Bora Bora - Suwarrow

07.07.2013. nedjelja, pa 08, 09, 10.07. ponedjeljak, utorak, srijeda
Radni dan je počeo i prije jutra, u 05.30 smo započeli s pripremama za iskrcaj naših Bosotina-Arroya koji će nakratko predahnuti od zgoda Sharedreamsa da bi nas ponovno sustigli 01.08. u Suvi na Fijiu.
Njih od nas dijele tisuće milja koje će provesti leteći avionima u zraku, a nas samo 2300 nm koje trebamo odjedriti.
Do podne smo napravili gomilu posla pripremajući Doru za isplovljenje. Sve je konačno na svom mjestu i točno u podne puštamo cime i opraštamo se od Bora Bore. Nakon nekoliko sati Bora Bora polako nestaje iza nas dok mi fotografiramo sjevernu stranu otoka Maupiti. Idealan vjetar sa istoka daje nam priliku za brzo jedrenje prema narednom cilju, otočiću Suwarrow koji pripada sjevernom otočju Cookovih Otoka. Samo 700 nm, ako bude sve u redu eto nas za 4 dana. Bilo bi lijepo uploviti po danu, a nije baš lako izračunati vrijeme uplovljavanja na tolikoj udaljenosti.
Prepuštamo se ritmu dežurstava i uživanja u jedrenju. Ovo je područje poznato po naglim promjenama vremena u kojima su vremenske prognoze dosta nepouzdane pa su neki slavni nautičari na ruti između Bora Bore i Fijia imali vrlo neugodna iskustva koje su svrstali u svoje najteže plovidbe.
Sve to me malo više drži opreznim, ali s ovakvim vjetrom i vedrim nebom, pozvat ću se malo na sreću i svakako na molitvu možda nam plovidba protekne u željenom ambijentu.
Smjene su se mijenjale, a vjetar je puhao točno onako kako nam je prognoza predviđala. I potrebnom snagom što je najvažnije. I ribu smo ulovili u pravi trenutak, jednu tunu od desetak kilograma i jednog wahooa slične veličine. Ante se uhvatio spremanja ribe i diskusija koja je najbolja plava riba u moru je mogla započeti, meni je najdraži wahoo, pa tuna mada se koji put zamislim nad redoslijedom pa mi dođe da tunu stavim na prvo mjesto. Wahoo je inače riba iz obitelji tuna koja ima vretenasti oblik tijela i zube poput pile možda i oštrije od barakude, a izgledom podsjeća na našu ribu škaram. Meso je izrazito bijele boje pa kad je servirano u filetima teško bi netko i pomislio da se radi o plavoj ribi.
11.07.2013. četvrtak
I tako u guštanju i kužinavanju prošla su 4 dana minus 4 sata koliko nam je trebalo do samog ulaza u lagunu Suwarrowa u 08.00 sati ujutro. Toliko sam čitao i sanjao o ovom otočiću iz snova, nacionalnom parku koji je svojom ljepotom zadivio još i prve posjetitelje koji su ga unijeli na zemljopisne karte, pomorce s ratnog broda ruske mornarice istog imena (Suvarov). Do današnjih dana ime se nije mijenjalo samo su slova u imenu malo izmijenjena ovisno o onima koji su otokom „upravljali". Kako se danas sve o svemu može pronaći na internetu ja ću se zadržati na svojim utiscima.
Nije lako biti realan u procjeni nečeg o čemu tako dugo sanjaš, ali iskustveno se ili oduševim ili pomalo razočaram onim što me dočeka u stvarnosti nakon pustih maštanja. Ovaj put oduševljenje otokom me nije napustilo ni nekoliko dana nakon što smo isplovili s otoka.
Ulazeći u lagunu pogađali smo koliko će brodova biti usidreno pa smo s obzirom na informacije dobivene iz raznih resursa prognozirali najmanje 6, najviše desetak brodova. Samo dva su usidrena, mi smo treći.
Dok polako prilazimo sidrištu mali aluminijski brodić dolazi nam u susret, Charley i Harry, žele nam dobrodošlicu i pokazuju mjesto za sidrenje. Oni su predstavnici vlasti Cookovih Otoka i nakon nekoliko minuta na brodu već ispunjavamo formulare s kojima i službeno ulazimo u državu. Cijena 50 US$ uključuje svu papirologiju i sidrište za 14 dana koliko se maksimalno može zakonski provesti tu, ako vam ovaj simpatični dvojac ne progleda kroz prste pa vas pusti još koji dan. Mi smo u priličnoj žurbi s napravljenim planom da se ne zadržimo dulje od dva dana i nekoliko sati pa smo dvojac bombardirali pitanjima. Kako se radi o nacionalnom parku režim je strog pa se sa sidrišta bez pratnje jednog od njih ne smije, samo na otok na kojem je smješten ured i objekt za stanovanje moguće je posjećivati samostalno. Naravno da se angažman plaća pedesetak dolara po osobi za poludnevni izlet njihovim brodićem i našim gorivom, ali nama bi jer sam ja kolega policajac skinuli cijenu 50%. Ah da, taj novac je njihova ekstra zarada, nema računa i ne ide u državni proračun. Koji biznis odmah nam je palo na pamet, zakon pogoduje, a ekipa napravila biznis.
Meni je za početak bilo najvažnije dobiti dozvolu za ronjenje bocama što je zabranjeno, ali smo se nekako dogovorili da možemo zaroniti samo oni o tome ne znaju ništa i ne odgovaraju za nas. Kažu da vrebaju dvije opasnosti u moru zbog kojih je zabranjeno ronjenje, prva je opasnost od pogreške u samom ronjenju te nemogućnost prebacivanja nikakvim sredstvom do bolnice,a s tim je povezan i drugi razlog koji mi se učinio znatno prihvatljivijim opasnost od napada morskih pasa koji su ovdje agresivniji iz nekog razloga nego na drugim mjestima. Pitam koje su to vrste koje su neugodne, ali informacije koje dobivam mi se ne čine najpouzdanijim pa odbacujem drugi razlog za oprez, ostaje samo onaj zbog tehničke pogreške u ronjenju.
I tako smo mi četvrtak iskoristili za kupanje i ronjenje. Prolazi između otvorenog mora i laguna su najinteresantniji iz razloga što su tu najjače struje pa je i život u moru na tim mjestima posebno zanimljiv gdje se često mogu susresti gotovo svi pripadnici hranidbenog lanca u moru s predatorima na kraju kolone.
Tomo i ja s bocama, a Ante u gumenjaku, ima nešto vjetra, ali ne damo se. Skačemo po meni na najboljem mjestu, rub grebena je na 15-ak metara dubine, a ispod toga ambis. Modrina koju ni dubinomjer s Dore ne bi mogao zabilježiti, po kartama negdje oko 200 do 500 metara. Boje su izuzetne, koralji su sačuvani i oko njih je zanimljiv riblji svijet. Ipak nema aktivnosti kao na Tuamotu otočju pa se pitam jesmo li stvarno na najboljem mjestu ili ovdje vrijede neka druga pravila. Malo me kopka i informacija o agresivnim morskim psima pa svako malo bacam pogled prema modrini, za sada ne vidim ništa. Ali dobro sam naoružan, Go Pro 3 kamera na teleskopskom štapu za snimanje. Ako ništa drugo ostati će zabilježeno.
Nakon 40-ak minuta u moru roneći na rubu ambisa ostao sam razočaran činjenicom da smo od morskih pasa vidjeli nekoliko njih white tip vrste koji su zaista bezopasni posvuda pa i tu.
Vraćamo se na brod i kasnije izlazimo na otočić gdje s Charlijem komentiram viđeno, a on mi odgovara da je naprosto nemoguće da nismo na tom mjestu nabasali na agresivne pse iz obitelji morskih pasa s koraljnog grebena. Odgovaram mu da nam nema druge nego sutradan nastaviti potragu, na što on vrti glavom i pita nas još jednom jesmo li sigurni.
12.07.2013. petak
Jutros krećemo s dogovorenim programom, prvo u potragu za mantama pa za sivim morskim psima.
Mante smo pronašli relativno lako na braku gdje dolaze na čišćenje tijela koje za njih obavljaju manje ribe grickajući izrasline. Te prekrasne prizore prvo sam snimio roneći na dah, a onda sam se vratio i bocama snimao ta krasna bića iz neposredne blizine. Neke su imale promjer krila oko 3 metra pa su manji morski psi koji su se povremeno pojavljivali u njihovoj blizini izgledali poput ribica. Kakav doživljaj, dva sata koje ću pamtiti zauvijek.
Ostali su nam još morski psi, oni agresivniji. Ne nosimo boce za ronjenje da smo lakši u glisiranju, a i val u laguni nije baš zgodan kad otežamo gumenjaka. Odlučni u namjeri da ih pronađemo selimo se po laguni prateći jake struje ne odustajući od dosadašnjih oceanskih iskustava. Prvo ih otkrivamo na jednoj poziciji nekoliko, pa na drugoj još malo više. Nije im baš drago što smo tu i pokazuju nervozu, ali smatram da još uvijek nisu dovoljno agresivni. Nastavljamo traženje, u kristalno čistom moru između dva koraljna grebena koji su paralelni i čine korit jakoj struji nailazim na ono što smo tražili. Petnaestak koraljnih morskih pasa (sivih), ne tako velikih, između metra i dva dužine, odmah nakon mog skoka u more bez boca s gumenjaka prilaze mi direktno iz svih smjerova pokazujući veliku uznemirenost. Počinju kružiti oko mene i gumenjaka za koji se držim jednom rukom, a u drugoj ruci je kamera kojom pokušavam snimati. Nakon nekoliko minuta na trenutak uskačem u gumenjaka jer više nisam mogao kontrolirati situaciju u moru, sve više pasa na sve manjoj udaljenosti od mene zatvorili su krug i počeli dolaziti direktno prema meni iz različitih smjerova istovremeno. Sad mi je postalo jasno što je Charly mislio kad je rekao da na Suwarrowu morski psi mogu biti jako nezgodni te da su ih iskustva s napadima i ugrizima od morskih pasa dovela do donošenja odluke o zabrani ronjenja. Hop, eto me u gumenjaku, sad ih gledam sa sigurne udaljenosti, a onda opet uskačem nakon stotinjak metara. I opet ista vrsta i slična brojnost, ali su samo tih stotinjak metara dalje znatno manje agresivni, a nakon stotinjak narednih metara sidrim gumenjaka i ulazim dublje među njih. Opet su to ona stvorenja od kojih ne strepim, makar moram priznati da su u usporedbi s drugim destinacijama puno, puno nemirniji i non stop na rubu agresije. Sjećam se dobro što mi je Ives Lefevre, poznati ronilac i stručnjak za morske pse savjetovao upozorivši me kad se pas pogrbi i posebno ako je u većoj skupini koja počinje kružiti i raditi sve manje krugove oko ronioca trenutak je za uzmak. Vratiti se treba kad ih prođe, a kad će ih proći i što ih to ima za proći odgovori su za kojima i on traga godinama roneći na svjetski poznatim destinacijama za morske pse zajedno s brojnim istraživačima ove ugrožene vrste.
Vrijeme nam je pobjeglo, moramo nazad, brzo će ručak i program, ne želimo zakasniti
Kako smo pola dana iza hrvatskog vremena odlučujem se proslaviti rođendan večeras, a poklapa se vrijeme i sa zabavom koju jednom tjedno i to baš petkom ovaj simpatični dvojac organizira za posjetitelje otoka. Danas su stigle još dvije jahte pa će nas večeras biti poprilično na zabavi u kojoj svatko nešto donosi s broda pića i hrane, a duo pegla peče ribu na gradele i sprema kokosove rakove.
Na drugim otočjima ti su rakovi toliko strašljivi i brzi ko munje da ih se praktično može vidjeti i uloviti samo noću. Ovdje se oni šeću na osjećajući nikakvu opasnost pa ih spretni Charly bez problema ulovi u po bijela dana i objesi da vise zavezani s niti kokosove palme.
U 5 sati popodne počela je gozba, ja sam darovao bocu whiskya Charlyu i šteku cigareta Harryu. Dvojac je toliko dobro organiziran pa je cijela večer imala unaprijed planirani tijek u kojoj su pokazali sve svoje vještine od sviranja i pjevanja, plesova, recitiranja, penjanja na kokosove palme, pletenje konopa, pripremanje i čišćenje kokosa. Nešto prije sumraka otišli smo na dio otoka koji gleda prema otvorenom moru, a gdje Charly redovno, svaki dan u isti sat hrani morske pse ostacima hrane i ribom. Voda do ispod koljena, a tridesetak morskih pasa grabi hranu koja im se daje. Ugaziti u to plitko more nije preporučljivo posebno kad se gray shark zaleti među white i black tip morske pse koji doslovno skaču na pedalj mora. Kako je to ipak moj rođendan poželio sam napravit neku glupost koje ću se sjećati pa sam u jednom trenutku ušao u plićak i zgrabio za rep morskog psa dužine metar i po i izbacio ga vani među nautičare koji su do tada sa sigurne udaljenosti pratili show program. Nije im bilo baš svejedno kad im se pas našao pod nogama, a prema meni su pogledavali malo s čuđenjem, a neki pomalo i sa zgražanjem. Sreća da je među prisutnima bilo dvoje djece koji su prepoznali šalu i oduševljeno me pozdravili. Revanširao sam im se kasnije obilnom porcijom kokica koje su pojeli ne mareći za specijalitete na stolu. Opet kod roditelja vjerojatno nisam dobro prošao, ali ovaj put se već spustio mrak pa im ni lica baš nisam vidio.
Ipak u programu gdje su domaćini tražili da svako od nas nešto otpjeva došlo je mojih pet minuta gdje sam dalmatinskom pismom pozitivno iznenadio i one koji su nakon neslane šale s morskim psom mislili da sam izgubljen slučaj. Da jedna, otpjevao sam 7-8 pjesama s repertoara koji sam uvježbavao sa Matkom koji je pjevajući i svirajući gitaru visoko podigao muzičke standarde na Dori u Sharedreamsu. Već za nekoliko sati sam ga nazvao sa satelitskog telefona i pohvalio se svojim nastupom rekavši mu da je kojim slučajem on tu bio s nama ne bi Suawarrow taj događaj nikad zaboravio. Možda jednom, tko zna se vratim sa Matkom.
Naravno da za prekrasan doživljaj prirode treba i lijepo vrijeme. Upravo takvu noć smo imali, bez mjeseca, vedro bez oblačića, uz tisuće zvijezda koje su se tako jako svijetlile da smo imali osjećaj da mjesec sjaji punom snagom. A mjeseca nigdje. Još dugo u noć iz kokpita sam gledao Suwarrow, da mi ostane zauvijek u meni, ovaj put ne samo kao san nego kao predivna uspomena.
Spreman sam sutra otići, ali nakon ribolova za koji sam obećao i Anti i Charlyu da ćemo otići.

13.07.2013. subota
Nije se pojavio prije zore kako je obećao, whisky je uzeo danak, ali oko 8.30 evo nam Charlya. Žurimo prema pošti za ribolov, izlazimo na otvoreno more, aluminijski brodić poskakuje, pokušavam snimiti koji kadar, ali nije lako. Panule su u moru, bole me već leđa od posrtanja po valovima, a Charly je sve uporniji, pokušava sve ne bi li ulovio ribu. Evo je prva je tu, Ante je izvadio bez problema, a onda ih nekoliko ispada, morski psi se vrte oko ulovljene ribe tako da je borba sa sekundama hoće li ulovljena riba prije u brod ili u trbuh morskog psa. Zato ribe i ispadaju s udice. Nakon sat i po vraćamo se s nekoliko riba, ali izubijani od mora, mokri smo bili cijelo vrijeme, srećom nije hladno, ali za snimanje gotovo nemogući uvjeti. Jebeš ti ovakav ribolov, ma gdje je ono kad nama na Dori zagrize riba pa je polako, onako gospodski izvlačimo…
Ribu darujemo drugim brodovima jer je mi imamo napretek. Između odluke da još jednom idemo roniti i isplovljenja odabiremo ovu drugu jer ako želimo još po relativno dobrom vremenu naprijed sad je trenutak. Brzo obavljamo formalnosti, ostavljamo hrvatsku zastavu u yacht clubu (čak tri slovenske se vijore) i rastajemo se za nevjerojatnim dvojcem koji nam je priuštio toliko zadovoljstva i upoznavanja običaja i kulture Polinezije. Nema što, svaki dar i svaki dolar pošteno su zaradili, to je posao, prezadovoljne mušterije, zadovoljni domaćini. Samo je jedan Suwarrow…
U 14.30 dižemo sidrimo, pozdravljamo susjede, fotografiramo, isplovljavamo iz lagune i još dugo, dugo se osvrćemo za sobom, za našim Suwarrowom, doviđenja ili zbogom…