Dobar dan Francuska Polinezijo

03.04.2013. Srijeda
Znali smo da će biti poteškoća s vitlom i da će se radovi vjerojatno produžiti. Detektirali smo uzroke kvara i krenuli u promjenu dijelova. Dvije glavne stvari koje su se pokvarile imam, 100 amperski osigurač i novi elektromotor vitla. Ovo će biti prilika i za zamjenu pužnog vijka vitla koje smo još frizirali prije godinu i po na Bahamima u Nassau kad smo super Matko i ja pronašli meštra koji je svoju radionu smjestio pod prirodnom stijenom u ne baš tako sigurnom dijelu grada.
Isporučeni pužni vijak ne odgovara, vrlo je sličan, ali ipak dovoljno drukčiji da od njega nema nikakve koristi. Dobro je počelo mislim se. I semerinzi, barem većina njih ne odgovara, srećom imamo sikaflex kojim se možemo pomoći.
Ante se uvukao u proveni pik gdje je smješten lančanik i dio vitla s motorom. Stvari se kompliciraju, a sati prolaze. Čićo se pojavi svako malo i pita treba li nam pomoć i uskače u električarskim dijelovima. Ostatak posade nije nekako raspoložen za odlazak na obalu bez nas pa radije ostaju na brodu očekujući dobre vijesti s prove.
Dan je na izmaku, a mi smo još uvijek tek nadomak rješenju problema. Kad sve sastavimo i spojimo trebali bi konačno ustvrditi koliko smo bili uspješni. Srećom usidreni smo jako dobro pa ni udari vjetra od 40-ak čvorova na mahove nam više ne izazivaju strepnju. Predlažem Anti da radove nastavimo sutra po danu, a on mi u svom stilu odgovara: „Stari, ja neću moći zaspati, ako ne dovršimo vitlo". Smračilo se, a taman oblak se nadvio nad nama. Požurujemo koliko možemo i završavamo posao, vitlo radi, provjere ostavljamo za ujutro, brzo sklanjamo alat pred pljusak i u zadnji čas ulazimo pod tendu. Kiši toliko jako da ni u kokpitu nije najugodnije, a zimske tende koje nas mogu jako dobro sačuvati od kiše nekako iz principa ne želimo montirati.
Dosadna kiša čas stane, a čas se obruši svom snagom na nas. U brodu je vruće, jako vruće jer su svi prozori zatvoreni. Klimu ne palimo jer smo se tako dogovorili.
Polako prolazi noć, ne mogu spavati u takvoj vrućini pa se odlučujem stražariti otvarajući i zatvarajući prozore po potrebi. Težak zadatak, vjerujte mi na riječ.

04.04.2013. Četvrtak
U 7.00 sati budim posadu. Ante i Deana su od ranog jutra na nogama, ostali su spavači. Teško se dižu i pomalo grintaju, ali ne uspijevaju odoljeti zovu planina, idemo se penjati ili barem odšetati što je moguće na veću visinu. I fotografirati našu Doru sa najmanje 500 metara nadmorske visine.
King Kong naselje broji 50-ak kućica, svi imaju neki prirodni vrt ili manju plantažu voća. Vlage ima koliko ti srce zaželi pa bez problema se pronalazi svakakvo voće. Problem je što ništa ne žele prodati nego samo trampiti u robnoj razmjeni. Za rum naravno, to je ono što ih interesira i po čemu mjere vrijednost svoje robe.
Nabavljamo nešto banana a grejpovi kojima smo počašćeni su izuzetno ukusni i slatki. I veliki, bolje rečeno ogromni.
Ispenjali smo mi u par sati najviši vrh do kojeg vode staze i kozji puteljci , napravili brdo fotografija i stigli dobiti muskulfiber od napora, moram priznati da je samo dio posade priznao bol od umora mišića (ja prvi). Stigli smo i do prirodnog bazena i potoka sa slatkom vodom.
Ribolov puškama za ronjenje bio je na rasporedu prije večeri. Prošli smo cijelu valu uzduž i poprijeko za nekoliko ribica i hobotnicu od kila. Zadnji pucanj bio je u murinu oko 15 kg tešku koju sam uspio izvući iz rupe i na palubi Dore uz pomoć posade dokrajčiti. Zadnji zadatak bio je odnijeti pokazati mještanima ribu da nam potvrde koja je jestiva zbog ciguatere (otrovne alge). Murinu ne jesti, a ostalo je u redu. Bilo mi je žao što sam uzeo jedan život za ništa, a i što smo se radovali, a onda i pomalo razočarali odgovorom mještana. Kako s tim stvarima nema šale murinu smo bacili u more ispod broda, a ostalu ribu pripremili. Umorni, ali zadovoljni večerali smo na brzinu i prije kiše se povukli na spavanje. Ipak ovdje kišu nije lako nadmudriti pa smo u zagrljaju njenih olovnih oblaka proveli još jednu dugu, mračnu noć.

05.04.2013. Petak
E danas smo se odlučili posjetiti najveće mjesto na otoku Omou. Naravno i kupiti kruh, nešto krene, udica i olova za sportske ribiče sa palube. U 7.15 već smo se usidrili ispred mjesta u uvali koja je dosta otvorena moru pa je valjanje neizbježno.
Lijepo mjestašce sa stotinjak uređenih kučica primjerenim različito standardu. Tražimo prvo kruh. Prolazimo kraj crkve gdje desetak ljudi uređuje okoliš. Doznajemo da biskup danas dolazi u posjet.
Ulazimo u malen dućan koji drži vrlo različitu robu. Obiteljski posao u kojem svi zaposlenici uživaju. Kćerka vlasnika, dražesna i vrlo inteligentna desetogodišnja Lolita pobrala je sve naše simpatije, a vještinom prodaje i informacijama o artiklima pozavidjele bi joj i dugogodišnje radnice supermarketa u Hrvatskoj. Kupujemo kruh i maslo, udice i tunje za malu ribu, a Anti ne možemo odbiti mačetu. Vlasnik dućana dao nam je naoštriti mačetu, provodeći nas kroz dvorište kuće ubrao je desetak grejpa koje nam je poklonio. I paketić sušenih banana, jako ukusnih. Meni je pak zapeo za oko stol za stolni nogomet smješten u radionici drvodjelca koji me podsjetio na dane mladosti u kojima sam danima visio u luna parku „Sportske igre" (ni sam ne znam kako sam zapamtio ime) u Starom Gradu na Hvaru za vrijeme školskih praznika kad sam posjećivao nona i baku na provodeći nekoliko divnih i bezbrižnih mjeseci do početka nove školske godine. Kraj sedamdesetih, početak osamdesetih, sa desetak godina bio sam najspretniji igrač u mjestu. Sa skromnim džeparcem ili bolje rečeno bez njega čekao sam svoju priliku da me netko uzme kao četvrtog u igru besplatno ili da sin vlasnika luna parka dvostruko stariji od mene provjeri može li me još pobijediti u igri jedan na jedan. Gledam u stol, naviru mi sjećanja i turnir u stolnom nogometu kad sam u finalu na opće iznenađenje tijesno pobijedio glavnog mangupa iz mjesta pet godina starijeg od mene kojemu je to bila prava prilika za dokazivanje pred prekrasnom djevojkom koju je osvojio na meni tada nerazuman način. Čudio sam se što takva ljepotica vidi u njemu, a nikad evo nisam ni zaboravio poglede divljenja i pažnje koje mi je upućivala kad sam slomio „strašnog" protivnika koji mi je naočigled svih u nemoći pred kraj utakmice čak i fizički prijetio.
Gleda mene kako se vrtim oko stola starija kćerka vlasnika, djevojčica od nekih 13 godina te mi predlaže jednu igru. Iako u žurbi jer gladni galebovi čekaju naš povratak na brod kako bi u miru marendali pristajem na dvoboj. Tko zna koliko je godina prošlo, dodirujem ručke, figure igrača i razmak od lopte gotovo su identični onim stolovima na kojima sam ispekao zanat. Kao vrstan poznavatelj materije provjeravam svoje igrače pred utakmicu i prisjećam se poteza koji se ne zaboravljaju poput umijeća vožnje bicikle. Moja vješta protivnica koristi situaciju i domaći teren i vodi 1:0. Dio posade je kao preko oka počeo pratiti kako mi mala uzima mjeru. Ma neće me valjda ova djevojčica usred Polinezije dobit na moj „sport". Shvativši potpuno ozbiljno protivnicu semafor je uskoro zasvijetlio 4:1 za mene. U tom trenutku uskače i Lolita koja pokušava zajedno sa sestrom obraniti čast svog dvorišta. Ali oluju sa sjevera nije se dalo više zaustavit. Posada bi rado da im pustim koji gol, ali ovo je sport, viteško nadmetanje, ma nema puštanja. 10:1, kraj utakmice, šampionke nasuprot mene baš i ne vjeruju što im se dogodilo, traže revanš. Nemam vremena na žalost. Još bi im dugo, dugo prodavao lažnjake poput Messija i Ronalda. Slatkom trenutku povratka u mladost došao je kraj, pa iako smo nakon toga isplovili iz Omoe, a ovaj izvještaj pišem sa tjedan dana zakašnjenja Lolitu i njenu dragu obitelj, naravno i moj stol sjećanja nikako ne mogu izbaciti iz glave. Tko zna možda i uspijem nagovoriti posadu na povratak bar na kratko, na pola sata još jednog oživljavanja predivnih uspomena iz mladosti.
Nakon marende dio posade je otišao roniti, a dio isprobati mačetu. Ribarska sekcija sa mnom na čelu vratila se pokunjene glave, ali su se mačetaši iskazali, vojvoda Ante je uhvatio ruku i napunio bisage raznolikim voćem.
Dižemo sidro i odlazimo u zaštićeniji Virgin bay prespavati prije odlaska sa ovog dojmljivog otoka.

06.04.2013. Subota
Rano ujutro po već ustaljenom ritmu trojka ranoranioca Deana, Ante i ja priprema brod i sa što manje buke pokušava dignuti sidro kako bi sekcija spavača još koji sat uživala u njima najdražem spavanju. Anti i dalje nije jasno kako netko ovako lijepa prijepodneva itko može zamijeniti snom ali to mu je tek pedeseti put da izgovara istu misao i pokazuje jednako čuđenje.
Odmah po izlasku iz uvale ulazimo u povoljan vjetar i fiu prema sjevernoj strani otoka Hiva Oa. Nakon sat vremena jedrenja okrećemo se i gledamo po krmi Dore Fatu Hivu koju je ogromni oblak progutao u još jednoj tropskoj neveri sa golemim izlijevanjima tople kiše. Mi pak pod osmjehom sunca brzinom od 8 čvorova grabimo prema cilju.
Negdje oko podne pojavljuju se spavači jedan po jedan, ono što nije lako je pogoditi tko će se prvi od trojke spavača pojaviti na palubi. Ako kome fali kladionica evo prilike bez namještanja rezultata za dobru zabavu, a kombinatoriku zapleta sa visokim koeficijentima postići ćemo sa vaganjem članova posade, stvarnom težinom na dan i njihovim očekivanjem koliko bi trebali smršaviti dok su na brodu. Jedino se koji put akterima baš i ne mili na vagu jer nekako osjećaju da je lakše izbjeći suočavanje sa nemilosrdnim brojevima na vagi nego odreći se slasnih obroka iz brodske kuhinje. Neki su se već i predali zaključivši da je na kopnu lakše smršaviti nego na moru. Je, je, u Meksiku bi rekli manjana, u slobodnom prijevodu sve teško što trebaš obaviti ostavi za sutra ili nikad, još bolje. Ili sa sutradan samo opet prebaci na sutradan i nastavi živjeti na manjana način.
Negdje na pola puta i nas je pogodilo nekoliko neverina, ali i nekoliko tuna. Prvi udar na panulama nakon dugo vremena, gotovo istovremeno obje su mašine zazujale. Poskoči Ante kao vrelom vodom oparen, eno ga već sa pojasom, vadi manju tunu od 5-6 kila, a ja od veće tune izvlačim samo glavu. Vjerojatno je još prije koju minutu imala i dvadesetak kila prije nego što je se negdje blizu naše krme domogao morski pas koji nam je ostavio samo glavu koju smo vratili nazad u more. Mogao nam je uzeti i manju tunu netko žalosno primijeti. Ni desetak minuta nakon toga opet se oglasila mašina od štapa, evo je na palubi u tili čas, 20-ak kilograma velika tuna, barem 10-ak kila fileta. Prekidamo ribolov jer nemamo gdje sa tolikom ribom. Anti se smiju brci i sa lakoćom zajedno sa mnom čineći dvojku čistaća ribe sortiramo filete po kesicama, bit će opet tuna na mali milijun načina.
Kad ti ide od ruke onda ti stvarno ide. Oko dva sata popodne uplovili smo u uvalu Hanetekuua na sjevernom dijelu otoka Hiva Oa, konačno plaža sa svijetlim pijeskom. Valovi su podnošljivi za sidrenje pa se mala ekspedicija brzo iskrcava na obalu. Gumenjak ne možemo izvući na pješčanu plažu jer su valovi preveliki što znači da se treba usidriti gumenjakom na sedamdesetak metara od plaže najmanje. A što ako ima morskih pasa, more je mutno jer je uskovitlani pijesak koji more odnosi sa plaže poput razmućene Cedevite u čaši vode. Jedini sam do sada stvarno iskusio snagu valova i nemoć čovjekovu kad se nađe u blizini obale nošen tom razarajućom snagom mora. Posada broda koja je u ovom trenutku i posada gumenjaka nevoljno ostavlja vrijedne stvari koje se ne smiju smočiti u gumenjaku. Ponijeli su stvari ne uzimajući baš ozbiljno moju namjeru da se nećemo iskrcavati gumenjakom. Popuštam malo pred željama posade i gumenjaka sidrimo na pedesetak metara, malo sam nemiran jer se bojim da smo koji metar preblizu obali, ali neka bude, razumijem da se nije baš ugodno kupati nekima daleko od obale prvi put u novoj uvali, a prethodno isprepadani pričama o brojnim morskim psima koji vrebaju nesretne kupače. Đir obalom i upoznavanje obitelji koja u nekoliko kučica živi među kokosovim palmama potpuno je izbrisala strepnju plivanja prema obali, ali je i dalje mene ostavila u brizi s jednim okom na gumenjaku. Gumenjak uživa u preskakanju dugih valova prije njihovog pretvaranja u obrušavajuće i po njega opasne, a posada koja je jedva isplivala na obalu čekajući trenutak između dva vala je polako počela shvaćati moju zabrinutost. Ta zabrinutost neizbježan je dio putovanja i života na brodu za mene , a rijetki trenuci opuštanja brzo, vrlo brzo i sigurno dođu na naplatu. Već se gotovo sat vremena brčkamo u moru igrajući se sa valovima koji nas na trenutke potpuno prekriju pa kroz njihove vrhove roneći dolazimo do daha. Opuštanje, pravo opuštanje. Pitam se opet zar stvarno trebam biti napet cijelo vrijeme, sve je pod kontrolom, nebo je vedro, ne prijeti nevera, plaža idilična, raspoloženje posade na vrhuncu. Ma opustit ću se malo, nema se što dogodit i neće uvjeravam sam sebe.
Na nekoliko minuta sam zaboravio i na brod i na gumenjaka i na popravke koji me čekaju i na prognozu. Na sve. Evo me u toplom moru, gotovo 30 stupnjeva, točno onoliko toplom koliko ja volim.
U tom trenutku začuh, gumenjak, leti prema obali, okrenut će ga naopako val. U trenutku me presjeklo, samo u djeliću sekunde koliko mi je trebalo za okrenuti glavu u smjeru gumenjaka već nekoliko scenarija mi je prošlo kroz glavu. Pliva Čićo i Tomo, i ja i svi prema gumenjaku kojeg je prijašnji val gotovo preokrenuo i donio ga nadomak koraljima koji vire ispred pješčane plaže. Za koju sekundu smo bili brži od slijedećeg vala, imali smo i ludu sreću da je naredni mal malo zakasnio, ali i hrabrost i ludost da skočimo u spašavanje gumenjaka ne razmišljajući što će se dogoditi nama samima. Koje je to plivanje uz struju i borba s vremenom bila. Naredni veliki val došao je u trenutku kad smo uspjeli zadržati gumenjaka dovoljno daleko da nas ne izbaci na obalu, ali ne dovoljno daleko da ga vrh vala do pola napuni. Sreća u nevolji je bila da su stvari koje se nisu smjele smočiti nekako ostale zaglavljene na rezervoaru goriva. Slijedeći veliki val nije dobio priliku kao što ni ja ponovno dugo neću dočekati priliku za opuštanje. To je jednostavno pokora koju imam koja je ujedno i dar na kojem sam zahvalan jer mi daje signal upozorenja prije opasnosti. Na žalost ili sreću, ovisi iz koje perspektive gledam ne mogu se i ne želim čak i svjesno odreći ni jedne. Pa kako mi bude.
Da se noćas ne valjamo otišli smo u slijedeću uvalu i dosta zaštićeniju od valova Hanaiapa gdje smo zatekli dvije jedrilice koje su bile u Atuoni prilikom našeg prvog uplovljavanja. Posebno sam se obradovao ponovno susretu s Francuzom koji sam jedri svijetom na neodređeno vrijeme. Više od šesto dana njegov je cilj ostati u Francuskoj Polineziji. Još vije žutu zastavu, nije se ni prijavio. Znamo mi i zašto jer ni on kao Francuz nema pravo neograničenog ostanka pa mu je jako važno legalno ući u državu što kasnije. Vidim mu i gumenjak vezan uz obalu, znači negdje je u šetnji.
Ante mjeri i broji koze i kozliće razrađujući taktiku kako bi pod okriljem noći mogli doći do plijena. Bez puške i streljiva, samo sa mačetom. Pravi specijalac, samo da ne zaratimo sa lokalnim pukom zbog jednog kozlića. Mi bi ga i platili ako baš moramo međutim kozlići i koze već odavno su poludivlji i nemaju pravog vlasnika. Ipak mislim da na neki način pripadaju ljudima koji žive u uvali iako su im već odavno otkazali poslušnost.
Eno i Francuza, opa i jedna cura je s njim. Drago mi je radi njega. Cura mi se nekako po motu čini poznata, ma je , to je Laura koja je izgleda promijenila brod. Posada mi baš i ne vjeruje, ništa novo zar ne, ali opet imam valjda sreću ili dobar predosjećaj i uskoro nam prilaze gumenjakom. Priča nam Laura ukratko kako se brzo ukrcala u Panami kod Roba na Beneteau 47.7 tako se još brže iskrcala i prekrcala na novi brod, a čini mi se onako na prvi pogled i kod nove simpatije. Ipak za sada traži jedrilicu koja ide dalje, mi bi je rado primili, ali biti će nas uskoro previše. Osim što je ljupka i draga, da ne kažem lijepa Laura je i studentica medicine sa popriličnom praksom u budućoj struci i kao liječnica bi dobro došla na Dori, zlu ne trebalo. Usput je i instruktorica jedrenja je za djecu, a siguran sam da bi i oni članovi posade koji baš i nisu zainteresirani za jedriličarska znanja nekako iznenada pokazali pravu ljubav prema jedrenju uz dobrovoljno vraćanje u školske klupe.
Srećom večera je bila upravo servirana pa je glad ovaj put donijela nešto dobro i u pravi trenutak prekinula naš razgovor sa Laurom još uvijek na vrijeme da se već za koji minut i ona ne priključi Sharedreamsu u podjeli ukusne riblje večere.
Nakon večere onako zadovoljni punih stomaka našu potencijalnu putnicu više nismo ni spomenuli.
07.04.2013. Nedjelja
Ujutro po planu i programu, trojka ranoranioca usmjerila je Doru prema istoku, a druga trojka je negdje u svojim snovima kako kažu najslađeg jutarnjeg spavanja. Svakome ponešto i po željama i afinitetima, zar ne?
Vozimo motorom i vučemo gumenjaka, bonaca je. Za dva sata dolazimo u uvalu Hana Menu na samom sjeverozapadu otoka poznatu po bazenu slatke vode koja se slijeva u neposrednu blizinu mora s okolnih planina. Konačno smo gumenjakom izašli na obalu jer je val bio prihvatljivo velik. Tako smo konačno isprobali kola koja smo montirali na krmeno zrcalo gumenjaka i koja gumenjaku daju skroz glup izgled. Ali funkcionalnost je odlična, jedna osoba premješta odnosno vuče gumenjaka sa 25 ks vanbrodskim motorom po obali.
Dvadesetak stupnjeva je temperatura vode u prirodnom bazenu, pitka voda se slijeva tako da se kupamo i istovremeno iz mlaza koji pada u bazen pijemo istu vodu. Pronašao sam čak i odbojkašku loptu.
S njom sam tri puta iz tri pokušaja nogom pogodio izvor, onako u crocsicama. Prije odlaska zamolio sam Deanu da snimi moju umješnost s loptom. Naravno promašio sam pred kamerom. Srećom i u filmovima se scene bezbroj puta ponavljaju pa sam istu radnju još jednom, ali ovaj put uspješno ponovio. Sad možemo dalje, novi otok pravac Ua Pou.
Friški vitar, 20-ak čvorova s boka, brzina do 10 čvorova. Letimo…Nakon 3 sata jedrenja polako pada vjetar ostavljajući nam saznanje da ćemo po debelom mraku bez mjesec uploviti u luku Hakahau. Ako može teretni brod opskrbe pa možemo valjda i mi. Zadnja 2 sata plovili smo pogonjeni motorom i u noći bez daška vjetra uplovili u luku sidreći se iza lukobrana kako bi izbjegli mrtvo more i valjanje. Noć kao stvorena za spavanje, prohladna, otvorenih prozora bez oblaka na nebu. Prava stvar u pravom momentu.