim što je rastanak s posadom i završetak partije balota uslijedio ranije nego dan prije jer je PG u 18.00 sati otplovio dalje. Ovog puta ostali smo navečer na Dori slomljeni od druženja i sportova od balota, preko odbojke na plaži (s rukama i nogama, dvije discipline) do najteže discipline obilnog ručka.

06.06.2013. četvrtak

Idealan dan za odmor od odmora, pardon aktivnosti s posadom PG. Šetnja, Internet, odlazak u spizu, tuširanje u yacht klubu koristeći ogromne količine vode za naše brodske prilike. I pogled na visove Bora Bore…

07.06.2013. petak

E danas idemo konačno na istočnu stranu otoka jer se istočnjak primirio pa nemamo više nikakvu izliku za odgađanje odlaska.

Veći dio puta kroz lagunu je vrlo ugodan međutim postoje dva mjesta na kojima dubina ispod kobilice nije veća od 20 cm pa strepimo hoćemo li se moći provući. One koje smo pitali odgovorili su nam na jedrilicu s tako dubokim gazom još nisu vidjeli s druge strane. Ma nemamo što izgubiti, idemo pa ćemo odustati ukoliko procijenimo da se ne da proći. Kad sam ono bio tvrdoglav, ma ne tako davno, ono jednom na Tahaai. Ovaj put smo prošli, slalomski, s 20 cm ispod kobilice, s lijeve strane prekrasni resorti, a s desne Bora. Boje mora protežu se od žućkasto zelene, preko smaragdne, svijetlo pa tamno modre. 

Za dva sata stižemo na sidrište blizu mjestašca Taurere na Motu Piti Aauu. 3,2 metra dubine, spuštamo sidro u zemaljskom raju. Idemo!!!! Kupanje, ronjenje, plivanje, kajak, šetnja po motuu…

08, 09, 10.06.2013. subota do ponedjeljka

Tri dana zaustavili smo vrijeme, tri dana bili smo upravo tamo gdje smo željeli biti u laganom ritmu u kojem smo svaki trenutak proveden u beskrajnoj ljepoti željeli zauvijek zaključati u sebe i sačuvati ga da potraje zauvijek. Pišući o tim trenucima ustvari bi se samo ponavljao pa mi je palo na pamet da vam ove dane opišem onako kako bih ih ja možda najbolje primio kad bi mi netko drugi o tome pričao ili pisao, a to je zatvori oči, diši polako i zamisli najljepše mjesto na kojem želiš biti. Zaboravi na sve ostalo što te okružuje i dotakni prirodu u njenoj istinskoj ljepoti, pokušaj se s njom sjediniti sretan spoznajom da si jednom u životu baš ondje gdje si želio biti. Ti će trenuci neminovno proći, ali možeš iskoristiti priliku da svaki novi udisaj obojiš prekrasnim bojama ovog trenutka i da ti do kraja života dio ovog kolorita krasi dušu.

Vjetar je počeo jačati, sidro smo dignuli iz lagune naših snova, otplovili smo prema zapadu, šutimo, uživamo u onom što smo iz rajskog vrta ponijeli te pomalo sjetni što je dio nas zauvijek ostao tu. Ako se jednom vratimo, a imati ćemo priliku (barem dio posade) gotovo sam siguran da će nas taj ostavljeni dio nas samih ponovno dočekati. Kako je lijepo bilo biti tu i kako je lijepo živjeti u ovakvom snu.

11 i 12.06.2013. utorak i srijeda

Evo PG nazad na Boru, ovaj put smo mi u ulozi domaćina, ta oni su ti koji odlaze i dolaze, a mi smo tu.

Eto Bartula i Cime, veliki gumenjak nas ponovno nosi prema Papiu i balotama, grilu i pivi, kokosima i plaži…

I opet je Ante zaslužio šampionsku titulu i opet je sve bilo onako lijepo i opet smo se tako lijepo družili i opet smo se dogovorili da ćemo se ponovno vidjeti…

13.06.2013. četvrtak

E danas je dan za odmor (od odmora naravno) i sređivanje dojmova. Još jednom obilazak otoka i posjet Bloody Mary restoranu (u kasnim noćnim satima i baru) koji je omiljeno sastajalište svjetskog jet seta zadnjih 40-ak godina. Impozantna je lista svih slavnih osoba koje su barem jednom tu bile pa mi je čitajući njihova imena palo na pamet da bi možda bilo lakše i brže napisati imena onih koji nisu bili, a kako je još moguće da će i netko od njih još stići tu bilo bi mu lakše izbrisati ime. Vrtoglave cijene postaju popularne za vrijeme ručka kad se poslužuju jela u rangu dobrih hamburgera pa cijena za jedan iznosi 13-15 dolara što postaje prihvatljivo i nama koji smo za trenutak pokušali osjetiti ambijent prostora koji se zaista ima čime podičiti. 

Nakon ručka Internet, pa Internet, pa spavanje.

14.06.2013. petak

Danas je zadnja večer za nas na Bora Bori, odabrali smo je i zato jer je večeras u yacht klubu večera uz prigodni program, modnu reviju i disko večer. Do zore, a kako bi drukčije se i rastali na odgovarajući način od ovako posebnog mjesta. Ne sjećam se kad sam zadnji put duže plesao, još tamo davno u Meksiku, zato sam večeras pokuša nadoknaditi koliko se da. 

Samo nekoliko sati spavanja je ispred nas, ujutro valja krenuti.

15.06.2013. subota

U 7.00 sati isplovili smo prema Raiatei koristeći prolaz Papai kojim smo ušli prvo na Tahaau, a onda istom lagunom koju dijeli sa Raiateom nastavili prema jugoistoku.

Na Motu Tipaemau zaustavili smo se okupati. Bonaca, krasan dan za plovidbu nasuprot vjetru potrajati će još dan dva što želimo iskoristiti za povratak na Mooreu, a onda i za Papeete nakon toga. Kupanje se upotpunilo lovljenjem školjaka koje su nam bile dostatne za dva obroka. 

Kasno popodne proveli smo u uvali Opoa uz povijesno mjesto Marae Taputapuatea odakle su Polinežani s blagoslovom i velikim ispraćajima odlazili u osvajanja Pacifika. Napominjem da je u povijesti najznačajniji otok Francuske Polinezije bio Raiatae, a Uturoa glavni grad. 

U lijepo uređenom parku pronašli smo ostatke hramova i dijelove tradicionalnih plovila koje su brodovi ostavljali kao zalog uspješnoj plovidbi.

Nakon Raroie i mjesta završetka plovidbe slavnog Kon Tikia ovo je drugo važno mjesto za nas kao nautičare kojemu smo se došli pokloniti. I zaista mjesto je posebno, u meni je izazvalo sličan osjećaj koji sam imao na Raroi, kroz sve te predmete s tradicionalnih brodova učinilo mi se da sam bliže vremenu iz kojeg su potekli i da nekako bolje shvaćam i drukčije vidim polinezijske pomorce iz davnina.  

Još dugo u noć razmišljao sam o viđenom zamišljajući kojim su se rutama i kakvim plovilima s kakvom  navigacijskom opremom su se ti hrabri pomorci služili.     

16.06.2013. nedjelja

U 06.00 sati prošli smo kroz prolaz Te Ava Moa ploveći prema istoku, odredište Fare, glavni grad otoka Huahine. Analizirajući vremenske prognoze želio sam stići što istočnije kako bi imao bolji kut vjetra na put prema Moorei i barem malo vremena provesti na otoku koji slovi za najuređeniji u cijelom arhipelagu Poloinezije, a čije ime u prijevodu znači trudna žena.

Nakon dolaska u Fare i skidanja nove vremenske prognoze shvatio sam da od ostanka na otoku nema ništa ukoliko želimo izbjeći frontu s umjereno jakim vjetrovima koji će puhati točno u provu. 

Zato smo samo nakon nekoliko sati isplovili iz Farea prema Moorei gledajući ljepote otoka dvogledom i fotografirajući iz daljine, izvan lagune, ono što se dalo dohvatiti. Bilo bi se lijepo vratiti…

Bonaca, motorom pogonjeni plovimo brzinom od 6 čvorova. Nakon nekoliko sati dižem jedro koje dodatno stabilizira brod na valu i gura nas malo naprijed. Lijepa je noć, znam da će pojačati vjetar, ali svakom novom miljom smo bliže odredištu. Oko 2 sata ujutro pojačava vjetar, ali imamo još desetak milja do Mooree. Nastavljamo sporije, ali jednakom taktikom i stižemo u 04.15 sati u Cooks bay na Moorei. Taman da ćemo se usidriti, a ono pljusak, ne vidimo niti brodove oko sebe…Nakon 15-ak minuta kiša malo posustaje i sidrimo na pristojnoj udaljenosti od drugih kako bi imao što mirniji san.

17.06.2013. ponedjeljak

U 08.30 smo već ko novi i iako puše pristojno jako odlučujemo se za nastavak prema Papeeteu. Puno jedro i mali flok, čista orca u kojoj s 25 čvorova vjetra idemo i do 8 čvorova. Lijepo jedrenje nije dugo trajalo jer je momentalno nestalo vjetra, a ostalo je vala. Zadnjih sat vremena smo se valjali, ali Papeete je već bio tu, nadohvat ruke.

Uplovili smo u 10.30 sati pronalazeći isto mjesto za vezivanje od prošlog puta. Vraćamo se na svoje mjesto, sve je isto, osim što smo zatekli potpuno nove susjede. Ponovno upoznavanja i razmjene iskustava, nova prijateljstva i oproštaji.

Danas do kraja dana odmaramo.

18, 19 i 20.06.2013. utorak, srijeda i četvrtak

Imamo vodu i struju, ponovno peremo brod, spojili smo čak i klimu da možemo nesmetano boraviti i raditi u unutrašnjosti broda. Glavni radovi su servisi glavnog motora i generatora, pa desalonizatora, onda dosta sitnica koje ne stižemo svakodnevno otkloniti…

Polako napredujemo u poslovima, Zoran montira filmove i odlazi s Dore 20.06. večernjim letom za LA.

Opraštamo se, a ja mu još jednom pokušavam zahvaliti na doprinosu koji je dao Projektu Sharedreams izrađujući filmove kojima smo naše doživljaje na najbolji mogući način približili svoji fanovima. Svojom skromnošću i samozatajnošću još lanjske godine pokazao je koliko je ugodan član posade, a oprema koju mi je donio prvenstveno vezano za snimanje podignuti će kvalitetu snimljenih materijala. Doviđenja Zorane zaustio sam na kraju u nadi da ćemo  zaploviti uskoro ponovno. Rastanci, najteži su dio putovanja.

21, 22, 23, 24, 25 i 26.06.2013. petak, subota, nedjelja, ponedjeljak, utorak, srijeda

Noćni život u Papeeteu neusporediv je u negativnom smislu s provodima na našoj obali. Cijene su zaista visoke pa sam se svaki put iznova pitao što se tu uopće naplaćuje. Zato je ustaljena taktika šetnji do iznemoglosti sa povremenim ulascima u bar davala najbolje rezultate u noćnim satima koje su sa temperaturom od 20-ak stupnjeva idealne i za dobro spavanje. 

Kako će nas uskoro biti devetoro na brodu najviše vremena posvetili smo optimiziranju prostora, bacanju suvišnih stvari i slaganju opreme. Kontrola hrane i skladišta odnijela je jedan cijeli dan. 

21.06. stigao je Marin Bosotina, a ostatak obitelji (5) 24.06. u večernjim satima. 

Do 26.06. uspjeli smo pripremiti za isplovljenje opraštajući se ovaj put od Papeetea na neodređeno vrijeme. 25.06. ponovno smo bili gosti na večeri na PG, ali ovaj put smo primljeni od strane kapetana Tonija Tomljanovića s kojim smo večerali povodom njegovog prvog vijađa u svojstvu kapetana na putničkom brodu.  Ponosni na promociju još jednog hrvatskog kapetana kao priznanju našim pomorcima uopće zaželjeli smo mirno more i još mnogo godina uspješne plovidbe uz posvetu sličnog sadržaja napisanoj u darovanoj knjizi Sharedreams od Splita do Paname. Zadnji vijađ u svojstvu staff kapetana Toni je imao prilikom našeg zadnjeg susreta na Markezima. Eto tako je ispalo da smo ga ispratili sa stare i dočekali na novoj funkciji na brodu i to ovdje na drugom kraju svijeta.  Vjerujem da ćemo se ovih zajedničkih trenutaka sjećati i onda kad jednom pod stare dane možda ne budemo plovili ovim dalekim morima. Goran Cimera i Bartul Silić prisustvovali su večeri, ali njih spominjem nekako usput jer su svi događaji i susreti s putničkim brodom PG ostvareni u njihovoj režiji. Spremnost da nam pomognu u tehničkom smislu dodatno je olakšala naš boravak u ovim krajevima. Zato hvala vam, od srca vam hvala dragi prijatelji s Paul Gaugaina. Kako je ovo bilo naše vjerojatno zadnje susretanje u ovim krajevima i sutrašnji dan smo proveli u zajedničkom druženju, Marincito i Gracijelita su se kupali u brodskom bazenu, odrasli su uživali u koktelima, zajednički smo obišli brod, a najupečatljiviji dojam ponio je  Marincito (10 godina) koji je nakon obilaska strojarnice Cimi (kapu makinje) rekao da je do sada želio biti kapetan, ali od danas bi želio postati upravitelj stroja kad naraste. 

26.06. u 23.00 sata isplovio je PG prema Huahineu ispraćen našim zahvalama i najljepšim željama posadi da ih na njihovim putima služi sreća praćena Božjim blagoslovom.