Mexico 1

Utorak, 14.02.2012.

Zora polako sviče, puše neki vitrić u provu i dalje, lukobran Puerto Chiapasa na nekoliko milja je od nas. Kako se radi o trgovačkoj luci ne razmišljam puno o ulasku u luku jer je sigurno dobro označena. Lukobran zaustavlja val otvorenog mora koji dolazi s juga i prolaskom svjetionika dolazimo u potpuno mirno more zaljeva. Informacije iz nautičkog vodiča su točne pa idem prema sidrištu koje se nalazi u sjevernom dijelu zaljeva neposredno uz terminal za trgovačke i putničke brodove. Na sidrištu očekivano pronalazim jedrilicu Lucky Goose koja je u vlasništvu kanadske obitelji kojoj pripadaju Derek i Sonya koje smo upoznali na Eleutheri lijepom Bahamskom otoku.

Na brodu je Derekov brat Gregory koji ustvari i brine za jedrilicu koja je već tridesetak godina u njihovon vlasništvu i za koju ih vežu velike uspomene te su je odlučili zadržati i renovirati dok se to god bude moglo. Nakon što sam nekoliko puta pokušao kontaktirati kapetaniju bez uspjeha javio mi se Greg i poželio nam dobrodošlicu. Rekao mi je da se usidrim u njegovoj blizini te da će mi rado pomoći oko sređivanja dokumentacije vezane za ulazak u Mexico. Ja za njega imam četrdeset metarski lanac koji mi je naručio kad sam ga kontakirao zadnji put iz Panama Citya otprilike prije tri tjedna. Tada sam mu rekao da ću negdje sredinom veljače biti tu i stvarno evo me na vrijeme.

Proceduru ulaska plovila u Mexico vlasti shvaćaju vrlo ozbiljno prije svega zbog mogućnosti krijumčarenja narkotika. Kako narkotika ima toliko puno u svim državama kroz koje sam zadnje vrijeme prolazio, a u Mexicu vjerojatno najviše ne znam od čega se oni ustvari brane osim što možda na taj način barem deklarativno daju do znanja da o tome vode računa. Od našeg prvog kontakta do dolaska vlasti na brod prošlo je više od 5 sati, a tek onda počinje prava ludnica oko ishodovanja potpuno nebitnih papira pobojao sam se da ćemo vrlo teško sploviti to kasno popodne kako smo predvidjeli. Pregled broda koji je uključivao i specijalno dresiranog psa za pretragu narkotika nije trajao dugo, a predstavnici vlasti bili su vrlo profesionalni i uljudni. Za prvo vrijeme trajanja pregleda dva su marinca držala puške na gotovs te sam procijenio da imaju ozbiljna iskustva u otkrivanju krijumčara. Nakon uvodne krutosti s vremenom i kad je pas odradio svoje su se svi skupa opustili pa smo ugodno porazgovarali o svemu što me interesiralo uključujući i način na koji funkcionira kontrola na moru. Pomogla je u svemu skupa sigurno i moja članska kartica IPA-e internacionalne policijske organizacije koju sam im pokazao u prvom trenutku koji mi se učinio zgodan i kad je prvo ispitivanje povjerenja prošlo. U Mexicu sve kontrole na moru obavlja mornarica, a kapetanija je zadužena samo za dokumentaciju. Mornarica je naoružana do zuba i jako dobro opremljena i educirana za sve vrste poslova i kontrola na moru.

Kad je kontrola završila uz Gregovu pomoć započeo sam borbu sa administracijom. Prvo posjet kapetaniji, osim popunjavanja formulara treba platiti i dvadeset i pet dolara naknade. Ne može se platiti gotovinom, ali se može platiti karticom. Baš danas instaliraju novi sistem pa me službenica šalje u četrdeset kilometara udaljen grad u kojem je prva banka jer bez potvrde ne može nastaviti s izradom prvog dijela dokumentacije. Uz Gregovu pomoć i njegov jako dobar španjolski dolazimo do šefa kojeg smo nekako uspjeli slomiti i dobiti pristanak da Greg sutradan kad proradi sistem za mene uplati traženi iznos. Nije samo bila riječ o trošku plačanja taksija koji ovakve jedva čekaju da započnu sa deranjem kože nego bi to značilo odgađanje svega za sutradan jer je već dva popodne.

Slijedeća stanica je aerodrom koji je na samo sedam kilometara udaljenosti, ali ako ne promijeniš dvije vrste prijevoza koristeći lokalne uzance umjesto tri dolara platiš trideset. Porez na turističku neinformiranost je deset puta veća cijena. I tako mi za sitniš dolazimo do aerodroma gdje bi bar još sat vremena izgubio za pronaći imigracijski ured da nije bilo Grega koji je već jednom tih sat vremena potrošio. Dolazimo u ured, drugi smo na redu i već mislim konačno će se nešto brzo srediti. Službenik nas gleda blijedo i uopće ne zna da je zadužen i za ulaz putnika na brodovima, a ne samo za aerodromske namjernike. Kako bi i znao kad mu je to prvi dan na poslu. Srećom poziva kolegicu na telefon koja odlično govori engleski i usput je jako ljubazna i profesionalna tako da joj s lakoćom objašnjavam što mi treba, a ona iza toga prenosi službeniku ispred mene koji za pet minuta završava stvar. Napuštamo aerodrom i ne uzimamo taxi odmah ispred zgrade nego hodamo dvjesto metara do glavne prometnice gdje zaustavljamo taxi i plaćamo dvadeset posto od cijene koju bi platili da smo uzeli taxi ispred aerodromske zgrade. Razdvajam se od Grega koji mi sa istim taksistom dogovara da će me odvesti do mjesta gdje se naplaćuje naknada za luku i vratiti u zgradu kapetanije. Naravno to je mjesto skroz na drugoj strani luke oko pet kilometara daleko što je loše za sve osim za lokalne prijevoznike koji da su sami postavljali mjesta koje trebam proći bi se teško dosjetili boljih da ih mogu još i više naplatiti. Dolazim platiti API, ali me na ulazu zaustavljaju i obavještavaju da je još pola sata pauza za ručak. Nevjerojatno, pauza im je od tri do četiri popodne za ručak pa rade od četiri do šest. Taxi vozač bi me najradije ostavio na mjestu koje je usred ničega i uopće ne znam bi li slijedeći taksi uopće prošao ovuda do sutradan. Kako taksist govori u dijalektu tako i moj skromni španjolski još manje znači nego inače. Nekako sam udobrovoljio vozača odvodeći ga na sendvič i piće. Pa vrijeme je ručka zar ne. Ured se stvarno otvorio u četiri, plaćanje je trajalo kratko tako da sam ponovno došao u kapetaniju u četiri i po.

U petnaestak narednih minuta dobio sam zarpe i vremensku prognozu za koju sam mislio da ću opet trebati odlaziti negdje u grad i tražiti internet. Neočekivano brzo.

U pet sati popodne već sam ponovno na brodu, lanac smo prenali Gregu i uputili se na pumpu po gorivo. Na prvoj pumpi kočarica upravo završava uzimanje goriva i neposredno nakon njenog isplovljavanja vežemo se i mi. Pumpa ne radi više, pet sati je prošlo. Što je najgore na drugu pumpu se nemožemo uputiti jer službenik kapetanije dolazi u pregled broda prije isplovljenja iz luke, a kako sa sobom nema VHF vezu ne možemo ga obavijestiti o promjeni destinacije za pregled. Pada polako noć,a službenik se ne pojavljuje. Nakon nekoliko poziva ipak ga dobivam, čini mi se da je još u uredu i onoliko koliko sam ga uspio razumjeti na španjolskom dozvoljava nam odlazak bez pregleda. Jebiga, da se prije javio možda bi druga pumpa još radila. Ipak idemo do druge pumpe provjeriti. Nemamo sreće, manjana gorvo. Imam na raspolaganju gotovo dva puna tanka od tri, ali idem u područje koje je poznato po olujnim vjetrovima koje ponekad prognoza ne može predvidjeti. Znači treba dati gas, trošiti više goriva preko Tehuantepec zaljeva koji s kraja na kraj ima dvjestotridest milja dok je more mirno ili ići uz obalu i produžiti put za oko četrdeset nm. Ma idemo direktno makar je vrlo obeshrabrujuće kad protiv seme imaš struju koja te usporava za više od čvora brzine. Tako nam je zadnjih par dana brzina na motor pala na ispod šest nm na okretajima motora koji nam inače daju brzinu od sedam i po čvorova. Ipak goriva bi trebali imati dovoljno i uz kontra struje koje su navedene u vodiču, a možda nam se u nekom dijelu i ukaže povoljan vjetar. U svakom slučaju trebamo što brže proći zaljev jer ovo je upravo sezona puhanja jakih vjetrova, a od jedriličara sam čuo da valovi u nekoliko minuta dosegnu visinu između osam i deset metara te da su toliko okomiti da se obrušavaju na brod i odnose sa sobom svu opremu koja nije zakovana za palubu. Gumenjake i slične stvari na palubi u najboljem slučaju samo odnese bez dodatnih šteta koje mogu nastati dok ih more ne povuče sebi.

U sedam sati navečer isploviil smo iz luke Chiapas uzevši za početak kurs direktno prema Hatulcu znači najbližim, ali najoopasnijim putem. Brzina nam je sedam i po čvorova što znači da struje trenutno nema. E kad bi ovako potrajalo bar nekoliko sati za promjenu. Dogovaram se sa Marinom da je on u prvoj gvardiji pa odlazim na spavanje. U neko doba noći se budim, motor radi, bonaca je, nema vala, ne znam koliko je sati pa nastavljam još malo sa spavanjem. Drugi put se budim, opet isto, noć je, bonaca, nema vala, nekako mi se čini da sam duže spavao pa se dižem zamijeniti Marina. Gledam na sat, 5 i po ujutro je (srijeda, 15.02.2012), znači spavao sam deset sati. Zadnji put sam spavao više od šest sati prije dvadeset i pet godina. Marino me nije budio pustio me da se dobro ispavam. Novo iznenađenje je da smo napravili u deset sati osamdeset i pet milja. Ne da je struja bila protiv nas, nego suprotno. Bože hvala ti na ovom daru, trećinu puta smo već polako prošli. Evo prošlo je i osam sati ujutro, vjetra i dalje nema, ni daška, ali je brzina nevjerojatna devet i po čvorova. Još sto i deset nm do Hautulca, znači prošli smo polovicu puta. U nekoliko narednih sati brzina nam se popela na preko deset čvorova te sam već počeo kalkulirati da bi mnogo ranije mogli biti na cilju. Planiranje nije dugo trajalo jer kako je brzina došla sa povoljnom strujom tako je u jednom trenutku i nestala. Ali i dalje nije protiv nas što je najvažnije. Zapuhalo je i petnaest čv vjetra pa smo nakon dosta vremena malo odmorili motor. Ugodnim jedrenjem bez vala uz vjetar došli smo nadomak cilju. Hautulco, Santa Cruz je ispred nas, još jednom analiziram navigacijske karte, ali znajući da je to luka u koju ulaze i veliki brodovi ne razbijam puno glavu jer su dubine i signalizacija sigurno točne. Kako je u vodiču navedeno tako je i bilopa smo se u tri sata usidrili u mirnoj luci okruženi s jedne strane velikim mulom, a sdrug strane liticama na kojim su smještene vile. Jutro sam dočekao na internetu i pozivima prema Hrvatskoj jer sam uspio uloviti dovoljno dobar signal, a za ujutro je već napravljen plan da treba što prije isploviti.

Četvrtak, 16.02.2012.

U osam sati već smo na pumpi, vezujemo se i interesiramo za cijenu goriva. Nešto više od desetak pezosa (10.27) je litra u prijevodu oko 0.8 američkih dolara što je najjeftinije gorivo do sada na putu ne računajući Gibraltar. Desetak posto jeftinije nego u SAD-u. Nemam dovoljno pezosa jer još nisam stigao do banke,a nevjerojatno je da su banke locirane van turističkih mjesta tako da lokalni šerifi mijenjaju lovu po kursu koji je skoro trideset posto u njihovu korist. Odlučujem se za kartično plaćanje, ali na karticu se uzima naknada od 5 %. Na kraju plaćam u pezosima nešto više od pola računa, a ostalo karticom. Kad su na pumpi vidjeli da se snalazim kako znam da prođem što povoljnije pokušali su popraviti kurs u moju korist, ali nikako nismo mogli doći do toga da im ostane ne više od provizije koju plaćam kartično. Žao mi je momci, ide kartica, a kad budete malo manji gladni dobiti ćete i vi zub. Ovako su se malo zbunjeno pogledavali pokušavajući se dosjetiti jesu li mogli odigrati bolje. Vratili smo se na sidrište jer sam morao obaviti prijavu kapetaniji. Kako u Port Chiapasu vlasti nisu bile na pregledu prilikom našeg isplovljenja nego smo na kraju samo komunicirali VHF vezom na španjolskom i nisam baš bio siguran što su mi točno rekli, ali kako su mi zaželjeli sretan put pretpostavio sam da imamo svu potrebnu dokumentaciju. Došao sam s gumenjakom ispred ureda kapetanije naoružan strpljenjem i nadom da sam do sada ispravno postupao pa ću možda brzo završiti proceduru. Ulazim na vrata, lučki kapetan me ljubazno pozdravlja i traži zarpe na uvid. Pokazujem mu ga, a on mi odgovara sa sve je u redu sretan put. Malo ga u nevjerici gledam, ali brzo sve spremam u torbu, pozdravljam i za tren sam ponovno na Dori. U roku odmah smo digli sidro i gumenjaka i isplovili prema 240 nm udaljenom Acapulcu u 09.45 sati jer je prognoza prilično povoljna.

Satima već vozimo motorom kontra vjetru koji doduše nije jak, valovima i struji. Dodajem još 500 okretaja motoru ali više od 5 čvorova ne idemo. Niti više ne plovimo najbližim putem nego se dižem direktno prema vjetru i odlazim dalje od obale pokušavajući pronaći povoljniju struju i smjer vjetra. Nikako. Oko šest sati popodne malo je popustio vjetar i smanjio se val pa smo postigli 6 čvorova brzine, ali i dalje uz povećanu snagu motora. A onda potpuno neočekivano struja je prvo nestala, a onda krenula nama u korist. Smanjujemo okretaje motora na uobičajene, a brzina samo raste. U nekim momentima imamo brzinu od devet čvorova, vjetar i dale u provu, val isto, ali upravo su toliki da nam ne smetaju i Dora grabi naprijed. Konačno sam zadovoljan i odlazim na spavanje oaj put samo do ponoći kad mijenjam Marina do pred samo jutro u gvardiji. Brzina oko 8,5 čvorova, cijelu noć. Odlazim još malo odspavati prije zore, a onda ću kad se dignem pokušati dobro proanalizirati zadnje dane plovidbe i napraviti plan kako sa što manje potrošnje goriva ploviti morem koje ima neke svoje zakonitosti,a nisu mi baš dobro prikazane u vodičima. Možda je prerano za zaključke nakon samo nekoliko dana plovidbe u ovim specifičnim uvjetima i možda sam zaista bio u nekoj povoljnoj struji koja u pravilu nije tu. Ipak evo malog zadatka za nautičara, ako ništa drugo onda za dobro se zaigrati i prikratiti vrijeme u plovidbi. 09.15 je sati ujutro (petak, 17.02.2012.), još smo na 57 nm od Acapulca, lagani je vjetrić, ali u kombinaciji s motorom postižemo više od 8 čvorova brzine. Sunce se polako diže tako da se skrivamo u hlad. Obično pišem o stanju vjetra i mora, a sunčano vrijeme ni ne dodajem u izvještajima jer se ono podrazumijeva. Već duže vrijeme nismo vidjeli kap kiše kad malo bolje promislim kišica je zadnji put padala zadnji dan prošle godine. Snijeg u Splitu sam vidio na fotografijama, a moji su mi govorili o velikoj hladnoći, potpunom kolapsu u gradu i količini snijega na splitskim ulicama koja odgovara gradićima u Alpama. Koliko se god trudio zamisliti ne mogu sebi dovoljno dočarati Split u snijegu, moj dragi i jedini Split. I na putovanju iz snova ne možeš imati baš sve...

17.00 je sati, upravo ulazimo u Acapulco. Pada mi na pamet Oliverova pisma Ča će Rio De Janeiro, Acapulco i Brazil aludirajući na lipotu našeg Splita. Acapulco je na svoj način nevjerojatan, ogromno turističko zdanje, od onih malo zastarjelih do novih građevina uz nepregledne pješčane plaže. Impresionirao me Acapulco na prvi pogled. Za vikend ćemo probati otkriti dio onog što se u njemu krije i vidjeti jeli ovaj grad s pravom među najpoznatijim svjetskim ljetovalištima makar smo tu u predsezoni. Sezona polako starta za Uskrs. Usidreni smo ispred lanca luksuznih marina koje su cijenama na razini Monte Carla. Moramo požuriti u grad čija su se blještava svjetla upravo upalila.