Krenuli smo, Pacifik dream kao dio projekta Sharedrams

18.03.2013. ponedjeljak
Na krilima ribljih jelovnika i jučerašnjeg kupanja Dora je zaplovila željenim kursom i brzinom, sve je konačno na mjestu tako da jedreći jedrima u leptir bez po muke imamo brzinu od skoro 8 čvorova prema cilju. Za ručak smo ispekli trlje, skoro svaka od po kila, koji gušt. I krumpir salata sa kapulom. A brod jedri mirno u svom ritmu ne pokušavajući nam baciti čaše sa stola u kokpitu.
Temperature u zraku su idealne pa dnevne vrućine zamjene vrlo ugodne noći. Ritam spavanja u smjenama je uspostavljen do kraja pa sve nekako ide svojim tijekom.
19.03.2013. utorak na dalje
Lagani ritam se nastavlja i polako nas počinje bacati u stanje letargije u kojem postajemo lijeni napraviti one osnovne poslove na brodu koje se odnose na kuhanje pranje posuđa. Kako je more zaista ugodno za plovidbu posada se odala čitanju tako da je biblioteka Dore u opasnosti da do kraja ne bude prožvakana. Barem što se tiče knjiga za razbibrigu. Jedrimo i dalje sa krmenim vjetrovima iz istoka i povremeno palimo generator kako bi napravili vodu desalonizatorom i nadopunili baterije. Frižideri drže temperaturu, ledenica je puna mesa i leda. Nikako mi nije jasno da sve baš ide tako glatko.
Počeli smo ponovno sa ribolovom štapovima za big game. Prosjek od 150 nm milja prijeđenih po danu gotovo u idealnom kursu. Namještati jedra nam se baš i ne da, a i čini nam se da i Dora sve sama podesi prema svojim potrebama.
Nakon desetak dana plovidbe dosjetili smo se da bi na sudoperu trebali instalirati špinu sa morskom vodom. I dobro nam je krenulo, ponosno sam izvadio novu električnu pumpu, Ante i ja smo obavili vodovodne, a Čićo električarske poslove i gle čuda sve radi iz prve. Ma do kad će nam baš sve ići na ruku pitam se? Posadi je nekako normalno da na brodu sve funkcionira, meni baš i ne jer ma koliko se neki put trudio poslovi se kao i kvarovi redaju jedan za drugim i lista popravaka je uvijek veća i brža od liste popravljenih ili saniranih stvari. Ipak drži me neki predosjećaj da će se stvari početi mijenjati
Prognoza vremena za slijedeći tjedan je korektna, nema jakih vjetrova. Ma opustit ću se pa što bude iako sam to svaki put do sada tijekom putovanja prilično skupo platio.
Pumpa mora ne radi javlja Deana. Ma što joj je sad, pa nova je. Je pumpa nova ali dovodna cijev se nije godinama koristila, rastavljamo sistem, čistimo i vraćamo sve na svoje mjesto. Pumpa radi, ali vode nema. Počelo je počelo. Trust mozgova vijeća, trojka sam svoj majstor sa alatima, Mladen i Tomislav teoretski zanimljivo primjećuju da bi moglo biti u pitanju više stvari, Deana nastavlja sa pripremom kasnog ručka. Pa i do sada smo bili bez pumpe mora pa i nije neki posebni nedostatak jer se na nju još i nismo privikli makar nam to je svima jasno daje šansu da bez po muke i ograničenja potrošnje vode peremo posuđe.
A onda je stala i pumpa hidrofora vode. Nema vode dok se ne popravi pumpa. Netko me priupitao od posade kako mislim da nema vode i koliko dugo. Odgovaram s pozicije onog što znam, a to je da zaista ne znam zbog čega sad pumpe ne rade. Srećom(čitaj dobrom pripremom broda) imam rezervnu pumpu vode, ali ona se nalazi ispod skladišta hrane u provi, a dolazak do nje zahtjeva pravu malu radnu akciju.
Alat u ruke, nema druge. I tako danima. Pumpa vode malo radi malo ne radi, sistem smo rastavili 10-ak puta i taman negdje pri kraju rastavljanja pumpa proradi od sebe. Kad pumpu ostavimo da se popravci sama od sebe ona se naravno ne popravlja nego čeka našu pažnju i maženje sa brodskim alatom.
Sve smo teorije ispucali pa je Čićo pristupio eliminaciji dijelova koji naš sistem vodoopskrbe čine vrlo kompliciranim, po našim dosadašnjim saznanjima nepotrebnim.
Nakon nekoliko dana radi ne radi kad smo je gotovo potpuno ogolili pumpa je prestala raditi.
Ante je tad uzeo čekić i rekao nema druge, treba joj jedna odgojna te uz moj pristanak pumpu čekićem počeo prizivati pameti. Kako je taj moment proradila evo i pet dana nakon toga radi. A kako smo je onda popravili. Odgojnim mjerama složili smo se.
I pumpa mora pripala se Ante i naše riješenosti da se sa neposlušnima fizički obračunamo. I već kad se čekić poveselio novoj glavnoj ulozi pumpa je valjda viknula predajem se i počela raditi. Radi još uvijek.
A mi čekić više ne držimo u alatu nego na stolu, tek da se zna kakva je kazna u slučaju neposluha brodske opreme.
Znači rade pumpe vode i mora, more i vjetar su povoljni, obroci koje pripremamo su raznoliki, vrlo važno frižider i ledenica rade perfektno tako da imamo 20-ak kila mesa zaleđenih, imamo čak i tri vreće leda kojima hladimo piće i njima pomažemo frizeru da zadrži temperaturu na -8 stupnjeva.
Zaista je prelazak Pacifika u ovim mjesecima toliko ugodan da ni ne osjećamo nikakav napor plovidbe.
Kužinajemo i smišljamo bakanalije, svako po svom elektroničkom prijatelju nešto tipka, pričamo jedni drugima životne priče i već smo barem dva puta ispričali sve viceve koje znamo. Mujo i Haso su najčešće spominjani pa ako im se ovih dana štuca evo neka znaju da je njihova popularnost velika i na Pacifiku.
Usprkos pumpi mora s kojom peremo posuđe količinama mora primjerenim potrošnji vode u istim situacijama u kućama, a ne jedrilicama i voda ona nazovimo je tehnička za tuširanje se troši u svih 16. A vremenski su uvjeti tako povoljni da se svako malo stajemo kupat u moru pa onda udri po tušu. Srećom Deana koja ima dugu kosu kao svoj doprinos brodu smanjila je prnje kose na njoj prihvatljiv minimum, a nama maksimum.
Noći su priča za sebe, imamo veliku sreću da je mjeseca puno i da nema naoblake pa se gotovo vidi kao danju. A kad konačno mjesec zađe eto ti zvijezda, tisuće. Svi članovi posade mogu pronaći zvijezdu Sjevernjaču i Velikog Medvjeda.
Ribolov, jedino ribolov škripi. Nakon bogatog ulova na otoku Clarion nikako uhvatiti ribu, ma ni slučajno. Mijenjam panule pa se opet vraćam na one koje su do sada davale najbolje rezultate. Ne znam ni ja što bi više. Ante je pokupia sve poletuše sa palube i nakon nekoliko dana skupio ih dovoljno za brudet. Odlično u nedostatku druge ribe.
Sad vučemo panule i danju i noću, s istim neuspjehom.
Pojas ekvatorijalnih tišina od 5 N paralele do ekvatora prolazimo nošeni ugodnim istočnim vjetrom. Jednu nm sjeverno od ekvatora vjetar potpuno nestaje. Kao naručeno vrijeme za preplivavanje zamišljene crte ekvatora. Dora pluta, a mi se kupamo. 3 nm sjevernije vidjeli smo morskog psa dužine oko 3 m na samoj površini mora na 5 metara od broda. Ma nije to ostavilo nekog traga, mislili smo i odigrati četvrtinu vaterpolske utakmice, ali nismo znali u koju momčad staviti Čiću profesionalca pa smo ostali na brčkanju i naravno blagoslovili sve bocom najboljeg ruma i keksima Domaćica koji su stigli iz Los Angelesa specijalno dostavljeni od naše prijateljice Maje.
Bilo je tu i snimanja i fotografiranja, pravili smo se malo važni sebi samima, ponosni da smo konačno „osvojili" ekvator. Evo opet malo vitrića, otvaramo jedra i idemo dalje.
I tako opet sati prolaze, sve funkcionira, odmorni i naspavani, dobili smo i nešto boje od sunca i šta nam fali. Ako pitate Antu fali riba, jedino riba. Ni ne znamo da panule više postoje. A onda, a onda…bzzzzzzzzz, još mi zvoni u ušima taj zvuk, oko šest sati popodne je, skačem na štap i pritiskam kočnicu do kraja ali riba vuče na svoju stranu. Ante oblači pojas za ribolov, a ja očajnički pokušavam još jače pritegnuti kočnicu. Imam 900 metara krene na štapu, a ostalo mi je još tridesetak. Riba je ječa, sigurno je golema, u jednom trenutku popušta postolje koje nosi štap. Štap ispada iz ležišta međutim zadržava ga sigurnosni konop, vraćamo ga nazad na brod, ovaj put u Antine ruke.
Nas četvero na štapu protiv jedne ribe. Na možda još petnaestak metara preostale krene Ante kreće u ofanzivu. Namotaje pedesetak metara krene, riba povlači ponovno, ali ni Ante se neda, nasmijava nas sa svojim sumještanima iz Segeta koji ako doznaju da mu je pobigla riba nakon ovoliko dana bezuspješnog ribolova mu jednom kad se vrati neće dati mira. Bit će to velika sramota ili velika pobjeda. Navijamo mi za našeg Antu, a rokel se popunjava krenom. Čićo snima, vidimo obris ribe. Pripremio sam podvodnu pušku i veliki ganač za zakačiti ribu kad dođe blizu. Duža je od dva i po metra, a šta ćemo sad jadni mi. Pogodio sam je dobro harpunom i nakon toga zakačio sa gančom, ispod platforme je, naša je gotovo sam siguran. Čićo je ostavio odavno kameru i sa krmene platforme pokušavamo podignuti ribu. Samo što nismo, osjećam pobjednički duh kod posade, naša je, dignut ćemo je pri slijedećem valu jer je po mojoj procjeni teža od 200 kg, koliko točno ne razmišljam. Nas nekoliko je drži, ne damo se ni mi, a ne predaje se ni riba. Evo vala, unutra s njom. Uz strašan udarac repom po brodu sabljarka velikom snagom iskače iznad površine i prekida krenu, razbija strelicu puške i odnosi ganač iz Čićine ruke. Nas četvero, a ona sama. Gledamo po krmi kako odlazi. Tužni i jadni, šutimo. S nevjericom i dalje gledamo po krmi broda, pogled u prazno, u ništa. Razmišljao sam te noći o svemu što nam se događalo u tom ribolovu. Starac i more, knjiga starog Ernesta, kojeg sam upoznao preko brojnih fotografija u omiljenim mu barovima u Havani. Paralela između njega i nas. Toliko smo željno željeli uloviti ribu, poput njega. I svladali smo je (on malo više jer ju je uspio zavezati za brod), ali ono što je najvažnije izostala je korist od lovine. Njemu je ostala slava jer su ostatke ulovljene ribe sumještani vidjeli zavezane za brod, a mi smo imali našeg Čiću koji je dio epohalne bitke zabilježio aparatom. Izgubili smo bitku, ali je bilo lijepo sudjelovati u njoj. I samo neka se zna da je Ante Grga iz Segeta dovukao grdosiju pod krmu broda i svoj dio posla do kraja, junački obavio. Pa neka mu samo neko od sumještana nešto predbaci na tu temu imat će posla sa mnom. Hrvatska ima svog Antu (Gotovinu), a Dora svoga Antu. Ante ne damo te nikome!
Veliki je petak, a mi i dalje bez ribe. Spremili smo ukusne šalše sa tunjevinom iz konzerve i paštetu isto. Nitko nije vjerovao da ćemo biti bez friške ribe na ovaj dan. Ne mrsimo i dalje ipak vjerujemo da će se opet jednom začuti bzzzz, ali sa puno, puno manjom ribom.
Subota dolazi iza petka, a riba iza Velikog petka. U 7.00 bzzzzz, Ante, Deana i ja smo ulovili tunu od 12 kg, očistili, spremili po kesama nekoliko obroka u duboko, a ostalo za rani ručak, pečena tuna, u enormnim količinama naravno.
Kad smo probudili trojac „uspavanih" tuna je već bila i servirana pa su još u nevjerici jeli prve zalogaje ukusne i sočne tune. Ante se smije od uha do uha, ručak se zalio sa par litara crnog vina, konačno sve se poklopilo, nirvana.
Brod vozi sam, pardon naš sedmi i najvažniji član posade auto pilot odrađuje svoje bez greške.
Bit će i tune na milijun načina pripremljenih danas za svečani ručak. Jutro je, 7 sati, spustio sam panule u more, svi spavaju osim auto pilota i mene, on radi svoje, a ja idem u kuhinju, želim iznenaditi posadu spremljenim jelima kad se probude. Još nešto manje od 200 nm do otoka Fatu Hiva na Markezima.
Rekli bi moji dragi Višani u ovakvoj prilici CA JE LIPO, CA JE LIPO, OS OS OS (ča je lipo, još, još, još)
E da, petkom oko 2 popodne javljamo se Joviću u emisiju na Radio Splitu, Hvala Bogu opet petak mislim da se zove. Kad već Uzvišenog spominjem zahvaljujem Mu što nas prati na našim putima i svojom milošću pred nas stavlja zadatke koje možemo uspješno obaviti. Zahvalni smo molitvama, posebno na ovaj veliki i sveti dan.
Dragi naši prijatelji Sretan Uskrs. Hvala Vam što nas pratite i strepite i radujete se s nama.
Gledam u obzor, samo more, more, more. Ploter pokazuje da smo 180 nm od obale, još malo, samo malo. Po planu, točno po planu, po Sharedreamsu, našem snu. 01.04.2013. trebali bi biti na odredištu i još jedan san ovaj put o otočju Marquesas nastaviti sanjati otvorenih očiju.