Tuamoto otočje, 21.04-07.05.2013.

21.04.2013. nedjelja i 22.04. ponedjeljak

Jedna lijepa noć jedrenja i povremene plovidbe motorom je iza nas. Noćna dežurstva postala su toliko interesantna da je i u ponoć  kokpit popunjen. Vjetar se do jutra stabilizirao na dvanaestak čvorova i dolazi nam točno u bok što nam omogućuje brzinu oko 8 čvorova. U tom ritmu lako je funkcionirati jer se može i jesti i spavati bez problema pa i dio posade koji ponekad osjeti mučninu može odahnuti. Dori vremenski uvjeti potpuno odgovaraju te mi se čini da poput dupina prolazi kroz valove odmarajući se i zabavljajući istovremeno. Riblji ručak pa lagana večerica se izmjenjuju, lijepo vrijeme nas i dalje prati, a broj milja do Raroie se tako brzo smanjuje.  Nakon puna dva dana jedrenja zaključujem da smo prebrzi i da ćemo stići tijekom noći na ulazni kanal za atol pa zato optimiziramo jedra smanjujući tako brzinu točno na potrebnu za ranojutarnji dolazak na cilj. I dalje nas prate uvjeti za jedrenje koje samo poželjeti možemo pa nam novo pridošli članovi posade još i više zavide na pričama o našim avanturama do sada prepoznajući samo lijepe trenutke, a one nevere i teškoće koje se povremeno pojave nekako baš i nisu zapamtili vjerojatno računajući da su uvjeti od zadnja dva dana praktično stalni koji nas prate. 

23.04.2013. utorak

Raroia, 6 sati ujutro, dan se budi točno u trenutku kad smo dojedrili do pred sam ulaz u kanal. Prvi susret sa atolom i snažnim strujama u kanalu, tri noći jedrenja su iza nas i znam s koliko nestrpljenja posada priželjkuje mirno more atola, ali…

Sunce se već vidi oko 6.30 sati međutim točno nam je u kursu ulaska pa nam ne pomaže. Slack water ili mirno miro u trenutku promjene plime i oseke upravo nastupa i traje gotovo sat vremena. Teška odluka je preda mnom jer ili ću za nekoliko sati imati dobru vidljivost i jake struje protiv sebe koje će podignuti vrlo nezgodni val jer će jaka struja od 6 čvorova prkositi valovima koji ulaze u lagunu kroz prolaz ili pak vidljivost dna gotovo nikakva. Na prvom križu jarbola Renatove su oči, a troje na provi pokušavaju razabrati isto, dubinu barem neposredno ispred nas. 

Iako je trenutak mirne vode osjećamo više od 2 čvora struje protiv sebe koju lako svladavamo. Dolaskom na najužu točku čini nam se kao da ulazimo u brzak rijeke, 4 čvora struje protiv nas, polako i s velikim oprezom prolazimo najuži dio, dubina se povećava, okrećemo kurs prema mjestu koje se nalazi zapadno pa imamo sunce u krmu i konačno vidimo koraljne sprudove kao na dlanu. Za tridesetak minuta spuštamo sidro, a zatim i gumenjaka, tu smo, na našem prvom atolu i to ne bilo kojem, na Raroi, mjestu gdje je slavni Kon Tiki skonča svoju plovidbu pokušavši dokazati da su Polineziju nastanili stanovnici Južne Amerike. Hrabar i dirljiv način dokazivanja koji je uspio u tehničkom smislu jer su sa splavi doplovili na Tuamotu, ali tu se u budućnosti umiješala znanost koja je DNK analizama utvrdila nedvojbeno da je ta ista Polinezija nastanjena stanovništvom sa potpuno suprotne strane svijeta.

Tom hrabrom pothvatu odlučili smo se pokloniti ispred spomen ploče koju kasnije ćemo to shvatiti uopće nije lako pronaći.

Iskrcavši se na obalu posada je odmah zagrizla Tatjaninu udicu i nastavivši je slijediti u potrazi za biserima. Cijene i nisu bile tako loše utvrdit ćemo tek kasnije kad smo na izlasku iz Tuamotua zaključili kupovanje bisera. Sebe sam izostavio sa popisa onih koji su zagrizli jer sam prvo ostao čuvati brod, a drugo nisam zainteresiran za kupovanje predmeta, nakita i suvenira već kupujem samo ono što mogu uvijek nositi sa sobom, ali naravno ne na sebi nego u sebi.

Tatjanu smo pitali i za zaraženost ribe ciguaterom na što je ona odgovorila da je sva riba čista posebno sa suprotne strane atola gdje smo mi i planirali otići. 

Već popodne smo na drugoj strani atola uživali u morskim radostima, neki roneći, a neki uživajući pod palmama na pješčanoj plaži uz duga kupanja u toplom moru prekrasnih boja. 

U 15-ak minuta ulovio sam nekoliko kirnji i jednog zubaca. Pola ulovljenog završilo je odmah u gregadi koja je bila za prste polizati onima koji su se odlučili i skupili dovoljno hrabrosti ili ludosti za jesti ribu koja je uvijek potencijalno opasna. 

I tako smo se mi po tko zna koji put pomalo izrugivali „opreznima“ uživajući u delicijama iz Antine teče. 

24.04.2013. srijeda

Budimo se kad koji sa jednom zajedničkom stvari, a to je skok u more odmah po buđenju.

Jutros je u planu kupanje, a onda prebacivanje na dio atola gdje su nas uputili kao mjesto na kojem se nalazi spomen ploča posadi Kon Tikija. U prvom osvajanju otočića po sistemu najbrži prst odnosno baš ja ću otkriti mjesto gdje je bista nije pronađeno ništa. Kad nema biste posada se okrenula kupanju na mjestu gdje se more iz oceana preko pličina kroz mali kanal ulijevalo u lagunu. Zaista lijepo i interesantno. Mene je ipak kopkalo ne pronalaženje spomen ploče pa sam odlučio taj mali otočić bujne vegetacije koja ga je činila slabo prohodnim ipak pročešljati jer se nisam mogao pomiriti sa činjenicom da neću ispuniti svoju davnu želju nastalu dok sam kao desetogodišnjak čitao knjigu i divio se junaštvu slavnih Norvežana koji su se usudili na splavi preći Tihi ocean. Uz Besu ta je knjiga ostavila najjači dojam na mene u maštanjima o jedrenjima dalekim morima.

Evo je, evo je poviknuo sam tako jako da su neki članovi posade pomislili da sam u nekom ozbiljnom problemu. Ovo je otkriće, kakvo otkriće, zamalo sam otišao s ovog svetog mjesta za jedriličare, a da se nisam poklonio jednom od najvećih. Došao je konačno red pokloniti se liku i djelu prije svih voditelju ekspedicije Thor Heyerdahlu, 1947 u kolovozu razbio se sa splavi točno na ovom mjestu. Splav sagrađena po povijesnim nacrtima i s istim materijalima kakvim su se tada koristili. 

Tri su sata popodne, zadnji je trenutak za jedrenje preko lagune, ako želimo za vrijeme danjeg svjetla isploviti prema otoku Makemo, našem narednom odredištu.  U 16.00 sati izlazimo iz lagune otvaramo jedra i uzimamo kurs prema Makemu. Ovog puta nije nam cilj stići što prije nego ne prije jutra na odredište kako bi opasni ulaz u atol svladavali danju. U protivnom ćemo plutati ispred ulaza dok se malo ne digne sunce.

25.04.2013. četvrtak

Koliko smo god usporavali tijekom noći pokušavši rastegnuti 75 milja puta na 16 sati plovidbe ipak smo došli barem nekoliko sati prerano. U 6.30 ipak se odlučujem za prolazak jer mi se čini da je pomorski put dovoljno dobro označen, a i u narednih pola sata sunce će se taman toliko podići da će nam dolaziti s krme prilikom uplovljavanja u mjesto.

Susret sa strujama u prolazima iz otvorenog mora u atol (i u suprotnom smjeru isto) su iskustvo za sebe. Svaki put kad započnem planiranje, a kamoli za vrijeme samog prolaska nešto mi se stisne u želucu jer mi je jasno da su to trenuci u kojima je rizik za brod najveći, ako išta krene po zlu u samom kanalu trebalo bi nam mnogo više od same sreće i naših sposobnosti da se izvučemo na sigurno. Tijekom plovidbe rijetko pogledam instrumente motora koji imaju ugrađene alarme u sebi, ali prije svakog prolaza nekako mi se jedno oko zaveže za instrument tablu jer bi te sekunde prije paljenja alarma mogle biti ključne za izvođenju broda na sigurno. 

U smjeru jugoistoka prolazimo kanal nakon čega skrećemo oštro desno i ploveći prema zapadu, konačno sa suncem u krmu, plovimo prema mjestu gledajući brojne pličine koje su tek par metara izvan postavljenih oznaka. Makemo ima ozbiljnu rivu na koju se privezuju trgovački brodovi opskrba, a pogodni su i za pristajanje jahti koje u malom broju posjećuju ovaj otok. Vezujemo se bočno i u 7.30 posada je krenula u osvajanje sela. Okupljanje na brodu u 13.00 sati i isplovljenje prema 16 nm udaljenoj uvali koju preporučaju nautički vodiči. Nema se što vidjeti u mjestima na Tuamotu, montažne kučice zamijenile su tradicionalne nakon tko zna koliko pokušaja domaćih da ih obnove nakon uragana.  Francuzima koji silne novce i dalje ulažu u ovaj svoj prekomorski teritorij bilo je mnogo isplativije stvar riješiti na moderan način makar sada sve to skupa sliči na skladišne prostore. Zato sam odlučio ne odlaziti u obilazak „kontejnera“ nego svoju sliku ovog jedinstvenog otočja stvarati kroz nenaseljena područja i podvodni svijet. Zaista se nadam i ipak duboko vjerujem da se ljudski prsti neće previše umiješati i izmijeniti prirodni svijet najljepšeg podvodnog arhipelaga kojeg sam do sada vidio.

13.30 sati, vedro je, 20-ak čvorova puše u laguni, vrijeme je čini se idealno da vjetrom u krmu i bez vala odjedrimo ovih 16 nm. Navigacijske karte bi trebale biti solidne, a i po bojama mora se na dovoljnoj udaljenosti vide pličine. I to je sve u teoriji izgledalo dobro da nam sunce kako je dan odmicao nije išlo sve više i više u oči pa je na početku bezbrižna plovidba od polovine puta postala pravi triler među pličinama. Ne da mi navigacijske karte nisu pouzdane nego su potpuno nepouzdane i uopće ne prikazuju pličine. Renata smo popeli na prvi križ jarbola, vodi nas kroz labirint pličina prilično samouvjereno. Ja sam za kormilom koncentriran potpuno, jedrimo samo s genovom kako bi mogli napraviti nagli manevar, a istovremeno imamo i malo hlada kroz koji se s palube vidi više nego da nam sunce tuče u oči. 

Bravo Renato dovikujem mu svako malo svjestan dobrog posla koji odrađuje i tereta preuzetog rizika da naša navigacija u ovim teškim uvjetima ovisi praktično jedino o njemu. Više i ne možemo ploviti prema odredištu jer nam je sunce točno u kursu pa ni Renato ne vidi dobro. Jedrimo cik cak niz vjetar ostavljajući sunce po strani broda kako bi mogli vidjeti dostatno za plovidbu. Tri člana posade su na provi, gledaju ispred sebe i javljaju mi što vide, Renato na svojoj poziciji na jarbolu je siguran da rizik nije prevelik. Kao za nevolju do naše uvale nema baš ni jedno mjesto za prenoćiti, a vjetar i val jačaju. Za povratak u mjesto je prekasno. Još samo pola sata. Sve mi se više čini da su moji strahovi uzaludni, pa ipak ne mogu se oteti dojmu da riskiram previše. Ono što znam pouzdano je da se ne smijem više nikad postaviti u ovakvu poziciju svojevoljno i da je odluka o polasku iz Makemo u popodnevnim satima bila potpuno pogrešna. Ne zamaram posadu svojim nemirima ne želeći unositi dodatni nemir, a ozbiljnost situacije su i sami shvatili pa daju sve od sebe kako bi pomogli u otkrivanju pličina. 

Vremenom se valjda čovjek ohrabri poput vozača početnika koji tek što je svladao osnove tehnike vožnje pomisli da je upravo on predodređen za pravog i nepogrešivog šofera. Ja sam tu školu dovoljno puta prošao riskirajući sve i svašta pa mi se već nekoliko godina, a posebno od početka ovog putovanja u listopadu 2010-e godine u meni počeo skupljati neki oprez koji na trenutke graniči sa strahom. Jesam li tek tada osjećajući u sebi stiskanje u želucu shvatio koliko sam malo prije znao i koliko sam tek nedavno postao svjestan da kad tek o nečemu nešto stvarno naučiš postaneš svjestan koliko malo znaš, koliko smo ranjivi i o koliko koji puta sitnica ovisimo. Da sam toga bio svjestan prije možda bi se teže odlučio za ovakav put. Sve mi to prolazi trenutno kroz glavu, čini mi se kao da ponavljam lekciju, pripremi se prije odvezivanja cima, pripremi se potpuno jer će možda kasnije biti kasno. Te slutnje drže me budnim, jasno čujem Renata i posadu s prove, ali i dalje i sam gledam, propinjem se na prste ne bi li iz kokpita vidio što više. U trenutku mi se učinilo da se boja neposredno ispred nas promijenila. Nema reakcije ni s jarbola ni s prove, prekasno je za konzultacije s njima, u sekundi mi prolazi nekoliko scenarija kroz glavu ukoliko naglo skrenem, hoću li koga ozlijediti, a opet nisam siguran da sam vidio dobro, pa kako ja iz najlošije pozicije mogu nešto primijetiti. Već sam više puta pisao o instiktima i njihovom razvoju u prirodnom okruženju. Taj silan nemir koji stalno nosim u sebi, a vezan je za sigurnost posade i broda toliko se izoštrio da ga mnogo puta ne mogu razumom ni objasniti, ali stoji zakopan u meni tu u blizini želuca. 

Ta sekunda odluke, razum s jedne, a instikt s druge strane. Okrećem kormilo sasvim udesno glasno obavještavajući, posada se zbog naglog okreta čvrsto prima za prvo čvrsto u blizini, tek tada Renato viče stijena ispred i ispod nas. Na provi vidim izbezumljena lica koja u nevjerici da nisu primijetili pličinu pogledavaju prema meni, očekujemo udar. Sekunde su duge poput sati, svjestan sam da smo u rukama Boga koji nam jedini može oprostiti ovakvu pogrešku. Jedan, dva, tri, četiri…brojanje prekidam, dubinomjer pokazuje sve dublje dno ispod nas, pličinu od pola metra ostavljamo po lijevom boku, u kasnijim analizama ne znam jesmo li bliže nasukavanju na koraljni greben bili bokom broda koji ima pola metra gaza ili kobilicom koja ima gotovo dva i po metra.  Iza naglog okreta udesno okrenuo sam opet instiktivno naglo u lijevo i vjerojatno izbjegao udar kormilom o dno. Tresao sam se od straha i još se i sada tresem dok pišem ove retke. Taj je greben tog dana bio naša posljednja prepreka, za pola sata već smo bili usidreni u sigurnoj uvalici. Na posadi gotovo nikakvog traga, opušteni i veseli, doživljaj ih je na tren uznemirio, a sada su ga već apsolvirali i zaboravili. Ili se meni samo čini. U meni je ostao nemir i mnoga pitanja, ostao sam sa sobom razriješiti propuste koje sam danas napravio. I ne samo danas, zamislio sam se i unazad i odjednom vidio gomilu propusta i krivih odluka. Večerali smo, raspoloženje je dobro na brodu, a ja se i dalje nosim sa svojim nemirom. Srećom san je spasio stvar jer sam shrvan zabrinutošću i umorom koji se od nje stvorio zaspao tu noć.

26.04.2013. Petak

Probudio sam se odmoran i rasterećen, san je umirio moje nemire i dodatno me učvrstio u odluci da će od danas biti drukčije i da ću još ozbiljnije planirati i pripremati se makar me to koštalo mnogih zadovoljstava i radosti, zapovijedati brodom sve mi više predstavlja teret pod odgovornosti koja svakim danom jača u meni. Jutros smo odjedrili do zapadnog izlaza iz atola gdje smo dan proveli kupajući se i roneći, obilazeći obližnje motue.

U planirano vrijeme popodne napustili smo sidrište i za vrijeme mirne struje napustili kanalom Makemo. Kako lako i kako sigurno. Jedra smo podigli i optimizirali brzinu na nešto manju od planiranog dolaska na Fakaravu kako bi izbjegli situaciju u kojoj smo se našli prilikom dolaska na oba atola do sada. 

Vjetar je u čistu krmu, 15-ak čvorova, jedrimo samo glavnim jedrom brzinom ispod 6 čvorova, 90 je milja korisnog puta ispred nas. Dora je mirna i lijepo podnosi krmeni val, noćne straže smo podijelili ne tako precizno kao na dugim udaljenostima jer je samo jedna noć plovidbe ispred nas.

Oni koji spavaju u tome uspijevaju, a drugi dio posade uživa u lijepoj noći gledajući iz kokpita u zvijezde koje su se večeras prikazale u enormnom broju. 

27.04.2013. subota

U 7.30 smo ispred južnog ulaza u Fakaravu, nekoliko čvorova struje u kanalu nam ne predstavlja problem pa iako je prolaz relativno plitak u jednom dijelu bez problema ulazimo u lagunu i pronalazimo svoje mjesto na potpuno zaštićenom sidrištu na 5 metara dubine usred tirkizno zelenog mora. Motui u blizini obećavaju pa se nakon nekoliko sati odmora i obilnog doručka odlazimo na jednu od mnogih pješčanih plaža koja je pod kokosovim palmama nudila i nužno potreban hlad. Sekcija ronioca opremila se bocama i zaronila kroz kanal koji slovi za jedno od najljepših mjesta na svijetu za sve vrste ronjenja.  Na kraju dana smo se i dogovorili da ćemo se ujutro prebaciti još bliže kako bi što bolje mogli iskoristiti sve blagodati samog kanala.     

28.04.2013. nedjelja, kanal Tumakohoua, selo Tetemanu

Današnji dan svima je bio poseban, roniocima s bocama zbog fantastičnog ronjena, a ostalim članovima posade zato što su roneći na dah i kupajući se približili vodenom svijetu do sebi prije nezamislivih granica. Oni koji su zagovarali kupanje u plićaku što dalje od morskih pasa potisnuli su, usudio bih se kazati zaboravili su na svoje strahove prihvaćajući morske pse i barakude kao dobroćudne kućne ljubimce. Snimljeni materijal poslužit će mi sigurno kao jedan od glavnih dokaza jednom kad o ćudima prirode te posebno življenja u njoj budem pričao svojim prijateljima, poznanicima i svim zainteresiranim o zgodama iz Sharedreamsa. Ljudi su neke stvari u životu prepoznali kao opasne, a jako malo o njima znaju. Strah u ronjenju čak i u tropskim morima gdje je vidljivost dobra je bezrazložna ukoliko svojim radnjama poput podvodnog ribolova ne izazivate morske pse. Čak ukoliko ih i hranite iz ruke (što nije preporučljivo) uz malo iskustva možete se opustiti i uživati u druženju. Postoje naravno i jako opasne vrste, ali i one samo u određenim slučajevima reagiraju pogubno za čovjeka, a to je daleko od situacije koja ima bilo kakve veze s ronjenjem.   

U kanalu južne strane Fakarave nalazi se nekoliko ronilačkih centara koji imaju dvadesetak apartmana u kojima su smješteni gosti svi odreda ronioci. Restorančić koji je podignut na drvenim gredama poviše mora idealno je  smješten pa se na nekoliko metara može vidjeti morske pse do 2 metra dužine u obilasku male uvale koju zatvara pristup restoranu (drveni mul). Kad ih tako gledate iz blizine pa usput vidite djecu kako bezbrižno plivaju ne obraćajući pažnju i ne osjećajući nikakvu opasnost brzo dovedete u pitanje predrasude koje imate, a strah izazvan filmovima i napisima žute štampe kopni tolikom brzinom da vas pomalo hvata sram od gluposti u koje ste do tada vjerovali.  Marketing iskorišten u promociji ralja i sličnih filmova jednako je loš po ljudsku svijest kao i svakodnevno promoviranje i stvaranje navike o nužnosti nekog proizvoda koji ustvari uopće ne trebamo. Te se diskusije obično toliko razvodne i kod najupornijih oponenata suvremene prodaje i marketinga jer se velika većina koja se nalazi s druge strane zida prejako ukopala i nije se spremna odreći nepotrebnog jer od viška glava ne boli. Valjda od viška dobara, a ne od viška svijesti jer od toga zaista glava počinje boljeti jer je vjerojatno tada počinjete koristiti u svrhu nečega što se opire zakonima svakidašnjice i globalizacije. Biti pogažen i pregažen u teoriji o opasnosti od prirode kroz lik morskog psa nije bilo lako priznati, ali snaga i zanos koji se osjeti u trenucima nadvlađivanja  nepotrebnog  strah bila je veličanstvena nagrada koju vam samo priroda može dati.  To je pravi uspjeh i pravo postignuće zato čestitam onim članovima svoje posade koji su se danas pridružili istinskim zaštitnicima prirode na čijem im je putu do sada stajao samo strah koji im je usađen od onih koji su iskoristili prirodu protiv velike većine stanovnika zemlje.  Biti ponosan na svoju posadu jako je lijep osjećaj, zato hvala ti Fakaravo što si iz svih nas izvukla ono najbolje.

29.04.2013. ponedjeljak

Došao je dan opraštanja od južne Fakarave jer već 1.5. nekoliko članova posade leti iz sjeverne Fakarave kući. Najduža laguna Tuamotu otočja j na nekim mjestima jako plitka i zahtjeva vedran i sunčan dan da bi se kroz te dijelove moglo ploviti bez rizika. 30 nm kroz lagunu ili 60 nm oko lagune? Prave dvojbe nakon iskustva s otoka Makemo nije bilo, kako je vrijeme oblačno idemo otvorenim morem, 60 milja bez vjetra na motor. U 7.30 već smo napustili lagunu opisujući krug oko Fakarave s lijeve strane. Nebo se ponovno namrštilo ne dajući priliku suncu da nam se nasmije. Kako se cijeli dan sunce nije ni pojavilo postalo je jasno koliko je dobra bila odluka o odabiru dužeg, ali sigurnijeg puta. U prilog nam ide što je sjeverni ulaz u Fakaravu najveći u Tuamotu pa i veliki putnički brodovi imaju otvoren put u dio lagune. 

U 17.00 sati prošli smo kroz sjeverni kanal  Ngarue i u 18.00 sati završili sa sidrenjem ispred najvećeg mjesta na otoku Rotoave.  Oni koji su imali veliku želju iskrcati se u večernjim satima na obalu brzo su se vratili shvaćajući konačno da se na otocima Tuamotua živi dok ima danjeg svjetla. 

30.04.2013. utorak

Jutro je počelo vrlo aktivno, iznajmile su se bicikle i započelo je istraživanje otoka koji je upravo idealan za obilazak biciklom. Potraga se ipak najviše odnosila na bisere odnosno mjesto na kojem se najpovoljnije mogu kupiti. Ipak stiglo se ugurati u dnevni program i pokoje kupanje i piće u lijepom White sand beach resortu.

Ronilačka sekcija nakon odrađenog ronjenja izvan lagune priključila se biciklistima u istraživanju otoka.

Večera na brodu i oproštaj od tri člana posade, teško je svaki put kad netko odlazi s brod, kao da s njima i dio tebe svaki put ode. 

01.05.2013. srijeda

Sina, Čićo i Renato uživaju u posljednjem kupanju na Tuamotu. Prebacili smo se Dorom u blizinu aerodroma kako bi se trojka putnika do zadnjeg trenutka kupala.  Pozdravljanje je uslijedilo nakon ručka nekako brzo iskrcavši ih preko prove Dore direktno na mul niti stotinjak metara udaljen od aerodroma. Mašemo jedni drugima želeći najbolje u onom što ih očekuje, nama na brodu na daljnjem putu, a povratnicima u civilizaciju što manji šok i brzu prilagodbu.

Dok je avion uzletio mi smo se već vratili i usidrili na starom mjestu ispred Rotoave, uzeli opremu za ronjenje i otišli oko malog spruda u blizini Dore. Činilo nam se da nas avion nisko prelijeće pa smo za trenutak prestali s ronjenjem i dugo mahali u smjeru aviona. 

02.05.2013. četvrtak

I danas je bio sadržajan dan u kojem je dio posade biciklima obilazio ovaj dio otoka. Mladen i Maja sutra odlaze,  zadnji cijeli dan dobro su iskoristili i na brod se vratili s puno korisnih informacija koje će nama koji ostajemo zaista koristiti. Već znamo gdje ići i gdje što kupovati, Maja je uspostavila kontakt s gospođom iz turističke zajednice, a Mladen koji apsolutno vlada francuskim jezikom jednostavno će biti nezamjenjiv u komunikaciji posebno s lokalnim stanovništvom. 

I opet zajednička večera i palačinke kao desert.

03.05.2013. petak

Ovaj put nismo samo došli u blizinu aerodroma nego smo se usidrili stotinjak metara ispred mula gdje smo se kupali do zadnjeg časa. Maja i Mladen su pripremili torbe ostavivši mjesto samo za kupaće kostime koje će zadnji tren ubaciti među prtljagu i pravac aerodrom.

U trenutku slijetanja aviona Maja je izašla iz mora na palubu Dore, a kako smo se već ranije oprostili slijedeći korak bio je brzo se presvući i uskočiti u gumenjaka u kojem su već bile torbe, Mladen i ja i naravno upaljeni motor. Kao po špagu iskrcaj, odlazimo do aerodroma zajedno, malo teža od dozvoljenog, ali prtljaga prolazi, sreća prati hrabre. I još imamo vremena za upoznavanje jer je naš novi (stari, od prošle godine) član posade Zoran Majkić upravo sišao sa istog aviona koji sada leti nazad za Papeete. Dragi Mladene i Majo vašim odlaskom ostajemo bez dvije važne karike Sharedreamsa, tebe Majo teško netko može zamijeniti u idejama i organizaciji te osvježenju koje svakim svojim dolaskom na Doru doneseš, a za Mladena koji je prava umjetnička duša s profesorskim pedigreom i dobri duh broda sa izuzetnim smislom za odmjerenost   uopće ne treba pokušavati naći adekvatnu zamjenu. Onaj dio vezan za  komunikaciju na francuskom jeziku bez kojeg bi se često mogli samo slikati sa Polinežanima ni ne moram posebno isticati. 

Već za sat vremena opet smo usidreni na našem starom mjestu ispred Rotoave. Zoranu ne treba puno da se ponovno udomaći na brodu. Ja sam pak osim pouzdanog člana posade dobio i snimatelja tako da ćemo uskoro biti u prilici i objaviti video uratke naših doživljaja.

04.05.2013. petak / 05.05.2013. subota

Došao je red i na mene da se malo provozam biciklom po otoku. Sunce se baš danas sakrilo malo iza oblaka tako da je cjelodnevna vožnja bila izuzetno ugodna. Kako sam već raspolagao s informacijama provjerenim od naše posade prethodnih dana preostalo mi je samo opustiti se i uživati ovaj put ne u moru nego u blizini mora. Naravno da je Zoran dobro iskoristio dan snimajući materijale koje će kasnije vrijedno montirati na brodu. 

Ali nama još večeras valja poć pa se iza večere opraštamo s Fakaravom ploveći u smjeru Apatakia. Danim već nema vjetra, bojimo se da ćemo i ove noći sporo jedriti. Prognoza zove lagani vjetar pa iako imamo samo 60-ak milja isplovljavamo oko 19.00 sati računajući na brzinu oko 4 čvora punim jedrima. 

Na nekoliko milja od Fakarave pojavio se vjetar, ali ne onaj očekivani lagani nego jaki. Kiša, pljusak, nevere su se izmjenjivale kao na traci, besana noć za sve. I za one koji su je proveli sa svojom borbom s morskom bolešću u kabini kao i za nas dvoje na palubi koji smo blagoslovljeni da ne osjećamo posljedice morske bolesti, ali zato smo dužni iznijeti teret navigacije.  

Pitao sam se te noći hoće li kiša uopće stati, iz čega još pada, a vjetar je stalno mijenjao smjer koji put i za 360 stupnjeva unutar nekoliko minuta snagom od nekoliko do 35 čvorova. I valovi više nisu znali odakle bi nas tukli, a niti smo mi znali odakle nas više sustižu. Govorio sam kako smo lako odjedrili od Caba do Markeza pa mi se sad vraća. U 4.00 ujutro smo bili pred ulazom u Apataki s južne strane otoka, nekoliko smo sati čekali ne bi li provirilo sunce ili se bar smanjio val na ulazu.  Oblaci kao da su se usidrili poviše nas. Produžit ćemo još petnaestak milja prema sjeveru otoka gdje se nalazi drugi ulaz u lagunu. Toj odluci kumovao je i vjetar koji nam je zapuhao oštro boka dajući nam priliku da ne mijenjajući uzde odjedrimo do odredišta. Negdje oko 9.00 granulo je sunce kao naručeno za prolazak kroz kanal do lagune u kojem se čak ni val nije puno osjećao. Nakon nekoliko milja plovljenja lagunom pronašli smo svoje mjesto. Nakon sidrenja zasluženi odmor, kupanje, kasni ručak a s odlaskom sunca srušio sam se u krevet i spavao, spavao, spavao. Kad sam se usred noći probudio već potpuno odmoran pogledao sam jedan film i nastavio spavati do jutra.   

06.05.2013. nedjelja

U 05.30 već smo zaplovili prema izlasku iz kanala, a u 06.15 iza nas je ostao Apataki. Pravac Manihi ili Ahe. Kako nije velika razlika u kursu putem čitam navigacijske upute i dolazim do zaključka da je ulaz u Manihi za nas jako plitak i problematičan. Kako nemamo pomoć vjetra nego plovimo pogonjeni motorom ulazak u udaljeniji Manihi bi uslijedio u samom sutonu što s obzirom na komplicirani ulaz ne ostavlja dovoljno prostora za alternativna rješenja pa sa Makemo poučkom lako donosim odluku da je naše odredište otočić Ahe koji ima puno bolji kanal za ulazak u lagunu, a i bliže je točno toliko da se do mraka možemo smjestiti i obići mjesto, ako ustreba. 

Dobro planiranje više je od pola posla, u Ahe smo ušli bez ikakvih dvojbi i poteškoća te se odlučili za odlazak u mjesto koje se nalazi na 5 nm od ulaznog kanala.

Ispred mjesta usidrila se jedrilica veća od 16 metara s jednim članom posade. Turčin, arkadaš (prijatelj), spominjem mu moje obilaženje turske obale, drago mu je, daje nam informacije o sidrištu. Ulazimo u sidrište u blizini mula za opskrbu taman dovoljno veliko za sidrenje jedne jedrilice. 

U tili čas i gumenjak je u moru, spremni za obilazak mjesta prije noći.

Prva osoba na koju nailazimo je jedan Mahu (feminizirani muškarac) koji nam nudi perle. Brzo shvaćamo da su perle dvostruko lošije i najmanje trostruko skuplje nego na Fakaravi. Mjesto nije osobito lijepo, interesantno je bilo jedino na sportskom igralištu gdje su košarku igrali u jednoj ekipi svi pomiješani i u uzrastu i u spolu. U sumrak su komarci nemilosrdno napali pa smo se povukli na brod sumnjajući jesmo li dovoljno daleko od obale da nas ovi napasnici puste na miru. 

07.05.2013. ponedjeljak 

Ranim jutrom smo se vratili u blizinu ulaska u lagunu gdje smo se usidrili među koraljnim glavama na 20-ak metara dubine. Tomo i ja smo zaronili s bocama, a ostatak ekspedicije jutro je proveo u kupanju i obilasku imanja na kojem je farma kokosa.  Ljubazni domaćin koji inače živi i na Tahitiju imao je mnogo strpljenja s nama objašnjavajući nam proces proizvodnje dobivanja kokosovog ulja koji je njegova specijalnost.  Ovdje ne znamo što je s komarcima, ali muha ima toliko da ni ponuda domaćina da s njim ostanemo na večeri nije bila dovoljno jak argument za ostanak još jednu noć. 

Inače ronjenje je bilo zanimljivo.