27.09.2013. petak
Jedrimo brzo i u kursu prema otocima Louisades na PNG. Jaki bočni vjetar od tridesetak čvorova ukrotili smo kraćenjem glavnog jedra i otvaranjem malog floka umjesto genove. Prosječna brzina od 9 čvorova više je nego dobra, a stabilnost Dore pri ovakvim uvjetima jedrenja omogućava nam da se bavimo svojim privatnim stvarima, a brodu posvetimo taman toliko pažnje da se naša Dora ne osjeti zapuštena. Pljuskovi koji povremeno prođu preko nas ne uspijevaju smočiti kokpit jer smo usavršili postavljanje zaštitnih tendi koje je još tamo prije polaska iz Splita uredio moj prijatelj Martin Mojmir iz Šibenika. Koliko puta sam se za vrijeme nevremena i silnih udara vjetra praćenim ogromnim količinama vode koja se slijevala preko tendi razmišljao o tome koliko je važno dati stvar u ruke pravog meštra, svaki put, ali baš svaki put osjetio sam komociju da ne trebam oblačiti olujno odijelo za jedrenje nego se samo „sakriti" u Martinovu kučicu koja je kokpit Dore pretvarala u najbolji mogući zaklon.
Često se u tim prilikama sjetim svih koji su mi nesebično pomagali u pripremi broda pred sami put često zapostavljajući svoje poslove. Tad sam na neki poseban način povezan s osobama koje su provjeravale i ugrađivale sve te silne instrumente jer za nevera i oluja cijeli brod svaki put iznova prolazi svojevrstan test u kojem jedino harmonijom rada svih svojih dijelova može pružiti užitak posadi baziran na sigurnosti i povjerenju koji se vremenom stvori prema brodu.
Već je kraj mog dežurstva, predajem smjenu i odlazim na spavanje, danju ili noću postaje nebitno, a prethodne misli ostavljam uz krevet kao važni predmet koji ću ponijeti ponovno na slijedeće dežurstvo u kojem ću nastaviti druženje na daljinu s maločas spomenutim dragim ljudima.
28.09.2013. subota
Tijekom noći počeli smo usporavati Doru koja je zaprijetila dolaskom na ulaz uskog i opasnog kanal prije vremena i dnevne svjetlosti. Kako raspolažem informacijama da su navigacijske karte svih oblika vrlo neprecizne u ovom otočju (osim Google maps koje su apsolutno precizne, ali ih nemam na raspolaganju) prolazak noću kroz kanal preveliki je i neprihvatljivi rizik. Malo mi popuštamo s jedrima, a i vjetar je dao svoj obol umirujući se na zadovoljavajućih 20 čvorova. U 07.00 sati s prvim zrakama sunca prolazimo kroz kanal koji nema nikakvih oznaka za pomoć u navigaciji sretni zbog odluke da pričekamo jutro i ne pogađamo ulaz po noći koji je uzgred rečeno potpuno izmješten od mjesta na kojemu ga pokazuju navigacijske karte.
Nakon svih dosadašnjih odjedrenih milja siguran sam u jednu činjenicu da sam sebi mogu zakomplicirati stvar pogrešnom odlukom toliko da mirnu i lijepu plovidbu za trenutak pretvorim u nešto sasvim suprotno. Zato sve više i pažljivije planiram i pripremam unaprijed navigaciju i brod te jednu prije dosadnu radnju prihvaćam kao izazov i ustvari najvažniji dio naredne plovidbe i putovanja uopće. Posada mi koji put onako usput spomene da naša jedrenja i nisu neka avantura što me u početku i pomalo ljutilo, a onda sam paralelno sa shvaćanjem važnosti planiranja i prihvatio ovu opasku kao najveću pohvalu u kojoj ne dovodeći ni za trenutak u opasnost brod i posadu plovimo na granici anti avanturizma. Jesam li to onaj isti ja s početka putovanja u kojem je značaj pobjede u regati ARC na trenutak nadmašivao i samu izvornu ideju našeg projekta o jedrenja oko svijeta. Kad sam uopće zadnji put otvorio spinaker, prije više od 6 mjeseci, pa ljudi jeli ovo moguće. Preobražaj, eto što ti je jedrenje oko svijeta. Moji prijatelji, poznanici, jedriličarske kolege iz tima ili protivnici s regata, ma nitko mi neće povjerovati na riječ, ali brodski dnevnik je dokaz, dva spinakera spremna za korištenje su na brodu, a ja kao da ih i ne primjećujem. Zbog toga sam upravo sretan, ne utrkujem se s drugim jedrilicama, doduše ni ne pamtim kad smo zadnji put na moru pod jedrima uopće nekog sreli. Ali ne utrkujem se ni s vremenom čak što više raduje me jedrenje brzinom oko 6 čvorova bez velikog vala u kojoj su centralni događaji plovidbe vezani za pripremu hrane i pučinski ribolov. I baš razmišljam da se nakon svake etape kad bez ikakve štete onako pomalo dosadno dojedrimo na novu destinaciju osjećam kao pobjednik. I koga treba pobjeđivati u životu da bi se osjećao pobjednikom?
Ne osjećam se još uvijek kao pobjednik, ali trenutno vodim u utakmici protiv sebe samog, s mogućnošću da na kraju utakmice ostvarim pozitivan skor i postanem sretni i zadovoljni pobjednik dosadnjaković.
Hudumulwa prolaz bez jakih struja omogućio nam je prolaz jedrima, a onaj opasniji dio vezan za nepreciznost karata nadomjestili smo dnevnom svjetlošću na vrijeme uočivši sve hridi i grebene koji su nas prethodno zabrinjavali. Nekoliko minuta kasnije već smo zaboravili na prolaz okrećući svoje misli u potpunosti prema otoku Nimoi i katoličkoj misiji koja tu egzistira više od 100 godina.
U 9.00 sati spustili smo sidro u uvali ispred sela Corman provodeći vrijeme do ručka odmarajući se i prebacujući brod iz jedriličarskog moda u životni. Naredni tjedan provesti ćemo u otočju Calvados koje je velikim koraljnim grebenom zaštićeno od utjecaja Tihog oceana, sa sjevera Salomonskim i s juga Koraljnim morem.
Lijepa mirna uvala, krajolik koji podsjeća na Dalmaciju, more toplo, idealno za kupanje s temperaturom oko 28 stupnjeva. U selu dominiraju sportska igrališta pa nam se čini kao da smo u centru nekog sportskog kampa. Otac Toni, Australac iz Melburna, vitalni je 80-godišnjak sa stažom na otoku u službi crkve i misije od preko 50 godina. Zaljubljenik je u sport pa je sve otočane zarazio sportom. Sumrak je i kaže mi da mu vjerujem na riječ da je ovo jedan od najsportskijih otoka na svijetu. Vjerujemo, ali ćemo sutradan doći u provjeru stanja jer nedjelja je dan rezerviran za obitelj, molitvu i sport. Usudio bih se reći na ovom otoku po važnosti obrnutim redoslijedom.
Navečer smo mijenjali robu za friško ulovljene lignje od kojih je veći dio odmah završio u tavi. Za sutradan navečer ugovorili smo zajednički ribolov kako bi dodatno popunili zalihe lignji u frizeru.
29.09.2013. nedjelja
Kako je centralna misa bila na drugom i za nas previše udaljenom otoku preostalo nam se pomoliti, a nakon povratka popodne porazgovarati s ocem Tonijem. Popodne smo kako smo i obećali proveli u misiji prateći sportska događanja.
Djevojke i žene igrale su igru poput košarke, ali bez tabli za koševe. Sve generacije otočanki pomiješane u 5-6 timova davale su sve od sebe da kontinuitetom pobjeda ostanu što duže na igralištu. Jako su vitke i vrlo vješte u baratanju loptom. Prvo kamerom, pa aparatom zapisao sam viđeno te produžio prema velikom nogometnom igralištu.
Od 11.00 sati ujutro do mraka traju utakmice regionalne nogometne lige. Svi u dresovima s brojevima, kopačke na nogama te vještina neupitna. Jedino zaostaje kvalitetom travnjak nogometnog igrališta kažu mi samo zato jer 4 mjeseca nije pala kiša. Čak i suci prilično dobro odrađuju svoj posao, a zajednički zagrljaji igrača protivničkih momčadi nakon utakmice uvjerili su me da su korijeni onog pravog amaterskog nogometa u biti nogometne igre duboko zasađeni na ovim prostorima i da nema nedaće ili nepogode poput ove s nedostatkom vode koja može i malo pomutiti izuzetan sportski karakter stanovništva. Čestitam ocu Toniju na postignutom i divim se poštovanju koje mu ukazuju stanovnici otoka, ali ne na prvom mjestu kao vjeroučitelju i velečasnom nego kao čovjeku koji je svoj život podredio njihovoj dobrobiti uspostavljajući osnovnu i srednju školu na malom otoku te postavljajući internetsku vezu koju je besplatno šarmom izborio kod australijske vlade.
Ostali bi m na Nimoi dugo, čekali bi i misu slijedeću nedjelju u lijepoj maloj crkvici i božju riječ iz usta oca Tonija koji je i vjeru i njeno poimanje podredio na neki način lokalnom stanovništvu kako bi bit vjere što bolje razumjeli, ali moramo ići dalje jer sezona uragana i ciklona polako, ali sigurno stiže, a pred nama je dug put.
U 7 sati navečer po dogovoru pojavio se ribar John s kojim sam se uputio u ribolov na lignje pod sviću. Napunio sam baterije brodskih lampadina te pripremio osti koje sam jedva jedvice pričvrstio za komad štapa kojeg mi je John donio još oko podneva. Na kraju smo samo koristili njegove osti koje izgledaju dosta primitivno i neučinkovito međutim u stvarnosti su se pokazale vrlo funkcionalnim. Prvo je John bio za harpunom, a ja na veslima. Kad mu se nakon petnaestak liganja učinilo da je dovoljno ulovljeno prepustio je meni harpun, a on se ulovio vesala na našem malom gumenjaku. Njemu nije pobjegla ni jedna lignja, meni samo prva od desetak viđenih tako da sam i ja skoro upisao dvocifreni skor. Nakon sat i po vremena već sam pospremio ulov u frizer potpuno zadovoljan jer smo na duže vrijeme osigurali delicije od liganja. Ma cijelim putem u Pacifiku nikako nisam uspio uloviti lignje. Evo sada konačno pa razumijete moju želju za popunjavanjem ledenice hranom na koju zaleđivanje ne ostavlja trag odnosno ne smanjuje joj kvalitetu. A crni rižot mi je najdraži morski specijalitet.
30.09.2013. ponedjeljak
U bonaci Nimoe okruženi teškim oblacima započinjemo dan u kojem se nadamo prvenstveno radi stanovništva svih otoka skupine Louisades da će konačno početi ona prava kiša koja će puniti zalihe vode, navodnjavati zemlju i donijeti blagostanje. Još jednom odlazimo do katoličke misije kako bi se oprostili s dragim otočanima i okušali sreću na internetu. Internetu se to jutro baš i nije radilo, ali smo obavili one najnužnije poslove i do podne uspjeli pripremiti Doru za isplovljenje.
Nismo sigurni koliko će biti vjetra pod ovim teškim oblacima pa ni ne pravimo striktni plan do kuda ćemo jedriti, ali do sutona ćemo već negdje pristati. Ako nas vrijeme dobro posluži planiramo stići do otoka Pana Numara udaljenog oko 35 nm koji se nalazi u blizini Plave Lagune, još jedna u nizu, jedva čekamo.
Plovili smo u početku brzinom od oko 6 čvorova dok se nismo dohvatili zapadnog rta Sudest Islanda gdje se otvorio čisti vjetar snage 30-ak čvorova. Meza nave, brzina 9.5 čvorova. Slalomom među pličinama koje smo usprkos oblačnom vremenu prilično dobro vidjeli doplovili smo do Pana Numare oko 16.00 sati zadovoljni činjenicom da ćemo biti na dobrom sidrištu tijekom naredne noći koja ne obećava lijepo vrijeme. Otvorivši pogled na zaštićenu uvalu sa sjeverozapadne strane otoka počeli su se ukazivati jarboli. Brojimo ih i u nevjerici ustanovljavamo da ima 17 jedrilica, mi smo osamnaesti. Osjećamo se pomalo nelagodno jer nam se nikad nije dogodilo da u jednoj uvali zatečemo toliki broj plovila. Znam da se radi o Rally Louisades, organiziranom posjetu otoka jedrilica iz Australije, znao sam im i broj jer mi je otac Tony najavio njihov dolazak na Nimou, ali ipak iznenađenje na licima svih članova posade bilo je i više nego vidljivo. Usidrili smo se u zadnjem trenutku prije proloma oblaka te se posvetili svom crnom rižotu koji se nakon puno, puno vremena našao na jelovniku. Znao sam da ću umjesto jednog količinski pojesti bar tri obroka i znao sam da će me nakon toga smetati u trbuhu, ali znao sam koliki je užitak imati crni rižot ponovno ispred sebe. Na prvi pogled vidjelo se da je Ante spremio deliciju, a nakon prvog zalogaja san o vrhunskom rižotu zamijenila je java u kojoj je isti bio još i bolji. Čekao sam ga dugo,zato je sada toliko sladak, toliko da će mi biti potpuno prihvatljivo imati i besanu noć koju mi moj trbuh neće tako lako oprostiti.
01.10.2013. utorak
I nije mi oprostio želudac, dizao sam se desetak puta prošle noći pokušavajući umirit nemire u trbuhu i utažiti žeđ. Jesam li jutros pametniji i hoću li drugi put malo pripaziti na količinu? Čisto sumnjam. Veseli me zaliha liganja u frizeru tako da ću uskoro ponoviti pokus.
Danas je kišno, oblaci su se namjestili poviše Dore i kao da ne miču. Izgleda da im je dobro, nama još i bolje, dan pravog odmora i osvježenja prigodnim temperaturama je pred nama. Jedino nema smisla otići u plavu lagunu jer bez sunca ostaje samo laguna. A mi smo došli radi onog plava.
Sreo sam se i s organizatorom odgovornim za ovaj brojni posjet nautičara inače jednom od najizoliranijih dijelova svijeta otočju Louisades. Interesantno je bilo razgovarati s ljudima koji žive u ovim prekrasnim uvalama koji su na moje pitanje koliko je jedrilica posjetilo otok ove godine često odgovarali jedrilice rallya i Dora. Tek tu sam polako počeo shvaćati koliku važnost predstavlja ova mala flota za lokalno stanovništvo. Iz Australije dolaze punih brodova noseći lokalnom stanovništvu brojne stvari među kojima su i donacije, pokloni, medicinska pomoć, igračke, ma skoro sve. A za što oni to mijenjaju? Za mrvu ljubavi, za dječji pogled koji se ne zaboravlja, za toplinu pogleda odraslih kojima ponos ne dozvoljava zaplakati od zahvalnosti, za odnose u zajednici i obitelji o kojima mi samo možemo sanjati. Tome i pridodaju nešto materijalnog dajući plodove svog truda što su ih uzgojili na škrtoj zemlji. Nešto voća, prije svega papaja, banana i samo ponegdje ananasa, pokoji mango, od povrća slatki krumpir, ili nešto iz iste obitelji povrća što uspijeva na škrtoj zemlji poput jama. I jastoge, lignje, ribu iz bogatog mora. I još jedan dio sebe poklanjaju zamjenjujući rukotvorine koje su izradili najprimitivnijim alatima poput ogrlica od školjaka, raznih drvenih predmeta, pletenih torbi…
Svinje i koke čuvaju kao obiteljsko blago, a ponekad u razmjenu donesu jedno jaje koje je veličine pola jaja u našim trgovinama.
Kako smo mi samo putnici koji nisu bili u mogućnosti donijeti znatnu pomoć darivali smo ih i davali u zamjenu predmete koji nam nisu nužni.
Ante je zamijenio 4 sapuna plaćena 8 kuna u Ghizu za 4 jastoga svaki od kilograma. U tom istom Ghizu cijena jedne kapule srednje veličine je 8 kuna. Prostom matematikom dolazimo do zaključka da je cijena 1 kg jastoga dvije kune ili četvrtina kapule.
Uredno smo fotografirali za arhiv sve gore navedene količine i veličine.
02.10.2013. srijeda
Jutros je granulo sunce pa smo se ekspresno prebacili u plavu lagunu koja je zaista plava i prekrasna. Laguna se prostire između tri otočića, Leiga, Panakuba i Mabneian.
Otišli smo sami potražiti jastoge koji se ovdje na koraljnom grebenu mogu pronaći i danju. Malo smo zanemarili činjenicu koliko je lokalno iskustvo bitno te smo bezuspješno pokušavali pronaći makar jednog jastoga koristeći i boce za ronjenje. Ništa nije pomoglo po pitanju jastoga, ali smo zato otkrili jato napoleona (prekrasne velike zelene ribe velike oko 40 kg) njih 23 u jednom jatu. Impresivan prizor, jedinstveno. I ostale ribe s koralja bilo je u izuzetnim količinama, a ja sam izabrao jednu od 2 kg koja izgledom podsjeća na komarču s detaljima koje možemo vidjeti na kavali. Jedino što nisam znao jeli riba jestiva i koliko je uopće ciguatera prisutna u ovim krajevima. Odmah po izlasku iz mora otišli smo kod lokalnih ribara provjeriti stvar. Ciguatere uopće nema, a ulovljena riba je najbolja od svih koje se tu mogu uloviti. Dogovorili smo i lov na lignje za večeras.
I dok se ručak polako spremao odvedoše dva lokalna momka meni pokazati gdje se to jastozi sakrivaju. Na dijelu grebena izloženom valu, na dubini od pola metra do metar. Brzo sam svladao tehniku izbjegavanja udara vala, uvijek treba biti okrenut glavom prema valu i podroniti u trenutku prolaza kreste vala. Pogreška je skupa jer te val ponese sa sobom na još veću pličinu, a koji bi rezultat bio u sudaru s oštrim koraljima razmišljao sam tek nakon lova jer bi u protivnom već odavno odustao. Ispod jedne stijene za koju bi teško mogao povjerovati da se može nabiti 5 jastoga mi smo ih izvadili deset. Priznali su me za pravog lovca na jastoge, a punu naklonost domaćih ribara stekao sam kad sam i nakon bodlji ježa kojeg sam nesrećom dograbio ispod kamena nastavio s lovom. Boljeli su prsti puni ježevih bodlji, ali i kao kod rizika od ozljeđivanja s valom i ovaj sam problem odlučio rješavati kasnije.
Vrijeme provedeno u lovu na jastoge jednostavno je proletjelo pa sam i na ručak podosta zakasnio čineći članove posade gladnim i nervoznim. Ni pogled na mrežastu torbu u kojoj se nalazilo desetak velikih jastoga nije popravio tmurnu atmosferu. Spustila se i jaka kiša praćena umjerenim vjetrom, promrzle kolege ribare pokušao sam ugrijati čajem i rumom i cigaretama koje obožavaju. Dok su mi ruke bile onako natopljene vodom i mekane pokušavao sam vaditi bodlje za koje sam znao da jednostavno moraju vani jer je otrov koji ova vrsta ježa posjeduje mnogo jači od sredozemnih morskih ježeva pa je upala ne samo bolna nego može stvar dodatno zakomplicirati. Izrezao sam ono što nije išlo iglom nadajući se da će tijelo svojim obrambenim mehanizmom napraviti ostatak istiskujući kroz napravljene otvore na koži ostatke bodlji.
Prije ručka večere jer već je pala noć u intermecu dvaju pljuskove odveo sam domaćine do njihovog kanua na obali. S ono malo snage što mi je ostalo pojeo sam zaista odličnu ribu i krenuo na zasluženi odmor.
03.10.2013. četvrtak
Prije podne bez aktivnosti, kupanje na plaži plave lagune jedina je obaveza.
U podne dižemo sidro po planu i za sat vremena smo već ponovno usidreni u uvali na istoimenom otoku Bagaman. Nismo nego stali, a kanui s domaćima koji nude sve što imaju u zamjenu za bilo što iz onog svijeta.
Odvraćamo ih jer upravo pečemo jastoge na grilu i spremamo se za vrlo posebni ručak u kojem skromno brojčana posada napada 8 kg jastoga. Iako nevoljko puštaju nas na miru i računajući na sutrašnju robnu razmjenu.
Ona jučerašnja muka oko lova na jastoge, kašnjenja ručka, nevera koje su nas noću pogađale došle su na naplatu sada. Još pamtim prejedanje crnim rižotom, ali ovi jastozi obećavaju, a ima ih gomila. Opet kad se jastog skine s grila treba ga odmah pojesti jer mu kasnije meso odrveni, a strah da nam možda obrok neće biti obilat napravio je svoje. Jastozi koje lovim u Jadranu namijenjeni su ugostiteljstvu, ali ovi ovdje, oni su naši, samo naši. Zato posado udrimo udarnički po jastozima, po lignjama i prvoklasnoj ribi, da nas želja iz onog života potpuno mine.
Jastoge s prvih gradela nekako smo svladali dok se druga tura pekla. Onako siti članovi posade odlagali su jedan po jedan oružje (pirune i pomoćne alate) odustajući od borbe s mnogo brojnijim neprijateljem. Ja svoje oružje nisam položio do kraja borbe, do zadnje glave, repa ili nožice jastoga. Opet će biti teško popodne prepunog želudca, moda i besana noć, ali su jastozi spremljeni na sigurno. Pitam se koliko su mi oči velike i koliko još puta trebam sve ovo ponoviti da jednom pojedem onoliko koliko mi je želudcu, a ne očima dovoljno. Očito je još dugi put ispred mene barem što se tiče crnog rižota i jastoga, za ostalo mi je puno lakše.
04.10.2013. petak
E jutros sam se pripremio i otišao trgovati u mjesto. Direktno kod Mozesa, slavnog izrađivača suvenira poznatog po izradi tradicionalnih maski. Ima još samo jednu masku, ali i kraj je sezone te smo mi vjerojatno zadnja jedrilica. Interes obostran, ali je njegova cijena od 150 dolara za mene previsoka pa makar se radilo o slavnom Mozesu. Znajući koliko su slabi na cigarete i koliko su skupe u nabavi (8 dolara kutija) u dalekoj Misimi počinjem trgovinu i dobivam masku za šteku Marlbora. Kako sam je platio 20 dolara u bescarinskoj zoni pokazuje se da sam napravio odličan posao. Zadovoljan je i Mozes i ostali s kojima sam mijenjao suvenire i ogrlice za cigarete, a za odjevne i neke druge uporabne predmete iz našeg svijeta nisu bili zainteresirani. Željene robe poput cigareta nisam imao za razmjenu pa je ova razmjena dobila naziv cigaretno robna razmjena. Ostali članovi posade nisu imali šanse u razmjeni protiv cigareta.
Nakon dovršene trgovine i ispunjenog obećanja domaćinima da ćemo se pojaviti u mjestu isplovili smo u 13.00 sati prema Motorini, malom mjestu koje bi po dosadašnjim saznanjima trebalo biti dobro za nabavu voća i povrća.
15 nm udaljenosti, dva sata jedrenja i od 15.00 sati već su kanui domaćih počeli kružiti oko Dore. Jedno jaje, dvije papaje roba su s kojom pojedinačno dolaze. Vraćamo ih i dogovaramo posjet mjestu i razmjenu s njima odgovarajućih količina robe za sutradan.
05.10.2013. subota
Za jučerašnjeg posjeta mjestu u gomili djece jedno dijete bi izdvojio jer je zbog svoje bolesti bilo pomalo izolirano od ostale djece. Salomon, dječak od 12 godina bolestan je od epilepsije što je u selu prepoznato kao slabost i sramota cijeloj obitelji. Na kokos se više ne smije penjati, ni u ribolov ići, u polje jako rijetko, ali zašto su mu zabranili odlazak u školu vrlo su bizarno objasnili zbog toga što ne žele drugu djecu uznemiravati prilikom epileptičnog napada. Nikako mi nije u početku bilo jasno kako jedna inače tako plemenita, povezana i organizirana zajednica dobrih i dragih ljudi može izolirati dijete koje treba pomoć. Nikako mi tu noć san nije mogao na oči, a Salomon me zamolio da mu poklonim jednu majicu jer on nema ništa što bi mi dao zauzvrat. Majica koju je nosio na sebi gotovo da od velikih rupa i istrošenosti gotovo nije postojala. Stegnulo mi se oko srca, moram priznati, odjednom sva djeca iz mjesta postala su mi manje važna, ostao je samo Salomon. Predvečer dok sam na provi Dore sređivao konope razmišljao sam o Salomonu i baš u tom trenutku on se ukazao u malenom kanuu u kojem mi je došao poželjeti laku noć i čvrsto vjerujem još jednom me pogledati u oči. Nisam se ni snašao, a on je već polako nestajao u daljini veslajući prema selu. Dok je posada tog subotnjeg jutra obavljala razmjenu dobara pripremajući se za dugi put ja sam tražio Salomona ponijevši mu nekoliko odjevnih predmeta i gomilu lizalica s broda, sve što smo ih još imali. Skovao sam plan u glavi da ću mu prvo ispred svih uručiti majice i hlače, a onda mu predati sve lizalice ostavljajući njemu na volju kako će ih podijeliti pokušavši tim činom bar jednom u životu postaviti ga na glavno mjesto u kojem će on biti u prilici drugoj djeci darivati ono do čega im je jako stalo. Htio sam bar na trenutak ispraviti nepravdu nanesenu djetetu koje na prvi pogled i u prvom kontaktu je otkrilo koliko je istovremeno inteligentno i osjećajno.
Na žalost Salomona je tog jutra bio u polju udaljenom nekoliko sati od mjesta pa tog izuzetnog dječaka nisam sreo još jednom. Učinio sam zato ono što sam smatrao ispravnim i u pratnji vjerojatno sve djece iz mjesta otišao do Salomonove mame povevši sa sobom mještanina koji dobro govori engleski kako bi bio siguran da me svi dobro razumiju.
Prvo sam majci uručio odjevne predmete rekavši joj da je to isključivo za Salomona, a onda sam pristupio podjeli slatkiša u Salomonovo ime. Na taj način njega nisam stavio u nezgodan položaj u kojem bi sam trebao podijeliti ostaloj djeci slatkiše, ali sam im rekao da ovo činim isključivo u njegovo ime te da njemu trebaju, a ne meni zahvaliti na slatkišima. Kad je mladi gospodin preveo djeci ono što sam rekao oni su počeli izvikivati Salomonovo ime. Najbolja i najljepša, najdojmljivija nagrada za onoga koji trenutno nije tu. Tako sam želio biti pored Salomona u tom trenutku i vidjeti sjaj u njegovim očima. Ipak i ovako, iskoristivši situaciju koliko sam mogao bio sam zadovoljan jer je svrha postignuta. Majka je obećala da će od riječi do riječi prenijeti Salomonu moje želje i nadu da će usprkos bolesti pronaći dovoljno snagu i pokazati jednom svima koliko zaista vrijedi. I da će se obrazovati koliko god može bez obzira na to koliku će mu priliku škola i mjesto dati. Prije odlaska sam izmijenio i nekoliko riječi sa mjesnim poglavarom u kojem sam ga zamolio za razumijevanje prema Salomonu uvjeravajući ga da je dijete veliki potencijal usprkos bolesti. I sve je naravno ostalo u Božjim rukama i nadi da će slijepi jednom progledati, njima možda treba i Božja providnost i više nego samom Salomonu.
Opet u podne te subote isplovili smo prema našoj posljednjoj destinaciji u Louisadesima, otočiću Panasia. Dvadesetak milja brzo smo odjedrili nadajući se da će se sunce ukazati u trenutku kad budemo u blizini uskog prolaza te nam otkriti put u lagunu prepunu koraljnih grebena. Tako i bi, u tmurnom danu sunce se pokazalo baš onda kad nam je bilo najvažnije pa smo se bez problema velikim valovima sakrili u laguni Panasie, nedaleko od plaže usidrivši Doru.
Posjetom žalu utvrdili smo da na otoku žive samo dvije obitelji i da su obje naseljene upravo tu. Nakon 15-ak minuta krećemo u lov na jastoge na obližnji grebe s vanjske strane lagune. Ja sam ulovi dva, domaćin 6 jastoga. Nagrađujemo ga poklonima za pomoć u lovu i dogovaramo posjet šilji s jezercem koja se nalazi u unutrašnjosti otočića.
06.10.2013. nedjelja
Posada je otišla u posjet špilji, a ja sam ostao sređivati Doru jer mi je jutrošnja prognoza otkrila da se što prije trebamo uputiti prema Torres Straitu u Australiji, odnosno nastaviti prema Kupangu u Indoneziji. Još jednom jastozi za ručak prije isplovljenja jer tko zna kad ćemo opet imati priliku za blagovanje u ovakvim uvjetima. Pao bi i crni rižot, ali smo vremena zaista imali malo, premalo prije pokreta.
U 14.00 sati ponovno smo bili, ovaj put na izlazu iz lagune, bez pomoći sunca, ali uz trag na elektronskim kartama koji je ostao zapisan prilikom ulaska u lagunu na ploteru i kompjuteru što nam je omogućilo prolaz bez glavobolje. Jedra smo otvorili i uhvatili kurs prvo kroz Cormorant Channel, pa onda uz Jomard Island velikim Jomard Entrace kanalom prema otvorenom moru Tihog oceana. 11 do 13 dana jedrenja planiram kao vrijeme potrebno do naše slijedeće destinacije, Kupanga u Indoneziji.
četvrtak, 17. listopada 2013.
srijeda, 2. listopada 2013.
Od kraja Vanuatua do kraja Salomonskih Otoka 15. do 26.09.2013.
15.09.2013. nedjelja
Ureparapara i Vanuatu ostali su iza nas, cijela noć jedrenja i prvi jutarnji sati već nas dijele u miljama izraženo više od 100. Vremenska prognoza u potpunosti odgovara stanju na terenu pa plovimo predviđenim i željenim brzinama. Do glavnog grada Salomonskih otoka Honiare imamo ukupno nešto manje od 600 nm, znači još manje od 500. Dora plovi brzo i bez napora ostavljajući nam dovoljno prostora da se bavimo sobom. Ipak mora ima toliko da nikakve posebne radnje osim nužnih ne dolaze u obzir. Čitam nautički vodić za Salomonske otoke i sve više shvaćam da će pametan odabir rute i luka, odnosno uvala u kojima ćemo boraviti odigrati ključnu ulogu u dojmu koji ćemo ponijeti s ovih jahtašima ne baš omiljenih otoka. Brojne su krađe pa čak i napadi na članove posade koji se događaju u noćnim satima kad se vrlo vješti lopovi prikradaju nečujno pokušavajući odnijeti s jedrilica sve što im je dostupno. Nisu rijetki ni oružani napadi s obzirom na broj jedrilica koji plovi ovim područjem pa je razvidno zbog čega nautičari nakon Vanuatua izbjegavaju ovo prekrasno more i obale od kojih zastaje dah. Paralelno s nesigurnosti o kojoj čitam na iste te stanovnike se odnosi i činjenica da su jedni od najljubaznijih domaćina na svijetu te da je njihov odnos prema posjetiteljima izuzetno prijateljski. Znam da bi jedan susret s onim drugima bio dovoljan da zaista zažalimo odlazak, ali znatiželja je ipak jača od razuma. Uložit ćemo dodatni napor i mudro ploviti što više noću kako bi neželjenim posjetiteljima ostavili što manje prostora i vremena za smišljenu akciju. Honiara u kojoj ćemo napraviti ulazne papire slovi za najnesigurniju luku makar su jedrilice usidrene u neposrednoj blizini policijskih brodova na kojima je cjelodnevna straža. Najbolje bi bilo napraviti ulazne papire do večeri i isploviti dalje, a za to treba doći ranije ujutro kako bi inertne službe poput carine imale dovoljno vremena i prostora da nam izdaju dokumentaciju dovoljnu za plovidbu Salomonskim otocima.
16/17.09.2013. ponedjeljak/utorak
Najvažniji zadatak danas bio je uloviti na mobitel mog starijeg sina Marina i čestitati mu dvadeset i treći rođendan. Nakon brojnih pokušaja, zbrajanja i oduzimanja vremenskih zona konačno sam ga dobio pri kraju dana 16.9. po hrvatskom vremenu, a nama već odavno započetog 17-og (razlika je +9 u našu korist).
Vjetar snage 20-ak čvorova dolazi nam u pola krme te plovimo o brzinom od oko 8.8 do 9 čvorova. Ugodno i brzo, u željenom kursu, što više poželjeti. Ploveći iz Ureparapare za Honiaru odlučili smo se za južnu rutu kako bi što duže imali stalne vjetrove otvorenog mora te se s laganijim vjetrovima susreli tek u prolazu između otoka San Cristobal i Guadalcanal.
Približivši se otoku Guadalcanal s istočne strane u blizini otočića South East Island koji je okružen brojnim pličinama negdje oko 4 sata ujutro pogodila nas je nevera s jakom kišom i vjetrom koji je za 50 stupnjeva promijenio smjer pa se lagana i ugodna plovidba punim jedrima za tren pretvorila u moru. Elektronske karte koje imam nisu dovoljno pouzdane da mogu proći u relativnoj blizini pličina, a veliko manevriranje s brodom bilo bi dobro izbjeći u ovakvim uvjetima. Samo još nekoliko milja treba izdržati, a onda nas kurs vodi iz sjevernog više prema zapadnom što bi značilo i s ovom snagom vjetra povoljnu plovidbu. Držimo se Dora i ja, posada uspijeva spavati, milje opasnosti polako prolaze, a zora stiže. Popušta i kiša, vjetar je oslabio, a i kurs mijenjam nakon prolaska pokraj posljednjih opasnih hridi. Javljaju se i sunčeve zrake kreirajući dugu u punoj polovici kružnice spajajući dvije točke na moru. Koja lijepa nagrada nakon jednog sata patnje i strahovanja. Uživam u buđenju novog dana, fotografiram otočiće u blizini kako bi me jednom podsjetili na ovu pomalo paradoksalnu situaciju gdje je samo u nekoliko minuta priroda svoju narav iz divlje i pomalo neprijateljske pretvorila u blagu i vrlo ugodnu te idealnu za plovidbu. Iščeznuo je i veliki oceanski val kojemu otok Guadalcanal ne dopušta prolaz kroz Salomonske kanale među otocima.
Vjetar je oko 7 sati ujutro naglo izgubio snagu pokopavši tako i našu zadnju nadu da ćemo 17-og dovoljno rano biti na odredištu u Honiari. Odlučujem se zaustaviti na otočiću Sura Kiki udaljenom 40 nm od Honiare koji je izgledao nenaseljen, a usput dovoljno udaljen od onih koji bi nam mogli pokvariti miran san dobro došao nakon nekoliko dana jedrenja. Otočić ima i svoj greben koji u potpunosti štiti mjesto na kojem smo se usidrili, a kupanje i ronjenje u blizini broda ugodno nas je iznenadilo. Noć je protekla bez iznenađenja donijevši nam u drugom svom dijelu povjetarac s kojim smo odjedrili do Honiare.
18.09.2013. srijeda
Naoružan strpljenjem i papirima krenuo sam napraviti ulaznu dokumentaciju za brod i posadu krenuvši redom, prvo bankomat, pa imigracija, carina, karantena. U 8 sati ujutro jedino mi se bankomat smilovao, ostalima je uredovno vrijeme od 09.30 do 12.00 i od 13-15.30.
Bar sam bio prvi na redu jer sam došao najmanje uru prije otvaranja šaltera. Kakva zabluda, raja koja se u međuvremenu okupila pri otvaranju službeničkih vrata nahrupila je u punom naletu unutra i zauzela mjesta uz šaltere. Službenici se na sigurnoj udaljenosti prave da ih ne vide, ne znam bi li se smijao ili plakao u ovoj situaciji jer ni nakon pola sata niti prvi u redu nije došao na red. Promislio sam ako ovako nastavim trebat će mi nekoliko dana najmanje. Ipak posluživši se mudrošću da imam dogovor sa službenikom kojem sam pročitao ime na uniformi probijam se na čelo kolone i u upravo u taj trenutak naiđe moj čovjek kojemu sam kao po dogovoru samo proturio dokumentaciju. Kakvo zadovoljstvo bazirano na dosjetki. Za pet minuta obavio sam prvi dio posla. Plaćanje naknade bilo je pak u zgradi udaljenoj nekoliko blokova gdje na sreću na mom šalteru nikoga, a preko puta barem trideset ljudi u koloni. Već nakon nekoliko minuta imao sam pečate u putovnici. Imam još karantenu i carinu i nešto više od sat vremena do pauze za ručak. 15 minuta na noge ili taxi, kolika je cijena taxija do carine, 5 kuna. To je moj igrač, uskačem u auto i stižem na cilj cijeli sat prije pauze. U zgradi carinarnice osim službenika nema nikoga. Karantena je u susjednom uredu tako da za trideset minuta sređujem sve. Da zadovoljstvo ne bude potpuno potrudio se carinik koji mi je predao račun na iznos od 2200 kuna. 18 američkih dolara po metru, ajme majko, al nema druge plati prvo pa se onda tuci po glavi. Još mi samo treba da nas još negdje pokradu pa će doživljaj biti potpun.
Obilazak Honiare uslijedio je u popodnevnim satima kada zbog čudnog radnog vremena nismo uspjeli posjetiti niti jedan muzej. Ma ni spizu kupit jer u 16.00 svi su se razbježali.
Tri jedrilice su oko nas, dvije preko mjesec dana u Salomonskim otocima, od kojih doznajem prve prave informacije. Jedan je opljačkan samo jedan put, a drugi je angažirao i platio zaštitara koji plovi s njim. Ipak doznajem za sigurna mjesta u kojima su se mještani organizirali u zaštiti nautičara kako i one malobrojne ne bi potjerali sa svojih otoka i izgubili priliku za trgovinom ili razmjenom dobara. Prvi interesantni (sigurni) zaljev 30-ak nm udaljen od Honiare na otočju Florida (otočje slovi za opasno) zove se Roderick Bay, a John Ruka šef mjesta danas je doputovao u glavni grad i traži prijevoz do uvale. Njemu dobro došlo, nama još bolje…
Isplovljavamo po skoro punom mjesecu i uz bočni vjetar i brzinu od 8 čvorova točno u ponoć hvatamo se za jednu od tri bove postavljene za jahtaše u uvali Roderick Bay. Putem smo se dobro ispričali i doznali mnoge informacije vezane za život na Salomonskim otocima te posebno sve događaje vezane uz posjet nautičara u zadnjih nekoliko godina. John je zaista zanimljiv sugovornik i vjerujem mu na riječ da gotovo nema jahte koja jedri državom, a da barem na nekoliko dana nije svratila kod njega u goste. I mi smo sigurni da smo napravili odličan izbor.
19.09.2013. četvrtak
Dogovor od sinoć da ću Johnu postaviti još dvije bove i povezati ih s koraljem na tridesetak metara dubine propale su jer dio opreme nije mogao pronaći. Kaže, žena mu je ušla u skladište i ne bi se začudio da se potrebne stvari nalaze u kokošinjcu.
I meni je žao što nisam dao obol yacht klubu u nastajanju. Na obali je pripremljena tradicionalno građena kuća od trstike s grilom i svim potrepštinama korisnim za pripremu jela i druženje. Još samo fale brodovi. Evo i naših susjeda iz Honiare, noć su proveli stražareći na brodu i odbijajući nepozvane goste na sve moguće načine. Konačno je i ispred njih noć odmora zahvaljujući dobrom Johnu.
Gotovo cijeli dan proveli smo u moru, 29 stupnjeva, niti ne osjetiš da se već uru banjaš. Onda malo izađeš na vrućinu s kojom bi se još i dalo nositi, ali od gladnih mušica obrane nema na brodu ili kopnu, jedino u moru, zato opet nazad do sumraka kad se iznenada povuku. Kako je sezona bez kiše srećom nema komaraca koji se inače pojavljuju točno kad muhe uzmu predah. Siguran sam da imaju neki deal. Među komarcima može zalutati i malaričar pa mi se varijanta s mušicama ipak puno više sviđa. Ipak iz predostrožnosti pijem lijekove koji bi me donekle mogli sačuvati od malarije te se u suton nasprejam nečim što ne znam hoće li i mene jednom ubiti.
20.09.2013. petak
Jutros je došlo vrijeme da se polako krene dalje, oproštaj od Johna, robno novčana razmjena s mještanima je dovršena. Idemo na 10-ak milja udaljeni otok Buena Vista na kojem su sa sjeverne strane prekrasne plaže, a doznali smo i za potopljeni bombarder na tridesetak metara dubine. Netko od mještana će nam znati pokazati lokaciju.
Pronalazimo zaista lijepu uvalu okruženu koraljnim grebenom izvan koje bi trebao ležati avion iz prošlog svjetskog rata. Kupanje i ronjenje odlično. Mjesto udaljeno dvije milje od našeg sidrišta iznenadilo me čistoćom i školom koju mještani gotovo sami vode. Lokalni ribar Eraka spreman je uz naknadu od 25 kuna po osobi pokazati nam lokaciju aviona.
I zaista iako poprilično udaljen od obale avion smo pronašli na lokaciji koju nam je Eraka pokazao. Lijepo ronjenje na trideset metara dubine gdje je bombarder prije 60-ak godina zadnji put aterirao bez repnog dijela. Bombe se još nalaze na svom mjestu u avionu. Nema zainteresiranih da ih prisvoje, čak ni ne mogu utvrditi koliko su opasne, ali mislim da onako u svojim nosačima stoje jednako kao što su stale i za posljednjeg leta.
Snimci koje sam napravio podvodnom kamerom su prilično dobri možda čak i upotrebljivi za kakav filmski materijal.
Kako se polako približavala večer kanui su počeli izranjati iz raznih smjerova s ne baš jasnim namjerama pa se ideja o noćnom jedrenju još jednom pokazala ispravnom. Sezona je laganih i nepredvidljivih vjetrova tako smo skrojili plan jedrenja do jutra u kojem biramo jednu od nekoliko planiranih destinacija ovisno o snazi vjetra odnosno o našim prevaljenim miljama.
21.09.2013. subota
Tijekom noći prevalili smo novih 80-ak milja prema zapadu i jutrošnju bonacu iskoristili za vezivanje uz nenaseljeni otočić Mborokua koji se nalazi na pola puta između Russel Island i New Georgia otočja. Otok dužine dvije a širine oko pola milje gotovo da ne pruža nikakvu zaštitu pa smo se nakon dugo vremena sidrili hvatajući krmu za obalu. Kako sam čitajući nautički vodič tijekom noći doznao da na ovom području nema ciguatere (bolest koja se dobiva od ribe sa koraljnih grebena) prva pomisao je bila sad kad skočim u more i napunim brod bijelom ribom. Nakon 5 mjeseci posta od bijele ribe evo prilike. Pri tom sam napravio nekoliko propusta, prvi je bio što nisam baš pripremio podvodnu pušku za ronjenje, a drugi što sam naivno krenuo u ribolov ostavljajući gumenjak na Dori.
Praćen sivim morskim psima s grebena koji su štitili svoje lovno područje isključila se mogućnost nošenja uz pojas ustrijeljene ribe pa je gumenjak postao obavezan dio ribolovne opreme. Iako na brodu imam laštikaču (pušku s elastičnom gumom primjerenu lovu veće ribe) istu nisam ponio računajući da će mi pneumatska puška biti dovoljna. Koja je to pogreška bila. Nakon sat vremena plivanja i bezuspješnog približavanja ribi koje i nije bilo onoliko koliko sam mislio da će biti na ovakvom mjestu došao sam do rta otoka gdje su se sudarale dvije struje. Na dubini od petnaestak metara između koraljnih stijena naišao sam na riblji akvarij. Čega sve tu nije bilo, od zubataca raznih veličina preko kirnji do riba koje su podsjećale na naše kavale, šarge, vrane…
Prvo sam desetak minuta uživao u prizoru odvagujući koliki je rizik početi lov u okruženju morskih pasa koji su vrebali sa svih strana. Doduše ne velikih, najveći je imao dva metra, ali vrsta je koju se ne treba izazivati. Dobro sam zapamtio što se dogodilo nekim iskusnim ribolovcima koji su prkosili ovoj vrsti morskih pasa uzimajući im pred nosom ribu iz njihovog dvora. Neki su završili tragično, a rijetki su oni koji nemaju barem jedan ugriz kao uspomenu na ludost ili hrabrost. Ali kako odoljeti i hoće li oni baš tako reagirati ili će me možda pustiti da ulovim nekoliko riba. Odmah uz obalu je ponor, velika dubina tako da osim otoka iza leđa ne osjećam lagodu plitkog mora makar to ne mora značiti ništa jer već na pola metra dubine mora psi su itekako aktivni.
Gledam i dalje, zbrajam i oduzimam i zaranjam prvi put osvrćući se više oko sebe nego gledajući u potencijalni ulov. Prva prava riba ispred mene ne da mi baš da se približim pa pucam iz nedovoljno dobre pozicije i makar je pogađam u glavu nedovoljno je za zaustavljanje 10-ak kg teškog zubaca. Ponovno s površine gledam aktivnost čuvara (morskih pasa) i ne primjećujem promjene. Zaranjam drugi,treći, peti, deseti, dvadeseti i još po tko zna koji put. Riba se igra sa mnom dajući mi da priđem taman na toliku udaljenost da je ne mogu uloviti. Mislim se kakav sam glupan s drugom puškom do jedna bi bila moja, ali to je pravi ribolov kad i riba ima šansu. I tako zanesen zaboravio sam potpuna na čuvare, ma što će čuvati od mene kad ja mogu s ovim oružjem ovako veliku i pametnu ribu mogu samo plašiti, možda ni to tako uspješno. Koliko sam puta zaronio ni sam ne znam, prebrojavao sam velike kirnje, najveće i preko 40 kg teške, jato drskih zubataca me najviše iritiralo jer su plivali oko mene u krug na dva metra daljine, ali ni centimetar bliže. Počeo sam uživati u ribi, kao promatrač, a ne više kao lovac, čuvari su mirno promatrali moju neučinkovitost, a ja sam se nakon jednog sata predao. Plivajući prema brodu na mjestima gdje bi bila tu i tamo pokoja ribica ulovio sam skoro 10 kg ukupne težine nekoliko vrsta ribe u pola sata shvaćajući da je riba do 2-3 kg ono s čim se danas mogu nositi. Slažem se i da je to najbolja mjera, ali odoljeti kapitalcima nije lako.
Tako sam ipak na brod donio 5 riba, a s morskim psima sam odigrao neriješeno, 0:0 hvala Bogu.
Ručak je bio za polizat prste, ali me je od silnih zarona i plivanja protiv struje uhvatila upala mišića i glavobolja pa sam svoje dežurstvo u noćnoj smjeni jedrenja jedva odradio. S laganim vjetrom i mirnim morem zaplovio sam konačno u san.
22.09.2013. nedjelja
Vjetar je u tri sata ujutro potpuno stao. Nalazimo se uz Marovo lagunu koja je svjetski poznata, ali ulazi u nju su poprilično komplicirani pa je ulaz danju i više nego dobro došao. Međutim imam google karte ovog područja koje mi ulijevaju sigurnost i uz pomoć navigacijskog programa Open CPN i svu ostalu raspoloživu navigaciju na potpuno mirnom moru bez morskih struja prolazimo uskim kanalom. Nakon svega čini nam se bez po muke. Ali nije nam baš tako izgledalo. Za nagradu ostatak noći i ranog jutra možemo prespavati i ujutro se probuditi s pogledom na lijepu lagunu.
Dobar početak dana pokvarila je naoblaka pa smo se umjesto dužeg boravka u laguni koja nije baš sigurna od noćnih posjetitelja odlučili prebaciti na otočić Uepi koji je ustvari granično područje lagune, a ima poznati resort poznat po očuvanju koraljnog grebena na kojem već 25 godina nitko ne lovi ribu. Zvuči jako interesantno, a preporuka nautičara da je sidrište prilično sigurno samo je učvrstila našu želju da se što prije prebacimo.
Prvo smo konzumirali Internet u hotelu koji je skupo plaćen, a dovoljno je jak odnosno slab da jedva jedvice jedna veza prolazi. Popili smo piće na lijepoj terasi upoznavši se s vlasnicima koji su nam ispričali kako su u 25 godina razvili uspješan posao najviše s Australijom čiji su i oni državljani. Najinteresantniji dio priče vezan je za zaštitu od ribolova koraljnog grebena otoka od domorodaca koji usprkos svim dobivenim dozvolama od strane državnih tijela i dalje zadržavaju pravo na ribolov naslijednim pravom iz davnina. Tu je poslovnost i snalažljivost odigrala presudnu ulogu jer su mještani sela koji imaju interes prodaje suvenira gostima resorta napravili sve da svoje sumještane suzdrže od lova i na taj način sačuvaju mjesto za ronjenje zaista interesantnim.
Cijena jednog zarona je 80 američkih dolara plus iznajmljivanje opreme ako vam nešto nedostaje. Vlasnici visoku cijenu pravdaju visokim troškovima, a za pravo im daje gotovo 100% popunjenost hotela tijekom cijele godine od kojih su 70% ronioci.
Ipak postoji alternativa da se ne roni s bocama pa se onda ne plaća nikakva naknada. Pogađate da smo mi odabrali drugu opciju i zaista uživali u raznim vrstama ribe koja je vremenom izgubila strah od čovjeka. Izuzetno lijepo.
Dogovorili smo se s ronilačkim centrom da ćemo sutradan s njima na ronjenje, ako noćas bude. Kako je vjetar zapuhao tako smo i im digli sidro i praćeni punim mjesecom nastavili plovidbu prema zapadu.
Bez vala, 13 čvorova vjetra, brzina 8.5 čvorova, jedrenje po mjesečini, prava idila.
23.09.2013. ponedjeljak
Opet u zoru vjetar je otišao na spavanje pa smo zadnje milje preko Kula Gulfa preplovili motorom te u rano jutro uplovili u uvalu Aka Mbiumbiu na Kolombangara otoku.
Do planiranog sidrišta treba se provući između koraljnog grebena i obale ploveći jako oprezno barem pola milje. Sidrimo u lijepom boku kojeg greben dodatno štiti. Opet uzimam podvodnu pušku i krećem u obilazak koraljnog grebena. Nigdje ničeg, nekoliko malih black tip morskih pasa bezuspješno poput mene pretražuje greben uzduž i poprijeko. I baš kad sam mislio da baš ništa neću uloviti na metar dubine primijetio sam ribu koja istovremeno podsjeća na škarpinu, kokota i krokodila. Ulov smo skuhali i zaključili da se radi o izuzetno ukusnoj ribi koja ima meso istovjetno našoj škarpini.
Za vrijeme vožnje kajakom Ante je obaviješten od strane domaćina da smo dužni platiti naknadu u protuvrijednosti od 150 kuna za sidrenje u uvali ma koliko vremenski ostali, pola sata ili pola života, cijena ista. Ante je doznao da je Frank (domaćin uvale) ujedno i lovac na krokodile. Brzo smo se dogovorili međusobno još je jedino trebalo Franka nagovoriti da nas povede u lov. U cijenu smo uključili sidrenje u uvali, odlazak u drugo mjesto brodom, vođenje u obilasku mjesta, noćni lov na krokodila i ako ulovimo krokodila deranje kože u kojem mi zadržavamo meso uz mogućnost pripreme na grilu ispred Frankove kuće. Sve skupa 200 kuna. E to je već više nego prihvatljivo što se cijene tiče. Na trenutak sam promislio tko ne plati k…. plati doktora aludirajući da nema jeftine i dobre stvari, ali vidjet ćemo, neće nas valjda pojest krokodil.
Po planu smo obišli mjesto Teme koje su za vrijeme rata držali Japanci, a ostatke teškog naoružanju kao i Amerikanci ostavili su tamo gdje su im u ratu služili.
Lov na krokodila počeo je u 7 sati navečer kad smo gumenjakom uplovili u dio lagune u koji utječe rijeka. Nakon pola sata veslanja u moru među mangrovima smo sa stotinjak metara udaljenosti svijetleći lampadinom ugledali sitnu crvenkastu točkicu, oko krokodila po svemu sudeći velikog. Boja očiju krokodila se mijenja s uzrastom, pa mali krokodili imaju bijele oči, žute su namijenjene srednjem uzrastu, a veliki imaju crvenu boju. Mali su do dva metra dužine, srednji do četiri, a veliki mogu biti i sedam metara dugi. U nedostatku manjih pratili smo crveno oko koje je na trenutke svijetlilo i žućkasto, ali svejedno s našim oružjem, moja podvodna pneumatska puška, harpunom za velike ribe i malenim gumenjakom dobro prekrcanim nismo bili u stanju niti razmišljati o lovu na takvu neman, prije smo mogli razmišljati kako se braniti u slučaju napada. Tijekom lova doznali smo nešto o krokodilima koji izbjegavaju staništa gdje su ljudi i vrlo su plašljivi tijekom dana ukoliko nisu u mutnoj vodi koja im daje osjećaj sigurnosti. Noću veći primjerci posebno u rijekama i njenom ušću gdje nema velike širine među obalama mogu biti jako nezgodni. U gustom raslinju kolonija krokodili mogu boraviti na granama te ustvari iz zraka napasti plijen. Samo jako iskusni i dobro naoružani lovci s pravom opremom izazivaju sudbinu prkoseći krokodilima ulazeći na područje u kojima se oni osjećaju najmoćnije.
Kako osim jednog velikog krokodila nismo vidjeli druge primjerke uputili smo se ušćem rijeke malo uzvodno dok se rijeka nije počela sužavati. Vodič je odlučio da se vratim nizvodno u lagunu jer je već rizik prevelik. a pucketanje granja u šumi otkrivalo je krokodilsko kretanje. Čujemo ih, a ne vidimo, zgodno zar ne. Širom otvorenih očiju s više lampadina odjednom upaljenih pokušavali smo se prikazati većima krokodilima, ali osjećaj nelagode nismo potisnuli do izlaska iz ušća rijeke. Veslamo pomalo prema nazad gubeći nadu da ćemo ugledati, a kamoli uloviti lovinu. U zadnji čas kao i po tko zna koji put na ovom putovanju trud je nagrađen. Prvo smo ugledali, a onda se približili krokodilu od otprilike 2 metra dužine koji je bio dovoljno miran da sam ga ležeći s prove gumenjaka imao na nišanu opalivši s metar i po udaljenosti. Naizgled trom uspio je nakon zvuka koje je proizašlo iz okidanja puške maknuti glavu taman toliko da ostane neokrznut. Podronio je ispod gumenjaka i krenuo prema dubljem moru. U naizgled izgubljenoj situaciji, ni prepun gumenjak ljudi ni komešanje koje je trenutno nastalo u kojem je Frank pokušao mačetom dohvatiti krokodila nije me omelo da još jednom nategnem pušku podignem se na noge i kroz gužvu ovaj put zapucam prema silueti koja se polako gubila prema dubini. Potegnuo sam konopčić strijele osjetivši da je pogođeni krokodil na ostima. Nekoliko jakih udara otpora krokodila osti su izdržale, a tvrda krokodilska koža i kosti glave zadržale su osti u glavi čak i pri tako jakim udarima. Još prekjučer su mi ribe ispadale jedna za drugom, a evo sada krokodil koji ima barem 50-ak kilograma ne može se otrgnuti s tih istih ostiju. Kad sam privukao krokodila koji se otimao i iskakao is mora bliže gumenjaku Frank je vještim zamahom mačetom posjekao iza vrata krokodila zadavši mu smrtonosni udarac. Krv šiklja iz krokodila na sve strane, čekamo za trenutak da se krv bar malo iscijedi u vodi prije unošenja krokodila u brod. Čudno nam je malo na u ni jednom trenutku borbe nije pokušao zagristi gumenjak niti zaprijetiti otvaranjem čeljusti s opasnim i oštrim zubima. Uskoro smo uvidjeli i zašto. Kako je spretno i sretno izbjegao prvi hitac puške tako je jadnik bio nesretan pri drugom hicu koji ga je u trenutku uzmaka pogodio u najgore mjesto tako da mu osti nisu dale ni čeljust otvoriti jer je polovica harpuna bila zabijena u gornju, a polovina u donju čeljust. Plan je ispunjen, krokodilsko meso nam se smiješi, a avantura je bila za poželjeti samo. Vraćamo se na Doru, a Frank kod svojih roditelja ispred kućice na obali je ispunio ostatak dogovora u kojem je očistio meso i donio ga na brod u manjim komadima. Jedan komad ostavljen je u frižideru za pripremu sutradan, a ostatak u zamrzivač kojeg smo dobro popunili s petnaestak kilograma mesa. Umoran i zadovoljan otišao sam na spavanje. Ipak prije sna imao sam čudan osjećaj kojeg se nisam uspio riješiti da bi mi bilo draže da smo samo vidjeli krokodila, a ne i ubili ga. Na Salomonskim otocima krokodili nisu zaštićena vrsta, čak suprotno. Kako predstavljaju veliku opasnost za ljude i učestalo napadaju u pravilu uz kobne posljedice država stimulira lov na krokodile, a nisu ni približno ugrožena vrsta, čak suprotno. Ni ta informacija s kojom sam i prije lova raspolagao nije mi pomogla u otklanjanju dijela gorčine koji je ostao u meni nakon ovog čina.
24.09.2013. utorak
Ujutro smo ponovno došli u uvalu ispred frankove kuće, a u 11 sati već naloženi gril samo je čekao krokodilsko meso i jednog velikog cipla kojeg sam u prolazu sinoć ulovio za ukućane koji ne jedu krokodilsko meso.
Meso je Ante ispekao odlično, jeli smo komad po komad vrućeg mesa koji smo skidali s vatre, a salatu i krumpire koje smo donijeli pripremljene s broda smo branili od gladnih mušica koje su se u nemogućnosti hranjena našim ručkom okrenule i poslužile našim tijelima. Kako su dosadne i brojne. Ma ni mušice nisu uspjele pokvariti jedinstveni događaj i lijepo druženje s obitelji koja nas je tako lijepo primila, a Frank kao vodič u lovu na krokodile ostati će u našem pamćenju, ali i srcu dugo, dugo. Franku se toliko svidjela priprema ribe i krokodila s maslinovim uljem da mu je najdraži naš poklon bio boca ulja uz nekoliko kutija cigareta koje je pažljivo spremio u najsigurniji dio kuće.
Opraštamo se, moramo dalje pravac Ghizo.
Tridesetak milja odjedrili smo za 4 sata uz idealan vjetar. Ghizo i nije baš najsigurnije mjesto noću pa smo se odlučili usidriti na nekoliko milja ispred mjesta u mirnoj uvali. Dobra odluka nagrađena je mirnim snom.
25.09.2013. srijeda
Tmurno vrijeme dovelo nas je dan prije do Ghiza gdje smo prvo ulili gorivo po do sada najskupljoj cijeni uopće. 1 litra dizela košta 2.2 američka dolara pa sam dao sve od sebe kako bi pokušao dobiti nazad 15 % takse na čiji povrat imaju pravo oni koji napuštaju državu s brodom. Kako do Kupanga u Indoneziji udaljenog 2200 nm nemamo više priliku uliti gorivo napunili smo sve zalihe. I tako krenuh ja u porezni ured, službenici su ljubazni, ali mi govore da do sada nikad nisu imali slučaj povrata poreza jer je benzinska pumpa u gradiću Noro namijenjena za to. Ipak su nakon mojeg dužeg uvjeravanja obećali pokušati s uredom u Honiari ne ostavljajući veliku nadu, ali dogovor je vratiti se sutradan ujutro i vidjeti rezultat. Ionako prilikom ulijevanja goriva nisam vjerovao u povrat. Popodne smo analizirali cijene i ustanovili da su neki proizvodi i pet puta skuplji nego u Honiari te da od velike nabave po ovakvim cijenama nema ništa. Gotovo ništa se ne prodaje, ali to nikog na pazaru ne uzbuđuje, a za spuštanje cijene uopće nisu čuli.
Kukuruz za kokice je točno 10 puta skuplji pa smo se pomirili da naše omiljene večere neće biti još dugo.
Noću smo stražarili i to po dvoje u smjeni ne dozvoljavajući sebi neugodno iznenađenje nakon svih ovih prelijepih iskustava proteklih dana. Stigli smo i u lokalni disko klub koji se nalazi na terasi u neposrednoj blizini sidrišta s kojega se dosta dobro nadzire brod. Ipak ne za dugo jer je Ante s broda javio da se nekoliko brodića mota oko Dore te da nije siguran može li sam paziti na brod. Tako je naša plesna večer brzo završila, ali ne toliko brzo da smo u sat vremena doznali da su domaći vrlo muzikalni i dobri plesači. Jako pažljivi prema nama kao gostima brinuli su i o sigurnosti broda govoreći nam da obavezno barem netko mora biti stalno budan i stražariti na palubi jer su lopovi jako vješti.
26.09.2013. četvrtak
Današnji dan bi trebao biti zadnji na Salomonskim otocima, a toliko je obaveza ispred nas. Prognoza je dobra tako da je isplovljenje najkasnije u 4 sata popodne kako bi za vidjela prošli kroz koraljne grebene i ušli u noć s jedrima i brodom pripremljenim za odgovarajuće uvjete.
Prvi dogovor u sati ujutro u poreznom uredu prošao je iznad svih mojih očekivanja. Dočekao me faks iz Honiare na osnovu kojeg će mi prodavač goriva vratiti dio novca koji se odnosi na porez. Ljubazno zahvaljujem i nastavljam. Prvo carinski ured, brzo i bez problema. Imigracijski ured već je nešto drugo, problem je što jedina zaposlenica nije došla na posao, a ni ne zna se hoće li. Započinje potraga za osobom koja nije urodila plodom narednih dva sata. Odlučujem se otići na pumpu vidjeti hoće li nam stvarno vratiti novac. Jako ljubazni prodavač na pumpi koji je ujedno i sin vlasnika već je pripremio iznos za povrat, a na moju molbu da se poslužim njegovim internetom odgovara potvrdno što mi skida veliki teret obaveza s vrata jer je Internet u mjestu gotovo nemoguća misija, a meni treba i skener i pisač. Sve na jednom mjestu, kakva sreća.
Vraćam se posadi s dobrim vijestima i odlazimo u spizu i nabavu lijekova. Lijekovi nisu skupi, a u bolnici se mogu kupiti u pola cijene nego u apoteci. Kupujemo nužno, a to su pilule za prevenciju od malarije, kao i za tretman u slučaju bolesti te posebne peniciline ukoliko dođe do upale od posjekotine koraljem koja može skroz loše završiti bez adekvatnog tretmana.
Spizu smo obavili relativno brzo, a i službenica imigracije odnekud se ukazala govoreći da je informacija da je tražimo došla do nje u trenutku pripremanja ručka kod kuće. Zašto se nije pojavila na poslu tog dana nije nam rekla, a nismo ni pitali jer smo formalnosti obavili brzo. Sad smo slobodni, trebamo još pripremiti brod i ručati prije isplovljenja. Imamo sat i pol za to.
U 16.00 sati smo digli sidro, sve po planu, još samo da je i prognoza po planu da ne trebamo paliti mora narednih 300 nm do Louisades otočja na PNG.
Vjetar je zapuhao snagom do tridesetak čvorova oko dvostruko jače od najavljenog, a predstoji nam gotovo penjanje uz vjetar. Kratimo jedro i zamotavamo veliku genovu, otvaramo mali flok kojeg jako rijetko koristimo, ali s tako malom površinom jedara 9 čvorova brzine je tu. Brod se ugodno stabilizirao, pala je noć, privjetrinska tenda je spuštena tako da je u kokpitu potpuno suho i bez vjetra. Okrećem se i po krmi Dore gledam obrise Ghiza, zadovoljan sam u potpunosti jer smo sa Salomonskih Otoka ponijeli samo sreću i zadovoljstvo, ostvarivši izuzetan kontakt s domaćim stanovništvom. Vanuatu i Salomonski otoci, dva su bisera u kruni ovog putovanja i mjesta koje nikad neću izbrisati iz pamćenja, mjesta na kojima su ljudi toliko ispravni i dobri da sam se stalno pitao što smo mi to sebi učinili da odnosi među nama ne mogu biti ovakvi.
Ureparapara i Vanuatu ostali su iza nas, cijela noć jedrenja i prvi jutarnji sati već nas dijele u miljama izraženo više od 100. Vremenska prognoza u potpunosti odgovara stanju na terenu pa plovimo predviđenim i željenim brzinama. Do glavnog grada Salomonskih otoka Honiare imamo ukupno nešto manje od 600 nm, znači još manje od 500. Dora plovi brzo i bez napora ostavljajući nam dovoljno prostora da se bavimo sobom. Ipak mora ima toliko da nikakve posebne radnje osim nužnih ne dolaze u obzir. Čitam nautički vodić za Salomonske otoke i sve više shvaćam da će pametan odabir rute i luka, odnosno uvala u kojima ćemo boraviti odigrati ključnu ulogu u dojmu koji ćemo ponijeti s ovih jahtašima ne baš omiljenih otoka. Brojne su krađe pa čak i napadi na članove posade koji se događaju u noćnim satima kad se vrlo vješti lopovi prikradaju nečujno pokušavajući odnijeti s jedrilica sve što im je dostupno. Nisu rijetki ni oružani napadi s obzirom na broj jedrilica koji plovi ovim područjem pa je razvidno zbog čega nautičari nakon Vanuatua izbjegavaju ovo prekrasno more i obale od kojih zastaje dah. Paralelno s nesigurnosti o kojoj čitam na iste te stanovnike se odnosi i činjenica da su jedni od najljubaznijih domaćina na svijetu te da je njihov odnos prema posjetiteljima izuzetno prijateljski. Znam da bi jedan susret s onim drugima bio dovoljan da zaista zažalimo odlazak, ali znatiželja je ipak jača od razuma. Uložit ćemo dodatni napor i mudro ploviti što više noću kako bi neželjenim posjetiteljima ostavili što manje prostora i vremena za smišljenu akciju. Honiara u kojoj ćemo napraviti ulazne papire slovi za najnesigurniju luku makar su jedrilice usidrene u neposrednoj blizini policijskih brodova na kojima je cjelodnevna straža. Najbolje bi bilo napraviti ulazne papire do večeri i isploviti dalje, a za to treba doći ranije ujutro kako bi inertne službe poput carine imale dovoljno vremena i prostora da nam izdaju dokumentaciju dovoljnu za plovidbu Salomonskim otocima.
16/17.09.2013. ponedjeljak/utorak
Najvažniji zadatak danas bio je uloviti na mobitel mog starijeg sina Marina i čestitati mu dvadeset i treći rođendan. Nakon brojnih pokušaja, zbrajanja i oduzimanja vremenskih zona konačno sam ga dobio pri kraju dana 16.9. po hrvatskom vremenu, a nama već odavno započetog 17-og (razlika je +9 u našu korist).
Vjetar snage 20-ak čvorova dolazi nam u pola krme te plovimo o brzinom od oko 8.8 do 9 čvorova. Ugodno i brzo, u željenom kursu, što više poželjeti. Ploveći iz Ureparapare za Honiaru odlučili smo se za južnu rutu kako bi što duže imali stalne vjetrove otvorenog mora te se s laganijim vjetrovima susreli tek u prolazu između otoka San Cristobal i Guadalcanal.
Približivši se otoku Guadalcanal s istočne strane u blizini otočića South East Island koji je okružen brojnim pličinama negdje oko 4 sata ujutro pogodila nas je nevera s jakom kišom i vjetrom koji je za 50 stupnjeva promijenio smjer pa se lagana i ugodna plovidba punim jedrima za tren pretvorila u moru. Elektronske karte koje imam nisu dovoljno pouzdane da mogu proći u relativnoj blizini pličina, a veliko manevriranje s brodom bilo bi dobro izbjeći u ovakvim uvjetima. Samo još nekoliko milja treba izdržati, a onda nas kurs vodi iz sjevernog više prema zapadnom što bi značilo i s ovom snagom vjetra povoljnu plovidbu. Držimo se Dora i ja, posada uspijeva spavati, milje opasnosti polako prolaze, a zora stiže. Popušta i kiša, vjetar je oslabio, a i kurs mijenjam nakon prolaska pokraj posljednjih opasnih hridi. Javljaju se i sunčeve zrake kreirajući dugu u punoj polovici kružnice spajajući dvije točke na moru. Koja lijepa nagrada nakon jednog sata patnje i strahovanja. Uživam u buđenju novog dana, fotografiram otočiće u blizini kako bi me jednom podsjetili na ovu pomalo paradoksalnu situaciju gdje je samo u nekoliko minuta priroda svoju narav iz divlje i pomalo neprijateljske pretvorila u blagu i vrlo ugodnu te idealnu za plovidbu. Iščeznuo je i veliki oceanski val kojemu otok Guadalcanal ne dopušta prolaz kroz Salomonske kanale među otocima.
Vjetar je oko 7 sati ujutro naglo izgubio snagu pokopavši tako i našu zadnju nadu da ćemo 17-og dovoljno rano biti na odredištu u Honiari. Odlučujem se zaustaviti na otočiću Sura Kiki udaljenom 40 nm od Honiare koji je izgledao nenaseljen, a usput dovoljno udaljen od onih koji bi nam mogli pokvariti miran san dobro došao nakon nekoliko dana jedrenja. Otočić ima i svoj greben koji u potpunosti štiti mjesto na kojem smo se usidrili, a kupanje i ronjenje u blizini broda ugodno nas je iznenadilo. Noć je protekla bez iznenađenja donijevši nam u drugom svom dijelu povjetarac s kojim smo odjedrili do Honiare.
18.09.2013. srijeda
Naoružan strpljenjem i papirima krenuo sam napraviti ulaznu dokumentaciju za brod i posadu krenuvši redom, prvo bankomat, pa imigracija, carina, karantena. U 8 sati ujutro jedino mi se bankomat smilovao, ostalima je uredovno vrijeme od 09.30 do 12.00 i od 13-15.30.
Bar sam bio prvi na redu jer sam došao najmanje uru prije otvaranja šaltera. Kakva zabluda, raja koja se u međuvremenu okupila pri otvaranju službeničkih vrata nahrupila je u punom naletu unutra i zauzela mjesta uz šaltere. Službenici se na sigurnoj udaljenosti prave da ih ne vide, ne znam bi li se smijao ili plakao u ovoj situaciji jer ni nakon pola sata niti prvi u redu nije došao na red. Promislio sam ako ovako nastavim trebat će mi nekoliko dana najmanje. Ipak posluživši se mudrošću da imam dogovor sa službenikom kojem sam pročitao ime na uniformi probijam se na čelo kolone i u upravo u taj trenutak naiđe moj čovjek kojemu sam kao po dogovoru samo proturio dokumentaciju. Kakvo zadovoljstvo bazirano na dosjetki. Za pet minuta obavio sam prvi dio posla. Plaćanje naknade bilo je pak u zgradi udaljenoj nekoliko blokova gdje na sreću na mom šalteru nikoga, a preko puta barem trideset ljudi u koloni. Već nakon nekoliko minuta imao sam pečate u putovnici. Imam još karantenu i carinu i nešto više od sat vremena do pauze za ručak. 15 minuta na noge ili taxi, kolika je cijena taxija do carine, 5 kuna. To je moj igrač, uskačem u auto i stižem na cilj cijeli sat prije pauze. U zgradi carinarnice osim službenika nema nikoga. Karantena je u susjednom uredu tako da za trideset minuta sređujem sve. Da zadovoljstvo ne bude potpuno potrudio se carinik koji mi je predao račun na iznos od 2200 kuna. 18 američkih dolara po metru, ajme majko, al nema druge plati prvo pa se onda tuci po glavi. Još mi samo treba da nas još negdje pokradu pa će doživljaj biti potpun.
Obilazak Honiare uslijedio je u popodnevnim satima kada zbog čudnog radnog vremena nismo uspjeli posjetiti niti jedan muzej. Ma ni spizu kupit jer u 16.00 svi su se razbježali.
Tri jedrilice su oko nas, dvije preko mjesec dana u Salomonskim otocima, od kojih doznajem prve prave informacije. Jedan je opljačkan samo jedan put, a drugi je angažirao i platio zaštitara koji plovi s njim. Ipak doznajem za sigurna mjesta u kojima su se mještani organizirali u zaštiti nautičara kako i one malobrojne ne bi potjerali sa svojih otoka i izgubili priliku za trgovinom ili razmjenom dobara. Prvi interesantni (sigurni) zaljev 30-ak nm udaljen od Honiare na otočju Florida (otočje slovi za opasno) zove se Roderick Bay, a John Ruka šef mjesta danas je doputovao u glavni grad i traži prijevoz do uvale. Njemu dobro došlo, nama još bolje…
Isplovljavamo po skoro punom mjesecu i uz bočni vjetar i brzinu od 8 čvorova točno u ponoć hvatamo se za jednu od tri bove postavljene za jahtaše u uvali Roderick Bay. Putem smo se dobro ispričali i doznali mnoge informacije vezane za život na Salomonskim otocima te posebno sve događaje vezane uz posjet nautičara u zadnjih nekoliko godina. John je zaista zanimljiv sugovornik i vjerujem mu na riječ da gotovo nema jahte koja jedri državom, a da barem na nekoliko dana nije svratila kod njega u goste. I mi smo sigurni da smo napravili odličan izbor.
19.09.2013. četvrtak
Dogovor od sinoć da ću Johnu postaviti još dvije bove i povezati ih s koraljem na tridesetak metara dubine propale su jer dio opreme nije mogao pronaći. Kaže, žena mu je ušla u skladište i ne bi se začudio da se potrebne stvari nalaze u kokošinjcu.
I meni je žao što nisam dao obol yacht klubu u nastajanju. Na obali je pripremljena tradicionalno građena kuća od trstike s grilom i svim potrepštinama korisnim za pripremu jela i druženje. Još samo fale brodovi. Evo i naših susjeda iz Honiare, noć su proveli stražareći na brodu i odbijajući nepozvane goste na sve moguće načine. Konačno je i ispred njih noć odmora zahvaljujući dobrom Johnu.
Gotovo cijeli dan proveli smo u moru, 29 stupnjeva, niti ne osjetiš da se već uru banjaš. Onda malo izađeš na vrućinu s kojom bi se još i dalo nositi, ali od gladnih mušica obrane nema na brodu ili kopnu, jedino u moru, zato opet nazad do sumraka kad se iznenada povuku. Kako je sezona bez kiše srećom nema komaraca koji se inače pojavljuju točno kad muhe uzmu predah. Siguran sam da imaju neki deal. Među komarcima može zalutati i malaričar pa mi se varijanta s mušicama ipak puno više sviđa. Ipak iz predostrožnosti pijem lijekove koji bi me donekle mogli sačuvati od malarije te se u suton nasprejam nečim što ne znam hoće li i mene jednom ubiti.
20.09.2013. petak
Jutros je došlo vrijeme da se polako krene dalje, oproštaj od Johna, robno novčana razmjena s mještanima je dovršena. Idemo na 10-ak milja udaljeni otok Buena Vista na kojem su sa sjeverne strane prekrasne plaže, a doznali smo i za potopljeni bombarder na tridesetak metara dubine. Netko od mještana će nam znati pokazati lokaciju.
Pronalazimo zaista lijepu uvalu okruženu koraljnim grebenom izvan koje bi trebao ležati avion iz prošlog svjetskog rata. Kupanje i ronjenje odlično. Mjesto udaljeno dvije milje od našeg sidrišta iznenadilo me čistoćom i školom koju mještani gotovo sami vode. Lokalni ribar Eraka spreman je uz naknadu od 25 kuna po osobi pokazati nam lokaciju aviona.
I zaista iako poprilično udaljen od obale avion smo pronašli na lokaciji koju nam je Eraka pokazao. Lijepo ronjenje na trideset metara dubine gdje je bombarder prije 60-ak godina zadnji put aterirao bez repnog dijela. Bombe se još nalaze na svom mjestu u avionu. Nema zainteresiranih da ih prisvoje, čak ni ne mogu utvrditi koliko su opasne, ali mislim da onako u svojim nosačima stoje jednako kao što su stale i za posljednjeg leta.
Snimci koje sam napravio podvodnom kamerom su prilično dobri možda čak i upotrebljivi za kakav filmski materijal.
Kako se polako približavala večer kanui su počeli izranjati iz raznih smjerova s ne baš jasnim namjerama pa se ideja o noćnom jedrenju još jednom pokazala ispravnom. Sezona je laganih i nepredvidljivih vjetrova tako smo skrojili plan jedrenja do jutra u kojem biramo jednu od nekoliko planiranih destinacija ovisno o snazi vjetra odnosno o našim prevaljenim miljama.
21.09.2013. subota
Tijekom noći prevalili smo novih 80-ak milja prema zapadu i jutrošnju bonacu iskoristili za vezivanje uz nenaseljeni otočić Mborokua koji se nalazi na pola puta između Russel Island i New Georgia otočja. Otok dužine dvije a širine oko pola milje gotovo da ne pruža nikakvu zaštitu pa smo se nakon dugo vremena sidrili hvatajući krmu za obalu. Kako sam čitajući nautički vodič tijekom noći doznao da na ovom području nema ciguatere (bolest koja se dobiva od ribe sa koraljnih grebena) prva pomisao je bila sad kad skočim u more i napunim brod bijelom ribom. Nakon 5 mjeseci posta od bijele ribe evo prilike. Pri tom sam napravio nekoliko propusta, prvi je bio što nisam baš pripremio podvodnu pušku za ronjenje, a drugi što sam naivno krenuo u ribolov ostavljajući gumenjak na Dori.
Praćen sivim morskim psima s grebena koji su štitili svoje lovno područje isključila se mogućnost nošenja uz pojas ustrijeljene ribe pa je gumenjak postao obavezan dio ribolovne opreme. Iako na brodu imam laštikaču (pušku s elastičnom gumom primjerenu lovu veće ribe) istu nisam ponio računajući da će mi pneumatska puška biti dovoljna. Koja je to pogreška bila. Nakon sat vremena plivanja i bezuspješnog približavanja ribi koje i nije bilo onoliko koliko sam mislio da će biti na ovakvom mjestu došao sam do rta otoka gdje su se sudarale dvije struje. Na dubini od petnaestak metara između koraljnih stijena naišao sam na riblji akvarij. Čega sve tu nije bilo, od zubataca raznih veličina preko kirnji do riba koje su podsjećale na naše kavale, šarge, vrane…
Prvo sam desetak minuta uživao u prizoru odvagujući koliki je rizik početi lov u okruženju morskih pasa koji su vrebali sa svih strana. Doduše ne velikih, najveći je imao dva metra, ali vrsta je koju se ne treba izazivati. Dobro sam zapamtio što se dogodilo nekim iskusnim ribolovcima koji su prkosili ovoj vrsti morskih pasa uzimajući im pred nosom ribu iz njihovog dvora. Neki su završili tragično, a rijetki su oni koji nemaju barem jedan ugriz kao uspomenu na ludost ili hrabrost. Ali kako odoljeti i hoće li oni baš tako reagirati ili će me možda pustiti da ulovim nekoliko riba. Odmah uz obalu je ponor, velika dubina tako da osim otoka iza leđa ne osjećam lagodu plitkog mora makar to ne mora značiti ništa jer već na pola metra dubine mora psi su itekako aktivni.
Gledam i dalje, zbrajam i oduzimam i zaranjam prvi put osvrćući se više oko sebe nego gledajući u potencijalni ulov. Prva prava riba ispred mene ne da mi baš da se približim pa pucam iz nedovoljno dobre pozicije i makar je pogađam u glavu nedovoljno je za zaustavljanje 10-ak kg teškog zubaca. Ponovno s površine gledam aktivnost čuvara (morskih pasa) i ne primjećujem promjene. Zaranjam drugi,treći, peti, deseti, dvadeseti i još po tko zna koji put. Riba se igra sa mnom dajući mi da priđem taman na toliku udaljenost da je ne mogu uloviti. Mislim se kakav sam glupan s drugom puškom do jedna bi bila moja, ali to je pravi ribolov kad i riba ima šansu. I tako zanesen zaboravio sam potpuna na čuvare, ma što će čuvati od mene kad ja mogu s ovim oružjem ovako veliku i pametnu ribu mogu samo plašiti, možda ni to tako uspješno. Koliko sam puta zaronio ni sam ne znam, prebrojavao sam velike kirnje, najveće i preko 40 kg teške, jato drskih zubataca me najviše iritiralo jer su plivali oko mene u krug na dva metra daljine, ali ni centimetar bliže. Počeo sam uživati u ribi, kao promatrač, a ne više kao lovac, čuvari su mirno promatrali moju neučinkovitost, a ja sam se nakon jednog sata predao. Plivajući prema brodu na mjestima gdje bi bila tu i tamo pokoja ribica ulovio sam skoro 10 kg ukupne težine nekoliko vrsta ribe u pola sata shvaćajući da je riba do 2-3 kg ono s čim se danas mogu nositi. Slažem se i da je to najbolja mjera, ali odoljeti kapitalcima nije lako.
Tako sam ipak na brod donio 5 riba, a s morskim psima sam odigrao neriješeno, 0:0 hvala Bogu.
Ručak je bio za polizat prste, ali me je od silnih zarona i plivanja protiv struje uhvatila upala mišića i glavobolja pa sam svoje dežurstvo u noćnoj smjeni jedrenja jedva odradio. S laganim vjetrom i mirnim morem zaplovio sam konačno u san.
22.09.2013. nedjelja
Vjetar je u tri sata ujutro potpuno stao. Nalazimo se uz Marovo lagunu koja je svjetski poznata, ali ulazi u nju su poprilično komplicirani pa je ulaz danju i više nego dobro došao. Međutim imam google karte ovog područja koje mi ulijevaju sigurnost i uz pomoć navigacijskog programa Open CPN i svu ostalu raspoloživu navigaciju na potpuno mirnom moru bez morskih struja prolazimo uskim kanalom. Nakon svega čini nam se bez po muke. Ali nije nam baš tako izgledalo. Za nagradu ostatak noći i ranog jutra možemo prespavati i ujutro se probuditi s pogledom na lijepu lagunu.
Dobar početak dana pokvarila je naoblaka pa smo se umjesto dužeg boravka u laguni koja nije baš sigurna od noćnih posjetitelja odlučili prebaciti na otočić Uepi koji je ustvari granično područje lagune, a ima poznati resort poznat po očuvanju koraljnog grebena na kojem već 25 godina nitko ne lovi ribu. Zvuči jako interesantno, a preporuka nautičara da je sidrište prilično sigurno samo je učvrstila našu želju da se što prije prebacimo.
Prvo smo konzumirali Internet u hotelu koji je skupo plaćen, a dovoljno je jak odnosno slab da jedva jedvice jedna veza prolazi. Popili smo piće na lijepoj terasi upoznavši se s vlasnicima koji su nam ispričali kako su u 25 godina razvili uspješan posao najviše s Australijom čiji su i oni državljani. Najinteresantniji dio priče vezan je za zaštitu od ribolova koraljnog grebena otoka od domorodaca koji usprkos svim dobivenim dozvolama od strane državnih tijela i dalje zadržavaju pravo na ribolov naslijednim pravom iz davnina. Tu je poslovnost i snalažljivost odigrala presudnu ulogu jer su mještani sela koji imaju interes prodaje suvenira gostima resorta napravili sve da svoje sumještane suzdrže od lova i na taj način sačuvaju mjesto za ronjenje zaista interesantnim.
Cijena jednog zarona je 80 američkih dolara plus iznajmljivanje opreme ako vam nešto nedostaje. Vlasnici visoku cijenu pravdaju visokim troškovima, a za pravo im daje gotovo 100% popunjenost hotela tijekom cijele godine od kojih su 70% ronioci.
Ipak postoji alternativa da se ne roni s bocama pa se onda ne plaća nikakva naknada. Pogađate da smo mi odabrali drugu opciju i zaista uživali u raznim vrstama ribe koja je vremenom izgubila strah od čovjeka. Izuzetno lijepo.
Dogovorili smo se s ronilačkim centrom da ćemo sutradan s njima na ronjenje, ako noćas bude. Kako je vjetar zapuhao tako smo i im digli sidro i praćeni punim mjesecom nastavili plovidbu prema zapadu.
Bez vala, 13 čvorova vjetra, brzina 8.5 čvorova, jedrenje po mjesečini, prava idila.
23.09.2013. ponedjeljak
Opet u zoru vjetar je otišao na spavanje pa smo zadnje milje preko Kula Gulfa preplovili motorom te u rano jutro uplovili u uvalu Aka Mbiumbiu na Kolombangara otoku.
Do planiranog sidrišta treba se provući između koraljnog grebena i obale ploveći jako oprezno barem pola milje. Sidrimo u lijepom boku kojeg greben dodatno štiti. Opet uzimam podvodnu pušku i krećem u obilazak koraljnog grebena. Nigdje ničeg, nekoliko malih black tip morskih pasa bezuspješno poput mene pretražuje greben uzduž i poprijeko. I baš kad sam mislio da baš ništa neću uloviti na metar dubine primijetio sam ribu koja istovremeno podsjeća na škarpinu, kokota i krokodila. Ulov smo skuhali i zaključili da se radi o izuzetno ukusnoj ribi koja ima meso istovjetno našoj škarpini.
Za vrijeme vožnje kajakom Ante je obaviješten od strane domaćina da smo dužni platiti naknadu u protuvrijednosti od 150 kuna za sidrenje u uvali ma koliko vremenski ostali, pola sata ili pola života, cijena ista. Ante je doznao da je Frank (domaćin uvale) ujedno i lovac na krokodile. Brzo smo se dogovorili međusobno još je jedino trebalo Franka nagovoriti da nas povede u lov. U cijenu smo uključili sidrenje u uvali, odlazak u drugo mjesto brodom, vođenje u obilasku mjesta, noćni lov na krokodila i ako ulovimo krokodila deranje kože u kojem mi zadržavamo meso uz mogućnost pripreme na grilu ispred Frankove kuće. Sve skupa 200 kuna. E to je već više nego prihvatljivo što se cijene tiče. Na trenutak sam promislio tko ne plati k…. plati doktora aludirajući da nema jeftine i dobre stvari, ali vidjet ćemo, neće nas valjda pojest krokodil.
Po planu smo obišli mjesto Teme koje su za vrijeme rata držali Japanci, a ostatke teškog naoružanju kao i Amerikanci ostavili su tamo gdje su im u ratu služili.
Lov na krokodila počeo je u 7 sati navečer kad smo gumenjakom uplovili u dio lagune u koji utječe rijeka. Nakon pola sata veslanja u moru među mangrovima smo sa stotinjak metara udaljenosti svijetleći lampadinom ugledali sitnu crvenkastu točkicu, oko krokodila po svemu sudeći velikog. Boja očiju krokodila se mijenja s uzrastom, pa mali krokodili imaju bijele oči, žute su namijenjene srednjem uzrastu, a veliki imaju crvenu boju. Mali su do dva metra dužine, srednji do četiri, a veliki mogu biti i sedam metara dugi. U nedostatku manjih pratili smo crveno oko koje je na trenutke svijetlilo i žućkasto, ali svejedno s našim oružjem, moja podvodna pneumatska puška, harpunom za velike ribe i malenim gumenjakom dobro prekrcanim nismo bili u stanju niti razmišljati o lovu na takvu neman, prije smo mogli razmišljati kako se braniti u slučaju napada. Tijekom lova doznali smo nešto o krokodilima koji izbjegavaju staništa gdje su ljudi i vrlo su plašljivi tijekom dana ukoliko nisu u mutnoj vodi koja im daje osjećaj sigurnosti. Noću veći primjerci posebno u rijekama i njenom ušću gdje nema velike širine među obalama mogu biti jako nezgodni. U gustom raslinju kolonija krokodili mogu boraviti na granama te ustvari iz zraka napasti plijen. Samo jako iskusni i dobro naoružani lovci s pravom opremom izazivaju sudbinu prkoseći krokodilima ulazeći na područje u kojima se oni osjećaju najmoćnije.
Kako osim jednog velikog krokodila nismo vidjeli druge primjerke uputili smo se ušćem rijeke malo uzvodno dok se rijeka nije počela sužavati. Vodič je odlučio da se vratim nizvodno u lagunu jer je već rizik prevelik. a pucketanje granja u šumi otkrivalo je krokodilsko kretanje. Čujemo ih, a ne vidimo, zgodno zar ne. Širom otvorenih očiju s više lampadina odjednom upaljenih pokušavali smo se prikazati većima krokodilima, ali osjećaj nelagode nismo potisnuli do izlaska iz ušća rijeke. Veslamo pomalo prema nazad gubeći nadu da ćemo ugledati, a kamoli uloviti lovinu. U zadnji čas kao i po tko zna koji put na ovom putovanju trud je nagrađen. Prvo smo ugledali, a onda se približili krokodilu od otprilike 2 metra dužine koji je bio dovoljno miran da sam ga ležeći s prove gumenjaka imao na nišanu opalivši s metar i po udaljenosti. Naizgled trom uspio je nakon zvuka koje je proizašlo iz okidanja puške maknuti glavu taman toliko da ostane neokrznut. Podronio je ispod gumenjaka i krenuo prema dubljem moru. U naizgled izgubljenoj situaciji, ni prepun gumenjak ljudi ni komešanje koje je trenutno nastalo u kojem je Frank pokušao mačetom dohvatiti krokodila nije me omelo da još jednom nategnem pušku podignem se na noge i kroz gužvu ovaj put zapucam prema silueti koja se polako gubila prema dubini. Potegnuo sam konopčić strijele osjetivši da je pogođeni krokodil na ostima. Nekoliko jakih udara otpora krokodila osti su izdržale, a tvrda krokodilska koža i kosti glave zadržale su osti u glavi čak i pri tako jakim udarima. Još prekjučer su mi ribe ispadale jedna za drugom, a evo sada krokodil koji ima barem 50-ak kilograma ne može se otrgnuti s tih istih ostiju. Kad sam privukao krokodila koji se otimao i iskakao is mora bliže gumenjaku Frank je vještim zamahom mačetom posjekao iza vrata krokodila zadavši mu smrtonosni udarac. Krv šiklja iz krokodila na sve strane, čekamo za trenutak da se krv bar malo iscijedi u vodi prije unošenja krokodila u brod. Čudno nam je malo na u ni jednom trenutku borbe nije pokušao zagristi gumenjak niti zaprijetiti otvaranjem čeljusti s opasnim i oštrim zubima. Uskoro smo uvidjeli i zašto. Kako je spretno i sretno izbjegao prvi hitac puške tako je jadnik bio nesretan pri drugom hicu koji ga je u trenutku uzmaka pogodio u najgore mjesto tako da mu osti nisu dale ni čeljust otvoriti jer je polovica harpuna bila zabijena u gornju, a polovina u donju čeljust. Plan je ispunjen, krokodilsko meso nam se smiješi, a avantura je bila za poželjeti samo. Vraćamo se na Doru, a Frank kod svojih roditelja ispred kućice na obali je ispunio ostatak dogovora u kojem je očistio meso i donio ga na brod u manjim komadima. Jedan komad ostavljen je u frižideru za pripremu sutradan, a ostatak u zamrzivač kojeg smo dobro popunili s petnaestak kilograma mesa. Umoran i zadovoljan otišao sam na spavanje. Ipak prije sna imao sam čudan osjećaj kojeg se nisam uspio riješiti da bi mi bilo draže da smo samo vidjeli krokodila, a ne i ubili ga. Na Salomonskim otocima krokodili nisu zaštićena vrsta, čak suprotno. Kako predstavljaju veliku opasnost za ljude i učestalo napadaju u pravilu uz kobne posljedice država stimulira lov na krokodile, a nisu ni približno ugrožena vrsta, čak suprotno. Ni ta informacija s kojom sam i prije lova raspolagao nije mi pomogla u otklanjanju dijela gorčine koji je ostao u meni nakon ovog čina.
24.09.2013. utorak
Ujutro smo ponovno došli u uvalu ispred frankove kuće, a u 11 sati već naloženi gril samo je čekao krokodilsko meso i jednog velikog cipla kojeg sam u prolazu sinoć ulovio za ukućane koji ne jedu krokodilsko meso.
Meso je Ante ispekao odlično, jeli smo komad po komad vrućeg mesa koji smo skidali s vatre, a salatu i krumpire koje smo donijeli pripremljene s broda smo branili od gladnih mušica koje su se u nemogućnosti hranjena našim ručkom okrenule i poslužile našim tijelima. Kako su dosadne i brojne. Ma ni mušice nisu uspjele pokvariti jedinstveni događaj i lijepo druženje s obitelji koja nas je tako lijepo primila, a Frank kao vodič u lovu na krokodile ostati će u našem pamćenju, ali i srcu dugo, dugo. Franku se toliko svidjela priprema ribe i krokodila s maslinovim uljem da mu je najdraži naš poklon bio boca ulja uz nekoliko kutija cigareta koje je pažljivo spremio u najsigurniji dio kuće.
Opraštamo se, moramo dalje pravac Ghizo.
Tridesetak milja odjedrili smo za 4 sata uz idealan vjetar. Ghizo i nije baš najsigurnije mjesto noću pa smo se odlučili usidriti na nekoliko milja ispred mjesta u mirnoj uvali. Dobra odluka nagrađena je mirnim snom.
25.09.2013. srijeda
Tmurno vrijeme dovelo nas je dan prije do Ghiza gdje smo prvo ulili gorivo po do sada najskupljoj cijeni uopće. 1 litra dizela košta 2.2 američka dolara pa sam dao sve od sebe kako bi pokušao dobiti nazad 15 % takse na čiji povrat imaju pravo oni koji napuštaju državu s brodom. Kako do Kupanga u Indoneziji udaljenog 2200 nm nemamo više priliku uliti gorivo napunili smo sve zalihe. I tako krenuh ja u porezni ured, službenici su ljubazni, ali mi govore da do sada nikad nisu imali slučaj povrata poreza jer je benzinska pumpa u gradiću Noro namijenjena za to. Ipak su nakon mojeg dužeg uvjeravanja obećali pokušati s uredom u Honiari ne ostavljajući veliku nadu, ali dogovor je vratiti se sutradan ujutro i vidjeti rezultat. Ionako prilikom ulijevanja goriva nisam vjerovao u povrat. Popodne smo analizirali cijene i ustanovili da su neki proizvodi i pet puta skuplji nego u Honiari te da od velike nabave po ovakvim cijenama nema ništa. Gotovo ništa se ne prodaje, ali to nikog na pazaru ne uzbuđuje, a za spuštanje cijene uopće nisu čuli.
Kukuruz za kokice je točno 10 puta skuplji pa smo se pomirili da naše omiljene večere neće biti još dugo.
Noću smo stražarili i to po dvoje u smjeni ne dozvoljavajući sebi neugodno iznenađenje nakon svih ovih prelijepih iskustava proteklih dana. Stigli smo i u lokalni disko klub koji se nalazi na terasi u neposrednoj blizini sidrišta s kojega se dosta dobro nadzire brod. Ipak ne za dugo jer je Ante s broda javio da se nekoliko brodića mota oko Dore te da nije siguran može li sam paziti na brod. Tako je naša plesna večer brzo završila, ali ne toliko brzo da smo u sat vremena doznali da su domaći vrlo muzikalni i dobri plesači. Jako pažljivi prema nama kao gostima brinuli su i o sigurnosti broda govoreći nam da obavezno barem netko mora biti stalno budan i stražariti na palubi jer su lopovi jako vješti.
26.09.2013. četvrtak
Današnji dan bi trebao biti zadnji na Salomonskim otocima, a toliko je obaveza ispred nas. Prognoza je dobra tako da je isplovljenje najkasnije u 4 sata popodne kako bi za vidjela prošli kroz koraljne grebene i ušli u noć s jedrima i brodom pripremljenim za odgovarajuće uvjete.
Prvi dogovor u sati ujutro u poreznom uredu prošao je iznad svih mojih očekivanja. Dočekao me faks iz Honiare na osnovu kojeg će mi prodavač goriva vratiti dio novca koji se odnosi na porez. Ljubazno zahvaljujem i nastavljam. Prvo carinski ured, brzo i bez problema. Imigracijski ured već je nešto drugo, problem je što jedina zaposlenica nije došla na posao, a ni ne zna se hoće li. Započinje potraga za osobom koja nije urodila plodom narednih dva sata. Odlučujem se otići na pumpu vidjeti hoće li nam stvarno vratiti novac. Jako ljubazni prodavač na pumpi koji je ujedno i sin vlasnika već je pripremio iznos za povrat, a na moju molbu da se poslužim njegovim internetom odgovara potvrdno što mi skida veliki teret obaveza s vrata jer je Internet u mjestu gotovo nemoguća misija, a meni treba i skener i pisač. Sve na jednom mjestu, kakva sreća.
Vraćam se posadi s dobrim vijestima i odlazimo u spizu i nabavu lijekova. Lijekovi nisu skupi, a u bolnici se mogu kupiti u pola cijene nego u apoteci. Kupujemo nužno, a to su pilule za prevenciju od malarije, kao i za tretman u slučaju bolesti te posebne peniciline ukoliko dođe do upale od posjekotine koraljem koja može skroz loše završiti bez adekvatnog tretmana.
Spizu smo obavili relativno brzo, a i službenica imigracije odnekud se ukazala govoreći da je informacija da je tražimo došla do nje u trenutku pripremanja ručka kod kuće. Zašto se nije pojavila na poslu tog dana nije nam rekla, a nismo ni pitali jer smo formalnosti obavili brzo. Sad smo slobodni, trebamo još pripremiti brod i ručati prije isplovljenja. Imamo sat i pol za to.
U 16.00 sati smo digli sidro, sve po planu, još samo da je i prognoza po planu da ne trebamo paliti mora narednih 300 nm do Louisades otočja na PNG.
Vjetar je zapuhao snagom do tridesetak čvorova oko dvostruko jače od najavljenog, a predstoji nam gotovo penjanje uz vjetar. Kratimo jedro i zamotavamo veliku genovu, otvaramo mali flok kojeg jako rijetko koristimo, ali s tako malom površinom jedara 9 čvorova brzine je tu. Brod se ugodno stabilizirao, pala je noć, privjetrinska tenda je spuštena tako da je u kokpitu potpuno suho i bez vjetra. Okrećem se i po krmi Dore gledam obrise Ghiza, zadovoljan sam u potpunosti jer smo sa Salomonskih Otoka ponijeli samo sreću i zadovoljstvo, ostvarivši izuzetan kontakt s domaćim stanovništvom. Vanuatu i Salomonski otoci, dva su bisera u kruni ovog putovanja i mjesta koje nikad neću izbrisati iz pamćenja, mjesta na kojima su ljudi toliko ispravni i dobri da sam se stalno pitao što smo mi to sebi učinili da odnosi među nama ne mogu biti ovakvi.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
