Society islands, 15.05-29.05.2013.

15.05.2013. srijeda

Nakon 23 sata jedrenja i prevaljenih 205 nm korisnog puta (pravolinijski prema odredištu) s prosječnom brzinom oko 9 čvorova u 8.00 sati ujutro skinuli smo jedra neposredno prije oznaka za ulazak u luku. Na kanalu 12 VHF najavili smo dolazak i dobili dopuštenje za uplovljavanje prema mulu na kojem su u centru grada smještene jahte.  Na prvi pogled Papeete odaje dojam sređenog grada koji ima više mnogo više zelenih površina od sagrađenih objekata s dobro organiziranom lukom implementiranom u svakodnevni život i što je možda najvažnije mjesto čuva od valova dugi koraljni greben tako da je sam boravak bilo u luci, marini ili sidrištu jako ugodan s obzirom da se oceanski valovi obrušavaju i nestaju upravo na tom za njih zlatnom grebenu. 

Pri ulasku u luku zamijetili smo teretni brod Biograd kojeg na žalost nije odgovarao na naše pozive jer se spremao na isplovljenje. Ipak samo jedan pogled na brod koji vije hrvatsku zastavu dovoljan je da se u nama probude osjećaji otprilike ovim redoslijedom: pripadnosti, sreće, nostalgije…

Na mulu nas od lučkih vlasti nitko nije dočekao pa smo se uz pomoć prvih susjeda s jahte na kojoj živi i plovi svijetom južnoafrički par privezali na mjesto najbliže pošti što će se kasnije pokazati jako dobrom odlukom jer smo konačno barem povremeno bili u milosti signala za internet.

Voda se plaća paušalno 2 dolara dnevno bez količinskog ograničenja, struja 3 dolara dnevno (osigurač od 6 ampera dovoljan je samo za osnovne potrebe kombiniranjem manjih potrošača struje na brodu), cijena veza je oko 45 dolara i smeće paušalno za cijeli mjesec bez obzira na broj dana koji s ostaje 11 dolara. Na sve to obračunava se 10% poreza pa nas je šestodnevni boravak na mulu u centru grad koštao 3150 polinezijskih franaka ili otprilike 350 dolara. Kad se podijeli na 5 članova posade nije strašno posebno uzimajući u obzir cijene koje su u ovom dijelu svijeta astronomski visoke. Tahićani bi rekli još od doba pok.  Jože Horvata  da ne može u Polineziju bilo tko doći. Tako se otprilike i ponašaju u svakodnevnom životu ne forsirajući se u radu i poslovanju jer znaju da im nitko neće ukrasti goste i novac koji su ponijeli sa sobom kad su već tu. Na moje oči vidio sam vlasnike dućana koji zatvaraju objekt radi ručka u trenutku dok se bogata mušterija upravo odlučuje na kupnju skupih bisera. I nevjerojatno je da se ta ista mušterija vraća nakon pauze za ručak kupujući prije viđeno sretna da se vlasnik dućana vratio i otvorio radnju uopće jer se i to zna dogoditi. Iako sam u sebi suzbio poslovnost i razmišljanje o bilo kakvom poslovanju tijekom puta nemoguće je ne zamijetiti silne prilike za dobar posao. Da je naših ljudi više tu siguran sam da bi svojom domišljatošću i spretnošću brzo zavladali Polinezijom. Dobiti papire puno je teže, a gotovo jedina karta na koju se može igrati je ženidba lokalnom djevojkom. Čini mi se da to ne bi bila nikakva kazna, čak štoviše.

I tako nam je prvi dan polako prošao u ponovnom privikavanju na civilizacijska dobra na koja smo zadnjih par mjeseci pomalo zaboravili. U Papeeteu možete pronaći gotovo sve samo je cijena koštanja problem. Barem nama. 

16.05.2013. četvrtak

Već jučer javili smo ljudima koje su nam preporučili da smo stigli, a današnji dan rezervirao sam za upoznavanje. Nick Henry (45) stigao je prvi u pratnji pokćerke Maramahiti (21, izlazak mjesečine je značenje imena u prijevodu). Nick je unuk prvog predsjednika Cook otoka i što je nama mnogo važnije sin lady Helen koju je naša suputnica Deana upoznala prošlog ljeta na Braču. Osim poziva u posjet na Raratongu koji je zaslužila druženjem na Braču upućivanje na sina koji se prije nekoliko mjeseci doselio u Papeete za nas je imalo posebnu važnost. Nick je prije svega srdačan i velikodušan domaćin koji je svoje vrijeme i resurse stavio na raspolaganje potrebama Sharedreamsa za vrijeme našeg posjeta. Kao član posade, a kasnije i kapetan na Vaki jedrio je od Tahitija do Solomonskih otoka na zapad pa do San Francisca na istok, Cabo San Lucasa prema jugu i nazad do Papeetea. Tisuće i tisuće milja jedriti na katamaranu od 72 stope koji ima 16 članova posade, bez motora i frižidera, sa minimalnim zalihama vode (1,1 litra vode je na raspolaganju svakom članu posade dnevno). 7 jednakih katamarana, koje nazivaju vaka ili vaa zaputilo se u misiju kojom su upozorili svijet na nužnost čuvanja oceana i prirode te očuvanja svoje tradicije. Velikodušni Nijemac istovario je tridesetak milijuna eura da bi sagradio ove jedinstvene tradicionalne jedrilice  i okupio posade sa Samoe, Fijia, Novog Zelanda (2), Cook otoka, Francuske Polinezije i jednu mješovitu posadu ostalih otoka Polinezije i Mikronezije pokrivajući sve troškove za vrijeme trajanja dvogodišnje plovidbe.  

Prvo smo odnijeli spinaker na popravak ispostavit će se kasnije bolnih 800 dolara u marinu Tainu Francuzu Michelu koji je bio najjeftinija opcija, a onda sam u marini posjetio ronilački centar koji vodi Ives Le Fevrov prijatelj Yaniz koji sa znanstvenikom Michel Bouveom roni u prilično opasnoj pustolovini u kojoj proučavaju morske pse tigrove. Yaniz je interesantan lik koji je vlasnik i vodi osim ronilačkog centra i agenciju za pružanje usluga VIP gostima koji najčešće dolaze velikim jahtama u posjet Francuskoj Polineziji. Sudionik je i brojnih poznatih i skupo organiziranih regata na koje su ga pozivali klijenti o kojima bi brinuo. Tako je ni kriv ni dužan jedrio sa brojnim poznatim imenima i na jedrilicama koje ulijevaju strahopoštovanje svima kad se pojave na startnim linijama. Nakon pola sata razgovora pridružio nam se Michel, miran gospodin tihog glasa koji je razvio posebnu metodu hranjenja tigrova kako bi ih mogao okupiti u jednom zaronu u što većem broju. Tajna je u starom bubnju mašine za pranje robe u koju stavlja riblje meso, najčešće glavu tune koje tigrovi ne mogu dohvatiti, a miris ribe i krvi ih toliko izluđuje da ostaju duže vrijeme na tom mjestu pokušavajući na sve načine doći do plijena. Takvom metodom mamljenja uspio je prebrojiti i naravno razlikovati 14 tigrova od kojih se neki češće, a neki vrlo rijetko pojave. Bilježeći promjene na tijelima svakog od njih dolazi do saznanja važnih za proučavanje ove gotovo nestale vrste morskih pasa uz obale Francuske Polinezije. 

Kako sam preporučen od Ivesa koji je jedan od najpriznatijih ronilaca i stručnjaka za morske pse Michel me odlučio povesti na ronjenje s tigrovima makar ispostavit će se naknadno za vrijeme mog boraka u Papeeteu na takvo ronjenje se nije išlo.

17.05.2013. petak

Opet je Nick došao na brod odvozeći dio posade na izlet, a mene prethodno u obilazak dućana za nabavu brodske opreme. Zoran je otišao na safari gdje je snimio zanimljive materijale,  dok je ostatak posade popodne iskoristilo za odmor i pripremu za odlazak na Paul Gaugaina u posjet našim prijateljima. 

U 18.00 sati veliki putnički brod vođen od strane hrvatske posade uplovio je u luku u čas se privezujući za centralni gat. Svi smo na palubi vjerojatno malo ganuti i sutonom koji je pružao krasan pogled na visove Moree osjećali ponos u tom činu privezivanja tako velikog broda koji se na tako lagan i elegantan način priljubio uz obalu vođen hrvatskim umijećem i pameću. Svaka čast momci, ako je brod iznutra ustrojen i blizu ovakvom manevru onda je to zaista to. Po dogovoru pojavili smo se oko 19.30 na ulaznoj rampi broda gdje nas je dočeka kapo makinje Goran Cimera koji je dugogodišnji prijatelj članice naše posade Deane. Od tog trenutka započelo je druženje sa hrvatskim članovima posade Paul Gaugaina koji su prije svega jedna jako složna družina koja svoj posao obavlja izuzetno lako, a nivo zadovoljstva kojim rade jednostavno prelazi novčane okvire pa odolijevaju odlasku na bolje plaćene kompanije znajući da ovakvu atmosferu i hrvatski zapovjedni kadar neće nigdje imati.  Svaka čast momci što ste nam osim jedne večeri za pamćenje priuštili i takav osjećaj ponosa što ste ga godinama marljivog rada još od prvog kapetana Rajka Zupana izgradili među posadom, putnicima i svim stanovnicima Francuske Polinezije s kojim dolazite u kontakt. Sad mi je ustvari puno jasnije zbog čega gotovo svi prodavači suvenira i mnogi drugi domicilni stanovnici na otocima koje posjećujete znaju za Hrvatsku. 

Kapetan Toni Mirković uz prije spomenutog kapetana Rajka ustrojio je posadu koja ne samo dobro funkcionira nego i napreduje u rangu pa će za nekih mjesec dana uslijediti imenovanja iz staff kapetana u čin kapetana još jednog Tonija, onog  kojeg smo upoznali na Nuku Hivi prije nešto više od mjesec dana. 

Koja će to fešta bit, mi smo sa svoje strane obećali da ćemo dati sve od sebe da se na taj dan pojavimo i podijelimo radost s ovom zaista jedinstvenom posadom. 

Bartul Silić, prvi časnik makinje i desna goranova ruka ustvari je centralna osoba na brodu zadužena za sve ono što nije službeno. Najprikladniji ured i kabinu za druženja ima upravo Bartul pa se u njegovoj kabini rado okuplja posada u trenucima kad im to posao omogući. Korčulanin koji fizički podsjeća na George Clonneya, a po šarmu nimalo ne zaostaje za glumcem, s takvom se  ljubaznošću i voljom brinuo o nama da se to teško uopće može izmjeriti.  Cima(Goran Cimera)  i Bartul ustvari su postali dopisni članovi naše posade s kojima se od sada pa do kraja našeg boravka tu ili do kraja njihovog ugovora na brodu čujemo makar mobitelom.  

Nakon ugodne večeri stomaka punih delicija zalivenih vrhunskim američkim vinima teškog smo se srca oprostili od naših vrativši se na Doru koju nas je vjerno i strpljivo čekala.

18.05.2013. subota

Već u 7.30 sam po dogovoru ponovno na Gaugainu (ubuduće ću se služiti kraticom PG), doručak, ured na raspolaganju sa internetom…Pa ručak, onda posjet Dori Gorana i Bartula, darovi posade velikog brata PG sestrici Dori i uzvraćanje s naše strane darivanjem majica sa amblemom Sharedreamsa.  Bartul je ponio dalmatinski pršut koji je nekako došao kao šlag na tortu. Uslijedila je večera kod Nicka i Titaue na kojoj nam se priključio Bartul kojeg je vrlo savjesni Cima pustio da se nastavi družiti s nama do samog isplovljenja PG u 23.00 sata iste večeri.

Nick i Titaua priredili su večeru na travnjaku ispred svoje kuće s koje pogled puca na more i Moreeu (kako zgodno). Sirova riba kao jedno od predjela, gril je već bio spreman…Nekoliko dana fešte i izobilja hrane, drukčije nego što smo navikli na brodu gdje jedemo znatno manje ustvari  onoliko koliko nam treba.  Veliki prijenosni hladnjak  napunjen do vrha ledom i raznim pićima, desetak vrsta raznog voća, nekoliko vrsta salate…

Negdje oko ponoći vratili smo se na Doru ispraćajući PG  iz luke, do nove prilike za ponovnim susretom.

19.05.2013. nedjelja

 Uloge od sinoć su se zamijenile pa smo danas mi ugostili Nicka, Titauu i Maramahiti (titauina kćerka iz drugog braka koja ima 19 godina) i isplovili s Dorom na kupanje na obližnji atol koji se nalazi neposredno uz internacionalni aerodrom. Nick je ponio svoju ukulele (instrument koji je vrlo sličan našoj mandolini) pa nam je u pauzama između kupanja i obroka koji su se neprestano smjenjivali izvodio repertoar od tradicionalnih pjesama sa Cookovih otoka do rock balada. Predvečer smo ponovno bili vezani na svom mjestu u luci Papeete jer se već sutra ujutro nastavlja program u kojem glavnu ulogu preuzima naš prijatelj Ibro Čović.

20.05.2013. ponedjeljak

U 10.30 sati svi smo se okupili na Dori te se s dva auta zaputili prema dijelu grada u kojem su smješteni luksuzni apartmani , a pokazati će se da je i jedan od tih zaista lijepih apartmana u vlasništvu našeg Ibre. Ibro je prijatelj našeg slavnog jedriličara Mladena Šuteja kojeg mi je isti i preporučio kao vezu za sve što nam treba u Papeeteu. Nakon 20-ak godina u Novoj Kaledoniji Ibro je odlučio malo promijeniti sredinu, ali ne ocean i govorno područje pa je život nastavio u Papeeteu gdje je razvio unosan posao u kojem je opremao razne objekte pa ustvari i nema veće građevine koju on tu nije barem jednom opremio. Zašto barem jednom jer nakon promjene namjene prostora ili jednostavno renoviranja zbog osvježenja prostora Ibro bi ponovno stupao na snagu ne ostavljajući francuzima ni malo prostora da se ubace u dijeljenje kolača. S takvim osjećajem i skladom Ibro je uredio i apartman koji zajedno sa stotinjak sličnih dijeli veliki bazen koji poput kakve rijeke vijuga apartmanskim naseljem. Kupati se ili plivati unaokolo pozdravljajući susjede iz gotovo svih dijelova svijeta zaista je jedinstven događaj, a za promjenu smo nekoliko puta izašli iz luksuznog znanja direktno na gradsku plažu udaljenu 15-ak kilometara od centra Papeetea. Blagovanje u kojem su nam se pridružili Nick i Titaua trajalo je do noći kad smo se još jednom okupali u bazenu koji je lijepo osvijetljen i jednako popunjen kao i tijekom dana. 

S Ibrom se bilo teško rastati, ali svemu što je lijepo dođe kraj. Samo što se nama nastavlja lijepo jer se vraćamo na Doru gdje naredni dan planiramo popuniti malo zalihe i nadopuniti gorivo kako bi mogli nastaviti putovanje.

21.05.2013. utorak

Do popodneva smo pripremali brod te smo riješivši formalnosti s lučkim vlastima isplovili na sidrište ispred marine Taina. Dnevni privez koji je uključivao vodu i struju koštao nas je oko 5000 PFR dnevno ili 55 US dolara. U nas bi privez takve vrste bio makar dvostruko skuplji pa evo navodimo jedan primjer koji nas je ugodno iznenadio tu. Kako je do marine trebalo proći aerodrom na ulazu i izlazu s istočne i zapadne strane trebali smo zatražiti dozvolu radio stanicom od voditelja kontrole leta. Bez čekanja smo prošli vijugavim kanalom i usidrili se ispred marine tik uz naše stare poznanike s osam metarske jedrilice Bika, Nine i Henrika.  Noć na sidru nakon 6 noći u portu, zaista neobično, kao da smo se malo odvikli. I nema gostiju, šušura, noćnih obilazaka grada, svi smo tu u kokpitu izmoreni od višednevnog programa. Moreea nas čeka i doziva u noći skoro punog mjeseca iz neposredne blizine s druge strane kanala.

 22.05.2013. srijeda

Od 7.30 smo ispred pumpe, vrtimo se Dorom čekajući svoj red. S pumpe nas obavještavaju da imaju veliki motorni brod u najavi te da moramo sačekati završetak njegovog ulijevanja goriva. Brod je taman toliko zakasnio da smo se na šarm uspjeli ugurati i završiti tankiranje prije nego što nas je pokrila njegova velika sjena. U 9.00 sati već smo izašli kroz kanal koji iz marine najbližim putem vodi prema Moreei izbjegavajući prolazak kroz aerodromski kanal.

Jutros kad smo dovršavali pripremu broda za isplovljenje posada me malo u čudu gledala zašto za tako kratku distancu i po ovako lijepom vremenu toliko privezujem stvari kao da se radi o dužoj i neizvjesnoj plovidbi. Iz Bese znam koliko ih je izvaljalo more u tih niti 20 milja puta od Papeetea do Moree, a kako sam knjigu baš prije nekoliko dana po drugi put nakon 30 godina ponovno pročitao nisam stigao zaboraviti sadržaj i upozorenje. Da ne zaboravim, Ibru sam pitao može li me upoznati sa Solange Drollet, jednom od junakinja Bese koja je sa nepunih 20 godina uspjela približiti Francusku Polineziju posadi Bese bolje od bilo koga drugog. Tragična smrt Marka Horvata prekinula je jedno nježno prijateljstvo između njih dvoje, a podatak koji mi je ispričao Ibro da se nikad nije udavala što je izuzetno rijetko u ovim krajevima možda govori dovoljno sam za sebe. Ibro se jako dobro poznavao sa gospođom Solange koja je zastupala Polineziju i u francuskom parlamentu.  Zaista jedinstvena i vrlo zanimljiva, upravo onakva kakvom je opisao Joža Horvat u Besi prije 40-ak godina. Nažalost zakasnili smo pola godine, gospođa Solange je preminula od karcinoma tako da će mi sjećanje na nju ostati iz pročitanog i iz priča Ibre koji je potvrdio Jožino predviđanje o mogućnostima jedne ljupke djevojke, tahićanke u najboljem smislu i značenju te riječi. Neka joj je laka tahićanska zemlja za koju se tako zdušno borila.

Prvi  val na izlazu iz kanala trgnuo me iz misli o gospođi Solange s čijim sam se likom u mislima na neki način opraštao od Tahitia. Brzo smo otvorili jedra stabilizirajući brod uz 20-ak čvorova vjetra u bok. Prvih sat vremena ugodne plovidbe u smjeru našeg odredišta umirio me i polako otklonio strepnje od inkrožanih valova i vjetru koji u trenutku potpuno izgubi snagu, a onda se najednom vraća i to sve unutar jedne minute. Na pola kanala vjetar se umirio, a upravo onakvi valovi kakve sam zamišljao počeli su nas valjati i penjati se po palubi Dore. Ne znam jeli mi bilo draže da sam pogodio odnosno dovoljno oprezno uzeo informacije iz knjiga i ostatak puta se nastavili valjati poput tikve ili bi mi bilo draže da smo se provukli do Moree bez ovakvog iskustva.  Priznajem, taština je ovaj put pobijedila pa sam čak i nekako likovao dok se dio posade mučio s morskom bolest nastaloj u trenutku. Samo sat i po bili smo kao u mašini za pranje robe, a onda smo zamakli za puntu otoka koja nas je sakrila od velikih valova otvarajući nam istovremeno prekrasan pogled na planine otoka čiji su vrhovi pokriveni oblacima gotovo stalno. Nakon nešto manje od 4 sata plovidbe uplovili smo u poput jezera mirni i veliki Cookov zaljev dijeleći ga s još 10-ak jahti. U smiraju dana sa već zaboravljenim mučninama večerali smo u zaljevu koji nas je podsjećao na skandinavske fjordove po obliku, ali srećom ne po temperaturama jer smo u ugodnoj noći s 20 stupnjeva u zraku imali još jednu mirnu i nezaboravnu noć.

23.05.2013. četvrtak

Današnji dan iskoristili smo za cjelodnevni odmor, dio posade u kupanju i obilaženju uvale gumenjakom, a kopnena sekcija iznajmila je bicikle prevaljujući puste kilometre. Glavna tema večere su bili utisci koji su se prikupili. Opet mirna noć, lijepa i ugodna.

24.05.2013. petak

Drugi veliki zaljev Moree zove se Opunahu bay i jutros je i on došao red. Pola sata plovidbe i već smo bili usidreni na samom ulazu u veliki zaljev koji nam na prvi pogled nije bio ni izbliza atraktivan kao mjesto koje smo upravo napustili. Srećom, mali dio zaljeva, upravo onaj najzaštićeniji dio je i najljepši, tako da se dizanjem sunca ispod nas pojavila tirkizna zelena boja mora. I opet razdvajanje u dvije sekcije, planinari i ostali. Ovaj put izlet po brdima je trajao do podne pa smo u popodnevnim satima stigli obići park prirode u kojem smo se susreli s velikim golubovima (raže s opasnim i po život opasnim dugim repom koji na svojoj polovici ima vrlo znanu bodlju) i morskim psima plahe naravi. Prolaz do mjesta radnje od broda udaljen je nekoliko milja, a polovica puta prava je avantura jer su pličine nevjerojatne makar su dosta dobro označene. Najveći dio puta ima pola metra dubine. Jedna je panga s osam turista i atraktivnom tahićankom koju sam nazvao voditeljicom odnosa s golubovima već je bila na poziciji gdje je more oko metra duboko. Kako je elegantno i sa koliko sigurnosti lijepa tahićanka preko struka u moru hranila golubove njeni su se gosti potpuno oslobodili također se igrajući sa ovim golemim stvorenjima koje bi u nekim drugim okolnostima u trenutku mogle lišiti života svakoga od nas. Bez puno dvojbi stao sam (uz dozvolu vlasnice tijela i voditeljice programa) tik uz njeno tijelo tako da su golubovi i od mene momentalno počeli tražiti hranu koja im se stavlja direktno u usta. Tako imamo situaciju u kojoj nekoliko golemih golubova u istom trenutku pokušava doći do komadića mesa ribe koje im se stavlja u usta. Golubovi sa svih strana prilijepljeni uz tijelo pokušavaju zauzeti što bolji položaj pri hranjenju, onda neki malo odu, drugi dođu, ali igra je neprekidna sve dok hrane ima. Kako slika govori mnogo više od riječi na facebooku Sharedreams, a ako uspije i na blogu postaviti ću i koju sliku koja će vam još i više dočarati ovaj doživljaj, makar smo baš ovaj put oslonivši se samo na GoPro kameru ustvari napravili najlošije slike.  

Taman prije večeri Nick i Titaua ponovno su nas posjetili došavši na dogovoreno mjesto prvo trajektom iz Papeetea pa potom autom duž Moree ispred škole jedrenja gdje smo usidreni.  Bogata večera, pa ukulele, pjesma i smijeh…

25.05.2013. subota

Doručak, kupanje, pa obilazak otoka. Deana, Zoran i Ante s autom i našim gostima cestom oko otoka, a Tomislav i ja u morske dubine. Predvečer se ponovno okupljamo i provodimo još jednu lijepu noć uz svirku ukulelea i prepričavanje dogodovština. Utisci su s kopna pozitivni, lijepi vidikovci i interesantna obala začinjena posjetom šoping centru. Iz podmorja nešto manje ushićenja jer nakon otočja Tuamoto se zaista nije lako naviknuti na mnogo oskudniji riblji svijet i stanje koralja ni približno dobro bilo kojem otoku iz Tuamota. Ipak za hrvatske prilike to bi bilo spektakularno ronjenje s desetak viđenih morskih pasa iz obitelji lemon i black tip, s tim da je najveći lemon imao gotovo 4 metra i mnogo ribica raznih boja i oblika. Kako smo ušli u noć utonuli smo u san jer na brodu odnos dana i noći diktiraju tempo života, a ne stečene navike. Lijepo se probuditi u zoru naspavan i iskoristiti svaku zraku sunca i svjetla za neku akciju i jednako lijepo dočekati večer umoran od dnevnih aktivnosti.

26.05.2013. nedjelja 

Već je nedjelja, ma kako lete dani, leti vrijeme. Doručak bez žurbe nastavljamo u druženju s Nickom i Titauom s kojima se rastajemo iza ručka. Oni svojim obavezama, sutra ih čekaju poslovne obaveze, a nas oto Raiatea. S razlikom da će oni prospavati mirnu noć, a nas čeka 100-ak milja zadovoljstva jedrenja. 

Iza ručka pripremili smo brod, prognoza je obećavajuća,  vjetar 20-ak čvorova u čistu krmu. Jedino se nebo malo namrštilo donoseći teške sive oblake poviše naših glava. Isplovljavamo više od sat vremena prije sutona kako bi na vrijeme izašli iz sjene otoka i optimizirali jedra za noćnu navigaciju. 

Pod otokom je vjetar zadovoljavajući, 15-ak čvorova. Na nekoliko milja od Moree vjetar staje, valovi su dosta strmi i visoki, čak i iz dva raličita smjera. Palim motor, ulazimo u noć, a vjetra nigdje. Najradije bih se vratio nazad na Moreeu, dogovaramo se i nastavljamo u nadi da će se prognoza ostvariti. Pljuskovi se redaju jedan za drugim, a vjetar se polako diže. More je sve nemirnije, 25 čvorova vjetra puše i punim jedrima jedreći leptiricom uspostavljamo željeni kurs. Do 23.00 sata vjetar stalno mijenja snagu od 15 do 25 čvorova, nebo je i dalje namrgođeno, pljuskovi nas i dare svako malo peru. Oko ponoći vjetar se naglo diže i dostiže snagu od 40 čvorova, jedrimo punim jedrom u krmu i s manje od pola genove i dalje koristeći tangun. Brzina prosječna je negdje oko 10 čvorova, od 7 do 15 čvorova na trenutke surfajući niz val. Brod nas sluša, sve je u redu pa ipak u meni je blaga strepnja. Dugo, dugo nismo imali ovako teško more, val do 5 metara visine iz južnog sektora ostatak je ciklone koja je prošla dosta južno od nas. 

Ante i ja smo u dežurstvima, ostatak posade odmara se u kabinama boreći se sa posljedicama valjanja i poniranja kroz valove koje u njima izaziva mučninu i nemoć. Oko tri sata ujutro vidimo svjetionik na jugozapadnom rtu Raiatee, jedreći u ovom smjeru uskoro ćemo se poeti udaljavati od obale otoka čija će nam sjena donijeti mnogo povoljnije uvjete za nastavak jedrenja. Još sat vremena jedrimo u istom kursu po istim uvjetima pa se odlučujem do kraja zatvoriti genovu ostavljajući tangun na njoj jer su uvjeti za rad na provi teški tako da skidanje tanguna ostavljamo za mirnije vode. Jedriti ćemo samo na glavno jedro s tim da nas očekuje promjena uzda. Ne radimo okret niz vjetar nego između dva brijega koristimo trenutak i brzo okrećemo brod uz vjetar. Popuštamo škote i vjetrom između boka i krme s 9 čvorova brzinom ponovno plovimo u željenom smjeru. U 5.00 sati ujutro sakrivamo se u željenu sjenu otoka i praktično bez vala jedrimo još nešto manje od sat vremena stižući na ulazni kanal Rautoanui točno u zoru. Široki ulaz i dobro označen plovni put, pospremamo jedra po ulasku u lagunu, vjetar puše i tu u sjeni snagom od 20 čvorova . Umorni od teške noći, ali zadovoljni našom Dorom i svojim noćnim doprinosom bacamo sidro ispred uvale Upapa u društvu 15-ak jedrilica privezanih mahom za bove. U dnu uvale nalazi se mali škver sa 30-ak jedrilica izvađenim van mora i marinom s desetak popunjenih mjesta u moru. Ante i ja se pridružujemo ostatku posade i hvatamo zadnju priliku za san prije izlaska sunca.

27.05.2013. ponedjeljak

Oko deset sati lijeno se ustajemo svatko sa svojim iskustvima ponesenim iz prethodne noći. Zajednički je umor pa odlučujemo dan provesti odmarajući se na sidrištu uz dogovor da ćemo obići škver i prošetati se tek kasnije popodne. Lijepo je uživati i odmarati se danju nakon teške i besane noći, tmurno nebo i pokoji pljusak još i povećavaju zadovoljstvo što smo na sigurnom sidrištu, a povremeni fijuci vjetra daju do znanja da se van lagune i dalje valjaju teški valovi. Prognoza kaže i cijeli sutrašnji dan.

Tek odlaskom na spavanje osjetio sam da mi se tijelo potpuno opušta, a san je bio jedino što sam stvarno želio. Još jedan pogled na sidro, našu poziciju, okolne brodove. U san, zaploviti u san do sutra, do novog jutra. 

28.05.2013. utorak

Kako smo ponedjeljak manje-više prespavali utorak nam je prvi radni dan u tjednu. U marini Apooiti na milju udaljenosti od broda nalazi se nekoliko čarter baza za jedrilice, Sunsail, Moorings, Tahiti i Dream čarter. I nešto mjesta za privatna plovila na godišnjim ugovorima. Za jedrilice u tranzitu imaju samo nekoliko mjesta. I nije skupo, trećina cijene marina u Hrvatskoj. Pronašli smo i Internet u čarter bazi Sunsaila, smilovali su nam se i darovali tako željenu vezu sa svijetom. 

Kao djeca slatkišima obradovali smo se internetu, ipak oni savjesniji u koje se ovaj put nisam ubrojio smogli su snage i volje otići do Uturoe, drugog najvećeg grada Francuske Polinezije i nekadašnje prijestolnice. Grad i nije nešto,ali se ekspedicija vratila sa svježim kruhom. Još jedan razlog za zadovoljstvo. Imam i izvještaj iz luke Uturoe, Ante me obavijestio da će tijekom jutra isploviti jedrilica koja drži najbolje mjesto u luci. Još nismo sigurni idemo li sutra za Tahaau ili u Uturou i manji šoping.

29.05.2013. srijeda

Konačno dan kao naručen za jedrenje lagunom i morske aktivnosti poput kupanja i ronjenja, obilazaka motua…

Kombinacija s odlaskom u Uturou otpada jer nam spiza baš i ne treba, a put će nas u povratku ionako dovesti tamo. Znači pravac Tahaa kroz zajedničku lagunu koju neprekidno dijeli s Raiateom.

Na samu Genovu vukući gumenjaka za sobom imamo brzinu od 5.5 čvorova i udaljenost od 5.5 nm. 

U 11.00 sati spuštamo sidro na 5 metara dubine u zavjetrini Motu Mahaeae na jugoistočnoj strani lagune otoka Tahaa u blizini kanala Taohotu. Sami smo usred tirkizno zelenog mora. Boje se gledajući niz sunce u daljinu mijenjaju u svim nijansama zelene boje prema modroj. Idila, a Motu Mahaeae je opet posebno lijep. U privatnom je vlasništvu, ali nikome ne smeta naš iskrcaj i višesatni boravak koji koristimo za kupanje i ronjenje na dah. Otkrili smo morske puževe veličine šake kojima ćemo se pogostiti makar dva obroka.

Najlakše je bilo izroniti puževe, malo teže razbiti oklope i izvaditi meso, ali isjeckati ih na sitne komade za rižot već je predstavljalo ozbiljan rad. Dva sata mi je trebalo za isjeckati polovicu ulova, a naredna dva sata skoro za dovršiti rižot. Zadovoljstvo je na kraju bilo potpuno što zbog ukusne večere što zbog nagomilanog zdravog umora koji je rezultirao trenutnim snom u doticaju s krevetom, a neću izostaviti ni ljekoviti učinak čašice vina. Do jutra sam bio u svom svijetu snova nabrojivši preko osam sati spavanja u komadu.