Marrquesas 8-12.04.2013.

08.04.2013. Ponedjeljak
Hakahau Bay, otok Ua Pou, konačno je jedna noć prošla bez kiše, temperatura se malo spustila tijekom noći pa smo se ujutro svi probudili odmorni i zadovoljni. Raštrkali smo se po mjestu poput pravih turista tražeći svaki ponešto, a u stvari osim svježeg kruha ništa bitno. Posjetio sam i žandarmeriju u kojoj sam izvršio prijavu dolaska. U ugodnom razgovoru sa vrlo ljubaznim policajcem doznali smo nešto o otoku, stanovništvu i načinu života. Toliko se zanio u priči da nam je zaboravio napomenuti dolazak teretnog broda sa namirnicama kojem naša u luci usidrena Dora smeta.
Oko podne počela je strka, veliki teretni brod ulazi u luku, a mi smo još na obali. Skačemo u gumenjaka i u tren oka dolazimo do Dore, dižemo sidro i premještamo se. Nitko nam nije zamjerio našu malu nesmotrenost kao što se ni mi nismo začudili kako je policajac mogao zaboraviti tako nešto. Ipak su ovo Marquesas otoci na kojima nije najvažnije raditi i biti ozbiljan nego upravo suprotno. Lagodan život i lagani ritam osnovna su obilježja stanovništva koje potpomognuto donacijama od majke Francuske živi zaista puno većim standardom nego bi ga svojim radom i zalaganjem mogli sebi priuštiti. Ipak ne treba zaboraviti da je zadnji francuski nuklearni pokus na Tuamotu otočju izvršen prije nekih desetak godina te da su posljedice po prirodu i stanovništvo praktično nenadoknadivi. Nitko nikome ne daje nešto za ništa, pa ni Francuzi.
Iza podne isplovili smo prema Nuku Hivi, najvećem otoku arhipelaga Marquesas po laganom vjetru bez jasno zadanog cilja, vjetar će odrediti našu prvu destinaciju. Tako i bi, u sami suton uplovili smo u Taihoe, glavni grad i administrativni centar arhipelaga, mjesto u kojem je sidrište koje može primiti veliki broj jahti i nekoliko velikih putničkih brodova istovremeno. Vrlo visoke planine i klima koja više podsjeća na kontinentalnu pa čak i planinsku nego na oceansku koja vlada na visoravnima ovog na prvi pogled lijepog i zanimljivog otoka. Kasnije ćemo doznati da je i vegetacija na planinama poput Alpske, a temperature dnevne su oko 12 stupnjeva, a po noći brrr. Neću gore, duge rukave sam negdje zakopao duboko ispod svega na brodu pa ni ne mogu tako lako do njih. Već mjesec dana ni majicu nisam obukao, najkraće hlače ili mudantine i povremeno crocsice su jedini odjevni predmeti koje koristim.
Večer u civilizaciji nakon dugo vremena, nagovoren sam na oblačenje majice u večernjem izlasku, posada se uređuje, očekivanja su velika u nekakav noćni provod makar svjetla i zvukovi sa obale ne obećavaju. Velika želja nije rezultirala velikim provodom jer je mjesto u devet sati navečer potpuno utihnulo, ali mi se provodimo na drugi način zar ne dodao sam u jednom trenutku. Nitko nije imao želju komentirati. I snažni pljusak nesumnjivo je doprinio da se i onih nekoliko svjetala ugase, a nama povratak na brod učinio zanimljivim.

09.04.2013. Utorak
Do podne smo napravili spizu i dali robu na pranje, pripremili brod i isplovili prema istoku jedreći protiv vjetra skoro do samo odredišta na sjeveroistočnoj strani otoka, 22 nm udaljene uvale Anaho Bay.
U zadnji čas prije isplovljenja pojavio se u gumenjaku prilazeći Dori po lijevom boku Pasqual , Fracuz koji sa suprugom već dvadesetak godina jedri morima svijeta. Prodaje polovno CQR sidro neposredno prije isplovljenja prema Havajima a potom prema krajnjem cilju Aljasci sa svojim dvadeset metarskim kečom. Riječ po riječ doznajemo da je godinama vozio goste iz Punta Arenasa na Antarktiku svojim brodom. Ovdje mu je vruće, prevruće pa žuri na sjever, a ima sidro viška. Imamo li mi sidro manjka, ovo bi nam moglo poslužiti, ali nije na listi trenutnih prioriteta. 400 dolara je početna cijena, dolazimo brzo na 300, pa na 250. Vidim da još ima prostora za spuštanje cijene, ali da je Pasqual već nervozan i nezadovoljan i sa 250 zato potvrđujem cijenu. Priča se nastavlja i nakon isplate i završenog posla, a meni je sve više žao što sam toliko spustio cijenu. Kad mi je rekao da želi ploviti korteškim morem u Meksiku sinilo mi je kako mu popraviti raspoloženje. Poklonio sam mu navigacijske karte koje pokrivaju područje od SAD-a do Paname sa pacifičke strane i peljare uz to naravno. Nije mogao vjerovati da se radi o poklonu koji vrijedi barem 500 dolara. Pitao me što mi je dužan jer se tu ipak radi o velikoj vrijednosti. Rekao sam mu da mi je dužan javiti se kad dođe u Meksiko potvrđujući mi da je uspješno apsolvirao Aljasku. Osjećao sam se dobro , zaista dobro darivajući pravom pomorcu ono što mu je najvažnije, navigacijske karte. Zbogom Pasqual, dobro ti more bilo, zbogom Dora uzvratio je još jednom gestikulirajući pokazavši zahvalnost na mojoj gesti darivanja.
Uz umjereno jaki istočni vjetar trebalo nam je samo tri sata pa smo negdje oko četiri popodne već spuštali sidro u zaštićenoj uvali koju smo dijelili sa 20 metarskom jedrilicom francuske zastave. Konačno bijeli pijesak pa iako je poprilično mutno u moru i ronilačka sekcija nije imala bitan prigovor. Dogovor je pao, ostajemo tu par dana, obići ćemo okolinu uvale, kupati se i dobro odmoriti nekoliko dana. Ne žurimo sa bacanjem gumenjaka, ujutro ćemo nastaviti sa aktivnostima, kasno popodne poslužit će za odmor uz lagani ritam života i muziku moja je odabrana u skladu s raspoloženjem.
Kad se smračilo Mladen je spustio udicu i u desetak minuta ulovio 4 zubaca veličine oko tri kvarta od kila svaki. Koji lipi komadi, Ante ih je na brzinu očistio rješavajući pitanje sutrašnjeg ručka uz uvjet da nam sutradan lokalno stanovništvo potvrdi da riba nije zaražena ciguaterom.

10.04.2013. Srijeda
Mirna noć na sidru i dugi san su iza nas. Uživam u prvim zrakama sunca koje su u tren obojile okoliš u zeleno, visoke palme kokosovih oraha dominiraju, ali vidi se i stabla plantaže grejpova, možda bi ovdje mogli kupiti po povoljnijim cijenama nešto voća.
Nakon doručka gumenjak je spušten u more, a trupe s Dore počele su osvajanje zaljeva u tri sekcije, kupači, šetači i ronioci. Popodne za ručkom zbrajali smo utiske, osim ronioca koji su nezadovoljni vidljivošću pod morem ostali su više nego zadovoljni pa su se i ronioci brzo ostavili ćorava posla mijenjajući sekciju.
Na žalost očišćene zubace smo vratili majci prirodi jer nam domaći nisu djelovali baš uvjerljivo što se tiče poznavanja problematike oko otrovne alge ciguatere.
Također smo pregovarali i naručili kozlića kojeg su tek trebali uloviti u lovu malokalibarskom puškom domaći „pastiri" čije se blago malo odmetnulo i nastavilo živjeti bez nadzora na okolnim brdima. Isporuka sutra navečer, cijena prava sitnica 4 i po metra konopa, bilo koje vrste, može i starog sa broda.

11.04.2013. Četvrtak
Lagani ritam, kupanje i osvajanje druge uvale preko brda, iščekivanje dogovorenog ručka u 4 popodne i isporuka kozlića. Uvala zaštićena koraljnim sprudom, pješčana plaža konačno bez vala, more trideset stupnjeva, prava milina. Ne mičem se iz plićaka, više se ne kupam nego se namačem morem odmarajući se i opuštajući bar za trenutak u potpunosti. Konačno mir i odmor, potpuno zaštićena uvala i miran san.
Ante je komentirao ručak s posebnim naglaskom kako je kozlić pripremljen besprijekorno, a veličine je idealne, sve kao kod nas, ali na kokosovom ulju. Specijalitet! A Ante ima utakmica sa janjcima i kozlićima u nogama, vjerujte mi na riječ.
Malo je zapelo sa isporukom kozlića za Doru, Mladen se krivo razumio pa smo zakasnili jedan dan. Žao nam je jer nas je kozlić čekao kao i konop za razmjenu na brodu. Ipak saznanje da su istog pojeli u krugu obitelji olakšalo nam je prihvaćanje našeg propusta koji je značio gubitak barem dva sjajna obroka.
Upoznali smo i posadu susjednog broda. Vlasnik i skiper Oleg mladić sa šezdeset i kojom u životnom kalendaru plovi desetak godina brodom koji je sam izgradio uz skroman proračun negdje u šumama Brazila. I on je radio jedrenja na Antarktik sa svojim spartanski opremljenim brodom što se luksuza tiče, ali sa ozbiljnom jedriličarskom i sigurnosnom opremom. Kako je imao mali budžet i rok koji je morao poštovati za završetak broda, govori nam da je sadašnji izgled i oprema broda potpuno drukčija od prapočetaka. Pasquala poznaje već dugo. Baš prije neki dan mu je prodao sidro koje je bilo znatno veće od njegovog, a od srca se nasmijao kad sam mu ispričao storiju o tome kako sam ja od Pasquala kupio sada već njegovo staro sidro. Na moru se stvarno čini kao da su svi jedna velika obitelj i da dvije osobe koje se susretnu na moru imaju makar jednog zajedničkog prijatelja ili makar poznanika.

12.04.2013. Petak
Od 7.00 sati već plovimo, isprva motorom oko 4 nm kontra vjetru, moru i struji, puntu Motu Poiku zaobilazimo u širokom luku jer nemamo adekvatne navigacijske karte, ali također i iz razloga što je visoka obala izložena oceanskom valu pa stvara inkrožano more uz divlji val koji se suprostavlja oceanskim gromadama.
Skretanjem na jug otvaramo puna jedra i jedreći oštro uz vjetar u odgovarajućem kursu postižemo brzinu od preko 8 čvorova. Moje dobro raspoloženje kvari pumpa vode desalonizatora koja otkazuje poslušnost i stavlja nas u iskušenje života s minimalnim količinama vode koje smijemo trošiti.
11.00 sati, u uvali Controler Bay sidrimo se u namjeri da se malo okupamo i posjetimo mjesto Tipivan poznato po kipovima Tikija. Dio posade odlazi u obilazak mjesta i nabavu voća sa plantaža koje su u blizini mjesta. Nakon nekoliko sati svi smo ponovno na okupu, ekspedicija je zadovoljna viđenim, selo je na oko trideset minuta hoda od obale, a grejp je kupljen i na kostima donesen iz mjesta, 34 kilograma.
Dižemo sidro i odlazimo za Taihoe jer imamo plan, večeras je zabava koju organizira Oyster klub, organizacija koja ispred slavnog proizvođača jedrilica istog imena organizira jedrenje oko svijeta na 15 mjeseci. Ima tu i naših starih znanaca sa ARC-a iz 2010-e godine pa se veselim ponovnom susretu.
Opet predvečer smo u luci. Pripremamo se za izlazak, ali ovaj put ne na slijepo. I ja oblačim kratke hlače i majicu sa oznakom Sharedreams, neka se sjete oni koji su nam gledali u krmu iznenađeni mogućnostima Dore.
Zabava je organizirana za Oysterovce, ali nas rado primaju na zabavu nakon spominjanja poznatih vlasnika ovih zaista lijepih jedrilica. Tu je i Alan, direktor prodaje Oystera u mirovini, naša stara mušterija. Raduje se što nas vidi, čestita nam još jednom na uspjehu iz 2010-e, predstavlja prijateljima, zabava i za nas može početi. Djevojke (ljepotice) iz lokalnih plesnih klubova imale su nastup nakon kojeg su nastavile druženje sa jedriličarima koji su im uzvraćali pažnjom i neskrivenim divljenjem. U opuštenoj atmosferi na plesnjaku brzo je došla ponoć, trenutak kad su se svjetla pozornice ugasila, a dvadesetak posada Oystera skupa s nama vratilo se svojim brodovima nakon jedne lijepe večeri provedene u ugodnom druženju.
Pljusak je ovaj puta pao nakon što smo došli na brod valjda ne želeći pokvariti zabavu i dobro raspoloženje posadama koje su odjedrile tisuće milja da bi bile tu.