15.09.2013. nedjelja
Ureparapara i Vanuatu ostali su iza nas, cijela noć jedrenja i prvi jutarnji sati već nas dijele u miljama izraženo više od 100. Vremenska prognoza u potpunosti odgovara stanju na terenu pa plovimo predviđenim i željenim brzinama. Do glavnog grada Salomonskih otoka Honiare imamo ukupno nešto manje od 600 nm, znači još manje od 500. Dora plovi brzo i bez napora ostavljajući nam dovoljno prostora da se bavimo sobom. Ipak mora ima toliko da nikakve posebne radnje osim nužnih ne dolaze u obzir. Čitam nautički vodić za Salomonske otoke i sve više shvaćam da će pametan odabir rute i luka, odnosno uvala u kojima ćemo boraviti odigrati ključnu ulogu u dojmu koji ćemo ponijeti s ovih jahtašima ne baš omiljenih otoka. Brojne su krađe pa čak i napadi na članove posade koji se događaju u noćnim satima kad se vrlo vješti lopovi prikradaju nečujno pokušavajući odnijeti s jedrilica sve što im je dostupno. Nisu rijetki ni oružani napadi s obzirom na broj jedrilica koji plovi ovim područjem pa je razvidno zbog čega nautičari nakon Vanuatua izbjegavaju ovo prekrasno more i obale od kojih zastaje dah. Paralelno s nesigurnosti o kojoj čitam na iste te stanovnike se odnosi i činjenica da su jedni od najljubaznijih domaćina na svijetu te da je njihov odnos prema posjetiteljima izuzetno prijateljski. Znam da bi jedan susret s onim drugima bio dovoljan da zaista zažalimo odlazak, ali znatiželja je ipak jača od razuma. Uložit ćemo dodatni napor i mudro ploviti što više noću kako bi neželjenim posjetiteljima ostavili što manje prostora i vremena za smišljenu akciju. Honiara u kojoj ćemo napraviti ulazne papire slovi za najnesigurniju luku makar su jedrilice usidrene u neposrednoj blizini policijskih brodova na kojima je cjelodnevna straža. Najbolje bi bilo napraviti ulazne papire do večeri i isploviti dalje, a za to treba doći ranije ujutro kako bi inertne službe poput carine imale dovoljno vremena i prostora da nam izdaju dokumentaciju dovoljnu za plovidbu Salomonskim otocima.
16/17.09.2013. ponedjeljak/utorak
Najvažniji zadatak danas bio je uloviti na mobitel mog starijeg sina Marina i čestitati mu dvadeset i treći rođendan. Nakon brojnih pokušaja, zbrajanja i oduzimanja vremenskih zona konačno sam ga dobio pri kraju dana 16.9. po hrvatskom vremenu, a nama već odavno započetog 17-og (razlika je +9 u našu korist).
Vjetar snage 20-ak čvorova dolazi nam u pola krme te plovimo o brzinom od oko 8.8 do 9 čvorova. Ugodno i brzo, u željenom kursu, što više poželjeti. Ploveći iz Ureparapare za Honiaru odlučili smo se za južnu rutu kako bi što duže imali stalne vjetrove otvorenog mora te se s laganijim vjetrovima susreli tek u prolazu između otoka San Cristobal i Guadalcanal.
Približivši se otoku Guadalcanal s istočne strane u blizini otočića South East Island koji je okružen brojnim pličinama negdje oko 4 sata ujutro pogodila nas je nevera s jakom kišom i vjetrom koji je za 50 stupnjeva promijenio smjer pa se lagana i ugodna plovidba punim jedrima za tren pretvorila u moru. Elektronske karte koje imam nisu dovoljno pouzdane da mogu proći u relativnoj blizini pličina, a veliko manevriranje s brodom bilo bi dobro izbjeći u ovakvim uvjetima. Samo još nekoliko milja treba izdržati, a onda nas kurs vodi iz sjevernog više prema zapadnom što bi značilo i s ovom snagom vjetra povoljnu plovidbu. Držimo se Dora i ja, posada uspijeva spavati, milje opasnosti polako prolaze, a zora stiže. Popušta i kiša, vjetar je oslabio, a i kurs mijenjam nakon prolaska pokraj posljednjih opasnih hridi. Javljaju se i sunčeve zrake kreirajući dugu u punoj polovici kružnice spajajući dvije točke na moru. Koja lijepa nagrada nakon jednog sata patnje i strahovanja. Uživam u buđenju novog dana, fotografiram otočiće u blizini kako bi me jednom podsjetili na ovu pomalo paradoksalnu situaciju gdje je samo u nekoliko minuta priroda svoju narav iz divlje i pomalo neprijateljske pretvorila u blagu i vrlo ugodnu te idealnu za plovidbu. Iščeznuo je i veliki oceanski val kojemu otok Guadalcanal ne dopušta prolaz kroz Salomonske kanale među otocima.
Vjetar je oko 7 sati ujutro naglo izgubio snagu pokopavši tako i našu zadnju nadu da ćemo 17-og dovoljno rano biti na odredištu u Honiari. Odlučujem se zaustaviti na otočiću Sura Kiki udaljenom 40 nm od Honiare koji je izgledao nenaseljen, a usput dovoljno udaljen od onih koji bi nam mogli pokvariti miran san dobro došao nakon nekoliko dana jedrenja. Otočić ima i svoj greben koji u potpunosti štiti mjesto na kojem smo se usidrili, a kupanje i ronjenje u blizini broda ugodno nas je iznenadilo. Noć je protekla bez iznenađenja donijevši nam u drugom svom dijelu povjetarac s kojim smo odjedrili do Honiare.
18.09.2013. srijeda
Naoružan strpljenjem i papirima krenuo sam napraviti ulaznu dokumentaciju za brod i posadu krenuvši redom, prvo bankomat, pa imigracija, carina, karantena. U 8 sati ujutro jedino mi se bankomat smilovao, ostalima je uredovno vrijeme od 09.30 do 12.00 i od 13-15.30.
Bar sam bio prvi na redu jer sam došao najmanje uru prije otvaranja šaltera. Kakva zabluda, raja koja se u međuvremenu okupila pri otvaranju službeničkih vrata nahrupila je u punom naletu unutra i zauzela mjesta uz šaltere. Službenici se na sigurnoj udaljenosti prave da ih ne vide, ne znam bi li se smijao ili plakao u ovoj situaciji jer ni nakon pola sata niti prvi u redu nije došao na red. Promislio sam ako ovako nastavim trebat će mi nekoliko dana najmanje. Ipak posluživši se mudrošću da imam dogovor sa službenikom kojem sam pročitao ime na uniformi probijam se na čelo kolone i u upravo u taj trenutak naiđe moj čovjek kojemu sam kao po dogovoru samo proturio dokumentaciju. Kakvo zadovoljstvo bazirano na dosjetki. Za pet minuta obavio sam prvi dio posla. Plaćanje naknade bilo je pak u zgradi udaljenoj nekoliko blokova gdje na sreću na mom šalteru nikoga, a preko puta barem trideset ljudi u koloni. Već nakon nekoliko minuta imao sam pečate u putovnici. Imam još karantenu i carinu i nešto više od sat vremena do pauze za ručak. 15 minuta na noge ili taxi, kolika je cijena taxija do carine, 5 kuna. To je moj igrač, uskačem u auto i stižem na cilj cijeli sat prije pauze. U zgradi carinarnice osim službenika nema nikoga. Karantena je u susjednom uredu tako da za trideset minuta sređujem sve. Da zadovoljstvo ne bude potpuno potrudio se carinik koji mi je predao račun na iznos od 2200 kuna. 18 američkih dolara po metru, ajme majko, al nema druge plati prvo pa se onda tuci po glavi. Još mi samo treba da nas još negdje pokradu pa će doživljaj biti potpun.
Obilazak Honiare uslijedio je u popodnevnim satima kada zbog čudnog radnog vremena nismo uspjeli posjetiti niti jedan muzej. Ma ni spizu kupit jer u 16.00 svi su se razbježali.
Tri jedrilice su oko nas, dvije preko mjesec dana u Salomonskim otocima, od kojih doznajem prve prave informacije. Jedan je opljačkan samo jedan put, a drugi je angažirao i platio zaštitara koji plovi s njim. Ipak doznajem za sigurna mjesta u kojima su se mještani organizirali u zaštiti nautičara kako i one malobrojne ne bi potjerali sa svojih otoka i izgubili priliku za trgovinom ili razmjenom dobara. Prvi interesantni (sigurni) zaljev 30-ak nm udaljen od Honiare na otočju Florida (otočje slovi za opasno) zove se Roderick Bay, a John Ruka šef mjesta danas je doputovao u glavni grad i traži prijevoz do uvale. Njemu dobro došlo, nama još bolje…
Isplovljavamo po skoro punom mjesecu i uz bočni vjetar i brzinu od 8 čvorova točno u ponoć hvatamo se za jednu od tri bove postavljene za jahtaše u uvali Roderick Bay. Putem smo se dobro ispričali i doznali mnoge informacije vezane za život na Salomonskim otocima te posebno sve događaje vezane uz posjet nautičara u zadnjih nekoliko godina. John je zaista zanimljiv sugovornik i vjerujem mu na riječ da gotovo nema jahte koja jedri državom, a da barem na nekoliko dana nije svratila kod njega u goste. I mi smo sigurni da smo napravili odličan izbor.
19.09.2013. četvrtak
Dogovor od sinoć da ću Johnu postaviti još dvije bove i povezati ih s koraljem na tridesetak metara dubine propale su jer dio opreme nije mogao pronaći. Kaže, žena mu je ušla u skladište i ne bi se začudio da se potrebne stvari nalaze u kokošinjcu.
I meni je žao što nisam dao obol yacht klubu u nastajanju. Na obali je pripremljena tradicionalno građena kuća od trstike s grilom i svim potrepštinama korisnim za pripremu jela i druženje. Još samo fale brodovi. Evo i naših susjeda iz Honiare, noć su proveli stražareći na brodu i odbijajući nepozvane goste na sve moguće načine. Konačno je i ispred njih noć odmora zahvaljujući dobrom Johnu.
Gotovo cijeli dan proveli smo u moru, 29 stupnjeva, niti ne osjetiš da se već uru banjaš. Onda malo izađeš na vrućinu s kojom bi se još i dalo nositi, ali od gladnih mušica obrane nema na brodu ili kopnu, jedino u moru, zato opet nazad do sumraka kad se iznenada povuku. Kako je sezona bez kiše srećom nema komaraca koji se inače pojavljuju točno kad muhe uzmu predah. Siguran sam da imaju neki deal. Među komarcima može zalutati i malaričar pa mi se varijanta s mušicama ipak puno više sviđa. Ipak iz predostrožnosti pijem lijekove koji bi me donekle mogli sačuvati od malarije te se u suton nasprejam nečim što ne znam hoće li i mene jednom ubiti.
20.09.2013. petak
Jutros je došlo vrijeme da se polako krene dalje, oproštaj od Johna, robno novčana razmjena s mještanima je dovršena. Idemo na 10-ak milja udaljeni otok Buena Vista na kojem su sa sjeverne strane prekrasne plaže, a doznali smo i za potopljeni bombarder na tridesetak metara dubine. Netko od mještana će nam znati pokazati lokaciju.
Pronalazimo zaista lijepu uvalu okruženu koraljnim grebenom izvan koje bi trebao ležati avion iz prošlog svjetskog rata. Kupanje i ronjenje odlično. Mjesto udaljeno dvije milje od našeg sidrišta iznenadilo me čistoćom i školom koju mještani gotovo sami vode. Lokalni ribar Eraka spreman je uz naknadu od 25 kuna po osobi pokazati nam lokaciju aviona.
I zaista iako poprilično udaljen od obale avion smo pronašli na lokaciji koju nam je Eraka pokazao. Lijepo ronjenje na trideset metara dubine gdje je bombarder prije 60-ak godina zadnji put aterirao bez repnog dijela. Bombe se još nalaze na svom mjestu u avionu. Nema zainteresiranih da ih prisvoje, čak ni ne mogu utvrditi koliko su opasne, ali mislim da onako u svojim nosačima stoje jednako kao što su stale i za posljednjeg leta.
Snimci koje sam napravio podvodnom kamerom su prilično dobri možda čak i upotrebljivi za kakav filmski materijal.
Kako se polako približavala večer kanui su počeli izranjati iz raznih smjerova s ne baš jasnim namjerama pa se ideja o noćnom jedrenju još jednom pokazala ispravnom. Sezona je laganih i nepredvidljivih vjetrova tako smo skrojili plan jedrenja do jutra u kojem biramo jednu od nekoliko planiranih destinacija ovisno o snazi vjetra odnosno o našim prevaljenim miljama.
21.09.2013. subota
Tijekom noći prevalili smo novih 80-ak milja prema zapadu i jutrošnju bonacu iskoristili za vezivanje uz nenaseljeni otočić Mborokua koji se nalazi na pola puta između Russel Island i New Georgia otočja. Otok dužine dvije a širine oko pola milje gotovo da ne pruža nikakvu zaštitu pa smo se nakon dugo vremena sidrili hvatajući krmu za obalu. Kako sam čitajući nautički vodič tijekom noći doznao da na ovom području nema ciguatere (bolest koja se dobiva od ribe sa koraljnih grebena) prva pomisao je bila sad kad skočim u more i napunim brod bijelom ribom. Nakon 5 mjeseci posta od bijele ribe evo prilike. Pri tom sam napravio nekoliko propusta, prvi je bio što nisam baš pripremio podvodnu pušku za ronjenje, a drugi što sam naivno krenuo u ribolov ostavljajući gumenjak na Dori.
Praćen sivim morskim psima s grebena koji su štitili svoje lovno područje isključila se mogućnost nošenja uz pojas ustrijeljene ribe pa je gumenjak postao obavezan dio ribolovne opreme. Iako na brodu imam laštikaču (pušku s elastičnom gumom primjerenu lovu veće ribe) istu nisam ponio računajući da će mi pneumatska puška biti dovoljna. Koja je to pogreška bila. Nakon sat vremena plivanja i bezuspješnog približavanja ribi koje i nije bilo onoliko koliko sam mislio da će biti na ovakvom mjestu došao sam do rta otoka gdje su se sudarale dvije struje. Na dubini od petnaestak metara između koraljnih stijena naišao sam na riblji akvarij. Čega sve tu nije bilo, od zubataca raznih veličina preko kirnji do riba koje su podsjećale na naše kavale, šarge, vrane…
Prvo sam desetak minuta uživao u prizoru odvagujući koliki je rizik početi lov u okruženju morskih pasa koji su vrebali sa svih strana. Doduše ne velikih, najveći je imao dva metra, ali vrsta je koju se ne treba izazivati. Dobro sam zapamtio što se dogodilo nekim iskusnim ribolovcima koji su prkosili ovoj vrsti morskih pasa uzimajući im pred nosom ribu iz njihovog dvora. Neki su završili tragično, a rijetki su oni koji nemaju barem jedan ugriz kao uspomenu na ludost ili hrabrost. Ali kako odoljeti i hoće li oni baš tako reagirati ili će me možda pustiti da ulovim nekoliko riba. Odmah uz obalu je ponor, velika dubina tako da osim otoka iza leđa ne osjećam lagodu plitkog mora makar to ne mora značiti ništa jer već na pola metra dubine mora psi su itekako aktivni.
Gledam i dalje, zbrajam i oduzimam i zaranjam prvi put osvrćući se više oko sebe nego gledajući u potencijalni ulov. Prva prava riba ispred mene ne da mi baš da se približim pa pucam iz nedovoljno dobre pozicije i makar je pogađam u glavu nedovoljno je za zaustavljanje 10-ak kg teškog zubaca. Ponovno s površine gledam aktivnost čuvara (morskih pasa) i ne primjećujem promjene. Zaranjam drugi,treći, peti, deseti, dvadeseti i još po tko zna koji put. Riba se igra sa mnom dajući mi da priđem taman na toliku udaljenost da je ne mogu uloviti. Mislim se kakav sam glupan s drugom puškom do jedna bi bila moja, ali to je pravi ribolov kad i riba ima šansu. I tako zanesen zaboravio sam potpuna na čuvare, ma što će čuvati od mene kad ja mogu s ovim oružjem ovako veliku i pametnu ribu mogu samo plašiti, možda ni to tako uspješno. Koliko sam puta zaronio ni sam ne znam, prebrojavao sam velike kirnje, najveće i preko 40 kg teške, jato drskih zubataca me najviše iritiralo jer su plivali oko mene u krug na dva metra daljine, ali ni centimetar bliže. Počeo sam uživati u ribi, kao promatrač, a ne više kao lovac, čuvari su mirno promatrali moju neučinkovitost, a ja sam se nakon jednog sata predao. Plivajući prema brodu na mjestima gdje bi bila tu i tamo pokoja ribica ulovio sam skoro 10 kg ukupne težine nekoliko vrsta ribe u pola sata shvaćajući da je riba do 2-3 kg ono s čim se danas mogu nositi. Slažem se i da je to najbolja mjera, ali odoljeti kapitalcima nije lako.
Tako sam ipak na brod donio 5 riba, a s morskim psima sam odigrao neriješeno, 0:0 hvala Bogu.
Ručak je bio za polizat prste, ali me je od silnih zarona i plivanja protiv struje uhvatila upala mišića i glavobolja pa sam svoje dežurstvo u noćnoj smjeni jedrenja jedva odradio. S laganim vjetrom i mirnim morem zaplovio sam konačno u san.
22.09.2013. nedjelja
Vjetar je u tri sata ujutro potpuno stao. Nalazimo se uz Marovo lagunu koja je svjetski poznata, ali ulazi u nju su poprilično komplicirani pa je ulaz danju i više nego dobro došao. Međutim imam google karte ovog područja koje mi ulijevaju sigurnost i uz pomoć navigacijskog programa Open CPN i svu ostalu raspoloživu navigaciju na potpuno mirnom moru bez morskih struja prolazimo uskim kanalom. Nakon svega čini nam se bez po muke. Ali nije nam baš tako izgledalo. Za nagradu ostatak noći i ranog jutra možemo prespavati i ujutro se probuditi s pogledom na lijepu lagunu.
Dobar početak dana pokvarila je naoblaka pa smo se umjesto dužeg boravka u laguni koja nije baš sigurna od noćnih posjetitelja odlučili prebaciti na otočić Uepi koji je ustvari granično područje lagune, a ima poznati resort poznat po očuvanju koraljnog grebena na kojem već 25 godina nitko ne lovi ribu. Zvuči jako interesantno, a preporuka nautičara da je sidrište prilično sigurno samo je učvrstila našu želju da se što prije prebacimo.
Prvo smo konzumirali Internet u hotelu koji je skupo plaćen, a dovoljno je jak odnosno slab da jedva jedvice jedna veza prolazi. Popili smo piće na lijepoj terasi upoznavši se s vlasnicima koji su nam ispričali kako su u 25 godina razvili uspješan posao najviše s Australijom čiji su i oni državljani. Najinteresantniji dio priče vezan je za zaštitu od ribolova koraljnog grebena otoka od domorodaca koji usprkos svim dobivenim dozvolama od strane državnih tijela i dalje zadržavaju pravo na ribolov naslijednim pravom iz davnina. Tu je poslovnost i snalažljivost odigrala presudnu ulogu jer su mještani sela koji imaju interes prodaje suvenira gostima resorta napravili sve da svoje sumještane suzdrže od lova i na taj način sačuvaju mjesto za ronjenje zaista interesantnim.
Cijena jednog zarona je 80 američkih dolara plus iznajmljivanje opreme ako vam nešto nedostaje. Vlasnici visoku cijenu pravdaju visokim troškovima, a za pravo im daje gotovo 100% popunjenost hotela tijekom cijele godine od kojih su 70% ronioci.
Ipak postoji alternativa da se ne roni s bocama pa se onda ne plaća nikakva naknada. Pogađate da smo mi odabrali drugu opciju i zaista uživali u raznim vrstama ribe koja je vremenom izgubila strah od čovjeka. Izuzetno lijepo.
Dogovorili smo se s ronilačkim centrom da ćemo sutradan s njima na ronjenje, ako noćas bude. Kako je vjetar zapuhao tako smo i im digli sidro i praćeni punim mjesecom nastavili plovidbu prema zapadu.
Bez vala, 13 čvorova vjetra, brzina 8.5 čvorova, jedrenje po mjesečini, prava idila.
23.09.2013. ponedjeljak
Opet u zoru vjetar je otišao na spavanje pa smo zadnje milje preko Kula Gulfa preplovili motorom te u rano jutro uplovili u uvalu Aka Mbiumbiu na Kolombangara otoku.
Do planiranog sidrišta treba se provući između koraljnog grebena i obale ploveći jako oprezno barem pola milje. Sidrimo u lijepom boku kojeg greben dodatno štiti. Opet uzimam podvodnu pušku i krećem u obilazak koraljnog grebena. Nigdje ničeg, nekoliko malih black tip morskih pasa bezuspješno poput mene pretražuje greben uzduž i poprijeko. I baš kad sam mislio da baš ništa neću uloviti na metar dubine primijetio sam ribu koja istovremeno podsjeća na škarpinu, kokota i krokodila. Ulov smo skuhali i zaključili da se radi o izuzetno ukusnoj ribi koja ima meso istovjetno našoj škarpini.
Za vrijeme vožnje kajakom Ante je obaviješten od strane domaćina da smo dužni platiti naknadu u protuvrijednosti od 150 kuna za sidrenje u uvali ma koliko vremenski ostali, pola sata ili pola života, cijena ista. Ante je doznao da je Frank (domaćin uvale) ujedno i lovac na krokodile. Brzo smo se dogovorili međusobno još je jedino trebalo Franka nagovoriti da nas povede u lov. U cijenu smo uključili sidrenje u uvali, odlazak u drugo mjesto brodom, vođenje u obilasku mjesta, noćni lov na krokodila i ako ulovimo krokodila deranje kože u kojem mi zadržavamo meso uz mogućnost pripreme na grilu ispred Frankove kuće. Sve skupa 200 kuna. E to je već više nego prihvatljivo što se cijene tiče. Na trenutak sam promislio tko ne plati k…. plati doktora aludirajući da nema jeftine i dobre stvari, ali vidjet ćemo, neće nas valjda pojest krokodil.
Po planu smo obišli mjesto Teme koje su za vrijeme rata držali Japanci, a ostatke teškog naoružanju kao i Amerikanci ostavili su tamo gdje su im u ratu služili.
Lov na krokodila počeo je u 7 sati navečer kad smo gumenjakom uplovili u dio lagune u koji utječe rijeka. Nakon pola sata veslanja u moru među mangrovima smo sa stotinjak metara udaljenosti svijetleći lampadinom ugledali sitnu crvenkastu točkicu, oko krokodila po svemu sudeći velikog. Boja očiju krokodila se mijenja s uzrastom, pa mali krokodili imaju bijele oči, žute su namijenjene srednjem uzrastu, a veliki imaju crvenu boju. Mali su do dva metra dužine, srednji do četiri, a veliki mogu biti i sedam metara dugi. U nedostatku manjih pratili smo crveno oko koje je na trenutke svijetlilo i žućkasto, ali svejedno s našim oružjem, moja podvodna pneumatska puška, harpunom za velike ribe i malenim gumenjakom dobro prekrcanim nismo bili u stanju niti razmišljati o lovu na takvu neman, prije smo mogli razmišljati kako se braniti u slučaju napada. Tijekom lova doznali smo nešto o krokodilima koji izbjegavaju staništa gdje su ljudi i vrlo su plašljivi tijekom dana ukoliko nisu u mutnoj vodi koja im daje osjećaj sigurnosti. Noću veći primjerci posebno u rijekama i njenom ušću gdje nema velike širine među obalama mogu biti jako nezgodni. U gustom raslinju kolonija krokodili mogu boraviti na granama te ustvari iz zraka napasti plijen. Samo jako iskusni i dobro naoružani lovci s pravom opremom izazivaju sudbinu prkoseći krokodilima ulazeći na područje u kojima se oni osjećaju najmoćnije.
Kako osim jednog velikog krokodila nismo vidjeli druge primjerke uputili smo se ušćem rijeke malo uzvodno dok se rijeka nije počela sužavati. Vodič je odlučio da se vratim nizvodno u lagunu jer je već rizik prevelik. a pucketanje granja u šumi otkrivalo je krokodilsko kretanje. Čujemo ih, a ne vidimo, zgodno zar ne. Širom otvorenih očiju s više lampadina odjednom upaljenih pokušavali smo se prikazati većima krokodilima, ali osjećaj nelagode nismo potisnuli do izlaska iz ušća rijeke. Veslamo pomalo prema nazad gubeći nadu da ćemo ugledati, a kamoli uloviti lovinu. U zadnji čas kao i po tko zna koji put na ovom putovanju trud je nagrađen. Prvo smo ugledali, a onda se približili krokodilu od otprilike 2 metra dužine koji je bio dovoljno miran da sam ga ležeći s prove gumenjaka imao na nišanu opalivši s metar i po udaljenosti. Naizgled trom uspio je nakon zvuka koje je proizašlo iz okidanja puške maknuti glavu taman toliko da ostane neokrznut. Podronio je ispod gumenjaka i krenuo prema dubljem moru. U naizgled izgubljenoj situaciji, ni prepun gumenjak ljudi ni komešanje koje je trenutno nastalo u kojem je Frank pokušao mačetom dohvatiti krokodila nije me omelo da još jednom nategnem pušku podignem se na noge i kroz gužvu ovaj put zapucam prema silueti koja se polako gubila prema dubini. Potegnuo sam konopčić strijele osjetivši da je pogođeni krokodil na ostima. Nekoliko jakih udara otpora krokodila osti su izdržale, a tvrda krokodilska koža i kosti glave zadržale su osti u glavi čak i pri tako jakim udarima. Još prekjučer su mi ribe ispadale jedna za drugom, a evo sada krokodil koji ima barem 50-ak kilograma ne može se otrgnuti s tih istih ostiju. Kad sam privukao krokodila koji se otimao i iskakao is mora bliže gumenjaku Frank je vještim zamahom mačetom posjekao iza vrata krokodila zadavši mu smrtonosni udarac. Krv šiklja iz krokodila na sve strane, čekamo za trenutak da se krv bar malo iscijedi u vodi prije unošenja krokodila u brod. Čudno nam je malo na u ni jednom trenutku borbe nije pokušao zagristi gumenjak niti zaprijetiti otvaranjem čeljusti s opasnim i oštrim zubima. Uskoro smo uvidjeli i zašto. Kako je spretno i sretno izbjegao prvi hitac puške tako je jadnik bio nesretan pri drugom hicu koji ga je u trenutku uzmaka pogodio u najgore mjesto tako da mu osti nisu dale ni čeljust otvoriti jer je polovica harpuna bila zabijena u gornju, a polovina u donju čeljust. Plan je ispunjen, krokodilsko meso nam se smiješi, a avantura je bila za poželjeti samo. Vraćamo se na Doru, a Frank kod svojih roditelja ispred kućice na obali je ispunio ostatak dogovora u kojem je očistio meso i donio ga na brod u manjim komadima. Jedan komad ostavljen je u frižideru za pripremu sutradan, a ostatak u zamrzivač kojeg smo dobro popunili s petnaestak kilograma mesa. Umoran i zadovoljan otišao sam na spavanje. Ipak prije sna imao sam čudan osjećaj kojeg se nisam uspio riješiti da bi mi bilo draže da smo samo vidjeli krokodila, a ne i ubili ga. Na Salomonskim otocima krokodili nisu zaštićena vrsta, čak suprotno. Kako predstavljaju veliku opasnost za ljude i učestalo napadaju u pravilu uz kobne posljedice država stimulira lov na krokodile, a nisu ni približno ugrožena vrsta, čak suprotno. Ni ta informacija s kojom sam i prije lova raspolagao nije mi pomogla u otklanjanju dijela gorčine koji je ostao u meni nakon ovog čina.
24.09.2013. utorak
Ujutro smo ponovno došli u uvalu ispred frankove kuće, a u 11 sati već naloženi gril samo je čekao krokodilsko meso i jednog velikog cipla kojeg sam u prolazu sinoć ulovio za ukućane koji ne jedu krokodilsko meso.
Meso je Ante ispekao odlično, jeli smo komad po komad vrućeg mesa koji smo skidali s vatre, a salatu i krumpire koje smo donijeli pripremljene s broda smo branili od gladnih mušica koje su se u nemogućnosti hranjena našim ručkom okrenule i poslužile našim tijelima. Kako su dosadne i brojne. Ma ni mušice nisu uspjele pokvariti jedinstveni događaj i lijepo druženje s obitelji koja nas je tako lijepo primila, a Frank kao vodič u lovu na krokodile ostati će u našem pamćenju, ali i srcu dugo, dugo. Franku se toliko svidjela priprema ribe i krokodila s maslinovim uljem da mu je najdraži naš poklon bio boca ulja uz nekoliko kutija cigareta koje je pažljivo spremio u najsigurniji dio kuće.
Opraštamo se, moramo dalje pravac Ghizo.
Tridesetak milja odjedrili smo za 4 sata uz idealan vjetar. Ghizo i nije baš najsigurnije mjesto noću pa smo se odlučili usidriti na nekoliko milja ispred mjesta u mirnoj uvali. Dobra odluka nagrađena je mirnim snom.
25.09.2013. srijeda
Tmurno vrijeme dovelo nas je dan prije do Ghiza gdje smo prvo ulili gorivo po do sada najskupljoj cijeni uopće. 1 litra dizela košta 2.2 američka dolara pa sam dao sve od sebe kako bi pokušao dobiti nazad 15 % takse na čiji povrat imaju pravo oni koji napuštaju državu s brodom. Kako do Kupanga u Indoneziji udaljenog 2200 nm nemamo više priliku uliti gorivo napunili smo sve zalihe. I tako krenuh ja u porezni ured, službenici su ljubazni, ali mi govore da do sada nikad nisu imali slučaj povrata poreza jer je benzinska pumpa u gradiću Noro namijenjena za to. Ipak su nakon mojeg dužeg uvjeravanja obećali pokušati s uredom u Honiari ne ostavljajući veliku nadu, ali dogovor je vratiti se sutradan ujutro i vidjeti rezultat. Ionako prilikom ulijevanja goriva nisam vjerovao u povrat. Popodne smo analizirali cijene i ustanovili da su neki proizvodi i pet puta skuplji nego u Honiari te da od velike nabave po ovakvim cijenama nema ništa. Gotovo ništa se ne prodaje, ali to nikog na pazaru ne uzbuđuje, a za spuštanje cijene uopće nisu čuli.
Kukuruz za kokice je točno 10 puta skuplji pa smo se pomirili da naše omiljene večere neće biti još dugo.
Noću smo stražarili i to po dvoje u smjeni ne dozvoljavajući sebi neugodno iznenađenje nakon svih ovih prelijepih iskustava proteklih dana. Stigli smo i u lokalni disko klub koji se nalazi na terasi u neposrednoj blizini sidrišta s kojega se dosta dobro nadzire brod. Ipak ne za dugo jer je Ante s broda javio da se nekoliko brodića mota oko Dore te da nije siguran može li sam paziti na brod. Tako je naša plesna večer brzo završila, ali ne toliko brzo da smo u sat vremena doznali da su domaći vrlo muzikalni i dobri plesači. Jako pažljivi prema nama kao gostima brinuli su i o sigurnosti broda govoreći nam da obavezno barem netko mora biti stalno budan i stražariti na palubi jer su lopovi jako vješti.
26.09.2013. četvrtak
Današnji dan bi trebao biti zadnji na Salomonskim otocima, a toliko je obaveza ispred nas. Prognoza je dobra tako da je isplovljenje najkasnije u 4 sata popodne kako bi za vidjela prošli kroz koraljne grebene i ušli u noć s jedrima i brodom pripremljenim za odgovarajuće uvjete.
Prvi dogovor u sati ujutro u poreznom uredu prošao je iznad svih mojih očekivanja. Dočekao me faks iz Honiare na osnovu kojeg će mi prodavač goriva vratiti dio novca koji se odnosi na porez. Ljubazno zahvaljujem i nastavljam. Prvo carinski ured, brzo i bez problema. Imigracijski ured već je nešto drugo, problem je što jedina zaposlenica nije došla na posao, a ni ne zna se hoće li. Započinje potraga za osobom koja nije urodila plodom narednih dva sata. Odlučujem se otići na pumpu vidjeti hoće li nam stvarno vratiti novac. Jako ljubazni prodavač na pumpi koji je ujedno i sin vlasnika već je pripremio iznos za povrat, a na moju molbu da se poslužim njegovim internetom odgovara potvrdno što mi skida veliki teret obaveza s vrata jer je Internet u mjestu gotovo nemoguća misija, a meni treba i skener i pisač. Sve na jednom mjestu, kakva sreća.
Vraćam se posadi s dobrim vijestima i odlazimo u spizu i nabavu lijekova. Lijekovi nisu skupi, a u bolnici se mogu kupiti u pola cijene nego u apoteci. Kupujemo nužno, a to su pilule za prevenciju od malarije, kao i za tretman u slučaju bolesti te posebne peniciline ukoliko dođe do upale od posjekotine koraljem koja može skroz loše završiti bez adekvatnog tretmana.
Spizu smo obavili relativno brzo, a i službenica imigracije odnekud se ukazala govoreći da je informacija da je tražimo došla do nje u trenutku pripremanja ručka kod kuće. Zašto se nije pojavila na poslu tog dana nije nam rekla, a nismo ni pitali jer smo formalnosti obavili brzo. Sad smo slobodni, trebamo još pripremiti brod i ručati prije isplovljenja. Imamo sat i pol za to.
U 16.00 sati smo digli sidro, sve po planu, još samo da je i prognoza po planu da ne trebamo paliti mora narednih 300 nm do Louisades otočja na PNG.
Vjetar je zapuhao snagom do tridesetak čvorova oko dvostruko jače od najavljenog, a predstoji nam gotovo penjanje uz vjetar. Kratimo jedro i zamotavamo veliku genovu, otvaramo mali flok kojeg jako rijetko koristimo, ali s tako malom površinom jedara 9 čvorova brzine je tu. Brod se ugodno stabilizirao, pala je noć, privjetrinska tenda je spuštena tako da je u kokpitu potpuno suho i bez vjetra. Okrećem se i po krmi Dore gledam obrise Ghiza, zadovoljan sam u potpunosti jer smo sa Salomonskih Otoka ponijeli samo sreću i zadovoljstvo, ostvarivši izuzetan kontakt s domaćim stanovništvom. Vanuatu i Salomonski otoci, dva su bisera u kruni ovog putovanja i mjesta koje nikad neću izbrisati iz pamćenja, mjesta na kojima su ljudi toliko ispravni i dobri da sam se stalno pitao što smo mi to sebi učinili da odnosi među nama ne mogu biti ovakvi.
srijeda, 2. listopada 2013.
srijeda, 25. rujna 2013.
Od Lautoke (Fiji) do kraja Vanuatua
30.08.2013.
Lautoka, Fiji
06.00 sati, točno mjesec i jedan dan na Fijiu, nakon zavrzlama s priponama zadnjih desetak dana evo nas ponovno spremni za isplovljenje. Današnji je dan trebao biti lagan, kontrola jarbola i novo postavljenih novih pripona, odjava is države i posjet gradu radi nadopune namirnica. Jedina radnja koja je zahtijevala veći angažman je postavljanje zaštita na križevima jarbola kako bi se u jedrenju niz vjetar što bolje čuvalo. U 06.30 već sam viseći na jarbolu utvrđivao propuste u postavljanju pripona istovremeno polako shvaćajući da se današnji dan pretvara u moru. Istječu nam vize danas, tražiti produženje iziskivalo bi gomilu vremena i novaca, a ljutiti državne organe produživanjem boravka nelegalno bi moglo donijeti velike muke i naravno kazne. Bolje je uopće ne razmišljati u tom smjeru. Popis nužnih dijelova sam napravio i pravac grad. Inox šajbe potrebnih dimenzija nisam našao, ali sam ih prepravio u bravarskoj radionici, izolaciju za jarbole sam pronašao u dućanu koji prodaje klime, spiza se brzo napravila. Kako nam je dobro krenulo nakon ne baš tako sjajnog početka dana. I još jedna važna stvar, prava anegdota koju sam baš taj dan morao riješiti. Nakon godinu i sedam mjeseci potrage za jedrilicom Najade mog prijatelja Gerharda, jako simpatičnog Austrijanca od kojeg sam posudio električno kuhalo još na Isla Perlas u Panami konačno sam je ugledao na sidrištu. Ma to i nije tako važno Gerhardu koliko meni samom jer sam želio ispuniti obećanje i vratiti kuhalo koje sam stjecajem okolnosti propustio napraviti još tada. Neopisiva je radost za mene bila nakon toliko mjeseci vratiti stvar koju sam barem 50 puta okrenuo u rukama pokušavajući joj pronaći adekvatno mjesto na Dori.
Gerharda nema na brodu, kuhalo mogu ostaviti, ali ponovni susret s prijateljem. Mali i Veliki Marino tada su bili sa mnom u Panami, toliko smo se trudili pronaći Gerharda i toliko smo puta o ovoj temi razgovarali. Da mu sad samo tek tako ostavim kuhalo. Ma neću makar morao cijelu noć visiti na jarbolu. Upornost se ubrzo isplatila, dolazim do Gerhardovog broja mobitela, a nazvati ga uspijevam iz bravarije. Za pola sata već smo sjedili uz pivo prepričavajući doživljaje. Naravno da mu kuhalo i nije baš trebalo, ali je i sam bio toliko sretan da sam na njega mislio i da nas je jedna stvar tako vezala. E tu je pogriješio jer nije samo jedna. Postoji i druga za koju on nije znao, ali sam je sam sebi zavjetovao. Kad smo mu u Panami dali ribu koju smo tog jutra ulovili u znak zahvale dobili smo na dar bocu Napoleona. Ja sam bocu sačuvao obećavši kako je neću otvoriti do našeg ponovno susreta i primopredaje kuhala. Kako je Gerhard veliki zaljubljenik hrvatskog dijela Jadrana znao sam da mi je zadnja opcija vratiti kuhalo i bocu u Hrvatsku i čekati na Gerhardov posjet u našoj uvali u Lučicama na Braču gdje je obećao doći nakon završetka jedrenja oko svijeta. Kad je došavši na Doru kasnije ugledao „svoju" bocu Napoleona s natpisom zabranjeno otvaranje boce bez Gerhardove nazočnosti skoro se rasplakao. Moje misli nisu u tom trenutku bile samo tu, vratile su me u nezaboravne trenutke plovidbe s moja dva Marina.
Radnje na jarbolu su napredovale polako, ali bez dodatnih nepredviđenih situacija poslovi su dovršeni do sumraka. Gerhard se popeo na jarbol pa smo se zbog nedostatka vremena veći dio dana družili na križevima jarbola. U jednom sam trenutku skoro ispao iz stolice od smijeha kada mi je ispričao pustolovinu s Tonge kad se toliko opustio vozeći biciklu da je zaboravio na okuku ispred sebe i umjesto u desno nastavio ravno u provaliju. Ležao je satima bez svijesti, krvav, nekoliko slomljenih rebara, 17 slomljenih zubi…I sad je tu, umire od smijeha skupa sa mnom govoreći mi o nevjerojatnom letu i osjećaju koji je imao kad je shvatio da ispod kola bicikle nema više ceste. Govori da je skoro poletio i da je malo brže vozio da bi dokazao da se i biciklom može letjeti, a ne samo sletjeti u provaliju. 6 mjeseci nakon leta ponovno vozi istu biciklu, a 6 zadnjih krunica za zube postaviti će za nekoliko dana. Sretan, kaže napokon dovršen generalni servis i opet pukne od smijeha.
U 20.00 sati smo isplovili rastavši su uz salve smijeha, uz velike pozdrave Marinu and Marinu i obećanje da ćemo se ponovno družiti, ali slijedeći put mnogo duže i u Hrvatskoj naravno ako ne prije. Prijatelju dobro ti more dobacio sam mu prilikom prolaska uz Najade na trenutak zažalivši što sam mu vratio predmet koji nas je vezivao i koji je na svoj način pomagao izgrađivanju prijateljstva među nama. Uz sada otvorenu bocu Napoleona isto tako, živio prijatelju.
31.08.2013.
Nekoliko sati vožnje motorom uz pličine Fijia bez vjetra i opet otvoreno more, 550 nm do Anetoma na Vanuatuu. Gasimo motor i uz povjetarac jedrimo brzinom od 5 čvorova u željenom smjeru. Nije neka brzina, ali nije ni da nam se žuri te se zadovoljni napredovanjem izmjenjujemo u prvim noćnim smjenama nakon dugo vremena. Jutros vjetar pojačava na petnaestak čvorova i postaje upravo idealan za nas ostvarujući predviđanja prognostičara.
Desetak sati pravog zadovoljstva prekida se iznenada, nalet kiše donosi jaki vjetar koji nakon prolaska oblaka ostaje i nadalje samo pojačava donoseći sve veće i veće valove. Nakon sat vremena tri metra vala uz 35 čvorova vjetra oštro uz vjetar. Ako želimo na vulkan Tanna moramo nastaviti ovim smjerom još 50-ak sati. Želja za posjetom vulkana s aktivnom lavom koja se vidi s rubova vulkana veliki je mamac i jedna od najvećih ako ne i najveća atrakcija Vanuatua. S druge strane pripone su promijenjene, a konačno trimanje jarbola sam napravio sam otklanjajući propuste profesionalca. Koliko mogu vjerovati da sam sve namjestio optimalno, a pri ovakvim uvjetima i uz optimalno nema nikakve garancije da će sva oprema izdržati. Blijeda su lica posade i mada ih muče puno manji problemi od mojih zabrinuti su. Donosim nepopularnu, ali ipak svima najprihvatljiviju odluku i za sigurnost najvažniju, promjenu kursa više niz vjetar prema Port Vili. Brod kao da je u trenutku skinuo breme s leđa zaplovivši brzinama preko 10 čvorova prema novom cilju. 24 sata trajao je jaki vjetar, 235 nm prešli smo u 24 sata korisnog puta, 10 nm na sat, kakav prosjek. I uz to svi su barem malo odspavali tijekom noći. Sve nam je manje žao vulkana. A Port Villa, glavni grad polako se pojavljuje pred nama.
Dvadesetak sati prije ulaska u luku prati nas idealan vjetar, valjda je ovom prilikom vrijedila uzrečica pametniji popušta, dodao bih i dobiva nagradu u vidu ugodne i sigurne plovidbe. I eto nas, 02.09. u 15.00 sati bacamo sidro u luci, do 16.30 obavljamo karantenu i možemo skinuti žutu zastavicu s jarbola, možemo u grad večeras!!!
I bili smo ali smo bili toliko iscrpljeni od nekoliko dana jedrenja da smo se prije vratili nego što smo otišli. Lijepa noć na sigurnom sidrištu, koja divota i koji će odmor i spavanje uslijediti. Evo polako se i ja gasim i tonem u san.
03/04.09.2013.
Jutros treba dovršiti formalnosti, karantenu platiti, imigracija, carina. Nakon noćnih mora s Fijia gdje smo danima radili ulazne papire malo se pribojavam vlasti u Vanuatuu. Kasnije se pokazalo bez razloga, brzo i efikasno, ljubazni činovnici, sušta suprotnost Fijiu koji je ne znam iz kojeg razloga silno ponosan na svoju ponudu i na sve, baš sve što rade. I te silne kontrole i maltretiranje nas kao turista na kraju su protumačili kao nešto što je nama u korist. Ja vam na Fiji koliko god bio lijep neću više iz principa. Nek se zna. Doduše držim se i one stare nikad ne reci nikad i kad zaista misliš da je nikad može tako ne biti. Čitajući compendium o Fijiu prije dolaska preskočio sam poglavlje o bescarinskom uvozu robe za jahte i proceduri vezano uz to smatrajući potpuno nepotrebnim. Čak sam i prokomentirao kako se to ne odnosi na nas jer nam sigurno neće trebati. Kad ono promjena pripona, uvoz iz Austarlije i to ne jednom nego dva puta. Pa ti sad reci nikad, neću i gotovo.
Port Villa je najveći grad Vanuatua, jedna ulica, nekoliko lijepih restorana uz obalu, deseci luksuznih kuća u vlasništvu stranaca, a ostalo je nabacano onako kako se netko sjetio. Malo kaotično, ali s dozom simpatičnosti barem nama s juga Hrvatske. Podsjetilo me na gradnju od splitskog aerodroma do Solina kad bi upravo pristiglim gostima od izlaza iz aerodromske zgrade pričao da ono što će vidjeti do Solina vozeći se brzom kaštelanskom cestom najbolje da ni ne gledaju da se momentalno ne razočaraju Dalmacijom. To sam shvaćao toliko osobno da sam često radije birao gužvu stare kaštelanske ceste koja se još koliko toliko sačuvala od divlje gradnje koja je unakazila prekrasna Kaštela.
Dva dana grada više su nego dovoljno za obaviti nužno, otići malo na Internet i poželjeti što prije zbrisati u divljinu.
U turističkom smo uredu otkrili da postoje i vulkani na otoku Ambrym koji se nalazi na našoj ruti prema sjeverozapadu. Čak i atraktivniji od vulkana na Tanni, ali je turistički neinteresantan zbog činjenice da se do vrha vulkana odakle se vidi lava treba hodati i penjati satima, pet sati otprilike u jednom smjeru. Sebi za kaznu što smo propustili Tannu određujemo posjet najvišem vulkanu Marum na Ambrymu koji usput rečeno ima najveću aktivnost možda i u svijetu u ovom trenutku.
Kupimo se iz Port Ville i pravac Ambrym, putem ćemo utvrditi sve što još nismo vezano uz sidrište, a vezu za vodiča i potporu usponu imamo u vidu lokalnog organizatora gospodina Douglasa.
Vjetar nam je ponovno bio dovoljno jak da se uz minimalan rad motora domognemo 110 nm udaljenog Ranona, mjestašca od dvadesetak kučica i naše polazne točke prema vulkanu.
05.09.2013.
Gledam u ruksak pripremljene stvari, izgleda mi težak pa ga reduciram koliko mogu. Ne nosim vreću za spavanje nego slojevito robu koju ću oblačiti po potrebi. Čitam da je hladno i na vrhu i u kampu podno vrha, ali mi nekako ne ulazi najbolje u glavu da u tropskoj klimi može biti hladno, itekako hladno.
Uspon počinjemo nakon prvih 5 kilometara koje smo provezeni terencem. Prava avantura je sama vožnja terencem putem koji zapravo to i nije. Hoće li se moći proći ovisi i o vodostaju rijeke, plimi i oseci…
Na naše moljenje vozač je pristao preploviti terencem jednu rječicu. Mislio sam se kad je ovdje ovako što nas tek čeka.
Odahnuo sam kad je vodič Kevin poveo i sina od 10-ak godina na svoje prvo penjanje na vulkan. Mislim se ako može on možemo i mi, a japanke i crocsice su im na nogama, ništa lakše, mi imamo ozbiljniju sportsku obuću. Malo me zbunio veliki ruksak na leđima vodiča koji količinom tereta koji nosi podsjeća na šerpe s Himalaja.
Tri i po sata trebalo nam je do kampa, od toga smo zadnjih sat vremena hodali po mraku. Dobro za prilagodbu jer nas u noćnim satima očekuje uspon na vrh sutradan. Nesnosne vrućine s početka zamijenile su ugodne temperature do kampa. Kučica za spavanje je od pruća, propušta vjetar, ali ne i kišu što će se pokazati tijekom noći nije zanemariva činjenica. Noć je donijela niske temperature do nekih 5 stupnjeva i kišu, jaki vjetar koji se osim u kolibu uvlačio i u sve pore moga tijela hladeći ga toliko da sam spavajući u nekoliko trenutaka po pola sata bivao probuđen velikom drhtavicom. Tada bi radio vježbe pokušavajući se bar malo zagrijati. Vodič i sin su se smrzavali po dvostrukom vrećom, ali su za razliku od nas uspjeli odspavati.
U tri i po započeo je zadnji dio uspona i najteži naravno. Fijuče vjetar i kiša, sve nosi, a ja pametan bez kape sa šeširom za sunce. Kako me već probila hladnoća tijekom noći više me nije volja za ničim, jebeš vulkan, da mi se malo ugrijat, odspavat, ma koji mi je vrag ovo trebalo. Umjesto kape oko glave stavljam jastučnicu i vezujem je konopom kako bi zaštitio uši. Upalilo je, sad mi je već malo lakše. Na glavi mi svijetli rudarska svjetiljka koja je jednako funkcionalna na brodu kao i tu. Vidi se vrh, provlačimo se među stijenama kroz potoke i crni pijesak kojeg je ostavila lava iza sebe koja je cijeli otok dva puta do sada iselila u cijelosti. Kiša polako posustaje, vjetar se ne da. U nekim trenucima smo na vrhovima strmih planina okruženi provalijama s obje strane. Ali još malo, samo, malo. Gledam dječaka kako se nosi s nevoljama prilikom uspona, što je teže on se čini sve moćnijim. Na ponos svom ocu koji ga bodri cijelo vrijeme, pa cijelo mjesto ga očekuje na povratku, ako sada odustane…tko zna što se sve mota po njegovoj glavici. U mojoj toliko toga…
Dolazimo do štapa zabijenog u zemlju koji označava krajnju i najvišu točku vulkana. Jedan pogled prema dolje, prema grotlu vulkana iz kojeg ključa lava bio je dovoljan da se momentalno zaborave sve muke. Čarobno, nestvarno. Fotografiram da bi drugima pokazao viđeno, upravo je nevjerojatno gledati eksplozije lave u živo. Vjetar je u nekom trenutku i popustio, ali to sam spoznao tek kasnije. U transu opčinjenosti vulkanom zaboravio sam na sve oko sebe, snimam i kamerom u nadi da će barem dio materijala donekle vjerno prikazati čaroliju razigranog vulkana. Koja snaga i moć, lava ključa, povremene eksplozije podižu lavu nekoliko stotina metara u zrak ne dozvoljavajući da se osjećaj strahopoštovanja ni za tren smanji. Jeli moguće da je ta prirodna sila baš toliko u nekim granicama da smo ovdje na vrhu potpuno sigurni. Gotovo mjesec dana kasnije na Salomonskim otocima doznati ću pravu istinu kad sam slučajno sreo dvojicu vulkanologa koji su specijalizirali i doktorirali znanost na polju vulkana u Pacifiku. Aktivnosti vulkana na Vanuatuu se stalno prate, a smrtni slučajevi posjetitelja vulkana posebno na turističkoj Tanni se bilježe i to na dva načina, otklizavanjem u grotlo vulkana ili stradanje od udarca eruptiranog komada lave koji se povremeno dobaci i nekoliko stotina metara u zrak aterirajući na nesretnikove glave.
Pogled na okolne vrhove, vulkanske stijene u okruženje, vegetaciju baziranu na aktivnosti vulkana i kompletan dojam začinjen dimnom zavjesom iz vulkana pamtit ću kao jedan od najdojmljivijih trenutaka u prirodi ikad.
Spuštajući se kasnije niz padine vulkana toliko sam i dalje razmišljao o vulkanu ne prestajući vrtjeti filmove u glavi da mi je cijeli put nazad prošao u trenu tako da sam umor osjetio tek kad smo konačno stigli na brod. Promislio sam kako je ipak lijepo što će sutra milje i milje ostajati pod kobilicom Dore, a ne pod mojim stopalima.
06.09.2013.
Dan odmora i relaksacije proveli smo na vrućim izvorima vode koji dosežu temperature i do 80 stupnjeva Celzija. U jezeru veličine oko 2 olimpijska bazena temperatura vode variva od ugodnih 50 do gore spomenutih 80 stupnjeva pa je svaki član posade pronašao kutak za sebe. Samo dvadesetak metara od jezera je more temperature oko 28 stupnjeva pa smo kombinirali razne tretmane rashlađujući tijelo morem i skidajući povremeno sa sebe ljekovito blato koje je izvlačilo bol iz tijela ostavljajući istovremeno ugodu. Koja kombinacija zadnja dva dana. Da se nismo tako satrli osvajajući vulkan ni današnji oporavak ne bi bio tako sladak.
U 19.00 sati digli smo sidro i zaputili se prema 90-ak milja udaljenom otoku Santo.
07.09.2013.
U 07.00 sati ujutro dojedrili smo Loungavilla, drugog po veličini „grada" države Vanuatu na najvećem otoku Santo koji je i najveći turistički centar države. A turista nigdje. Za ronjenje su dvije svjetski poznate destinacije tik uz samu luku. Jedna se odnosi na potopljeni brod President Coolidge, koji je iz putničkog broda prenamijenjen u brod za vojne potrebe te je prebacivao vojnike i ratnu opremu iz SAD-a na drugi dio Pacifika tijekom drugog svjetskog rata gdje je i skončao svoju misiju ostavivši kosti na dubini od 25 do 70 metara. Ostaci brodske opreme, oružja i ne znam čega sve ne mogu se vidjeti u interesantnim ronjenjima koja su moguća samo u organizaciji lokalnih ronilačkih centara. Uz malo pogađanja i svoju ronilačku opremu za 50-ak usa dolara po ronjenju i mi smo vidjeli dio povijesti, ali i američkog poratnog mentaliteta kada su nakon propalih pregovora o prodaji ratne opreme golemu količinu svega i svačega jednostavno bacili u more napravivši jedan od spomenika svoje nadmoći, ali istovremeno i bahatosti i nehumanosti nazvavši taj potpuno necivilizacijski potez i mjesto Million dollar point.
Jeben li im sve milijune i pobjede koje su u povijesti ostvarili, svu nadmoć koju trenutno imaju kad za sobom mogu ostaviti ovakav spomenik. Na sramotu velikoj naciji, ali i na trajno upozorenje što čovjek može napraviti prirodi.
Ronjenje na toj lokaciji najtužniji je događaj pod morem, osjećaj gađenja prema ljudskom rodu, ne samo prema Amerikancima koje su ovo remek djelo nečovječnosti „izgradili" trajao je ne samo za vrijeme ronjenja nego je djelomično ostao pohranjen u meni. Neko se zna i ne zaboravi.
Loungaville je gradić s praktično jednom ulicom koji je neugledan i potpuno neinteresantan, bez muzeja ili bilo kakve ustanove koja prikazuje povijest. Ipak govedina i teletina proizvedena na otoku osvojila je prvo mjesto za kvalitetu mesa na svjetskom nivou ostavljajući iza sebe Argentinu, SAD i Novi Zeland. Nismo mogli odoljeti pa smo u slavnoj klaonici kupili cijeli but govedine koji smo po cijenama koje nisu male mogli sebi priuštiti. Cijena bifteka je 250 kuna za kilogram što nam je bilo preskupo, ali but je bio toliko ukusan da ćemo osim po vulkanima Vanuatu zasigurno zapamtiti i po kvaliteti mesa. Ipak na ljestvici dojmova čak i ispred ova dva fenomena su stanovnici države Vanuatu, ljudi koji svojom toplinom, otvorenošću i dobrotom osvajaju na prvi pogled. Ako je igdje na svijetu čovjek čovjeku na prvom mjestu po značenju to je upravo tu. Malene zajednice u kojima žive primjer su odnosa među ljudima i unutar obitelji, a osmijeh koji nesebično poklanjaju kao i stavljanje na raspolaganje svega što imaju ostavljaju nam brojna pitanja počevši od toga što se ustvari nama dogodilo pa smo u nastojanju očuvanja ljudskih vrijednosti donijeli gomile zakona i propisa koji nisu ništa pomogli, samo su nas udaljili od ovog izvornog osjećaja humanosti i dobrote što je opstao u ovim krajevima. Pomalo se sramim što ne mogu odgovoriti velikodušnošću domaćina onako potpuno i stvarno poput njih samih, ne da mi to osjećaj pripadnosti civilizaciji u kojoj su predmeti važniji od osjećaja. Jadan ja i valjda jadni svi mi. Ono što ćemo ponijeti iz Vanuatua vjerojatno je značajnije od svega doživljenog i vjerujem da neće samo kratkotrajno ostati u našoj memoriji.
08.09. do 14.09.2013.
Nastavili smo ploviti otokom Santo prema sjeverozapadu u izuzetnoj prirodi. Prekrasn uvale i otočići koji su formirali uvale poput Surundu Bay ili Plave lagune koju lokalno nazivaju Champagne beach. Kako nisam do kraja izgubio nadu da ću negdje ipak pronaći Brooke obišli smo i istražili i zadnju lokaciju snimanja filma Plava laguna. Od Jamajke do Vanuatua (tri lokacije snimanja filma) evo konačno mogu potvrditi nisam ni ugledao, a kamoli upoznao slavnu glumicu iz pustolovnog filma moga djetinjstva, ali je slava ostala tako da i domorodci znaju da je tu negdje bila i film snimala slavna Brooke.
Banks otoci pri sjeverozapadnom vrhu Vanuatua su ostali za desert. Imali smo informacije koliko su lijepi i koliko su ljudi koji žive na otocima srdačni. Hvala Bogu imali smo vrijeme koje se samo poželjeti može pa smo osim obilaska vodopada i prirodnih ljepota na kopnu otoka Vanua Lava uživali i u zajedničkom ribolovu s vještim domaćinima. Lov jastoga posebno me se dojmio ne samo zbog vještine kojom mladići zgrabe jastoga da ne pobjegne nego zbog načina na koji zapravo love. Noću sa ručnom svjetiljkom (za ronjenje) bosi trčeći po oštrinama koraljnih grebena. Ja sam plivao i perajama obilazio plitke brakove, ne s manje uspjeha od domaćina. Na kraju u mojoj je torbi bilo čak i nekoliko jastoga više, lijep osjećaj da se lovačka vještina nije izgubila. A fešta s jastozima za barem nekoliko obilnih obroka…I coconut crab, veliki rak koji živi pod kokosovim palmama izgledom koji podsjeća na našeg hlapa. Njega smo kupili to jutro, neka se nađe. Pozdravljamo se sutradan s ljubaznim domaćinima odlučivši se iskoristiti odličan vjetar za prebacivanje na 600 nm udaljene Salomonske otoke. Ipak zadnja čarolija ispred nas na putu je otočić Ureparapara koji je vulkanskog porijekla i ulazak u uvalu je ustvari ulazak u vulkansko grotlo koje se na jednom mjestu odlomilo dozvolivši moru da se prelije u vulkan. Jastozi na stolu, pogled na vulkan, Vanuatu…Kakav oproštaj od otočja iz snova. Vratit ću se jednom možda, neka veza između mene i Vanuatua postoji, znam i osjećam to. Doviđenja Vanuatu, molim te ne daj da te itko promijeni, radi vas samih nesvjesnih u potpunosti kakvu kvalitetu života i odnosa imate, radi mene i sanjara koji će po prvi puta doći ili se vratiti na izvor sretnog života. Neka vas dragi Bog čuva! I hvala vam na lekciji iz čovječnosti koju ste mi nesvjesni toga očitali.
----
This e-mail was delivered via satellite phone using GMN's XGate software.
Please be kind and keep your replies short.
Lautoka, Fiji
06.00 sati, točno mjesec i jedan dan na Fijiu, nakon zavrzlama s priponama zadnjih desetak dana evo nas ponovno spremni za isplovljenje. Današnji je dan trebao biti lagan, kontrola jarbola i novo postavljenih novih pripona, odjava is države i posjet gradu radi nadopune namirnica. Jedina radnja koja je zahtijevala veći angažman je postavljanje zaštita na križevima jarbola kako bi se u jedrenju niz vjetar što bolje čuvalo. U 06.30 već sam viseći na jarbolu utvrđivao propuste u postavljanju pripona istovremeno polako shvaćajući da se današnji dan pretvara u moru. Istječu nam vize danas, tražiti produženje iziskivalo bi gomilu vremena i novaca, a ljutiti državne organe produživanjem boravka nelegalno bi moglo donijeti velike muke i naravno kazne. Bolje je uopće ne razmišljati u tom smjeru. Popis nužnih dijelova sam napravio i pravac grad. Inox šajbe potrebnih dimenzija nisam našao, ali sam ih prepravio u bravarskoj radionici, izolaciju za jarbole sam pronašao u dućanu koji prodaje klime, spiza se brzo napravila. Kako nam je dobro krenulo nakon ne baš tako sjajnog početka dana. I još jedna važna stvar, prava anegdota koju sam baš taj dan morao riješiti. Nakon godinu i sedam mjeseci potrage za jedrilicom Najade mog prijatelja Gerharda, jako simpatičnog Austrijanca od kojeg sam posudio električno kuhalo još na Isla Perlas u Panami konačno sam je ugledao na sidrištu. Ma to i nije tako važno Gerhardu koliko meni samom jer sam želio ispuniti obećanje i vratiti kuhalo koje sam stjecajem okolnosti propustio napraviti još tada. Neopisiva je radost za mene bila nakon toliko mjeseci vratiti stvar koju sam barem 50 puta okrenuo u rukama pokušavajući joj pronaći adekvatno mjesto na Dori.
Gerharda nema na brodu, kuhalo mogu ostaviti, ali ponovni susret s prijateljem. Mali i Veliki Marino tada su bili sa mnom u Panami, toliko smo se trudili pronaći Gerharda i toliko smo puta o ovoj temi razgovarali. Da mu sad samo tek tako ostavim kuhalo. Ma neću makar morao cijelu noć visiti na jarbolu. Upornost se ubrzo isplatila, dolazim do Gerhardovog broja mobitela, a nazvati ga uspijevam iz bravarije. Za pola sata već smo sjedili uz pivo prepričavajući doživljaje. Naravno da mu kuhalo i nije baš trebalo, ali je i sam bio toliko sretan da sam na njega mislio i da nas je jedna stvar tako vezala. E tu je pogriješio jer nije samo jedna. Postoji i druga za koju on nije znao, ali sam je sam sebi zavjetovao. Kad smo mu u Panami dali ribu koju smo tog jutra ulovili u znak zahvale dobili smo na dar bocu Napoleona. Ja sam bocu sačuvao obećavši kako je neću otvoriti do našeg ponovno susreta i primopredaje kuhala. Kako je Gerhard veliki zaljubljenik hrvatskog dijela Jadrana znao sam da mi je zadnja opcija vratiti kuhalo i bocu u Hrvatsku i čekati na Gerhardov posjet u našoj uvali u Lučicama na Braču gdje je obećao doći nakon završetka jedrenja oko svijeta. Kad je došavši na Doru kasnije ugledao „svoju" bocu Napoleona s natpisom zabranjeno otvaranje boce bez Gerhardove nazočnosti skoro se rasplakao. Moje misli nisu u tom trenutku bile samo tu, vratile su me u nezaboravne trenutke plovidbe s moja dva Marina.
Radnje na jarbolu su napredovale polako, ali bez dodatnih nepredviđenih situacija poslovi su dovršeni do sumraka. Gerhard se popeo na jarbol pa smo se zbog nedostatka vremena veći dio dana družili na križevima jarbola. U jednom sam trenutku skoro ispao iz stolice od smijeha kada mi je ispričao pustolovinu s Tonge kad se toliko opustio vozeći biciklu da je zaboravio na okuku ispred sebe i umjesto u desno nastavio ravno u provaliju. Ležao je satima bez svijesti, krvav, nekoliko slomljenih rebara, 17 slomljenih zubi…I sad je tu, umire od smijeha skupa sa mnom govoreći mi o nevjerojatnom letu i osjećaju koji je imao kad je shvatio da ispod kola bicikle nema više ceste. Govori da je skoro poletio i da je malo brže vozio da bi dokazao da se i biciklom može letjeti, a ne samo sletjeti u provaliju. 6 mjeseci nakon leta ponovno vozi istu biciklu, a 6 zadnjih krunica za zube postaviti će za nekoliko dana. Sretan, kaže napokon dovršen generalni servis i opet pukne od smijeha.
U 20.00 sati smo isplovili rastavši su uz salve smijeha, uz velike pozdrave Marinu and Marinu i obećanje da ćemo se ponovno družiti, ali slijedeći put mnogo duže i u Hrvatskoj naravno ako ne prije. Prijatelju dobro ti more dobacio sam mu prilikom prolaska uz Najade na trenutak zažalivši što sam mu vratio predmet koji nas je vezivao i koji je na svoj način pomagao izgrađivanju prijateljstva među nama. Uz sada otvorenu bocu Napoleona isto tako, živio prijatelju.
31.08.2013.
Nekoliko sati vožnje motorom uz pličine Fijia bez vjetra i opet otvoreno more, 550 nm do Anetoma na Vanuatuu. Gasimo motor i uz povjetarac jedrimo brzinom od 5 čvorova u željenom smjeru. Nije neka brzina, ali nije ni da nam se žuri te se zadovoljni napredovanjem izmjenjujemo u prvim noćnim smjenama nakon dugo vremena. Jutros vjetar pojačava na petnaestak čvorova i postaje upravo idealan za nas ostvarujući predviđanja prognostičara.
Desetak sati pravog zadovoljstva prekida se iznenada, nalet kiše donosi jaki vjetar koji nakon prolaska oblaka ostaje i nadalje samo pojačava donoseći sve veće i veće valove. Nakon sat vremena tri metra vala uz 35 čvorova vjetra oštro uz vjetar. Ako želimo na vulkan Tanna moramo nastaviti ovim smjerom još 50-ak sati. Želja za posjetom vulkana s aktivnom lavom koja se vidi s rubova vulkana veliki je mamac i jedna od najvećih ako ne i najveća atrakcija Vanuatua. S druge strane pripone su promijenjene, a konačno trimanje jarbola sam napravio sam otklanjajući propuste profesionalca. Koliko mogu vjerovati da sam sve namjestio optimalno, a pri ovakvim uvjetima i uz optimalno nema nikakve garancije da će sva oprema izdržati. Blijeda su lica posade i mada ih muče puno manji problemi od mojih zabrinuti su. Donosim nepopularnu, ali ipak svima najprihvatljiviju odluku i za sigurnost najvažniju, promjenu kursa više niz vjetar prema Port Vili. Brod kao da je u trenutku skinuo breme s leđa zaplovivši brzinama preko 10 čvorova prema novom cilju. 24 sata trajao je jaki vjetar, 235 nm prešli smo u 24 sata korisnog puta, 10 nm na sat, kakav prosjek. I uz to svi su barem malo odspavali tijekom noći. Sve nam je manje žao vulkana. A Port Villa, glavni grad polako se pojavljuje pred nama.
Dvadesetak sati prije ulaska u luku prati nas idealan vjetar, valjda je ovom prilikom vrijedila uzrečica pametniji popušta, dodao bih i dobiva nagradu u vidu ugodne i sigurne plovidbe. I eto nas, 02.09. u 15.00 sati bacamo sidro u luci, do 16.30 obavljamo karantenu i možemo skinuti žutu zastavicu s jarbola, možemo u grad večeras!!!
I bili smo ali smo bili toliko iscrpljeni od nekoliko dana jedrenja da smo se prije vratili nego što smo otišli. Lijepa noć na sigurnom sidrištu, koja divota i koji će odmor i spavanje uslijediti. Evo polako se i ja gasim i tonem u san.
03/04.09.2013.
Jutros treba dovršiti formalnosti, karantenu platiti, imigracija, carina. Nakon noćnih mora s Fijia gdje smo danima radili ulazne papire malo se pribojavam vlasti u Vanuatuu. Kasnije se pokazalo bez razloga, brzo i efikasno, ljubazni činovnici, sušta suprotnost Fijiu koji je ne znam iz kojeg razloga silno ponosan na svoju ponudu i na sve, baš sve što rade. I te silne kontrole i maltretiranje nas kao turista na kraju su protumačili kao nešto što je nama u korist. Ja vam na Fiji koliko god bio lijep neću više iz principa. Nek se zna. Doduše držim se i one stare nikad ne reci nikad i kad zaista misliš da je nikad može tako ne biti. Čitajući compendium o Fijiu prije dolaska preskočio sam poglavlje o bescarinskom uvozu robe za jahte i proceduri vezano uz to smatrajući potpuno nepotrebnim. Čak sam i prokomentirao kako se to ne odnosi na nas jer nam sigurno neće trebati. Kad ono promjena pripona, uvoz iz Austarlije i to ne jednom nego dva puta. Pa ti sad reci nikad, neću i gotovo.
Port Villa je najveći grad Vanuatua, jedna ulica, nekoliko lijepih restorana uz obalu, deseci luksuznih kuća u vlasništvu stranaca, a ostalo je nabacano onako kako se netko sjetio. Malo kaotično, ali s dozom simpatičnosti barem nama s juga Hrvatske. Podsjetilo me na gradnju od splitskog aerodroma do Solina kad bi upravo pristiglim gostima od izlaza iz aerodromske zgrade pričao da ono što će vidjeti do Solina vozeći se brzom kaštelanskom cestom najbolje da ni ne gledaju da se momentalno ne razočaraju Dalmacijom. To sam shvaćao toliko osobno da sam često radije birao gužvu stare kaštelanske ceste koja se još koliko toliko sačuvala od divlje gradnje koja je unakazila prekrasna Kaštela.
Dva dana grada više su nego dovoljno za obaviti nužno, otići malo na Internet i poželjeti što prije zbrisati u divljinu.
U turističkom smo uredu otkrili da postoje i vulkani na otoku Ambrym koji se nalazi na našoj ruti prema sjeverozapadu. Čak i atraktivniji od vulkana na Tanni, ali je turistički neinteresantan zbog činjenice da se do vrha vulkana odakle se vidi lava treba hodati i penjati satima, pet sati otprilike u jednom smjeru. Sebi za kaznu što smo propustili Tannu određujemo posjet najvišem vulkanu Marum na Ambrymu koji usput rečeno ima najveću aktivnost možda i u svijetu u ovom trenutku.
Kupimo se iz Port Ville i pravac Ambrym, putem ćemo utvrditi sve što još nismo vezano uz sidrište, a vezu za vodiča i potporu usponu imamo u vidu lokalnog organizatora gospodina Douglasa.
Vjetar nam je ponovno bio dovoljno jak da se uz minimalan rad motora domognemo 110 nm udaljenog Ranona, mjestašca od dvadesetak kučica i naše polazne točke prema vulkanu.
05.09.2013.
Gledam u ruksak pripremljene stvari, izgleda mi težak pa ga reduciram koliko mogu. Ne nosim vreću za spavanje nego slojevito robu koju ću oblačiti po potrebi. Čitam da je hladno i na vrhu i u kampu podno vrha, ali mi nekako ne ulazi najbolje u glavu da u tropskoj klimi može biti hladno, itekako hladno.
Uspon počinjemo nakon prvih 5 kilometara koje smo provezeni terencem. Prava avantura je sama vožnja terencem putem koji zapravo to i nije. Hoće li se moći proći ovisi i o vodostaju rijeke, plimi i oseci…
Na naše moljenje vozač je pristao preploviti terencem jednu rječicu. Mislio sam se kad je ovdje ovako što nas tek čeka.
Odahnuo sam kad je vodič Kevin poveo i sina od 10-ak godina na svoje prvo penjanje na vulkan. Mislim se ako može on možemo i mi, a japanke i crocsice su im na nogama, ništa lakše, mi imamo ozbiljniju sportsku obuću. Malo me zbunio veliki ruksak na leđima vodiča koji količinom tereta koji nosi podsjeća na šerpe s Himalaja.
Tri i po sata trebalo nam je do kampa, od toga smo zadnjih sat vremena hodali po mraku. Dobro za prilagodbu jer nas u noćnim satima očekuje uspon na vrh sutradan. Nesnosne vrućine s početka zamijenile su ugodne temperature do kampa. Kučica za spavanje je od pruća, propušta vjetar, ali ne i kišu što će se pokazati tijekom noći nije zanemariva činjenica. Noć je donijela niske temperature do nekih 5 stupnjeva i kišu, jaki vjetar koji se osim u kolibu uvlačio i u sve pore moga tijela hladeći ga toliko da sam spavajući u nekoliko trenutaka po pola sata bivao probuđen velikom drhtavicom. Tada bi radio vježbe pokušavajući se bar malo zagrijati. Vodič i sin su se smrzavali po dvostrukom vrećom, ali su za razliku od nas uspjeli odspavati.
U tri i po započeo je zadnji dio uspona i najteži naravno. Fijuče vjetar i kiša, sve nosi, a ja pametan bez kape sa šeširom za sunce. Kako me već probila hladnoća tijekom noći više me nije volja za ničim, jebeš vulkan, da mi se malo ugrijat, odspavat, ma koji mi je vrag ovo trebalo. Umjesto kape oko glave stavljam jastučnicu i vezujem je konopom kako bi zaštitio uši. Upalilo je, sad mi je već malo lakše. Na glavi mi svijetli rudarska svjetiljka koja je jednako funkcionalna na brodu kao i tu. Vidi se vrh, provlačimo se među stijenama kroz potoke i crni pijesak kojeg je ostavila lava iza sebe koja je cijeli otok dva puta do sada iselila u cijelosti. Kiša polako posustaje, vjetar se ne da. U nekim trenucima smo na vrhovima strmih planina okruženi provalijama s obje strane. Ali još malo, samo, malo. Gledam dječaka kako se nosi s nevoljama prilikom uspona, što je teže on se čini sve moćnijim. Na ponos svom ocu koji ga bodri cijelo vrijeme, pa cijelo mjesto ga očekuje na povratku, ako sada odustane…tko zna što se sve mota po njegovoj glavici. U mojoj toliko toga…
Dolazimo do štapa zabijenog u zemlju koji označava krajnju i najvišu točku vulkana. Jedan pogled prema dolje, prema grotlu vulkana iz kojeg ključa lava bio je dovoljan da se momentalno zaborave sve muke. Čarobno, nestvarno. Fotografiram da bi drugima pokazao viđeno, upravo je nevjerojatno gledati eksplozije lave u živo. Vjetar je u nekom trenutku i popustio, ali to sam spoznao tek kasnije. U transu opčinjenosti vulkanom zaboravio sam na sve oko sebe, snimam i kamerom u nadi da će barem dio materijala donekle vjerno prikazati čaroliju razigranog vulkana. Koja snaga i moć, lava ključa, povremene eksplozije podižu lavu nekoliko stotina metara u zrak ne dozvoljavajući da se osjećaj strahopoštovanja ni za tren smanji. Jeli moguće da je ta prirodna sila baš toliko u nekim granicama da smo ovdje na vrhu potpuno sigurni. Gotovo mjesec dana kasnije na Salomonskim otocima doznati ću pravu istinu kad sam slučajno sreo dvojicu vulkanologa koji su specijalizirali i doktorirali znanost na polju vulkana u Pacifiku. Aktivnosti vulkana na Vanuatuu se stalno prate, a smrtni slučajevi posjetitelja vulkana posebno na turističkoj Tanni se bilježe i to na dva načina, otklizavanjem u grotlo vulkana ili stradanje od udarca eruptiranog komada lave koji se povremeno dobaci i nekoliko stotina metara u zrak aterirajući na nesretnikove glave.
Pogled na okolne vrhove, vulkanske stijene u okruženje, vegetaciju baziranu na aktivnosti vulkana i kompletan dojam začinjen dimnom zavjesom iz vulkana pamtit ću kao jedan od najdojmljivijih trenutaka u prirodi ikad.
Spuštajući se kasnije niz padine vulkana toliko sam i dalje razmišljao o vulkanu ne prestajući vrtjeti filmove u glavi da mi je cijeli put nazad prošao u trenu tako da sam umor osjetio tek kad smo konačno stigli na brod. Promislio sam kako je ipak lijepo što će sutra milje i milje ostajati pod kobilicom Dore, a ne pod mojim stopalima.
06.09.2013.
Dan odmora i relaksacije proveli smo na vrućim izvorima vode koji dosežu temperature i do 80 stupnjeva Celzija. U jezeru veličine oko 2 olimpijska bazena temperatura vode variva od ugodnih 50 do gore spomenutih 80 stupnjeva pa je svaki član posade pronašao kutak za sebe. Samo dvadesetak metara od jezera je more temperature oko 28 stupnjeva pa smo kombinirali razne tretmane rashlađujući tijelo morem i skidajući povremeno sa sebe ljekovito blato koje je izvlačilo bol iz tijela ostavljajući istovremeno ugodu. Koja kombinacija zadnja dva dana. Da se nismo tako satrli osvajajući vulkan ni današnji oporavak ne bi bio tako sladak.
U 19.00 sati digli smo sidro i zaputili se prema 90-ak milja udaljenom otoku Santo.
07.09.2013.
U 07.00 sati ujutro dojedrili smo Loungavilla, drugog po veličini „grada" države Vanuatu na najvećem otoku Santo koji je i najveći turistički centar države. A turista nigdje. Za ronjenje su dvije svjetski poznate destinacije tik uz samu luku. Jedna se odnosi na potopljeni brod President Coolidge, koji je iz putničkog broda prenamijenjen u brod za vojne potrebe te je prebacivao vojnike i ratnu opremu iz SAD-a na drugi dio Pacifika tijekom drugog svjetskog rata gdje je i skončao svoju misiju ostavivši kosti na dubini od 25 do 70 metara. Ostaci brodske opreme, oružja i ne znam čega sve ne mogu se vidjeti u interesantnim ronjenjima koja su moguća samo u organizaciji lokalnih ronilačkih centara. Uz malo pogađanja i svoju ronilačku opremu za 50-ak usa dolara po ronjenju i mi smo vidjeli dio povijesti, ali i američkog poratnog mentaliteta kada su nakon propalih pregovora o prodaji ratne opreme golemu količinu svega i svačega jednostavno bacili u more napravivši jedan od spomenika svoje nadmoći, ali istovremeno i bahatosti i nehumanosti nazvavši taj potpuno necivilizacijski potez i mjesto Million dollar point.
Jeben li im sve milijune i pobjede koje su u povijesti ostvarili, svu nadmoć koju trenutno imaju kad za sobom mogu ostaviti ovakav spomenik. Na sramotu velikoj naciji, ali i na trajno upozorenje što čovjek može napraviti prirodi.
Ronjenje na toj lokaciji najtužniji je događaj pod morem, osjećaj gađenja prema ljudskom rodu, ne samo prema Amerikancima koje su ovo remek djelo nečovječnosti „izgradili" trajao je ne samo za vrijeme ronjenja nego je djelomično ostao pohranjen u meni. Neko se zna i ne zaboravi.
Loungaville je gradić s praktično jednom ulicom koji je neugledan i potpuno neinteresantan, bez muzeja ili bilo kakve ustanove koja prikazuje povijest. Ipak govedina i teletina proizvedena na otoku osvojila je prvo mjesto za kvalitetu mesa na svjetskom nivou ostavljajući iza sebe Argentinu, SAD i Novi Zeland. Nismo mogli odoljeti pa smo u slavnoj klaonici kupili cijeli but govedine koji smo po cijenama koje nisu male mogli sebi priuštiti. Cijena bifteka je 250 kuna za kilogram što nam je bilo preskupo, ali but je bio toliko ukusan da ćemo osim po vulkanima Vanuatu zasigurno zapamtiti i po kvaliteti mesa. Ipak na ljestvici dojmova čak i ispred ova dva fenomena su stanovnici države Vanuatu, ljudi koji svojom toplinom, otvorenošću i dobrotom osvajaju na prvi pogled. Ako je igdje na svijetu čovjek čovjeku na prvom mjestu po značenju to je upravo tu. Malene zajednice u kojima žive primjer su odnosa među ljudima i unutar obitelji, a osmijeh koji nesebično poklanjaju kao i stavljanje na raspolaganje svega što imaju ostavljaju nam brojna pitanja počevši od toga što se ustvari nama dogodilo pa smo u nastojanju očuvanja ljudskih vrijednosti donijeli gomile zakona i propisa koji nisu ništa pomogli, samo su nas udaljili od ovog izvornog osjećaja humanosti i dobrote što je opstao u ovim krajevima. Pomalo se sramim što ne mogu odgovoriti velikodušnošću domaćina onako potpuno i stvarno poput njih samih, ne da mi to osjećaj pripadnosti civilizaciji u kojoj su predmeti važniji od osjećaja. Jadan ja i valjda jadni svi mi. Ono što ćemo ponijeti iz Vanuatua vjerojatno je značajnije od svega doživljenog i vjerujem da neće samo kratkotrajno ostati u našoj memoriji.
08.09. do 14.09.2013.
Nastavili smo ploviti otokom Santo prema sjeverozapadu u izuzetnoj prirodi. Prekrasn uvale i otočići koji su formirali uvale poput Surundu Bay ili Plave lagune koju lokalno nazivaju Champagne beach. Kako nisam do kraja izgubio nadu da ću negdje ipak pronaći Brooke obišli smo i istražili i zadnju lokaciju snimanja filma Plava laguna. Od Jamajke do Vanuatua (tri lokacije snimanja filma) evo konačno mogu potvrditi nisam ni ugledao, a kamoli upoznao slavnu glumicu iz pustolovnog filma moga djetinjstva, ali je slava ostala tako da i domorodci znaju da je tu negdje bila i film snimala slavna Brooke.
Banks otoci pri sjeverozapadnom vrhu Vanuatua su ostali za desert. Imali smo informacije koliko su lijepi i koliko su ljudi koji žive na otocima srdačni. Hvala Bogu imali smo vrijeme koje se samo poželjeti može pa smo osim obilaska vodopada i prirodnih ljepota na kopnu otoka Vanua Lava uživali i u zajedničkom ribolovu s vještim domaćinima. Lov jastoga posebno me se dojmio ne samo zbog vještine kojom mladići zgrabe jastoga da ne pobjegne nego zbog načina na koji zapravo love. Noću sa ručnom svjetiljkom (za ronjenje) bosi trčeći po oštrinama koraljnih grebena. Ja sam plivao i perajama obilazio plitke brakove, ne s manje uspjeha od domaćina. Na kraju u mojoj je torbi bilo čak i nekoliko jastoga više, lijep osjećaj da se lovačka vještina nije izgubila. A fešta s jastozima za barem nekoliko obilnih obroka…I coconut crab, veliki rak koji živi pod kokosovim palmama izgledom koji podsjeća na našeg hlapa. Njega smo kupili to jutro, neka se nađe. Pozdravljamo se sutradan s ljubaznim domaćinima odlučivši se iskoristiti odličan vjetar za prebacivanje na 600 nm udaljene Salomonske otoke. Ipak zadnja čarolija ispred nas na putu je otočić Ureparapara koji je vulkanskog porijekla i ulazak u uvalu je ustvari ulazak u vulkansko grotlo koje se na jednom mjestu odlomilo dozvolivši moru da se prelije u vulkan. Jastozi na stolu, pogled na vulkan, Vanuatu…Kakav oproštaj od otočja iz snova. Vratit ću se jednom možda, neka veza između mene i Vanuatua postoji, znam i osjećam to. Doviđenja Vanuatu, molim te ne daj da te itko promijeni, radi vas samih nesvjesnih u potpunosti kakvu kvalitetu života i odnosa imate, radi mene i sanjara koji će po prvi puta doći ili se vratiti na izvor sretnog života. Neka vas dragi Bog čuva! I hvala vam na lekciji iz čovječnosti koju ste mi nesvjesni toga očitali.
----
This e-mail was delivered via satellite phone using GMN's XGate software.
Please be kind and keep your replies short.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
