Društveni otoci drugi put

27.06.2013. četvrtak

U 7.00 sati ujutro već smo bili na izlazu iz Papeetea, ovaj put znamo da nas kasnije vodi put prema zapadu pa pomalo sjetno gledamo na mjesto u kojem smo boravili sve skupa gotovo dvadeset dana. Zavrjeđuje li ijedno mjesto toliko zadržavanje to vam ne mogu odgovoriti sada, ali Papeete je bilo mjesto u kojem smo se zaista dobro osjećali i gdje smo stekli nove prijatelje. 

Moorea drugi put, motorom smo se ponovno prebacili preko kanala, ali ovaj put spremni na iznenađenja pa su svi članovi posade (9) na vrijeme zauzeli svoja mjesta u kokpitu. Kako imamo dvoje djece Marina (10) i Gracielu (8) za njih vrijedi obaveza nošenja pojaseva za spašavanje tijekom cijele plovidbe što se odnosi i na dvije gospođe koje čuvaju djecu, a ne plivačice su. Ipak uz takve mjere opreza nemam osjećaj da ih je strah, doduše ovo nam je četvrta zajednička plovidba, ali prvi put ćemo imati relaciju dugu 90-ak nautičkih milja na otvorenom moru. Vidjet ćemo, mada mi se čini da sam ja najzabrinutiji, a to onda valjda govori da je sve u najboljem redu.

Do Mooree bonaca, ni vala ovaj put gotovo da nema, a ja ih spremao na teže uvjete. 

Ponavljanje lekcije, Opunohu Bay, kupanje i hranjenje velikih golubova, noćenje uz desetak jedrilica koje već duže vrijeme srećemo u ovom arhipelagu.

28.06.2013. petak

Prognoza je povoljna pa isplovljavamo već u 6 sati ostavljajući iza sebe lijepu Mooreu. Vjetar puše snagom oko 15 čvorova u čistu krmu pa jedrimo leptiricom točno u smjeru otoka Huahine. Gotovo idealni uvjeti za plovidbu, sunčani dan, i prosječna brzina oko 7 čvorova. Nakon 13 sati jedrenja uplovljavamo u Fare, glavni grad Huauhinea. 

U 20.00 sati odlučio sam se malo poviriti u grad jer petkom navečer bi trebalo biti najživlje. U baru koji je jedini otvoren govore mi da rade do 22.00 i onda zatvaraju, a ništa drugo ne radi. Vraćam se na Doru i prije nego što sam praktično bilo gdje krenuo. Ipak mladići koje sam sreo na obali rekli su mi da je sutradan veliki program s plesnim točkama i zabavnom večeri do 4 sata ujutro. Iz ove perspektive baš i ne vjerujem u njihove riječi, ali nadu ne gubim, ona ipak umire zadnja. 

29.06.2013. subota 

Dan za pamćenje na otoku za pamćenje. Podijelili smo se u dvije interesne skupine, bicikliste koji su se oduševili viđenim, te nakon 8 sati vožnje iscrpljenih u toj mjeri da nisu imali snage za noćni provod i kupače koji su pronašli izuzetno lijepu plažu u blizini sidrišta. Plaže i krajolik su jedinstveni, a uređenost otoka naprosto je na najvišoj mogućoj razini koja ustvari odgovara količini ljubav koju svaki stanovnik ovog otoka osjeća prema rodnoj grudi. Operacija izlaska u noćni život nije bila jednostavna, a kandidati su otpadali jedan po jedan. Ipak je petero najžešćih krenulo s Dore u 20.00 sati prema obali i nakon kraćeg raspitivanja shvatili smo da imamo 2 km pješačenja do mjesta gdje se održava zabava. Marin, Graciela s djecom nisu željeli riskirati odlazak mračnom cestom u nepoznato jer su lokalni taksisti već na tom mjestu, a nije ih moguće dozvati da nas prebace. Tako sam ostao sam, ali nepokolebljiv u odluci da se svojim očima uvjerim da sam eventualno pogriješio. U sredinama koje ne poznajem obično se odjenem tako da ako trebam brzi uzmak ili odgovor na fizički napad mogu adekvatno reagirati, znači na nogama je sportska obuća i kratke hlače. Kad sam sam nekako se osjećam bolje jer snosim samo odgovornost za sebe, a i uzdam se poprilično u brze noge otkad su gotovo nestali bolovi od jednom operiranog meniska. Putem pazim da me netko od veseli vozača na pregazi, a imanjima se ne smijem previše približiti jer se psi čuvari slobodno kreću unutar imanja iz kojeg bez problema mogu izaći na cestu. Putem sam uzeo i jedan štap zlu ne trebalo. Svako malo osvrćem se oko sebe jer spoznaja da je ovaj otok specifičan i po tome da ne vole baš Francuze i najgovorljivije su pristalice odcjepljenja, uz to poprilično često u zadnje vrijeme napadaju turiste i u po bijela dana oduzimaju novac i nakit…

Ali nije me strah, nešto mi govori i vuče mjestu zabave, otok mi je od samog početka vrlo privlačan, a svi kontakti s lokalnim stanovništvom su  bili tako zanimljivi i sadržajni.  Već sam tu na ulazu, večera ili samo gledanje programa, opet izuzetno ljubazni na ulaznim vratima pa se bez puno dvojbi odlučujem uzeti i večeru. Sve skupa cijena oko 22 eura bez pića. Pronalaze mi stol na lijepom mjestu, tristotinjak domaćih uživa u plesnim i pjevačkim točkama, imaju čak i dvojicu humorist koji uspješno nasmijavaju čak i mene koji jako slabo razumijem što govore. I kad sam promislio kako je jadno biti sam ugledao me i pozvao za svoj stol Francesco, Talijan iz Milana koji jedri oko svijeta kao član posade mijenjajući brodove da bi došao do željenih destinacija. Simpatičan momak, dobra posada, ali nakon dva sata odlaze, a atmosfera je sve bolja i bolja. Program daleko najbolji od svega što sam do sada vidio, isplatilo se doći. Nude mi prijevoz do broda, ali ni ne pomišljam na odlazak. Već sam se i s nekim domaćima polako upoznao  i oni me ostavljaju govoreći mi da je šteta sada otići. I ostajem ponovno sam bar za trenutak kad mi je pristupio najveći čovjek, vjerojatno i najjači koji je već polako bio u po karga ili polu pijan. Pitao me odakle sam, naravno na francuskom što mi nije bilo lako razumjeti , ali sam se nekako snašao i odgovorio, Hrvatska, Croatia. On se nadovezao Cro Cop, a ja Mirko Filipović, moj bivši kolega policajac (nisam slagao jer smo u policiji svi kolege makar se s Mirkom ne poznajem osobno). S tom se rečenicom moj status u objektu potpuno promijenio, odjednom sam bio u centru pažnje pozvan prvo u jedno pa drugo pa treće društvo koje se toliko raspitivalo prvo samo o našem Mirku, a onda i o Hrvatskoj. Zvuči nevjerojatno, ali je prava istina da je Mirko Filipović Cro Cap najpopularniji sportaš na otoku od svih, prvi. Zašto baš on pitao sam ih jer ima puno jako kvalitetnih boraca širom svijeta da ne spominjem ostale sportaše planetarno popularne. Specifičan otok i specifičan odgovor, najhrabriji je borac za njih kojeg su ikad gledali, a borilačke sportove prate svakodnevno. Tako su me dirnuli u nacionalni ponos da su mi suze potekle, obećao sam im da ću jednom kad se vratim u domovinu pozdraviti Mirka u njihovo ime i ispričati mu priču o otoku i njegovim štovateljima. Nigdje, ali baš nigdje do sada ni jednog hrvatskog sportaša nisu uzdigli na pijedestal tako visoko, na sami vrh kao na ovom prekrasnom otoku Mirka Filipovića. Čestitam ti Mirko na sportskom uspjehu i izuzetnoj karijeri, ali ovaj put još i više na dojmu koji si ovdje ostavio i promociji sporta i nacije u cijelosti. 

Bezbrojna upoznavanja i ture pića, ljudi su mi prilazili želeći bar na trenutak čuti moj glas i spomen slavnog imena voljenog sportaša na hrvatskom jeziku. Noć za pamćenje jedna od najljepših na putovanju do sada. Do gumenjaka su me naravno dovezli autom i u pratnji još nekoliko vozila oko 20-ak ljudi. Želja im je bila da ponesem što ljepše utiske s otoka. Obećanje sam dao i nema druge jednom ću ga i ispuniti makar do Mirka morao na noge iz Splita.  

30.06.2013. nedjelja

Oko pet sam sklopio oči, a u šest ih ponovno otvorio, pokret, Tahaa nas čeka, 20 i kusur milja, a željeli bi proći otok u jedan dan kako bi nastavili prema Bora Bori i barem imali dan dva prije razvoja jakih vjetrova za nekoliko dana us ciljem obilask lagune otoka. 

I opet lijepo vrijeme, čista krma, leptirica, 7.5 čvorova brzine.

Ulazimo u lagunu Tahaau na istočnom ulazu praćeni velikim oblakom iz kojeg samo što nije počela kiša. Odlučujemo nastaviti prema koraljnom vrtu jedreći sjevernom stranom lagune otoka kuhajući usput ručak te se sidrimo oko 13.00 sati taman kad je ručak bio na stolu. Popodne se aktivno provelo obilazeći koraljni vrt i prekrasni resort koji je zaista vrhunski uređen. Za kupanje u bazenu nismo smogli financijske snage jer je dnevno kupanje po osobi 50 US$, a piće smo popili po paprenoj cijeni kako bi nas pustili prošetati kompleksom pa smo taj trošak podveli pod ulaznice. Još jedna mirna noć spavanja u laguni.

01.07.2013. ponedjeljak

Uvijek mi je nekako drago započeti mjesec s ponedjeljkom. Tad mi se čini da nekako sve kreće ispočetka posebno u prvom tjednu kad se redni broj mjeseca poklapa s rednim brojem dana u tjednu. 

U 6.00 sati već smo plovili prema izlazu iz lagune otoka Tahaa sa zapadne strane dok se većina članova posade polako ustajala pripremajući se za susret s otvorenim morem 40-ak minuta nakon isplovljenja. 

I opet svi su bili na svojim mjestima u trenutku kad smo osjetili prvi val s pučine. Spustili smo tunje u more neposredno nakon izlaska na otvoreno more i nakon nepunih 5 minuta bzzzzzzzz, riba, Ante, Marin i Marin stvorili su se kraj štapa, unaprijed smo se dogovorili da dva Marina, otac i sin ovaj put izvlače ribu. Frižideri su prazni što se tiče ribe, a ovaj se arhipelag i nije baš iskazao izdašnošću pa je svih malo panika kako će sve skupa završiti. Al dogovor je dogovor i gušti su gušti pa ne mijenjamo kombinaciju. Ipak Ante je u blizini štapa i dalje onako neka se nađe. Dvojac istog imena dovukao je ribu do pred sami brod vrlo brzo tako da smo potpuno promašili procijeniti veličinu ribe, očekivali smo ribu od nekoliko kilograma pa sam umjesto harpuna uzeo spravu kojom kačimo manju ribu. Na 7-8 metara od krme riba se pojavljuje na površini, wahoo, trofejna riba izvanrednog mesa na prvi pogled preko 20 kg velika. Mislim se da mi je sad harpun ne bi strepio, ali ova mala kuka protiv ribe koja ima jedan od najnezgodnijih ugriza u moru, a nalikuje barakudi makar je iz obitelji tuna. Prava grabežljivica sa zubima kojima momentalno dere kožu čovjeku pri ugrizu, a česta su i presijecanja krvnih sudova. Davno, davno smo uhvatili wahooa i to samo jednom prije, ma je rizik zakačiti ga malom kukom ali sekunde su u pitanju i riba se može otrgnuti svaki čas. S otvorene krmene platforme zamahnuo sam provukavši kuku točno iza glave. Tooo, evo je izvlačim je u prostor krmenih skala, riba ima oko 25 kg i neda se, pokušava me ugristi a ja je izbjegavam, još samo treba podignuti platformu pa je borba gotova, jednom rukom dižem platformu drugom jedva kontroliram ribu. Platforma zatvorena, pobjeda je naša, krv iz prsta, aha zakačila me srećom minimalno, dobro sam prošao. Kroz glavu mi je prošla slika koju sam zapamtio iz Atuone na Markezima gdje sam sreo Austrijanca kojega je wahoo duplo manji od ovog ugrizao za stopalo. Nakon nekoliko mjeseci od ugriza još se nije smio kupati, ranu koju je prelazeći Pacifik sam šio inficirala mu se nekoliko puta.  A ni stopalo ne izgleda kao novo, kao da se opekao nečim jako vrućim. Ante je donio specijalni nož kojim ubijamo plavu ribu, ubod u mozak, samo jedan i riba se zauvijek umirila, a odmah po tom dva ubod uzduž leđnih peraja sa svake strane i to je to. Potok krvi treba ispustiti iz plave ribe da bi joj meso ostalo što svjetlije boje s minimalnim prodiranjem krvi iz sudova u meso. Riba je ostala obješena nekoliko minuta za leđnu peraju, taman dovoljno za nekoliko fotografija i završetak procesa izbacivanja krvi. I drugi nož je tu, posebnog oblika, poput sablje kojim siječemo ribu, prvo uzdužno na dva dijela, a onda filetiranje. Glavu i meso oko glave te pancetu (dio uz trbuh) vraćamo moru, odnosno morskim psima što je stari obred u Francuskoj Polineziji i glava se uvijek daje za žrtvu. Mi smo pridodali pancetu jer u tim dijelovima tijela meso je najizloženije ciguateri, bolesti koja nas je već u lakšem obliku zadesila, pa smo od tog trenutka praktično izbjegavali ribu na jelovniku. Od tada su prošla dva mjeseca, a wahoo, trofejna riba u sportskom smislu i na tanjuru je pred nama. Nekome je pala na pamet ideja da ribu bacimo jer je uhvaćena u blizini koraljnog grebena. Ja je jedem, a za vas ne znam, ali bacanja nema makar je rastezao mjesec dana po frižideru. Tomislav mi se brzo priklonio, Ante koji je najviše osjetio ciguateru od svih nas uskoro je isto popustio. Ostali su ustrajali za sada u naumu da riskantnu ribu ne jedu. Imati će čak 3 pokusna kunića, više od ijednog vladara koji su imali svoje kušače hrane da bi se zaštitili od trovanja. Ovdje treba pričekati na simptome jedan dan.

Nakon tri sata uplovili smo na Bora Boru koristeći jedro i motor jer je vjetar bio na granici jedriti ili ne, a po dizanju sunca pokazalo se da je odluka bila ispravna jer je vjetar gotovo potpuno prestao. 

Potrošili smo ok sat vremena na kupovanje osnovnih namirnica i ulijevanje benzine jer je dizela nestalo. Kako se to zna često dogoditi, a uskoro isplovljavamo na dugi put dogovorili smo se da je ulijevanje dizela u tankove primarni zadatak.

U podne smo već bili usidreni u laguni na jugoistočnom dijelu otoka ostavivši iza sebe lijepe hotele koji često krase naslovnice turističkih magazina. Ponavljanje lijepih stvari definitivno ima svoju čar. To se i ovaj put pokazalo.

02.07.2013. utorak

Probudili smo se u jednoj od najljepših laguna svijeta, more je nevjerojatnih boja, a plaže koje nas okružuju su jedine na Bori koje su sačuvane od izgradnje. Plivanje, ronjenje, kajak, gumenjakom ovamo i onamo, dan je prošao ponovno tako brzo. Znajući za lošu prognozu i frontu koja će donijeti jaki vjetar još ove noći dižemo sidro i napuštamo rajsku lagunu. Svima nam je žao što odlazimo tako brzo, ali moramo nazad, ako želimo lagunu zapamtiti samo po lijepom. Na putu prema yacht klubu susrećemo dva katamarana koji idu u suprotnom smjeru. Pripadaju charter kompaniji  Moorings. Graciela me pita znaju li oni gdje će i kakvo ih vrijeme očekuje. Odgovaram joj da vjerojatno znaju za prognozu, ali ne znaju koliko nezgodno može biti u laguni te da povratak noću gotovo da nije moguć. Hvatamo zadnju slobodnu bovu i opušteno ulazimo u noć. Ja sam pospremio sve što bi u naglom naletu vjetra moglo odletjeti s palube i dalje vjerujući u prognozu.

03, 04, 05 i 06.07.2013. srijeda, četvrtak, petak, subota 

Oko 2 iza ponoći vjetar se iznenada obrušio na otok i lagunu. Znajući da smo na najboljem i najzaštićenijem dijelu otoka samo sam prošetao palubom još jednom kontrolirajući konope koji podižu jedra, a za ovo priliku udaljeni od jarbola kako svojim lupanjem o jarbol uz pomoć vjetra ne bi budili i uznemiravali nas u lijepim snovima. Oko 7 sati ujutro eto naših poznanika s dva katamarana, vrte se oko sidrišta, nemaju mjesto, ali imaju neprospavanu noć iza sebe. Graciela se smije, zadovoljna i naspavana, sretna što smo ovu noć proveli tu.  

Dani vrlo promjenjivog vremena, nismo se micali sa sidrišta osim za ulijevanje goriva. Poznavajući čudi Polinezije, a posebno Bora Bore gdje smo polu domaći iskorištavali smo sunčane periode i trenutke slabljenja vjetra za kupanje na obližnjim motuima. I gledali svaki dan izjutra kako se odvažni vraćaju s pokušaja odlaska na istočni dio otoka, našu rajsku lagunu koja ima samo jednu manu, a to je da je izložena vjetrovima s jugoistoka koji su jako česti i jaki u ovom dijelu godine. 

S obitelji Bosotina Arroyo se sutra rastajemo na kraće vrijeme, mi ćemo jedrima, a oni na razne načine do Fijia. Unaprijed se radujemo novom sastanku. Samo je do njega nešto više od dvije tisuće milja ispred nas. Prva usputna stanica na putu je 700 i nešto milja udaljen otok Suwarrow. I zamislite svoj rođendan bi trebao proslaviti tamo. Jednom sam prije odlaska na put kad me prijatelj pitao što bi sebi poželio za rođendan, odgovorio sam kao iz topa da ga provedem na Suwarrowu u otočju sjevernog arhipelaga Cookovih otoka. Tada šala i sanak pusti, a evo sada nadomak ostvarenju. Već sam sebi odavno rekao i mnogo puta ponovio: Leo pazi što želiš jer će ti se možda ostvariti. Srećom, ako se još samo malo neke stvari poklope Suwarrow bi stvarno mogao biti naše odredište 13.07. Plaćam svima koji se tamo zateknu rundu pića. Za sada znam da su 2 čuvara parka tamo, a koliko će biti namjernika poput nas ne znam.  Zato idem još jednom povjerit zalihu žestokih pića. Valjda će 5 boca biti dovoljno. Kako Coca cole nemamo pića će se miješati sa sokom iz kokosovih oraha. Njih tamo ima dostatno, informacija provjerena iz pouzdanih izvora.