Od kraja Salomonskih Otoka do kraja otočja Louisades 27.09. do 06.10.2013.

27.09.2013. petak
Jedrimo brzo i u kursu prema otocima Louisades na PNG. Jaki bočni vjetar od tridesetak čvorova ukrotili smo kraćenjem glavnog jedra i otvaranjem malog floka umjesto genove. Prosječna brzina od 9 čvorova više je nego dobra, a stabilnost Dore pri ovakvim uvjetima jedrenja omogućava nam da se bavimo svojim privatnim stvarima, a brodu posvetimo taman toliko pažnje da se naša Dora ne osjeti zapuštena. Pljuskovi koji povremeno prođu preko nas ne uspijevaju smočiti kokpit jer smo usavršili postavljanje zaštitnih tendi koje je još tamo prije polaska iz Splita uredio moj prijatelj Martin Mojmir iz Šibenika. Koliko puta sam se za vrijeme nevremena i silnih udara vjetra praćenim ogromnim količinama vode koja se slijevala preko tendi razmišljao o tome koliko je važno dati stvar u ruke pravog meštra, svaki put, ali baš svaki put osjetio sam komociju da ne trebam oblačiti olujno odijelo za jedrenje nego se samo „sakriti" u Martinovu kučicu koja je kokpit Dore pretvarala u najbolji mogući zaklon.
Često se u tim prilikama sjetim svih koji su mi nesebično pomagali u pripremi broda pred sami put često zapostavljajući svoje poslove. Tad sam na neki poseban način povezan s osobama koje su provjeravale i ugrađivale sve te silne instrumente jer za nevera i oluja cijeli brod svaki put iznova prolazi svojevrstan test u kojem jedino harmonijom rada svih svojih dijelova može pružiti užitak posadi baziran na sigurnosti i povjerenju koji se vremenom stvori prema brodu.
Već je kraj mog dežurstva, predajem smjenu i odlazim na spavanje, danju ili noću postaje nebitno, a prethodne misli ostavljam uz krevet kao važni predmet koji ću ponijeti ponovno na slijedeće dežurstvo u kojem ću nastaviti druženje na daljinu s maločas spomenutim dragim ljudima.

28.09.2013. subota
Tijekom noći počeli smo usporavati Doru koja je zaprijetila dolaskom na ulaz uskog i opasnog kanal prije vremena i dnevne svjetlosti. Kako raspolažem informacijama da su navigacijske karte svih oblika vrlo neprecizne u ovom otočju (osim Google maps koje su apsolutno precizne, ali ih nemam na raspolaganju) prolazak noću kroz kanal preveliki je i neprihvatljivi rizik. Malo mi popuštamo s jedrima, a i vjetar je dao svoj obol umirujući se na zadovoljavajućih 20 čvorova. U 07.00 sati s prvim zrakama sunca prolazimo kroz kanal koji nema nikakvih oznaka za pomoć u navigaciji sretni zbog odluke da pričekamo jutro i ne pogađamo ulaz po noći koji je uzgred rečeno potpuno izmješten od mjesta na kojemu ga pokazuju navigacijske karte.
Nakon svih dosadašnjih odjedrenih milja siguran sam u jednu činjenicu da sam sebi mogu zakomplicirati stvar pogrešnom odlukom toliko da mirnu i lijepu plovidbu za trenutak pretvorim u nešto sasvim suprotno. Zato sve više i pažljivije planiram i pripremam unaprijed navigaciju i brod te jednu prije dosadnu radnju prihvaćam kao izazov i ustvari najvažniji dio naredne plovidbe i putovanja uopće. Posada mi koji put onako usput spomene da naša jedrenja i nisu neka avantura što me u početku i pomalo ljutilo, a onda sam paralelno sa shvaćanjem važnosti planiranja i prihvatio ovu opasku kao najveću pohvalu u kojoj ne dovodeći ni za trenutak u opasnost brod i posadu plovimo na granici anti avanturizma. Jesam li to onaj isti ja s početka putovanja u kojem je značaj pobjede u regati ARC na trenutak nadmašivao i samu izvornu ideju našeg projekta o jedrenja oko svijeta. Kad sam uopće zadnji put otvorio spinaker, prije više od 6 mjeseci, pa ljudi jeli ovo moguće. Preobražaj, eto što ti je jedrenje oko svijeta. Moji prijatelji, poznanici, jedriličarske kolege iz tima ili protivnici s regata, ma nitko mi neće povjerovati na riječ, ali brodski dnevnik je dokaz, dva spinakera spremna za korištenje su na brodu, a ja kao da ih i ne primjećujem. Zbog toga sam upravo sretan, ne utrkujem se s drugim jedrilicama, doduše ni ne pamtim kad smo zadnji put na moru pod jedrima uopće nekog sreli. Ali ne utrkujem se ni s vremenom čak što više raduje me jedrenje brzinom oko 6 čvorova bez velikog vala u kojoj su centralni događaji plovidbe vezani za pripremu hrane i pučinski ribolov. I baš razmišljam da se nakon svake etape kad bez ikakve štete onako pomalo dosadno dojedrimo na novu destinaciju osjećam kao pobjednik. I koga treba pobjeđivati u životu da bi se osjećao pobjednikom?
Ne osjećam se još uvijek kao pobjednik, ali trenutno vodim u utakmici protiv sebe samog, s mogućnošću da na kraju utakmice ostvarim pozitivan skor i postanem sretni i zadovoljni pobjednik dosadnjaković.
Hudumulwa prolaz bez jakih struja omogućio nam je prolaz jedrima, a onaj opasniji dio vezan za nepreciznost karata nadomjestili smo dnevnom svjetlošću na vrijeme uočivši sve hridi i grebene koji su nas prethodno zabrinjavali. Nekoliko minuta kasnije već smo zaboravili na prolaz okrećući svoje misli u potpunosti prema otoku Nimoi i katoličkoj misiji koja tu egzistira više od 100 godina.
U 9.00 sati spustili smo sidro u uvali ispred sela Corman provodeći vrijeme do ručka odmarajući se i prebacujući brod iz jedriličarskog moda u životni. Naredni tjedan provesti ćemo u otočju Calvados koje je velikim koraljnim grebenom zaštićeno od utjecaja Tihog oceana, sa sjevera Salomonskim i s juga Koraljnim morem.
Lijepa mirna uvala, krajolik koji podsjeća na Dalmaciju, more toplo, idealno za kupanje s temperaturom oko 28 stupnjeva. U selu dominiraju sportska igrališta pa nam se čini kao da smo u centru nekog sportskog kampa. Otac Toni, Australac iz Melburna, vitalni je 80-godišnjak sa stažom na otoku u službi crkve i misije od preko 50 godina. Zaljubljenik je u sport pa je sve otočane zarazio sportom. Sumrak je i kaže mi da mu vjerujem na riječ da je ovo jedan od najsportskijih otoka na svijetu. Vjerujemo, ali ćemo sutradan doći u provjeru stanja jer nedjelja je dan rezerviran za obitelj, molitvu i sport. Usudio bih se reći na ovom otoku po važnosti obrnutim redoslijedom.
Navečer smo mijenjali robu za friško ulovljene lignje od kojih je veći dio odmah završio u tavi. Za sutradan navečer ugovorili smo zajednički ribolov kako bi dodatno popunili zalihe lignji u frizeru.

29.09.2013. nedjelja
Kako je centralna misa bila na drugom i za nas previše udaljenom otoku preostalo nam se pomoliti, a nakon povratka popodne porazgovarati s ocem Tonijem. Popodne smo kako smo i obećali proveli u misiji prateći sportska događanja.
Djevojke i žene igrale su igru poput košarke, ali bez tabli za koševe. Sve generacije otočanki pomiješane u 5-6 timova davale su sve od sebe da kontinuitetom pobjeda ostanu što duže na igralištu. Jako su vitke i vrlo vješte u baratanju loptom. Prvo kamerom, pa aparatom zapisao sam viđeno te produžio prema velikom nogometnom igralištu.
Od 11.00 sati ujutro do mraka traju utakmice regionalne nogometne lige. Svi u dresovima s brojevima, kopačke na nogama te vještina neupitna. Jedino zaostaje kvalitetom travnjak nogometnog igrališta kažu mi samo zato jer 4 mjeseca nije pala kiša. Čak i suci prilično dobro odrađuju svoj posao, a zajednički zagrljaji igrača protivničkih momčadi nakon utakmice uvjerili su me da su korijeni onog pravog amaterskog nogometa u biti nogometne igre duboko zasađeni na ovim prostorima i da nema nedaće ili nepogode poput ove s nedostatkom vode koja može i malo pomutiti izuzetan sportski karakter stanovništva. Čestitam ocu Toniju na postignutom i divim se poštovanju koje mu ukazuju stanovnici otoka, ali ne na prvom mjestu kao vjeroučitelju i velečasnom nego kao čovjeku koji je svoj život podredio njihovoj dobrobiti uspostavljajući osnovnu i srednju školu na malom otoku te postavljajući internetsku vezu koju je besplatno šarmom izborio kod australijske vlade.
Ostali bi m na Nimoi dugo, čekali bi i misu slijedeću nedjelju u lijepoj maloj crkvici i božju riječ iz usta oca Tonija koji je i vjeru i njeno poimanje podredio na neki način lokalnom stanovništvu kako bi bit vjere što bolje razumjeli, ali moramo ići dalje jer sezona uragana i ciklona polako, ali sigurno stiže, a pred nama je dug put.
U 7 sati navečer po dogovoru pojavio se ribar John s kojim sam se uputio u ribolov na lignje pod sviću. Napunio sam baterije brodskih lampadina te pripremio osti koje sam jedva jedvice pričvrstio za komad štapa kojeg mi je John donio još oko podneva. Na kraju smo samo koristili njegove osti koje izgledaju dosta primitivno i neučinkovito međutim u stvarnosti su se pokazale vrlo funkcionalnim. Prvo je John bio za harpunom, a ja na veslima. Kad mu se nakon petnaestak liganja učinilo da je dovoljno ulovljeno prepustio je meni harpun, a on se ulovio vesala na našem malom gumenjaku. Njemu nije pobjegla ni jedna lignja, meni samo prva od desetak viđenih tako da sam i ja skoro upisao dvocifreni skor. Nakon sat i po vremena već sam pospremio ulov u frizer potpuno zadovoljan jer smo na duže vrijeme osigurali delicije od liganja. Ma cijelim putem u Pacifiku nikako nisam uspio uloviti lignje. Evo sada konačno pa razumijete moju želju za popunjavanjem ledenice hranom na koju zaleđivanje ne ostavlja trag odnosno ne smanjuje joj kvalitetu. A crni rižot mi je najdraži morski specijalitet.

30.09.2013. ponedjeljak
U bonaci Nimoe okruženi teškim oblacima započinjemo dan u kojem se nadamo prvenstveno radi stanovništva svih otoka skupine Louisades da će konačno početi ona prava kiša koja će puniti zalihe vode, navodnjavati zemlju i donijeti blagostanje. Još jednom odlazimo do katoličke misije kako bi se oprostili s dragim otočanima i okušali sreću na internetu. Internetu se to jutro baš i nije radilo, ali smo obavili one najnužnije poslove i do podne uspjeli pripremiti Doru za isplovljenje.
Nismo sigurni koliko će biti vjetra pod ovim teškim oblacima pa ni ne pravimo striktni plan do kuda ćemo jedriti, ali do sutona ćemo već negdje pristati. Ako nas vrijeme dobro posluži planiramo stići do otoka Pana Numara udaljenog oko 35 nm koji se nalazi u blizini Plave Lagune, još jedna u nizu, jedva čekamo.
Plovili smo u početku brzinom od oko 6 čvorova dok se nismo dohvatili zapadnog rta Sudest Islanda gdje se otvorio čisti vjetar snage 30-ak čvorova. Meza nave, brzina 9.5 čvorova. Slalomom među pličinama koje smo usprkos oblačnom vremenu prilično dobro vidjeli doplovili smo do Pana Numare oko 16.00 sati zadovoljni činjenicom da ćemo biti na dobrom sidrištu tijekom naredne noći koja ne obećava lijepo vrijeme. Otvorivši pogled na zaštićenu uvalu sa sjeverozapadne strane otoka počeli su se ukazivati jarboli. Brojimo ih i u nevjerici ustanovljavamo da ima 17 jedrilica, mi smo osamnaesti. Osjećamo se pomalo nelagodno jer nam se nikad nije dogodilo da u jednoj uvali zatečemo toliki broj plovila. Znam da se radi o Rally Louisades, organiziranom posjetu otoka jedrilica iz Australije, znao sam im i broj jer mi je otac Tony najavio njihov dolazak na Nimou, ali ipak iznenađenje na licima svih članova posade bilo je i više nego vidljivo. Usidrili smo se u zadnjem trenutku prije proloma oblaka te se posvetili svom crnom rižotu koji se nakon puno, puno vremena našao na jelovniku. Znao sam da ću umjesto jednog količinski pojesti bar tri obroka i znao sam da će me nakon toga smetati u trbuhu, ali znao sam koliki je užitak imati crni rižot ponovno ispred sebe. Na prvi pogled vidjelo se da je Ante spremio deliciju, a nakon prvog zalogaja san o vrhunskom rižotu zamijenila je java u kojoj je isti bio još i bolji. Čekao sam ga dugo,zato je sada toliko sladak, toliko da će mi biti potpuno prihvatljivo imati i besanu noć koju mi moj trbuh neće tako lako oprostiti.

01.10.2013. utorak
I nije mi oprostio želudac, dizao sam se desetak puta prošle noći pokušavajući umirit nemire u trbuhu i utažiti žeđ. Jesam li jutros pametniji i hoću li drugi put malo pripaziti na količinu? Čisto sumnjam. Veseli me zaliha liganja u frizeru tako da ću uskoro ponoviti pokus.
Danas je kišno, oblaci su se namjestili poviše Dore i kao da ne miču. Izgleda da im je dobro, nama još i bolje, dan pravog odmora i osvježenja prigodnim temperaturama je pred nama. Jedino nema smisla otići u plavu lagunu jer bez sunca ostaje samo laguna. A mi smo došli radi onog plava.
Sreo sam se i s organizatorom odgovornim za ovaj brojni posjet nautičara inače jednom od najizoliranijih dijelova svijeta otočju Louisades. Interesantno je bilo razgovarati s ljudima koji žive u ovim prekrasnim uvalama koji su na moje pitanje koliko je jedrilica posjetilo otok ove godine često odgovarali jedrilice rallya i Dora. Tek tu sam polako počeo shvaćati koliku važnost predstavlja ova mala flota za lokalno stanovništvo. Iz Australije dolaze punih brodova noseći lokalnom stanovništvu brojne stvari među kojima su i donacije, pokloni, medicinska pomoć, igračke, ma skoro sve. A za što oni to mijenjaju? Za mrvu ljubavi, za dječji pogled koji se ne zaboravlja, za toplinu pogleda odraslih kojima ponos ne dozvoljava zaplakati od zahvalnosti, za odnose u zajednici i obitelji o kojima mi samo možemo sanjati. Tome i pridodaju nešto materijalnog dajući plodove svog truda što su ih uzgojili na škrtoj zemlji. Nešto voća, prije svega papaja, banana i samo ponegdje ananasa, pokoji mango, od povrća slatki krumpir, ili nešto iz iste obitelji povrća što uspijeva na škrtoj zemlji poput jama. I jastoge, lignje, ribu iz bogatog mora. I još jedan dio sebe poklanjaju zamjenjujući rukotvorine koje su izradili najprimitivnijim alatima poput ogrlica od školjaka, raznih drvenih predmeta, pletenih torbi…
Svinje i koke čuvaju kao obiteljsko blago, a ponekad u razmjenu donesu jedno jaje koje je veličine pola jaja u našim trgovinama.
Kako smo mi samo putnici koji nisu bili u mogućnosti donijeti znatnu pomoć darivali smo ih i davali u zamjenu predmete koji nam nisu nužni.
Ante je zamijenio 4 sapuna plaćena 8 kuna u Ghizu za 4 jastoga svaki od kilograma. U tom istom Ghizu cijena jedne kapule srednje veličine je 8 kuna. Prostom matematikom dolazimo do zaključka da je cijena 1 kg jastoga dvije kune ili četvrtina kapule.
Uredno smo fotografirali za arhiv sve gore navedene količine i veličine.


02.10.2013. srijeda
Jutros je granulo sunce pa smo se ekspresno prebacili u plavu lagunu koja je zaista plava i prekrasna. Laguna se prostire između tri otočića, Leiga, Panakuba i Mabneian.
Otišli smo sami potražiti jastoge koji se ovdje na koraljnom grebenu mogu pronaći i danju. Malo smo zanemarili činjenicu koliko je lokalno iskustvo bitno te smo bezuspješno pokušavali pronaći makar jednog jastoga koristeći i boce za ronjenje. Ništa nije pomoglo po pitanju jastoga, ali smo zato otkrili jato napoleona (prekrasne velike zelene ribe velike oko 40 kg) njih 23 u jednom jatu. Impresivan prizor, jedinstveno. I ostale ribe s koralja bilo je u izuzetnim količinama, a ja sam izabrao jednu od 2 kg koja izgledom podsjeća na komarču s detaljima koje možemo vidjeti na kavali. Jedino što nisam znao jeli riba jestiva i koliko je uopće ciguatera prisutna u ovim krajevima. Odmah po izlasku iz mora otišli smo kod lokalnih ribara provjeriti stvar. Ciguatere uopće nema, a ulovljena riba je najbolja od svih koje se tu mogu uloviti. Dogovorili smo i lov na lignje za večeras.
I dok se ručak polako spremao odvedoše dva lokalna momka meni pokazati gdje se to jastozi sakrivaju. Na dijelu grebena izloženom valu, na dubini od pola metra do metar. Brzo sam svladao tehniku izbjegavanja udara vala, uvijek treba biti okrenut glavom prema valu i podroniti u trenutku prolaza kreste vala. Pogreška je skupa jer te val ponese sa sobom na još veću pličinu, a koji bi rezultat bio u sudaru s oštrim koraljima razmišljao sam tek nakon lova jer bi u protivnom već odavno odustao. Ispod jedne stijene za koju bi teško mogao povjerovati da se može nabiti 5 jastoga mi smo ih izvadili deset. Priznali su me za pravog lovca na jastoge, a punu naklonost domaćih ribara stekao sam kad sam i nakon bodlji ježa kojeg sam nesrećom dograbio ispod kamena nastavio s lovom. Boljeli su prsti puni ježevih bodlji, ali i kao kod rizika od ozljeđivanja s valom i ovaj sam problem odlučio rješavati kasnije.
Vrijeme provedeno u lovu na jastoge jednostavno je proletjelo pa sam i na ručak podosta zakasnio čineći članove posade gladnim i nervoznim. Ni pogled na mrežastu torbu u kojoj se nalazilo desetak velikih jastoga nije popravio tmurnu atmosferu. Spustila se i jaka kiša praćena umjerenim vjetrom, promrzle kolege ribare pokušao sam ugrijati čajem i rumom i cigaretama koje obožavaju. Dok su mi ruke bile onako natopljene vodom i mekane pokušavao sam vaditi bodlje za koje sam znao da jednostavno moraju vani jer je otrov koji ova vrsta ježa posjeduje mnogo jači od sredozemnih morskih ježeva pa je upala ne samo bolna nego može stvar dodatno zakomplicirati. Izrezao sam ono što nije išlo iglom nadajući se da će tijelo svojim obrambenim mehanizmom napraviti ostatak istiskujući kroz napravljene otvore na koži ostatke bodlji.
Prije ručka večere jer već je pala noć u intermecu dvaju pljuskove odveo sam domaćine do njihovog kanua na obali. S ono malo snage što mi je ostalo pojeo sam zaista odličnu ribu i krenuo na zasluženi odmor.
03.10.2013. četvrtak
Prije podne bez aktivnosti, kupanje na plaži plave lagune jedina je obaveza.
U podne dižemo sidro po planu i za sat vremena smo već ponovno usidreni u uvali na istoimenom otoku Bagaman. Nismo nego stali, a kanui s domaćima koji nude sve što imaju u zamjenu za bilo što iz onog svijeta.
Odvraćamo ih jer upravo pečemo jastoge na grilu i spremamo se za vrlo posebni ručak u kojem skromno brojčana posada napada 8 kg jastoga. Iako nevoljko puštaju nas na miru i računajući na sutrašnju robnu razmjenu.
Ona jučerašnja muka oko lova na jastoge, kašnjenja ručka, nevera koje su nas noću pogađale došle su na naplatu sada. Još pamtim prejedanje crnim rižotom, ali ovi jastozi obećavaju, a ima ih gomila. Opet kad se jastog skine s grila treba ga odmah pojesti jer mu kasnije meso odrveni, a strah da nam možda obrok neće biti obilat napravio je svoje. Jastozi koje lovim u Jadranu namijenjeni su ugostiteljstvu, ali ovi ovdje, oni su naši, samo naši. Zato posado udrimo udarnički po jastozima, po lignjama i prvoklasnoj ribi, da nas želja iz onog života potpuno mine.
Jastoge s prvih gradela nekako smo svladali dok se druga tura pekla. Onako siti članovi posade odlagali su jedan po jedan oružje (pirune i pomoćne alate) odustajući od borbe s mnogo brojnijim neprijateljem. Ja svoje oružje nisam položio do kraja borbe, do zadnje glave, repa ili nožice jastoga. Opet će biti teško popodne prepunog želudca, moda i besana noć, ali su jastozi spremljeni na sigurno. Pitam se koliko su mi oči velike i koliko još puta trebam sve ovo ponoviti da jednom pojedem onoliko koliko mi je želudcu, a ne očima dovoljno. Očito je još dugi put ispred mene barem što se tiče crnog rižota i jastoga, za ostalo mi je puno lakše.

04.10.2013. petak
E jutros sam se pripremio i otišao trgovati u mjesto. Direktno kod Mozesa, slavnog izrađivača suvenira poznatog po izradi tradicionalnih maski. Ima još samo jednu masku, ali i kraj je sezone te smo mi vjerojatno zadnja jedrilica. Interes obostran, ali je njegova cijena od 150 dolara za mene previsoka pa makar se radilo o slavnom Mozesu. Znajući koliko su slabi na cigarete i koliko su skupe u nabavi (8 dolara kutija) u dalekoj Misimi počinjem trgovinu i dobivam masku za šteku Marlbora. Kako sam je platio 20 dolara u bescarinskoj zoni pokazuje se da sam napravio odličan posao. Zadovoljan je i Mozes i ostali s kojima sam mijenjao suvenire i ogrlice za cigarete, a za odjevne i neke druge uporabne predmete iz našeg svijeta nisu bili zainteresirani. Željene robe poput cigareta nisam imao za razmjenu pa je ova razmjena dobila naziv cigaretno robna razmjena. Ostali članovi posade nisu imali šanse u razmjeni protiv cigareta.
Nakon dovršene trgovine i ispunjenog obećanja domaćinima da ćemo se pojaviti u mjestu isplovili smo u 13.00 sati prema Motorini, malom mjestu koje bi po dosadašnjim saznanjima trebalo biti dobro za nabavu voća i povrća.
15 nm udaljenosti, dva sata jedrenja i od 15.00 sati već su kanui domaćih počeli kružiti oko Dore. Jedno jaje, dvije papaje roba su s kojom pojedinačno dolaze. Vraćamo ih i dogovaramo posjet mjestu i razmjenu s njima odgovarajućih količina robe za sutradan.

05.10.2013. subota
Za jučerašnjeg posjeta mjestu u gomili djece jedno dijete bi izdvojio jer je zbog svoje bolesti bilo pomalo izolirano od ostale djece. Salomon, dječak od 12 godina bolestan je od epilepsije što je u selu prepoznato kao slabost i sramota cijeloj obitelji. Na kokos se više ne smije penjati, ni u ribolov ići, u polje jako rijetko, ali zašto su mu zabranili odlazak u školu vrlo su bizarno objasnili zbog toga što ne žele drugu djecu uznemiravati prilikom epileptičnog napada. Nikako mi nije u početku bilo jasno kako jedna inače tako plemenita, povezana i organizirana zajednica dobrih i dragih ljudi može izolirati dijete koje treba pomoć. Nikako mi tu noć san nije mogao na oči, a Salomon me zamolio da mu poklonim jednu majicu jer on nema ništa što bi mi dao zauzvrat. Majica koju je nosio na sebi gotovo da od velikih rupa i istrošenosti gotovo nije postojala. Stegnulo mi se oko srca, moram priznati, odjednom sva djeca iz mjesta postala su mi manje važna, ostao je samo Salomon. Predvečer dok sam na provi Dore sređivao konope razmišljao sam o Salomonu i baš u tom trenutku on se ukazao u malenom kanuu u kojem mi je došao poželjeti laku noć i čvrsto vjerujem još jednom me pogledati u oči. Nisam se ni snašao, a on je već polako nestajao u daljini veslajući prema selu. Dok je posada tog subotnjeg jutra obavljala razmjenu dobara pripremajući se za dugi put ja sam tražio Salomona ponijevši mu nekoliko odjevnih predmeta i gomilu lizalica s broda, sve što smo ih još imali. Skovao sam plan u glavi da ću mu prvo ispred svih uručiti majice i hlače, a onda mu predati sve lizalice ostavljajući njemu na volju kako će ih podijeliti pokušavši tim činom bar jednom u životu postaviti ga na glavno mjesto u kojem će on biti u prilici drugoj djeci darivati ono do čega im je jako stalo. Htio sam bar na trenutak ispraviti nepravdu nanesenu djetetu koje na prvi pogled i u prvom kontaktu je otkrilo koliko je istovremeno inteligentno i osjećajno.
Na žalost Salomona je tog jutra bio u polju udaljenom nekoliko sati od mjesta pa tog izuzetnog dječaka nisam sreo još jednom. Učinio sam zato ono što sam smatrao ispravnim i u pratnji vjerojatno sve djece iz mjesta otišao do Salomonove mame povevši sa sobom mještanina koji dobro govori engleski kako bi bio siguran da me svi dobro razumiju.
Prvo sam majci uručio odjevne predmete rekavši joj da je to isključivo za Salomona, a onda sam pristupio podjeli slatkiša u Salomonovo ime. Na taj način njega nisam stavio u nezgodan položaj u kojem bi sam trebao podijeliti ostaloj djeci slatkiše, ali sam im rekao da ovo činim isključivo u njegovo ime te da njemu trebaju, a ne meni zahvaliti na slatkišima. Kad je mladi gospodin preveo djeci ono što sam rekao oni su počeli izvikivati Salomonovo ime. Najbolja i najljepša, najdojmljivija nagrada za onoga koji trenutno nije tu. Tako sam želio biti pored Salomona u tom trenutku i vidjeti sjaj u njegovim očima. Ipak i ovako, iskoristivši situaciju koliko sam mogao bio sam zadovoljan jer je svrha postignuta. Majka je obećala da će od riječi do riječi prenijeti Salomonu moje želje i nadu da će usprkos bolesti pronaći dovoljno snagu i pokazati jednom svima koliko zaista vrijedi. I da će se obrazovati koliko god može bez obzira na to koliku će mu priliku škola i mjesto dati. Prije odlaska sam izmijenio i nekoliko riječi sa mjesnim poglavarom u kojem sam ga zamolio za razumijevanje prema Salomonu uvjeravajući ga da je dijete veliki potencijal usprkos bolesti. I sve je naravno ostalo u Božjim rukama i nadi da će slijepi jednom progledati, njima možda treba i Božja providnost i više nego samom Salomonu.
Opet u podne te subote isplovili smo prema našoj posljednjoj destinaciji u Louisadesima, otočiću Panasia. Dvadesetak milja brzo smo odjedrili nadajući se da će se sunce ukazati u trenutku kad budemo u blizini uskog prolaza te nam otkriti put u lagunu prepunu koraljnih grebena. Tako i bi, u tmurnom danu sunce se pokazalo baš onda kad nam je bilo najvažnije pa smo se bez problema velikim valovima sakrili u laguni Panasie, nedaleko od plaže usidrivši Doru.
Posjetom žalu utvrdili smo da na otoku žive samo dvije obitelji i da su obje naseljene upravo tu. Nakon 15-ak minuta krećemo u lov na jastoge na obližnji grebe s vanjske strane lagune. Ja sam ulovi dva, domaćin 6 jastoga. Nagrađujemo ga poklonima za pomoć u lovu i dogovaramo posjet šilji s jezercem koja se nalazi u unutrašnjosti otočića.

06.10.2013. nedjelja
Posada je otišla u posjet špilji, a ja sam ostao sređivati Doru jer mi je jutrošnja prognoza otkrila da se što prije trebamo uputiti prema Torres Straitu u Australiji, odnosno nastaviti prema Kupangu u Indoneziji. Još jednom jastozi za ručak prije isplovljenja jer tko zna kad ćemo opet imati priliku za blagovanje u ovakvim uvjetima. Pao bi i crni rižot, ali smo vremena zaista imali malo, premalo prije pokreta.
U 14.00 sati ponovno smo bili, ovaj put na izlazu iz lagune, bez pomoći sunca, ali uz trag na elektronskim kartama koji je ostao zapisan prilikom ulaska u lagunu na ploteru i kompjuteru što nam je omogućilo prolaz bez glavobolje. Jedra smo otvorili i uhvatili kurs prvo kroz Cormorant Channel, pa onda uz Jomard Island velikim Jomard Entrace kanalom prema otvorenom moru Tihog oceana. 11 do 13 dana jedrenja planiram kao vrijeme potrebno do naše slijedeće destinacije, Kupanga u Indoneziji.