Krenuli smo, Pacifik dream kao dio projekta Sharedrams

10.03.2013. Nedjelja
Cabo San Lucas, jutro rastanka od dijela posade, Maja, Arifa, Ana i Toni nakon tjedna provedenog na Dori opraštaju se od svojih najbližih koji ostaju kao članovi posade na ruti do Francuske Polinezije najmanje.
Spisak stvari koje trebamo obaviti narastao je kao i količina hrane koju smo zacrtali kupiti. Srećom Dora nije teretni brod sa nepreglednim štivama pa smo ostali u granicama dobrog ukusa. Da nije tako vjerojatno bi imali hrane do Tajlanda. Maslinovo ulje prvo je kupljeno, 130 litara zlatne tekućine i najvažnije brodske namirnice uskladišteno je na mjestu u potpalublju za koje smo procijenili da je najsigurnije. Bolje ni ne misliti o tome što bi se dogodilo ukoliko se razbije neka od boca.
Vino, kapula, krumpir, petrusimul, voda (tek na šestom mjestu jer smo odlučili piti vodu iz desalonizatora), povrće, voće, dvopek, kruh, grickalice, nutella, sokovi, riža, manistra, obično ulje, začini i…ma lista je toliko duga, samo se nadam da ćemo sve skupa nekamo posložiti te uskoro i pojesti jer u protivnom će brod još mjesecima izgledati poput skladišta hrane.
O tehničkom dijelu i nabavi opreme prije ove najduže dionice puta na kojoj će biti vrlo komplicirano bilo što dobiti na brod neću puno pisati, ali dvjestotinjak novih stvari pronašle su svoje mjesto u skladištu opreme i rezervnih dijelova. Konačno smo zgotovili popis stvari koje imamo na brodu uključujući i mjesta na kojima su smještene. Tomislav, naš precizni skladištar i evidentičar zadužen je da u svakom trenutku zna gdje se što nalazi i koliku količinu nečega imamo. Na prvi pogled lako, ali u uvjetima teškog mora i brzih popravaka koji put je najteže pronaći rezervni dio. Ako ne znaš točno gdje je jadna ti majka. Te su me situacije pretraživanja i prekopavanja pola broda koštale silnih živaca, a onda bi se na kraju balade kad bi sve ponovno bilo na svom mjestu posadi prepričao poznati vic o Muji i Hasi koji su nosili težak komad namještaja na deseti (zadnji) kat zgrade bez lifta. Kako su katovi bili neoznačeni u jednom trenutku Mujo je otišao provjeriti koliko je još katova preostalo. Vrativši se Hasi rekao mu je da ima dvije vijesti dobru i lošu. Dobra je bila da su na devetom katu, a loša da su pogriješili zgradu. Koliko se svaki put nasmijem istom vicu u kojem često vidim sebe i svoju muku proizašlu iz one naše lako ćemo dogodilo mi se nekoliko puta da sam jedreći samački isti vic ispričao sam sebi i jednako se dobro nasmijao.
Na kraju dana još jedan put sam pogledao prognozu i zaključio da nam vremenski uvjeti baš i nisu naklonjeni, vjetra nema pa nema. Ako želimo krenuti za nekoliko dana i ne čekati još barem desetak dana morati ćemo se odlučiti na korištenje motora odmah u startu na duže vrijeme što nije tako dobra opcija uzimajući u obzir ekvatorijalne tišine koje će trebati probijati vjerojatno bez vjetra.
Idem spavati s mislima usmjerenim prema narednim danima u kojima još toliko toga trebamo obaviti.

11/12.03.2013. Ponedjeljak/Utorak
U marini u Cabo San Lucasu susjedi nisu mogli vjerovati koliko se toga ukrcalo na Doru. Vodenu liniju sam već pomaknuo više od 5 centimetara, ali sad vidim da ni to nije bilo dovoljno, brod je potonuo još nekoliko centimetara. Tješim se pojest ćemo mi i popiti barem dio ovog uskoro pa ćemo ponovno izroniti preko vodene linije.
Vrijeme leti, odluku o konačnom odlasku još ne mogu donijeti, stalno pratim prognozu, ali baš ovaj put prognoza je upravo onakva kakvu su je dugoročno prognozirali, znači loša za nas.
Ipak inzistiram na tome da se stvari dovrše koliko toliko da u srijedu popodne budemo spremni na isplovljenje.
Dva teška dana priprema su iza nas, sve je manje-više na brodu, sutra možemo izaći iz marine.
13.03.2013. Srijeda
Budim se rano ujutro i prva stvar koju radim je analiza prognoze. Situacija je kratkoročno nešto bolja, ali dugoročno sama tišina i lagani vjetrovi. Tihi ocean= lagani vjetrovi , kao što i samo ime kaže. Nema druge, gas do daske, završiti osnovno i fiuuu.
Osmijeh na licima članova posade kad sam objavio polazak za današnji dan sve mi je rekao. Tihi oceane samo ti budi tih, a mi ćemo biti strpljivi i uporni u plovidbi, spize imamo napretek, a dobre volje nemjerljivo puno.
Oko 5 sati popodne odrišili smo cime iz marine i isplovili na sidrište obaviti zadnji poslić koji nas veže za blizinu obale. Čićo je skočio u more očistiti propeler od brzinomjera, brzo i efikasno, brzinomjer radi. Impelerski brzinomjer vrlo je važan jer nam u kombinaciji sa brzinomjerom preko GPS-a daje informaciju o snazi i smjeru morske struje te uz smjer puhanja i snagu vjetra predstavlja vrlo važan faktor prilikom odabira rute. Ricali smo osnovne stvari po brodu u narednih pola sata, digli sidro i u suton isplovili. Ameriko (kontinentu) hvala ti na gostoprimstvu, ali mi ti idemo. Cabo San Lucas ostaje iza nas, jedra su otvorena, 9 čvorova brzina, jurimo…znamo da neće dugo trajati, ali je za moral dobro, jako dobro. Svi gledamo prema oceanu, rijetko se okrećemo prema obali, spremni smo, zaista spremni, Ante Grga, Tomislav Kolonić, Deana Matić, Mladen Kožul i Albert Nardelli Čićo zajedno sa mnom na polaganju ispita prelaska Pacifika. Zadovoljan sam atmosferom na Dori, zahvaljujem Bogu na milosti do sada i molim ponovno za zdravlje prije svega posade i mirnu plovidbu Dore. Za ostalo ćemo se nekako snaći.
Smjene smo podijelili i započeli sa dežurstvima. Ipak u prvoj noći nekako se nikome nije odlazilo iz kokpita.

14.03.2013. Četvrtak
Sa prvim satima novog dana nestalo je vjetra. Kad kažem nestalo to je doslovno bilo tako. Bonaca, bonaca, bonaca…
I mrtvo more, valja li nas valja, nema druge palimo motor i ekonomičnom brzinom idemo naprijed.
Na putu prema Marquesas otocima na oko 400 milja od Caba je Isla Clarion, otočić jako interesantan za ronjenje, ali mi nemamo dozvolu koju je bilo prilično lako izvaditi u Cabu. Bilo bi jako dobro ostati u blizini otoka i čekati vjetar ako se ove tišine nastave, ali kako to formalno izvesti? Imamo još dva dana za razmišljanje, pa riješili smo mi i kompliciranije stvari dodaje posada.
Nije bonaca ni tako loša za sređivanje stvari po brodu. Nedovršene obaveze polako križam iz bilježnice, a temperature su idealne za nastavak radova na brodu. Panule su u moru, za sada miruju.
Dva puta zaustavljamo brod i kupamo se, strah od dubina Pacifika gotovo je nestao, bonaca, bonaca.

15.03.2013. Petak
Prekopirani četvrtak, doslovno.

16.03.2013. Subota
Motor ne gasimo jer je more poput ulja onog našeg maslinovog u potpalublju netko dobacuje. Kopno, kopno…Isla Clarion, ne uspijevamo odoljeti izazovu i primičemo se otoku u nadi da je nenaseljen pa nam dozvola ustvari neće ni trebati. Na 5 milja od otoka reagirao je i štap za ribolov, brzo smo skočili, sudeći po otporu riba je velika, možda i preko 30 kg. Nakon dvominutne borbe ustanovljavamo da je riba pregrizla najlon. Razočarenje nakon toliko milja čekanja. Hrabrim Antu govoreći mu da je slijedeća riba naša, a i puškom ću uloviti makar nekoliko ribljih obroka roneći uz obalu otoka.
Nedugo zatim začuo se drugi udar, ovaj put riba je bila manja, oko 5 kg, a Ante je izašao iz dvoboja kao pobjednik osiguravajući nam barem dva slasna riblja obroka. Riba sliči našem gofu i po izgledu i po otporu koji je pružala nadajući se da će izbjeći najveću teću na Dori.
Nakon ugodnog ribarskog doživljaja neočekivano smo ugledali malo naselje, točnije posjed koji podsjeća na kasarnu. I dva kaića su na obali, a visoke antene daju do znanja da se najvjerojatnije radi o meksičkoj mornarici. Uzimam VHF stanicu i pozivam Isola Clarion control nekoliko puta na 16-om kanalu bez uspjeha. U jedinoj uvali poprilično izloženoj oceanskom valu bacamo sidro u 18 sati na 7 metara dubine točno u trenutku kad su tri golema kita u šetnji uvalom pokazivali tko je tu domaći, a tko gost.
Kad smo se usidrili uslijedio je poziv mornaričkog časnika za vezu kojemu smo slagali da je razlog našeg dolaska popravak brodskog motora pa radi radova trebamo prenoćiti u uvali. Nakon konzultacije s nadređenima dobili smo dozvolu za ostanak, ali najavili su nam posjet Dori, pregled dokumentacije i broda. Ponudio sam se da ću našim gumenjakom doći po njih što su oni naravno odmah prihvatili. Dogovorili smo sastanak, mjesto i vrijeme, ali mi je ostalo nejasno kako se misle ukrcati u gumenjaka po takvim valovima. Došao sam gumenjakom uz crvenu bovu koja je na oko 100 metara od obale, jedva metar dubine, a oceanski val. Uvjeravaju me da nastavim prema obali i slijedim striktno njihove upute jer je kanal vrlo uzak. U moru preko pasa osmorica vojnika čekaju me, zaustavljaju gumenjaka, dvojica uskaču, a ostali nas drže da nas veliki val ne izbaci na obalu, potom okreću i savjetuju sad po gasu i između dva vala dođi do bove, a iza toga je sigurno.
Simpatični momci brzo su obavili formalnost kontrole dokumenata na palubi Dore, a onda su se onako mokri uputili da će u pregled broda. Ja sam ih zamolio da se malo osuše ručnicima pa onda nastave sa pregledom broda. Kako nismo imali cigareta za koje su bili zainteresirani dali smo im veliku bocu Coca Cole koju je naša logističarka Deana (inače Bračka iz Postira) odobrila kao poklon. Na kraju u brod se nisu spuštali pa sam ih u sumrak vratio gumenjakom uz istu proceduru na obalu. Hvala Bogu sve je prošlo u najboljem redu. Pripremio sam nekoliko kančenica i posada je brzo ulovila dovoljno ribe za par dana. Ulovio je Ante i Goluba od 6-7 kila kojeg je kasnije oderao zadržavajući najbolji dio mesa. Nekoliko puta ulovili smo i manje morske pse poput naših kostelja veličine do 7-8 kilograma koji su redovito prekidali krenu, a u jedinom navratu kad smo ga približili krmenoj platformi s kojem smo ga mogli zakačiti odlučili smo se pustiti ga jer bi nam još jedno deranje kože u jednoj noći bilo malo previše.
Tijekom posjete brodu jedan vojnik mi je spomenuo da na otoku ima jastoga samo da su jako dobro skriveni pod stijenama, u plitkom moru gdje se valovi obrušavaju pa ih je vrlo nezgodno i pronaći i izvaditi. Rukavica je bačena, već sam se vidio u sutrašnjem jutru u potrazi za jelom koje najviše razveseli posadu.

17.03.2013. Nedjelja
U 7.00 ujutro Čićo, Ante i ja smo krenuli u brzi lov na jastoge i ribu. Dogovorili smo se da možemo uhvatiti još maksimalno nekoliko kilograma ribe i jastoga koliko bude. Od ribe smo odabrali trlje koje su bile teške oko pola kilograma svaka pa nakon 5 komada ribu više nismo dirali, a jastozi su se zaista sakrili. Upornost se isplatila tako da je prvi jastog imao više od 3,5 kilograma, a ostala 3 ulovljenih zajedno oko 3 kilograma. Brzo smo se vratili na brod, izvadili gumenjaka i isplovili ne dajući puno mogućnosti vojnicima da nas upozore ili dodatno kontroliraju zbog ribolova. Ipak prilikom isplovljenja javio sam se na stanicu, pozdravio meksičku mornaricu i Meksiko i zahvalio na gostoprimstvu. Primijetili su da smo se vrtili oko pozicija gdje su jastozi pa su nam skrenuli pažnju da ribolov nije dozvoljen, ali zbog nekoliko jastoga nitko neće propasti, a i zapamtit ćemo rastanak sa Meksikom na lijepi način uz jako ukusne jastoge.
U trenutku smo podigli jedra i zaplovili konačno nošeni vjetrom u kurs 230.
U podne je velika teča puna jastoga bila na stolu, prsti su se lizali za istim jelom i nakon večere, a rižot skuhan u šugu od jastoga ostati će dugo u sjećanju.
Kakva lijepa noć i jutro, ribolov, kupanje, ronjenje, kitovi, kornjače…i vjetar, konačno vjetar, jedrenje bez buke motora. Punih pluća i punih jedara, pravi san, naš san koji dijelimo i živimo, Sharedreams.


----
This e-mail was delivered via satellite phone using GMN's XGate software.
Please be kind and keep your replies short.