Nadomak jednom velikom cilju

1.4.2013. ponedjeljak (Uskrsni)
1. April, dan šala u kojem se važno ne dati da te navuku na neku psinu za koju se neki moji prijatelji inače dugo pripremaju pa me iskustvo čini opreznim. S druge strane posadi na brodu sam rekao da na moru nema šala koje su na ilo koji način vezane uz našu plovidbu te da se ni sa svojima kojim pišu ne šale na uobičajeni način jer mi često zaboravimo s koliko strepnje naši bližnji kod kuće prate i strepe za nas na ovom putovanju. Dogovoreno smo poštovali makar smo se dali prevariti od Maje, naše buduće članice posade koja nas je izvijestila da mora odustati od dolaska zbog posla. Njen Mladen je odmah kontaktirao agenciju kako bi izvidio mogućnost i skratio i svoj ostanak na brodu, a tek pravi problem bio je kako i kud preusmjeriti već naručene dijelove opreme koje nam je Maja trebala donijeti. 13,30 popodne, još samo nekoliko milja smo od cilja i umjesto da su nam misli usmjerene prema cilju i radosti dolaska na Polineziju mi razmišljamo o tehničkim stvarima. Kad je zazvonio satelitski telefon sa ispisanim majinim brojem u trenutku mi je postalo jasno da se radi o šali što je i potvrđeno u narednim sekundama. Gledamo se u nevjerici ali se ipak smijemo svojoj naivnosti da smo se dali navući na takvu šalu. Narednih sat vremena telefonirali smo i slali mailove u vezi isporuke dijelova na originalnu destinaciju. Pitaju nas za razlog, a mi ne izmišljamo nego priznajemo da smo nasjeli na šalu. Na šalu pitaju nas u nevjerici poslovni partneri, zar se vi šalite s ovakvim stvarima. A evo ispada da se šalimo, ali branimo se da smo i sami nasjeli na šalu.
Plovimo već više od dva sata uz Hiva Ou, otok strmih obala i visova koji se izdižu iznad oblaka. Palme i kokosi posvuda, sve je zeleno, zeleno i toliko bujno da se na par milja od obale osjećaju mirisi tropskog raslinja. Fotografiram jedan potpuno novi ambijent koji me jako podsjeća na otok Madeiru.
U 14.30 ulazimo iza lukobrana u Atuoni, najvećem mjestu otoka. Desetak jedrilica koje su doplovile preko Pacifika već su pronašle svoje mjesto na sidrištu. Odlučujem se na najzaklonjeniji dio luke kako bi koliko je god to moguće izbjegli valjanje i tako nakon tko zna koliko noći potpuno mirno spavali. Upozoravaju nas da ćemo se na toj poziciji trebati maknuti teretnom brodu koji donosi opskrbu otoku. Pitamo kada i dobivamo odgovor za točno sedam dana. Dovikujem Anti na provi, obori lengere (sidra) puštaj 25 metara lanca, biti će dovoljno.
Upozorili su nas da se na mjestima gdje je crni pijesak sa isto tako crnim kamenjem i dnom izbjegava kupanje jer je more mutno pa se ne mogu vidjeti morski psi ukoliko ih ima u blizini, a time ni njihova reakcija na kupače. Boj se vuka boj se lisice…Za pet minuta svi smo već bili u moru proslavljajući dolazak osvježenjem u moru temperature oko 30 stupnjeva celzija. Da, da osvježenje jer je vani temperatura oko 40.
Na jedrilicama oko nas kao da nema života, nema nikakvih aktivnosti u popodnevnim satima. Oko jednog broda austrijske zastave kupaju se djeca. Pa kako nećemo i mi. Je da su djeca malo hrabrija od odraslih, ipak su to djeca koja i u luna parku ne osjećaju strah ni kad se „voze" u onim strašnim igračkama od kojih se meni diže kosa na glavi i nikad ne mogu povezati što odrasli vide u tim torturama?
Na brodu se slavi dolazak, 1. April, ma ne možeš vjerovati, nakon 18 dana i nekoliko sati na moru evo nas na odredištu. Moj plan je i bio uploviti na 1. April, ali kako smo nekoliko dana kasnili u odlasku bio sam gotovo siguran da u tome nećemo uspjeti. Dobro odabrana ruta i oprema Dore omogućili su dolazak u tako kratkom roku, pa ipak smo mi brod pobjednik sa ARC regate preko Atlantika.
U mjestu je sve zatvoreno zbog praznika, udaljenost od 45 minuta hoda u jednom smjeru baš i nije tako privlačna. Gospođa Mary Joe koju preporučuju nautičari nudi nam razne usluge prijevoza i izleta svojim terencem, pranje robe i odlazak u kupovinu. Pitamo za cijene od kojih nam se zavrtjelo u glavama, dobar dan Francuska Polinezijo, skupa si, bolno skupa makar smo upozoreni na cijene koje su nas dočkale.
Predvečer je dio posade krenuo u mjesto, a dio dočekao goste sa susjednog broda. Rob kao zapovjednik sa dvije članice posade, Raquel sa Jamajke i Laura studentica medicine Francuskinja, on 55, a njih dvi zajedno jedva 40 godina. Posada je već odavno odvrtila bezbroj scenarija tko je tu kome tko? Sažeto, brod je kupio u Primoštenu preko moj prijatelja Marka (Psiha) i kojeg hvali na sva usta. Kad je doznao da smo prijatelji odmah ga je nazvao, a Marko je brzo sve povezao čim mu je rekao da je sreo jednu hrvatsku posadu. I tako sada, prvi dan u Polineziji razgovaram mobitelom sa Markom i nastavljamo druženje sa Robom i posadom. Raquel zna raditi sve i svašta, ukrcala se na rodnoj Jamajci u potrazi za boljim životom u Australiji gdje je već čeka posao, a Laura se odmara od studiranja i skuplja oceansko iskustvo za napredak u zvanju skipera i instruktora jedrenja. Rob je jedriličar koji redovito jedri najveće regate u Australiji na koje me i pozvao i obećao ukrcaj na jednu od najslavnijih jedrilica svijeta, 112 stopa dugoj Wild Oats ljepotici čiji je skiper jedan od njegovih najboljih prijatelja.
Galon crnog je već odavno partija što je podiglo atmosferu i razvezalo jezike u bezbrojne priče o dogodovštinama na moru. Deana je od sviju najbolje prošla dobivajući Afro frizuru na poklon od Raquel koja je vrlo brzinom i umijećem oduševila. Ipak naša nagađanja o „ljubavnom" trokutu pokazala su se neutemeljenim na našu žalost tako da nije ostalo prostora za dodatne konstrukcije i maštanje kako bi bilo lijepo biti na Robovom mjestu. Odjednom smo ponovno shvatili kako nam je lijepo na Dori. Deana je momentalno dobila nadimak Rasta fari, a još je i dobro prošla jer joj je podla posada željela nadjenuti nadimak Hajle Selasi. Raspravu oko nadimka prekinuo sam slavnom rečenicom velikog Meštra Borisa Dvornika u Velom Mistu: „Neću politiku u svoju butigu". I tako sam povezao Smoju sa Jamajkom, Etiopijom i afričkom poviješću naroda Jamajke.
Prije rastanka pao je dogovor da u 7 sati sutra ujutro krećemo sa Mary Joe do mjesta napravit ulazne dokumenta, naravno svi članovi posade jer takova formalnost.

02.04.2013. Utorak
Hvala Bogu nije više prvi april. Skoro sam vam zaboravia napisat kako se Maji kao bumerang sa kamatama vratila šala koja nas je „skupo" koštala. Njen Mladen je kao dio posade koji su krenuli sinoć u istraživanje mjesta bio odsutan sa broda kad je Maja nazvala, po njenom vremenu u 23.15, a našem 20.45. Kad me pitala da joj ga dam na telefon sinula mi je ideja kako uzvratiti u ime posade za današnji udarac. Pretpostavljajući da se Mladen neće naljutiti rekao sam Maji da je Mladen zajedno sa ostatkom posade otišao na veliki uskršnji party u grad. Društvo su im pravile francuskinje sa susjednog broda koje su također dojedrile preko Pacifika i željne su provoda pa su naši momci idealno naletjeli, a bez Mladena koji govori perfektno francuski i profesor je na fakultetima na relaciji između Francuske i SAD-a komunikacija bi bila gotovo nemoguća. Dva skipera (njihov i ja) su ostali čuvati brodove kako i priliči uz kapljicu dobrog vina. S druge strane linije začuo se muk koji je momentalno potvrdio da je šala uspjela. Još sam pomalo bezobzirno dodao da je bolje da se javi ujutro jer se zabava tek zahuktava. Posada je konačno dobila satisfakciju za doživljeni šok, a Mladen koji je daleko najviše propatio u tim trenucima bio je izuzetno zadovoljan mojim postupkom. Ni do dana današnjeg nije Maji rekao da se radilo o šali čime je ispao pravi frajer, ja priznajem ne bi imao petlju učiniti tako nešto.
Jutros sam naravno na paniku pokušavao pronaći potrebnu dokumentaciju za vlasti. Svi su me malo čekali, samo malo. 2 kilometra autom do mjesta, a cijena po osobi 6 usa dolara. Pala kolja pljačka, još nam je tila i više naplatit, a mi bi s njom na izlet po otoku.
Žandarmerija je bila otvorena od sedam sati, naše posade su prve koje su se došle prijaviti. Službenici su dobre volje i šale se s nama, ali ipak traže od nas plaćanje Bonda (osiguranja u novcu koji treba položiti kao garanciju da ćemo imati za avionsku kartu ukoliko dođe do deportacije). Srećom dobar francuski omogućio nam je da me Mladen predstavi kao bivšeg pripadnika granične policije, znači njihovog kolege što sam mogao donekle potvrditi članskom karticom IPA organizacije (policijske međunarodne). Na kraju su nas policajci provukli u granice EU i omogućili nam ulazak bez plaćanja bonda. Dan je dobro započeo mislim se.
Spizu smo kupovali narednih nekoliko sati. Cijene prava sitnica šalimo se. Za voće i kruh su prihvatljive cijene, ostalo je skupo, posebno povrće, pomidore su 7 dolara kilo, kukumari 4. Možemo mi i par dana bez salate zajednički je zaključak. Iza toga organizirani odlazak kod čovjeka koji ima restoran sa internetom. Popili smo i potrošili minimalno, ali i Internet je bio toliko slab da smo jedva jedvice napravili nekoliko sitnica.
Već ranije smo se dogovorili da ćemo što prije isploviti prema Fatu Hivi, najistočnijem otoku u arhipelagu Marquesasa jer bi uz ovakvu prognozu i malo sreće bez križanja u vjetar mogli napraviti tih gotovo 50 nm koji postaju jako zahtjevni ukoliko vam prognoza nije sklona.
U 16.30 isplovili smo iz Atuone, punim jedrima oštro u vjetar prema otoku Fatu Hiva i uvali Virgin Bay najpoznatijoj po snimanju filma o King Kongu.
Šest sati jedrenja za gotovo 50 nm jedrenja uz vjetar. Bez križanja, hvala Bogu. U 22.30 po mrkloj noći uplovljavamo u zaljev koji je poznat i po jakim udarima vjetra koji dolaze preko strmih litica i udoline u kojoj se smjestilo malo naselje. Sidrenje nam otežava skučeni prostor i sidrena dubina na preko 20 metara. I nevera je opalila za dobrodošlicu za koju ćemo tek kasnije shvatiti da je vrlo česta u pravilu jedna na sat. Spustili smo 80 metara lanca nakon čega je sidreno vitlo otkazalo poslušnost. Ma di sada mislim se. Raspoređujem noćna dežurstva iako znam da su u biti nepotrebna, ali svi se nekako osjećamo bolje znajući da je u nemirnoj i nepoznatoj uvali netko stalno budan. I radi King Konga ako se pojavi naravno. A nemamo djevicu priložiti je za žrtvu King Kongu ako bude stani pani, a vitlo ne radi. Umjesto šetnje sutra nas čeka naporni dan.