13-20.4.2013. Marquesas

13.4.2013. Subota

Taihoe, jutro u kojem nigdje ne žurimo jer dočekujemo Sinišu Dadića iz Trogira koji će nam se u popodnevnim satima priključiti na par tjedana. Svako svojim putem u osvajanje „grada“ krenuli su članovi posade uz dogovor da ćemo obaviti i nekoliko poslića za brod prije svega vezanih za nabavu hrane i pranje posteljine. U 09.00 sati uplovio je veliki putnički brod Paul Gaugain na kojem znamo da posadu čine i hrvatski časnici. Toni Mirković jedan je od najmlađih zapovjednika na putničkim brodovima,a već osam godina je kapetan. Deanin prijatelj Rajko Župan također dugogodišnji kapetan i company man iste flote uputio nas je na Tonija koji nas pak nije očekivao. Gumenjakom smo došli pod veliki brod negdje oko 11 sati i radio vezom stupili u kontakt sa zapovjednikom Tonijem. Pola sata kasnije Toni nas je posjetio na Dori. Nekako je cijeli dan prošao u znaku putnika sa putničkog broda jer se inače mirni Taihoe za trenutak pretvorio u živi gradić koji je ponudio na prodaju gotovo sve što ima brojnim gostima. I cijene su na štandovima dvostruko porasle pa smo šopingiranje prebacili za neki drugi dan. Već je tri sata popodne, a Sine još nema. Kako me nije nazvao tog dana vjerujem da sve ipak teče po planu. Ipak kako vrijeme odmiče crv sumnje se polako uvlači u mene i već kad sam se skoro i zabrinuo začujem kako me netko s leđa na našem jeziku pita jesam li ja Leo. Bartul iz Korčule, prvi makinje danas se ukrcava na Paul Gaugaina, putovao je iz Papeetea do Nuku Hive sa našim Sinom. Zna da se Sina ukrcao u taxi pa me momentalno smiruje. Bartul je markantan i lijep čovjek, pravi Dalmatinac, ne možeš ga falit ni iz aviona. Propušta nekoliko prilika za odlazak na brod sa pomoćnim brodićem koji dovozi i odvozi putnike sa putničkog broda i ostaje s nama u ćakuli. Pozdravio sam preko Bartula jer on će kući za par mjeseci sve moje prijatelje i poznanike iz Korčule i doznao neke zanimljive anegdote iz njihovih života koje mi nisu otkrili pa se unaprijed veselim susretu s njima u kojem ću ih upoznati što sam sve doznao o njima u dalekoj Francuskoj Polineziji.  

Bartul je još s nama, prošlo je i uru vrimena, a Sin još ni. Ma di je sad završija mislim se, ali bar znam da je na otoku. Još po ure trajala je neizvjesnost, a onda je izronia Sina. Konačno, pa di si ti pitam ga? Ma muči pokvaria se taxi navrh planine, smrza sam se u kratke rukave, morao sam vadit robu s kojom sam doputova iz Europe na Nuku Hivi. Vegetacija je ka u Alpama, za nevirovat, a i hladno je ponavlja mi. Vjerujem mu na riječ, ali meni koji nisam obukao mjesecima majicu je nekako strano i gotovo neprihvatljivo da na istom otoku doduše na velikoj nadmorskoj visini može biti tako hladno. Izjubili smo se i izgrlili, otišli na brod gdje smo proslavili ukrcaj uz obilan ručak i koju čašicu vina.

Paul Gaugain je partija, gradić je opustio, a mi smo pošli leć. 

14.4.2013. Nedjelja

Isplovili smo rano ujutro po do dogovoru u 5 nm udaljen Daniels Bay u kojem se nalazi  vodopad koji je svjetski poznat. Ono što baš i nismo znali je da je put do njega prilično kompliciran.

U 09.00 sati ekspedicija je već bila spremna, a ja sam ostao na brodu završavajući tekuće poslove u namjeri da ih kasnije negdje pronađem.  Oko podne došao sam na obalu taman u trenutku kad se ekspedicija vratila. Malo prebrzo učinilo mi se jer do vodopada ima 2 sata hoda i 2 sata nazad. 

Falili su put, penjali su se, a ne hodali uvjereni da su na pravom putu. Ipak u jednom trenutku su se pomirili sa spoznajom da su na krivom putu pa ih evo sada nazad. Pojačani svojim kapetanom pokušati će se još jednom probiti do vodopada.

Ovog puta smo uspjeli u namjeri pa smo nakon nešto više od 2 sata hoda ambijentom koji podsjeća na naše Plitvice stigli podno goleme klisure u impresivnom krajoliku. Vode u vodopadu gotovo da i nema u ovom trenutku. Ostalo je samo malo jezerce u podnožju vodopada. Umorni, ali zadovoljni uputili smo se nazad istim putem jer zaista se ne bi bilo zgodno naći u ovako gustoj šumi noću. Naravno, uvjereni u svoje sposobnosti snalaženja u prostoru nemamo nikakvo svjetlo sa sobom.  Ono što još pouzdano znamo je da i no no komarci ne opraštaju onome koga zateku na svom području u sumrak. 

A do sumraka smo se ne samo već vratili na Doru nego smo i brzo isplovili i vratili se noćiti u Taihoe gdje nas od ranog jutra očekuje par obaveza i pokret dalje.

15.4.2013. ponedjeljak

Opranu robu smo pokupili, kruh i još nekoliko osnovnih i jeftinih namirnica kupili te u 11.00 sati isplovili i u 12.00 već se usidrili u Controler Bayu. Ovaj put su oni koji su već posjetili Tipivan ostali na brodu kupajući se i uživajući u morskim radostima. Deana, Siniša i ja smo krenuli u „osvajanje“ Tipivana, malog mjesta, ali najpoznatijeg arheološkog mjesta u cijelom kraju. Figure Tikija na uređenoj površini koja izgleda poput naših antičkih lokaliteta zaista su interesantne pa smo nekoliko sati proveli otkrivajući pojedinosti. Pomogle su i djevojke koje su prodavale nakit, a prepoznale su nas sa Oyster zabave od prije nekoliko dana. Toliko smo im se svidjeli nakon nekoliko izvedbi dalmatinskih pjesama da su odgovorile istom mjerom i pjevajući i plešući učinile naš posjet mjestu zaista jedinstvenim. Pozvale su cijelu posadu na zabavu koju bi priredili nama u čast u ranim večernjim satima. Bilo ih je jako teško odbiti i objasniti im da zaista trebamo otići i odjedriti na Hiva Ou gdje nas čeke naš novi član posade Renato Kriškić već sutradan ujutro. E moj Renato, jel sad vidiš koliko nam značiš?

Kad već nisu uspjele organizirati zabavu za nas pomogle su nam zaista za vrlo prihvatljivu cijenu pronaći grejpove koje smo morali sami ubrati direktno sa stabla. Kako je do gumenjaka trebalo i odnijeti 40-ak kila grejpa sredile su nam i prijevoz. Zahvala toplim osmjehom i poljupci na rastanku bio je jedini način na koji smo mogli zahvaliti na gostoljubivosti. Srećom zahvalu na taj način od srca ljudi u ovom kraju najviše cijene pa se nitko nije osjećao zakinutim nakon rastanka. Ostao je jedino žal za onim što se moglo, a nije se dogodilo. 

Isplovili smo u sumrak iz Controler Baya i odmah ulovili istovremeno na dvije panule po tunu. Do mraka ribu smo i očistili i u idealnim uvjetima nastavili noćno jedrenje prema Hiva Oi. 

16.4.2013. utorak

U 08.30 smo već bili u Atuoni sigurno usidreni i spremni za jutarnji izlazak. Poštujući dogovor u podne smo već isplovljavali pojačani Renatom prema Tahuati otočiću udaljenom 10-ak nautičkih milja.

Za uvalu Hanamoenoa odavno smo čuli, ali evo tek sada pri kraju našeg boravka na Markezima smo konačno stigli u ovu, možda i najljepšu uvalu cijelog arhipelaga. I opet neposredno prije uvale ulovili tunu od 20-ak kilograma. Znači riba na jelovniku i narednih dana, trudit ćemo se biti maštoviti u spremanju da nam se čini kako svaki dan jedemo nešto novo i drukčije.

Još izdaleka u uvali smo ugledali Biku, jedrilicu od devet metara naših prijatelja iz Norveške koji su nedavno prodali motor i nastavili dalje svoj put samo na jedra. Kako su krenuli preko Pacifika prema Markezima desetak dana prije nas zaista sam se iz dana u dan brinuo gdje su. Svakim novim danom i novom lukom bivao sam sve nemirniji. Hvala Bogu, tu su, mogu odahnuti i prestati se brinuti. Koja lijepa nagrada. Pravo veselje na Biki i pozdravljanje nakon našeg dolaska, a mi smo opet bili u mogućnosti dati im dio ulova. Svi sretni, brzo smo se našli u moru, pješčana plaža je na oko 200 metara od broda, pa je veći dio posade već otplivao u tom smjeru. 

17.4.2013. srijeda

Kako se tko probudi umjesto vode buć u more, a umjesto doručka plivanje i plaža. Jedemo grejpove od trenutka otvaranja očiju, tako su slatki i po okusu nešto između naše naranče i grejpa, slatki. 

Dok se Dora odmara na sidrištu posada se raspoređuje u strijelce, kupači su na plaži, a ronioci u snorkelingu na obližnjoj punti. Susreti sa mantama i prvi pravi snimci podvodnom kamerom nakon dugo vremena. Mante dođu na metar od nas pa se okrenu, velike su i preko 2 metra. Oduševljeni prizorom u moru temperature oko 30 stupnjeva otovo da nam se i ne izlazi. Nekoliko manjih morskih pasa vrzmaju se oko broda u neposrednoj blizini dna pa ih se da primijetiti samo maskom.

Za ručak tuna na nova dva načina. Koliko načina pripreme tune imamo? Mnogo, varijacije su sitne, ali svakom kuharu baš njegove su cake bitne da tuna bude što slađa. I svaki put je odlična, dijelom zbog umijeća onih koji spremaju, a dijelom i zbog apetita koji se povećava razmjerno našim aktivnostima u moru. 

Jedan lijepi dan je iza nas.

18.04.2013. Četvrtak

Danas je poseban dan…Isplovljavamo iz uvale Hanamoenoa u 06.00 sati kako bi stigli na vrijeme u nekoliko milja udaljeni Vaitahu u kojem smo planirali kupiti svježi kruh i možda još pokoju namirnicu te nakon toga obići mjesto. U 7 ujutro kruh je već rasprodan pa ga naručujemo za sutradan. I nije nas baš krenulo jutros makar smo se držali one stare tko rano rani…Još uvijek skrivam od posade namjeru da pronađem Felixa, najslavnijeg umjetnika (radi vrhunske tetovaže) Markeza kako bi ispunio svoju davnu želju tetoviranja neke sitnice u Marquesas otočju čije mi je ime oduvijek najzvučnije odjekivalo u maštanjima o jedrenju oko svijeta. Lako Smo pronašli Felixa koji se nedugo zatim spustio u centralni dio mjesta gdje se ispred samoposluge utaborila naša „ekspedicija“. Nakon upoznavanja ispričao sam Felixu ponešto o sebi i putovanju te mu odgovorio na niz pitanja kako bi mi što bolje savjetovao kakav znak i koju će poruku isti znak pronositi. Za Markežane tetovaža nije simbol prestiža nego nešto poput uniforme sa činovima koji se zaslužuju tijekom života pa se po vrsti tetovaže može iščitati status osobe koja je nosi. Kao principal mjesta i vrlo karizmatična osoba kojoj je najveća vrlina skromnost ostavio je na svih nas duboki dojam. 

U malom ateljeu počela je izrada tetovaže gdje sam se trebao odlučiti što tetovirati,  a nakon toga odabrati mjesto i veličinu. Gotovo cijela posada okupila se oko Felixa čiji se svaki pokret pratio, a naravno da je svatko imao nešto za primijetiti. Poneseni ambijentom muški dio posade navijao je za veću tetovažu, a i ja sam nekako počeo navijati za što veći znak makar sam bio svjestan da u stvari želim oznaku koja se vidi na ramenu, a ne rame prekriveno tetovažom. Simboliku, a ne cijeli crtež. Kako se svi slažemo da Deana ne samo zato što je arhitektica nego zato što je i jedina žena trenutno kao članica posade ima definitivno najbolji ukus i smisao za mjeru što se tiče prostora i njegova uređenja njeno mišljenje ima veću važnost.

U početku pomalo nevoljko Felix ipak pristaje smanjiti veličinu tetovaže do postignuća konsenzusa.

Svi smo konačno zadovoljni, a tragove flomastera zamjenjuje tinta, povratka nema. Nakon otprilike sat vremena sve je gotovo. Felix nas je svojim radom oduševio, sve do jednog. Tetovirani kompas koji dominira u centralnom dijelu osjenjen je  nezamislivo dobro, preciznih i ravnih linija odaje kvalitetu izrade i umješnost autora. A tek 4 malena simbola, pravo su remek djelo. Redom: more, tradicionalna piroga sa jedrom, tuna (kao riba koja hrani najveći dio svijeta) i križ otočja Marquesas kojim su Markežani prihvatili kršćanstvo. Osjećam da je tetovaža prikaz odnosa između mog duha i tijela. U trenutku dok sam o tome razmišljao tihim glasom izrekao je Felix moju misao. Odgovorio sam gledajući ga u oči da će me njegov lik kroz ovakvo djelo pratiti ostatak života te da se tome iskreno radujem. Dodao mi je i duh. Dok me tetovirao Felix je šutio i nije se obazirao na okolinu. Činilo mi se da je odlutao negdje daleko pa sam odlučio ne uznemiravati ga pitanjima koja su mi se gomilala u glavi. Tek kad se „vratio“ pitao sam ga jeli mu ime Felix pravo ili je to nadimak. Ni jedno ni drugo, to mi je francusko ime, a na domorodačkom jeziku zovem se Teiki hee po kaieto ili u prijevodu Teiki (ime) koji noću hoda ponosno. 

Za mene je dodao Leo hee maunate tai ani kaieto (Leo plovi pod nebom ponosno). Prihvatio sam, kako i ne bi i odlučio se predstavljati nadalje u Francuskoj Polineziji svojim novim imenom.

Poziv njegovoj kući jednostavno nismo mogli odbiti, a nedugo nakon dolaska na trijem već je pao dogovor da ćemo ispeći kozlića. Dogovoreno izvršeno. U narednih nekoliko sati odabrali smo kozlića kojeg su Teiki i supruga spremili na tradicionalan način. Popilo se puno vina, pričalo dogodovštine  do dugo u noć… Uslijedio je i uzvratni posjet na Doru, pa razmjena poklona, brod smo neplanirano napunili voćem. Oproštaj smo ostavili za sutradan jer se te večeri jednostavno nismo mogli oprostiti jedni od drugih.

19.04.2013. Petak

Jutros nas je dočekao naručeni kruh, Teiki nam je donio kozlića (broj 2) kojeg smo zaledili u njegovom zamrzivaču. Odvezujemo cime gumenjaka sa obale, mašemo jedni drugima, dižemo sidro i krećemo polako iz uvale, zbogom ili možda doviđenja Teiki, Vaitahu, Tahuata…Dio naših srca ostao je tu, daleko, daleko od rodnog kraja. Sudbina putnika, što drugo reći.

Zaustavili smo se na nekoliko sati ponovno u lijepoj uvali Hanamoena gdje smo se satima kupali (osim mene, ja nekoliko dana ne smijem u more i na sunce radi svježe tetovaže)i ronili gledajući i snimajući velike mante.  Za zadnjim zrakama sunca isplovili smo prema 10 nm udaljenoj Atuoni. Još prije tri tjedna u luci je bilo samo nekoliko jedrilica na sidru. Večeras pri uplovljavanju susrećemo 20-ak jedrilica, koja gužva, srećom samo do sutra navečer kada planiramo isploviti za Tuamotu.

20.04.2013. Subota

Zadnji dan u Atuoni, zadnji dan na Markezima. Muzeji i grobovi Paula Gaugaina i Jacquesa Brella još jednom su obiđeni, kupilo se ono što je nedostajalo, Mladen je dočekao suprugu Maju  i autom je provezao po dijelu otoka, dio posade uspio se domoći Internet signala u obližnjem restorančiću čiji je vlasnik Francuz. Voli Hrvate i veže ga veliko prijateljstvo za najboljeg ratnog druga iz legije, Hrvata, kojemu možemo zahvaliti specijalan tretman koji smo imali u njegovom domu. 

Trebali smo uliti i gorivo, na kante pa je potrajalo nekoliko sati. Dizel smo kupovali bez poreza po cijeni oko 1,2 dolara po litri, a benzin koji se prodaje po punoj cijeni po 2,3 dolara. Papiri za dizel bez poreza koštali su nas 170 dolara (američkih) kod agencije kojoj smo prije nekoliko dana predali zahtjev.

U 17.30 sati sa dvije pripadnice nježnijeg spola i muškim ostatkom Dora je isplovila sa Atuone (Hiva Oa) prema Tuamotu otočju, otoku Raroia. 445 nm ispred nas je, pokušati ćemo biti na ulazu u 7 sati ujutro za prolazak u našu prvu lagunu, dva i po dana za temeljitu pripremu i pripremu strategije za svaki atol ponaosob.